Total Pageviews

Friday, September 18, 2015




 Neka sve institucije rade svoj posao!
U BiH je stanje vrlo slicno, ako ne i dramaticnije zbog djelovanja tri paralelna sistema vlasti koji izabranim duznosnicima uopce ne smetaju da se ponasaju kao vlasnici vazduha, dusa i drzavnih insignija! Bog se ne kocka, on dijeli karte bez privilegija, sa zadrskom vraca na pravi put one sto tudje  i narodno prisvoje, identificirajuci se sa svim atribucijama dostojanstva cijelog naroda koga lisavaju prava ucesca u podjeli dobara, ponasajuci se prema vlastitoj domovini kao prema plijenu...
Istupiti preko crvene linije, znaci poremetiti balans Univerzuma koji samo kriticka misao prepoznaje! Kolateralne stete su ozbiljne i ponekada i letalne: unistavaju pojedince i dugorocno stigmatiziraju i opstruiraju obitelji i stratume gradjana koji nisu uvezani u vladine i nevladine interesne grupe, paradokdsalno, pa ih moze svaki batinas i cinkaros strpati 6 stopa ispod zemlje, a da ni ne trepne, Karizmaticne licnosti su preko noci nestajale iza obilja ambicija hipokrita i lznih vodja.
 Kako vidis, ti cije ime znaci Mrznja na latinskom, vratila sam se hrabro na taj tvoj omrazeni Istok s kojim ste koalirali u pokusaju ataka na zivot, na imetak, na dostojanstvo,, I, evo me! Docekala sam da tvoji zastitinici dobiju zasluzeni status barbarogena i tirana. Dusebriznici i dobrocinitelji, poput tebe iz roda Serpenta, zajedno ce nestati sa mrezom samozvanih vladalaca, vicnih glokovima, ali samo u osami noci, medju gradskim blokovima, meraja ih plasi i dovodi do ludila! Duzna sam, moram naglasiti, lege artis: necete imati pravo reci: Nisam znao! O, da znali ste, ali vas je nosila borbena gotovost da svoje ukoljencite i stavite pod kontrolu, na krilima crne ptice, cime se nikome niste zamjerili! Ko jos moze odgovarati za derogiranje svojine?! I pretendirali ste na harizmaticnost, Titica se nakotilo kao kamenja na Golom Otoku, pa je , utoliko perverznija sto svoje zrtve niste poznavali, vec sre citali animalnu mimiku svojih nalogodavaca i krstitelja da su sve "pogane kuje", poebice one bez kriminalnoig dosiiea o kojima ste previse znali! I, svi se utjecali da budu boziji poslanici, utjeha za glad, muku, izdaju o koima je bilo nepristojno privcati, dok su se tovari nafte, hrane, oruzja, krcmili po svjetskim pijacama, a zlatne poluge krisom trampile za vrecu bsplatnog brasna i lijek koji je zivot znacio! Bodrili ste, usto, i svoje izabranike ili prijatelje, da cedno brisu svoje prljava ruke o nove siromahe kojima ste do juce zavidjeli, zbog tate strucnjaka, mame plemenitog roda prvoboraca, uceci i obitelj da se sreame ciljane mete, ako su htjeli jesti, djeci priskrbiti diplome i posao na narodnim jaslama!
 Davno sam tebi i tvojim ucitljima i zastitnicima, sticenice sivog doma. spjevala jednu, krlezijanskoj baraka 5B primjerenu, mracnjacku rimu, poovski gratiniranu u stilu Gavrana, simbola snrti i gubitka, koji na glavi Atene, bozice mudrosti, gazi svojim ukakaknim nozicama, Bog da prosti!
Docekah da te vrijeme izbaci na obalu podivljale bujice tiranije, pohlepe i arogancije, i da ti vidim lice grabljive ptice...Kao Leonida Efijaltesu, reci cu: dabogda zivjela dovijeka sa svojom grbom na dusi i etickom jamom septickom, umjesto srca i uma!

NEZNANKA
Trgnu me iz sna gavran krestavo
kroz tek olistalo, bremenito nebo,
kružeći pobjedonosno i moćno
Iznad obzora, gdje jutro se rađalo.

