Ne, moj brate, Zapad nije viši od Istoka, niti je niži od njega i razlika koja ih razdvaja nije veća od one između tigra i lava. Postoji pravedan i savršen zakon koji sam pronašao iza vanjštine društva, koji izjednačuje bijedu, napredak i neznanje; ne promiče jedan narod na račun drugog, niti zakida jedno pleme kako bi obogatio drugo." (H.Džubran)
ZlZ (04.06.11)
I opet nas, evo, zajedno za švedskim stolom sa pikanterijama carske kuhinje, zajedno stojimo i čavrljamo, dogovoreno neobavezno i pomirljivo, smješkamo se prozirno jedni drugima i guštamo majstorski načinjenu Šopsku salatu sa španskim krastavcima, začinjenu novogenetskim marinadama iz poznatih brand-kuhinja nevidljivih delicija, obećavajući sebi, najiskrenije, da ćemo se i dalje lagati, plećakati sa uzoritom konkurencijom, onako na frljaka, tek da ne bude bolno dosadno sa uskislom teglom istine o samima sebi, nedovršenim čedom u majke, nedorađenim u ambijentu muško-ženske maliciozne halapljivosti, sa blistavim sjajem podguzne intarzije, na tašte konzumiranoj nakon nevoljnog buđenja, uz kafu ćemerušu, jutarnjim podsjetnikom da smo u stvarnom životu. I, dok punimo svoje nezajažljive apetite svime pomalo, onako udrobljeno, pa nekome istinski ne pozli, tek da bismo se imali, napokon, čemu i radovati, smijuljuti, iz potaje prazneći svoj statički elektricitet veličine teorija zavjere, na hinjaka podbadamo ostatke ostaka ćudorednih, najsmješnije sorte na svijet! Što prostije i lukavije, neotesanije i morbidnije, to, bez zaisugurno, prihvatljivije za normalan i pristojan svijet mudrih i superiorno inteligentnog genetskog koda sa obruba beskonačnosti, kakvome rođenjem pripadamo. Jer, kako je nedavno jedna sveznajuća „Prikobarska“ s ovih prostora lucidno primijetila: pamet se ne uči, pa ni od babe najrođenije, tako da ne razumjeh pola od njenog prepodobnog pismenog uratka, vjerovatno zbog arhetipa, ili haplotipa, svjedno. Mitsko je! Kad već tako sigurno i samouvjereno zbori, moramo joj vjerovati, jer je riječ o oprobanoj recepturi nutricionista i aranžera svih stolova sa punjenim crijevcima od pijevica i moždanim vijugama kamenjarki (tako se na bosanskim zove ona školjka), svakojakim slasticama, od bičaša do papučica i (no)žica, sa velikim izgledima za jutarnji zatvor, ili noćnu dijareju, svjedno, te mahmuranje nekoliko narednih sedmica, ove šarmantne zlatne družine počastvovanih pozivom da prisustvuju V.I.P. eventu.I sve tako, do nekog novog kalabaluka, kome ćemo dati elitni etno-šmek engleskim nazivom party, jel`te, jer „naški“ je proskribovan kao nedefiniran, a i latinski nije više u modi. Ko još tamo zaviruje, osim onih naholcanih hoćkoša, nesigurnih, povaljenih postrance, i čovjekolikih sjena, što se k`o pijan plota drže davno prevaziđene riječi nauke?! Ja, smiješna li svijeta!
Najveći dio nepozvanih, pak, šuteći bauljaju u mraku da ih ne primijete, sa preteškim prtljagom od milenijskog barela suicidalne sjete i nejasnim osjećanjem stida, veličine Mather Horna, zbog emocionalno-etičkog procjepa između izgona iz Raja na jednoj, i svekolikih ograničenja da Istočni grijeh žive kao najveću vrlinu, na drugoj strani. I kada to najmanje treba, kao za baksuzluk natrče na kamen međaš nevidljivog azila za vaspitne promašaje, po umu nezrelu djecu, a po djelu izrasle ovisnike o muhama i drugim malignim kukcima podrezanog jednog krila, potrganih nožica i antena na glavi, čiji jezovit let u krugu, ili neravnoj elipsi, dovodi do katarze te preispoljne duhovne evnuhe, zbog podudarne frekvence osciliranja sa njihovim raspoloživim umnim referencama. I slijedi sva sila i nesila gromoglasne unisonosti izduvnih ventila sa anticipacijom haosa, kada se počinjemo pitati kamo se sva pamet ljudska zbila, da li u produktivno debelo crijevo i njegovih milion ćelija što hrane moždane vijuge? Gdje su nestali snovi o zlatnim pticama djetinjstva i mladosti, i otkuda ovolika gomila uzvitlanog pepela Pompeja i kuljanja sumpornih para Pakla, nakon pristojne vremenske distance i novih žrtava probuđenih Vezuva diljem svijeta?