Oholost grabljivice zebnjom stegnu,
Dah zaledi bezglasjem zatečenu.
Bezdanom znanim uzdrhtalo pokrenu
Misao mi, iskonom na bitke pripremljenu.

-„Moraš nestati iz hirovitih virova moje osame!
Zauvijek!“, prošaputah toj umornoj duši tame!

Krabuljni lik neznanke prijeteći se zanjiha,
Ledeno se iskradajuć iz lavirinta varljivih sjećanja,
Otkrivajuć surovu javu, skrivenu ispod magnovenja,
I bezbožne krhotine ogledala pradavnog sna.

Oprezom budjenja sivilom opsjena zaštićena,
Zaustavih iz bezdušja izmiljela crnog demona,
Pohlepom rastočeua, grotesknu grabljivicu,
Dok slavila je staru pobjedu u oskvrnutom srcu.

http://lector-estetskahirurgija.blogspot.ba/2015/09/butterfly-effect.html

Sunday, July 26, 2015

osvemupomalo-ZlZ: Svjedočenja: Braco Mandžić, sin narodnog heroja iz Tuzle, Pašage Mandžić-Murata (konspr.ime)

Moj otac nije umro, ubijen je po nalogu Udbe!

Moj otac nije umro, ubijen je po nalogu Udbe!
Braco Mandžić, sin Pašage Mandžića, narodnog heroja Drugog svjetskog rata i nekadašnjeg istaknutog komunističkog funkcionera iz Tuzle, danas je pravnik zaposlen na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu.

U javnosti Braco Mandžić nije eksponirana osoba. Na Google pretraživaču skoro da o njemu nema podataka. Jednostavno, živi miran, porodični život, svjesno sklonjen od svih mogućih pitanja i odgovora o svom životu, posebno onih koja se tiču teške drame porodice Mandžić, čiji je prolog, zaplet i kraj prije 40 godina režirala u to vrijeme moćna  jugoslavenska tajna služba, poznatija kao Udba. 

Početak pakla

U ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ Braco Mandžić prvi put otvoreno govori o događajima iz 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je hapšenjem takozvane tuzlanske grupe, optužene za širenje muslimanskog nacionalizma i neprijateljsko djelovanje protiv države, njegov otac Pašaga Mandžić proglašen idejnim vođom te grupe, a potom  uklonjen sa svih državnih i partijskih dužnosti.

Govori o stvarnim razlozima Udbinog obračuna s njegovim ocem, o torturi kojoj je tada bio izložen, odnosu dojučerašnjih očevih prijatelja i partijskih drugova prema njihovoj porodici, o Franji Herljeviću, Cvijetinu Mijatoviću, Đuri Pucaru, Hamdiji Pozdercu... I na kraju govori o danu kada je njegov otac, kako tvrdi, ubijen.

- Bio sam tada apsolvent prava. Živjeli smo u Sarajevu i, iskreno, kao porodica narodnog heroja i partijskog funkcionera, živjeli smo veoma dobro za tadašnje prilike. Otac je tih februarskih dana 1975. bio s majkom u Dubrovniku na odmoru, oporavljao se od posljedica saobraćajne nesreće u kojoj je bio slomio kuk. Ja i sestra ostali smo u Sarajevu, uživajući u „slobodi“, jer s ocem nije bilo šale - znalo se kad se izlazi i kad dolazi u kuću - započinje svoju ispovijest Braco Mandžić, vraćajući sjećanje na dane „kada se život počinje pretvarati u pakao“.

Najpozvaniji ste svjedok vremena, ali i razloga Udbinog obračuna s Vašim ocem i grupom istaknutih muslimanskih autoriteta iz Tuzle sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Je li istina da prvi put javno govorite o tome?