Iluziju kraja, ili San o početku
Instalirajući pogoleme kloake umjesto glave, tvrdu supstancu najnovijih psihopatoloških izuma umjesto srca sa demode bilom čojstva, , ponovo su se infanteribli igrali doktora Boga i birali za pacijenta zamamnu, prsatu Iluziju kraja, ili San o početku, ovisno o plemenskim mitovima i legendama, a i principu korisnosti kome nikada uzrok nije u povodu, omraženoj pravdi i istini, već krajnjem produktu svih fizioloških procesa glandularnog sistema homo sapiensa. Najveća pometnja umova nastaje kada jedan od toreadora pokaže crvenu maramu zašiljenom stadu, ovisnom o ispaši i frustriranom zbog ograničenja energetske podrške stvarnih godpodara Majke Prirode, ili Boga, svejedno, pa se djetinje dohvate zabave za sirotinju, seksajući jedni druge raspaljenim vudu pričicama, provaljujući jednu ili dvije ciljano odabrane mete, e da bi ostale učesnike u kaštrenju prepamentih, moćnom karikom vezali za svoj istrošeni ego, u funkciji nečeg posve prizemnog i neupotrebljivog. Bilo bi groteskno pokušati zbuniti većinu mladih u zemljama nastalim, primjerice, krvavim raspadom exyu, mržnjom žigosanu, a posebno prekaljene bojovnike za prvdu i pravedno,što su iskonskom izdajom kainske provenijencije šest stopa ispod zemlje pomateni, ili, pak, slavodobitnošću velikomučenika ovjenčani, ,čemu je najvjerodostoji lakmus papir bilo hapšenje đenerala Mladića. Suludo je manipulirati dijelom gradskih i seoskih grlatih desperadosa bez ucjene potomstvom, jer to je, ujedno, i jedino istinski vrijedno bogatstvo koje može biti izgubljeno. Za careve i beskućnike, podjednako bolno i razorno. Sve je u igri, sve su opcije otvorene! Uz dašak iskustveno stečene paranoje, naći ćemo i sistem kojim nas vuku za nos posljednjih 30 godina skupo plaćeni borci za ljudska prava, koristeći štedro manijakalnu depresiju koja zločin u herojstvo prekaljuje, sjajno manipulirajući javnim mnijenjem iz svojih brloga, jer su po poslanju kukavice, pa nemaju hrabosti reći kako je sve trgovina, nekad, bo`me ohhoo! profitabilna i za vlastitu obitelj, ako nas usrane do grla zamijene za nekoliko miliona dolara i ganc nove, napucane skrbnike.
Nisam jedna od od onih kojima treba nasjeckati, definitivno, ali mi pričati, primjerice, o članu klana najmoćnijih ljudi u svijetu, sada već bivšem predsjedniku MMF-a, Kanu , dok topovi grme oko naftnih polja i najbogatijih puteva heriona i hašiša, oslikavajući matoru, sexom ospjednutu drtinu, što, poput djedice Numero Uno iz Alana Forda, trči sa ufitiljenim „maleckim“ za sobaricom, usto samohranom majkom, nedavno“uvezenoj“, bojucnutoj radnoj snazi za lanac najskupljih hotela u svijetu prituljenog rasizma i ksenofobije, malo je odveć perverzno nipodaštavanje sugovornika! Iliti, nas poprilično razorenih žrtava finansijskih urota, gdje je i Kanovo učešće, nimalo alturističko, dozlaboga sebičan koeficjent pretvaranja cijelih država i naroda u prezadužene feude. U isto vrijeme njihove velike osiguravajuće kuće, vjerni pratioci bankraskih zolja-podrepašica u vlasništvu multinacionalnih kompanija, ta siva, nevidljiva, sluzava i rastegljiva neman finansijske hobotnice, čiji pipci su prvi napravili iskorak ka bratstvu i jedinstvu cijelog svijeta, barem kada je riječ o investiranju u ljudske, prirodne i „ko-hebe“ stvorene resurse (biće novijih i ljepših kad se riješe viška usta), u poznatim destinacijama diljem svijeta, izgrađenim pozajmicama od naših praunuka, svojim vodećim sejlsmenima organizuju klasične bahanalije, sa skupim kurvama i šampanjicem iz 1929.! Ne znam zašto baš ova godina, ali dobro zvuči za 10 hiljada dolara po sanduku, zar ne? A čine to sa svim mjerama zaštite privatnosti, kao gestu dobre volje i zahvalnosti, jer su nas svojski odrali, čime su potvrdili svoj kredibilitet i orijentaciju koja ne miriše na Kanov socijalizam i ljevičarenje, uznemirujuće za desnicu što se odmara, vidajući žuljeve. Istina, mešetarima godi priznanje da nisu samo klonovi, već i kloo(v)novi svojih poslodavaca, pa ih treba primjereno tretirati, da ne zaborave kako je predanost zajedničkom cilju bogougodno djelo.
Lav N. Tolstoj: "Ne mogu da šutim"
Tokom posljednjih mjeseca dana prebogatog proljeća i pupanja bagre(ma) diljem lijepe nam zajedničke planete, sve prethodne, autorizivane šokantne ludosti nadmašile su same sebe, oslanjajući se na atavizme, bez oklijevanja, ali i dileme o tome čemu služi busanje u prsa članova urotničkih grupa po društvenim mrežama, osim sujeti ubleha, uvjerenih da se nikada neće spotaknuti na onaj gore kamen, sve dok im lonci prazni zveče, a trbusi grgolje od sreće. I tako prođe još jedan „Maj, Maj, Maj, sunčani Maj“, pjevao bi Zafir, a ja bih pokušala da se sjetim nekog od ovećeg broja, proživljenog bez uvrtanja ruku i nogu tokom završnih ispita u školi i na faksu, a potom pitomoj oazi složne obitelji, na poslu gdje se znanje i sposobnosti cijene, što me je držalo danima i noćima budnu, samo da bih stigla do nešto malo manje od 250 Eura penzije, bez zarađenog stana, altruistički prepuštenog voždovima i sirotinji, te zasluženog partnera! Ostala mi je, doduše, sloboda govora, proporcionalna ostvarenim radnim i ljudskim pravima, pa čak i benigne konstatacije o holistički neprihvatljivoj raspodjeli "mandata" na život i dostojanstvo, još uvijek su povod da, sujetom pothranjene privilegije cementiranih interesnih grupa za međusobnu podršku, burno reagiraju i zbiju svoje redove, svako malo frcajući iz nekog napuštenog šljema sadržajem spetičkih jami one što bi da sugerišu plodonosnost promjena! Primjerice, ako ne možemo reći da je privreda exyu kolabirala sa istim ljudima što su se našli na vlasti tokom disolucije države kao "politički podobni i istaknuti kadrovi", a to je nepobitna činjenica, da nam je sudstvo najčvršći odbrambeni bedem demokratski izabranoj vlasti (konstatcija TI i HK) koja na ivici opstanka drži petinu građana BiH sa 1,5 Eurom dnevno na raspolaganju (dakle ni za 300 grama hljeba i litar mlijeka!), da li lažemo kako bismo nekoga, poput Nemanje Filmadžije nahranili sa novih 20 hiljada Eura globe zbog zlonamjerno nanesene duševne boli? I u čemu je naš grijeh? U istini da postoji milion državnih institucija na jaslama budžeta, gdje "vladalaca" djeca bajno žive sve svoje majske uranke, učeći od ovih gorepomenutih kako biti demokrati, da otpuštaju ljude s posla, čak i mlade, dok su na operacionom stolu, bez ikakovih posljedica, te da klanovsko-jaranska i partijska, ne nužno nepotistička raspodjela i netransparetno upravljanje zajedničkom i jedinom državom, nije diskriminacija po svakom osnovu? Manipulativnost ili neznanje, svjedeno, moram se nasmijati! Ponoviću, ovako sićušna, riječi genija od koga i danas učim, Lava N. Tolstoja: "Ne mogu da šutim", jer nemam pravo na to, a razlozi su isključivo etičke prirode-samo sam mati i ništa više. Ali ni manje!
ZlZ (04.06.11)
No comments:
Post a Comment