- Jesam svjedok i jeste istina da prvi put javno govorim o tim događajima. Najprije, nakon što su ga slomili, ime moga oca bilo je bogohulno spominjati u javnosti. Mi kao porodica sklanjali smo se od svakoga, ali su se i od nas sklanjali. Uz nas su, nakon što je takozvana tuzlanska grupa otišla da robija, a moj otac smaknut, ostali samo najuži članovi porodice i rijetki očevi prijatelji. Svjesni smo bili da smo obilježeni i s tim smo se nosili kako smo najbolje znali i umjeli. Zaobilazili su nas u širokom luku mnogi i, iskreno, nismo se ni ljutili na njih. Udba je čudna organizacija bila, ne znate ko vas prati dok ste u kući, na poslu, dok šetate dijete... Moja majka Đulsa i sestra Seka su, posebno, mnogo patile zbog toga.

Je li Vaš otac naslućivao događaje koji su slijedili i brutalna poniženja koja će doživjeti tada?

- Mislim da je bio 24. februar kada nam se telefonom javio nepoznati čovjek govoreći: “U Tuzli su velika hapšenja i neka se drug Pašaga odmah skloni.“ Iskreno, mislio sam da se neko šali s nama, ali nas je ubrzo iz Dubrovnika pozvao otac i kazao da se hitno vraća u Sarajevo. Kad su se vratili, dok sam mu pomagao da stepenicama dođe do stana, pitam ga zbog čega se tako brzo vraća, a on kaže da su mu javili da za sutra ima zakazanu  nekakvu partijsku komisiju. Ja ga, onako polunaivno, pitam: „Dobro, a šta je to partijska komisija?“ On me gleda i sasvim mirno odgovori: “Izgleda, za nešto me optužuju.“

Mnogo kasnije njegov vozač Ibro Kovačević ispričao mi je da je pri povratku otac insistirao na tome da svrati u Slano kod Teufika Selimovića Buđonija (brat Meše Selimovića, op. a.). Stali su, kaže, blizu Buđonijeve kuće i Ibro je otišao da vidi ima li ikoga unutra kada mu je prišla komšinica i rekla: „Bježi, čovječe, odavde, ovdje je prošla kažnjenička bojna, Bog zna šta je taj čovjek uradio.“ Kuća je, kaže, bila sva razvaljena, stvari isprevrtane. Tih dana, čini mi se, i sam sam sazreo za cijeli jedan ljudski život.

Šta je skrivio Pašaga Mandžić pa je od apsolutnog političkog autoriteta, revolucionara i Titu odanog komuniste postao neprijatelj države?

- Na toj partijskoj komisiji, sutradan, njegov drug i prijatelj Ibro Šator hladno mu je kazao  da imaju protiv njega „sve dokumentovano šta je radio“, ustvari kako je on, bajagi, na sijelima okupljao grupu „muslimanskih nacionalista“ i „neprijatelja sistema“ iz Tuzle dr. Saliha Bureka, braću Čokić, Buđonija i druge, gdje se pričalo protiv samoupravnog sistema, protiv Tita itd. Apostrofiran je kao vođa te grupe, ali su, očito, procijenili da ne bi bilo baš pametno da on bude pritvoren, s obzirom na njegovu revolucionarnu prošlost i ugled, već su smislili mnogo goru stvar - željeli su ga uništiti time što će ga prisiliti da svjedoči protiv dr. Bureka, Buđonija, Čokića itd. Smislio je to jedan krug falsifikatora historije NOB-a i komunističkih baraba s Tuzlakom Franjom Herljevićem na čelu, koji nije mogao podnijeti očevu karizmu i ugled koji je uživao.

Osveta Herljevića

Dakle, Franjo Herljević je bio mozak operacije političkog i svakog drugog ubijanja i Vašeg oca i njegovih prijatelja?

- Otac se zamjerio Herljeviću još 1940., kada je Herljević pokrao sindikalnu blagajnu u Tuzli, a otac kao predsjednik Oblasnog komiteta predsjedavao sjednicom na kojoj je Herljević isključen iz partije. Čim je došao na mjesto saveznog sekretara unutrašnjih poslova 1974., prvi zadatak mu je bio kako da se obračuna s Pašagom Mandžićem, koji je za mnoge slične Herljeviću bio „neposlušni komunista“, a usto i teški lokalpatriota. U nekoliko navrata i prije i poslije Drugog svjetskog rata otac je imao ozbiljne rasprave, da ne kažem svađe, s istaknutim komunistima vezano uz poziciju muslimana kao naroda. Bio je vrlo pogođen izjavom Moše Pijade na osnivačkom Kongresu KPJ za BiH 1946. u Sarajevu, koji je kazao da u BiH postoje samo dva naroda - Srbi i Hrvati.

Da se razumijemo, on je bio komunista, ali je smatrao da muslimani trebaju imati status naroda. Vrhunac očeve „neposlušnosti“, ipak, dogodio se 1973. godine.

Je li riječ o čuvenoj izjavi Vašeg oca vezanoj uz televizijski serijal „Zapisi iz narodnooslobodilačkog rata“, koji je snimao „Dunav-film“ iz Beograda?

- Da. Stigla je ponuda „Dunav-filma“ da otac da svoje viđenje ratnih događanja u sjeveroistočnoj Bosni. Rodoljub Čolaković napravio je scenarij i samo je trebalo da Pašaga Mandžić kao politički komesar Šeste proleterske istočnobosanske brigade i neprikosnoveni revolucionar da svoj prilog serijalu. Greška mu je bila što je u toj izjavi  stvari nazvao pravim imenom i događaje o kojima je govorio prikazao onakvima kakvi su bili.

Napisao je da je kao komesar vidio kako partizanski i četnički komandanti skupa gledaju ubijanja nevinih ljudi - muslimana i Hrvata na prostorima Olova. Svjedočio je o zločinima u Koraju koji su napali i četnici i partizani, kao i drugim događajima. Zapakovao je izjavu i poslao je u Beograd, a ona mu je ubrzo vraćena u koverti zalijepljenoj trakom, kao neotpakovana. Ta izjava i danas postoji u našim arhivima, ali nikad nije objavljena u javnosti. Ona je bila uzrok da moj otac ne dobije nagradu ZAVNOBiH-a. Cvijetin Mijatović je to obrazložio riječima da je Pašaga svojom izjavom „uvrijedio istaknute Srbe Tošu Vujasinovića, Rodoljuba Čolakovića i njega“.

Očito je Vaš otac imao „petlju“, ali ga je, ipak, Udba prisilila da dođe i svjedoči u slučaju njegovih tuzlanskih prijatelja. Sjećate li se nekih detalja?

- Svako jutro, iako se jedva kretao zbog bolova u kuku, Udba bi ga odvodila na ispitivanje i pripremu za svjedočenje, a uvečer kasno vraćali bi ga kući. Oni što dođu po njega u stan odnosili su se kao da ga vode na službeni put, a kad ga dovedu u prostorije za saslušanje, posadili bi ga na drvenu štokrlu i po 16 sati ispitivali o jednim te istim stvarima.

Cilj je bio psihički ga srozati do te mjere da prihvati kao svoj iskaz ono što su udbaši napisali protiv dr. Bureka i ostalih i da to potvrdi na suđenju. Imao je otac iskustva s ispitivanjima još tridesetih godina prošlog stoljeća kada je zbog ideje odrobijao četiri godine u Sremskoj Mitrovici i zato ga nisu mogli slomiti. Kad bi se uvečer vratio kući, sa sobom ne bi donosio nikakve papire. Šutio bi, što od umora, što od ozlojeđenosti, što od razočarenja u pojedine ljude.

Kad je suđenje otpočelo, mislim da je to bilo 23. juna, on je dao iskaz koji se nije uklapao u plan Udbe. Ustvari, Udba mu je napisala šta će govoriti, a on je, kad se u sudnici susreo oči u oči sa svojim prijateljima, rekao ono što mu je na srcu. Rekao je istinu i tako potpisao sebi smrtnu presudu. I sada dr. Salih Burek priča kako je, kad je ulazio u sudnicu, vidio Pašagu Mandžića da sjedi na komadu novine na stepeništu Suda u Tuzli, dok su ostali svjedoci sjedili na stolicama. Cilj je bio poniziti Pašagu što više, ali, oni, očito, nisu poznavali njegovu japiju. Ušao je u sudnicu i, na njihovu žalost, bio Burekov najbolji advokat.  
 Tvrdite da je Vaš otac ubijen, smaknut, uklonjen kao nemio svjedok brutalnog obračuna tajnih službi s tadašnjim muslimanskim autoritetima. Šta je stvarna istina o njegovoj smrti?

- Da budemo jasni: moj otac jeste ubijen! Nakon danonoćnog ispitivanja u Udbi, maltretiranja, pogoršalo se i njegovo zdravstveno stanje, ali ne toliko da je ličilo na kraj. Mučila ga je ta noga i naši rođaci ljekari otišli su u Udbu zahtijevajući od njih da ga ne drže po 16 sati na ispitivanju. Bio je slomljen. Predloženo je tada da ga smjestimo na Treću internu kliniku u Sarajevu radi ispitivanja. Na kliniku je dovezen 27. juna, na dan izricanja presude Salihu Bureku i ostalima u Sudu u Tuzli. Ljekari su rekli da stanje nije kritično, ali su predložili da ostane nekoliko dana radi promatranja.

Sjećam se da mi je otac rekao da budem što više u njegovoj blizini, valjda je predosjećao šta mu se sprema. Uzeo sam jednu drvenu stolicu i sjedio ispred bolesničke sobe. Hodnik je bio pun medicinskog osoblja i još nekih nepoznatih ljudi. Oko 10 sati glavna sestra mi je rekla da trebam otići u ambulantu tadašnjeg Republičkog SUP-a da donesem uputnicu radi očevog smještaja u bolnicu. Otišao sam i, kada sam se, negdje oko 12 sati, vratio, saopćili su mi da se ocu „pogoršalo stanje“ i da je iznenada umro. Nikada nismo saznali detalje njegove bolesti niti od čega je umro.

Za Udbu, u čijoj su režiji organizirani progon i smrt moga oca, on je bio opasan svjedok da bi ga ostavili u životu. Posebno je bila znakovita njegova sahrana. Sahranili su ga uz najviše počasti koje zaslužuje jedan narodni heroj, a što je, kasnije smo saznali, bila zasluga Đure Pucara, Ilije Materića i Munira Mesihovića, dok se za prisustvo sahrani morala tražiti Udbina dozvola. Saznali smo da je Milošu Zekiću bilo zabranjeno da u uniformi prisustvuje sahrani.

Nije li Vaše svjedočenje o događajima iz 1975. došlo možda malo kasno? Današnje generacije, složit će te se, sigurno ne znaju ni ko je Pašaga Mandžić niti ko su akteri svih tih zbivanja. Ta prošlost teško da danas interesira i mnoge svjedoke toga vremena...

- Možda se tako čini, ali, s aspekta historijskog i sociološkog promatranja ovih događaja, sigurno nije kasno. Moj otac je u pismu „Dunav-filmu“, čija je očita namjera bila da se, po scenariju Rodoljuba Čolakovića, falsificiraju određeni događaji iz rata i prikriju četnički zločini, napisao da to što govori, govori zbog budućih generacija da im se historija ne bi ponovila. Svjedoci smo da se ta historija ponovila devedesetih godina i da danas mnogi, ponovo, žele falsificirati činjenice iz posljednjeg rata.

Lično, našoj porodici satisfakcija je da se, napokon, činjenicama progovorilo o obračunu s mojim ocem. Ne zaboravite, to je početak brutalnog obračuna s mnogim muslimanskim prvacima tog vremena Osmanom Karabegovićem, Avdom Humom, Hajrom Kapetanovićem, Hamdijom i Hakijom Pozdercem... Kada je, 1973., iz partije izbačen Salih Burek, otac ga je nazvao telefonom i rekao mu da će doći u Tuzlu, s njim prošetati kroz cijelu čaršiju i da će negdje javno popiti kafu. Otac je imao petlju i to mu nisu mogli oprostiti.

Pomoć Hamdije Pozderca

- Stanovali smo u istoj zgradi u Sarajevu u kojoj je stanovao i Hamdija Pozderac. U to vrijeme Hamdija se politički priklonio onima koji su bili protiv Pašage, ali se kasnije prema nama, za razliku od mnogih koji su od nas okrenuli glavu, odnosio kao da nam je rođeni amidža. Sjećam se da se jednu večer, kasno, dok su udbaši vraćali oca sa saslušanja, na stepenicama, idući prema našem stanu, dogodio susret s Hamdijom. Pozdravio je oca i upitao: „Šta ima, druže Murate?“ (Murat je bilo ratno konspirativno ime Pašage Mandžića, op. a.).

Otac mu je kratko odgovorio: „Saznat ćeš.“ Mnogo godina kasnije istim tim stepenicama  udbaši su vodili i Hamdiju...

Kad smo, nakon očeve smrti, izgurani iz stana u kome smo stanovali, Hamdija je ustao da nam pomogne da dobijemo drugi stan. S obzirom na to da nigdje nismo bili dobrodošli, da nas niko nije htio primiti na posao, ni mene, ni sestru, ni moju suprugu, Hamdija je  pomogao i da se zaposlimo. Inače, svu svoju imovinu u Tuzli otac je još 1956. poklonio Savezu boraca. Još jednu stvar iz tog vremena moram da svjedočim: Đuro Pucar, Ilija Materić i Munir Mesihović bili su ljudi koji nisu promijenili svoj stav prema Pašagi Mandžiću u vrijeme njegovog najtežeg progona - kaže Braco Mandžić.

 Svjedočenje o učešću partizana i četnika u pokolju muslimana i Hrvata  

- Odgovarajući na pismo direktora „Dunav-filma“, na četvrtoj strani svog pisma datiranog na 17. 5. 1973. godine moj otac je, između ostalog, svjedočio i ovo:

“Kako je to bila teška situacija i kakva velika naša kompromitacija, zabuna i odvajanje od naroda zbog takve saradnje s četnicima, navest ću samo jedan primjer pokolja Hrvata i muslimana u dolini Krivaje od strane Četničko-cerske brigade i njenog komandanta Račića. U Olovu 1. januara 1942. dočekuju voz iz Vozuće, i to komandant mjesta, četnik, Dražin oficir u uniformi s kokardom i zamjenik komandanta partizan s petokrakom zvijezdom.

Iz voza izlazi nešto putnika, četnika i partizana i nekoliko grupa zajedno vezanih Hrvata i muslimana koje sprovodi jedna desetina četnika. Prilazi vođa patrole i raportira da oni kao patrola Četničko-cerske brigade, po zadatku komandanta Račića, čiste teren i sela oko Krivaje i da sprovode grupu zarobljenih Hrvata i muslimana, jer imaju naređenje komandanta Račića da između rijeke Bosne i Drine ne ostane živo niti jedno tursko uho i da oni taj zadatak izvršavaju. Prolazeći, grupa zarobljenika biva sprovedena preko stranice, pored kokardi i petokraka koje stoje zajedno i, naočigled ono malo putnika, pobiše ih neposredno pored stanice.

Zamjenik komandanta mjesta, partizanski predstavnik u komandi mjesta reče mi da je to svakodnevna pojava i „ja ću moju dužnost napustiti jer mi je svega ovoga dosta“. Iskoristio je naš prolazak i pobjegao iz Olova“, stoji, između ostalog, u Mandžićevom svjedočenju. Nakon nekoliko dana direktor „Dunav-filma“ mom ocu je vratio njegovo pisano  svjedočenje uz propratno pismo da ih „ovakva interpretacija događaja iz rata ne interesuje” - prenosi nam Braco Mandžić.

 Razgovori s Mešom Selimovićem
- Prisustvovao sam razgovorima svog oca i Meše Selimovića, kako u Sarajevu tako i u Dubrovniku. Onako elokventan, Meša je često kritizirao određene pojave u društvu, događaje iz NOR-a. Bio je kivan jer su mu partizani strijeljali brata 1943. U kritikama se, posebno, znao okomiti na Branka Mikulića, za kojeg je smatrao da je formirao novu partiju, da je uveo staljinističke metode i da ne može oprostiti Hasanu Brkiću što je Mikulića ikada doveo iz Bugojna - govori Braco Mandžić.

Sunday, June 28, 2015

PARKIC: Besim Spahić: Čistunska teorija o nacijama je najv...

PARKIC: Besim Spahić: Čistunska teorija o nacijama je najv...: Jeste dugacko, jeste sitno za mnoge oci ali vrijedi svakog utrosenog minuta... Dok postoje ovakvi profesori - postoji i nada... *********...

Thursday, April 9, 2015

Pravda je samo za bogate, reče pridossli humanitarrac sa skupim igrackama?!

Na kamenu koji se kotrlja, ne kupi se mahovina. Erazmo Roterdamski

 

Bosanskohercegovačko pravosuđe je, koliko god to zvučalo paradoksalno, izmaklo svakom pokušaju refomiranja unatoč naporima i visokim finansijskim ulaganja u kadrovske i materijalno pretpostavke rada. Prije četiri godine Deutsche Welle objavilo je tekst o sivilu i mračnim lavirintima funkcioniranja djelilaca pravde, dakle u ključnoj petlji postratnog stabiliziranja razorene privrede i društva: "Nakon što je 2002. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH Wofgang Petritsch, dakle međunarodna zajednica u svojstvu OHR-a, nametnuo Zakon o Visokom sudskom i tužitelsjkom vijeću BiH činilo se da rezultati neće izostati. Međutim, ni devet godina nakon nametanja zakona na državnoj razini i izmjena entitetskih zakona, BiH nema efikasno pravosuđe. Naprotiv, na sceni je tvrde naši sugovornici, totalna katastrofa jer ne samo da ovakva reforma ne može zaživjeti u zemlji kakava je Bosna i Hercegovina, već je pokazala da je pravosuđe u BiH sve samo ne neovisno, što bi trebao biti temelj svakog sustava.", piše DW u svom komentaru iz avgusta 2008.



Međuvrijeme se koristi tihim i selektivnim, davno viđenim metodama pripreme terena za oslobađajuće  odluke i povlačenje predmeta usljed "nedostatka dokaza" za debele račune u inozemnim bankama moćnim lobijima i zeleno-crvenim pojedincima sa DB (lojalnim) backgroundom. Ili, pak, za konačan i neopoziv politički linč uglednih stučnjaka, u ne nužno "velikokalibarskim" tužbama, čije pravično rješenje život znači za cijele obitelji. Pritom se svim silama nastoji atakovati na reputaciju uglednih majki i očeva, osvjedočenih patriota i stručnjaka, dok kredibilitet, dignitet i integritet transcendiraju u najrelativnije i sasvim trivijalne pojmove, namijenjene marginaliziranim pretendentima na zaslužene pozicije, nagrade i priznanja. Sa sve pokušajima, prilično uspješnim, inokuliranja turbo-folk  pikanterija, u funkciji  eliminiranja osokoljenog tužitelja, "umišljene veličine koja se pravi pametna/an", usuđujći se  baciti sjenu na odabrane, tvrdeći i dokumentujući odsustvo kompetencija, poslovne etike i znanja, te javno se očitujući protestom zbog otimanje radnih mjesta, politički determiniranih. Ti infanteribli  suprotstavljaju se bogohulno autoritetima i njihovom diskrecionom pravu  starih-novih perjanica menadžmenta, da  slobodnom procjenom anuliraju, ne samo poluvjekovne rezultate ekonomskog prosperiteta, već i "zastarjelu" akademsku paradigmu osvjedočenih stručnjaka, ne obazirući se ni na deficitarna zanimanja! Jer, njima niko nije potreban da bi zemlju potopili u more dugova, zbog čega se šuškavo boji i vizura nimalo bezopasnog sloja radničke klase, od života davno ogrubjele, spremne da svoje pravo na kruh sa sedam kora izvojevuje vilama i lopatama, nimalo decentno dakle. Da li zbog toga ložač i TE prima dvije plaće profesora, zadovoljan i srećan da nije morao učiti kao njegovi ne baš dragi učitelji...a živi bolje od njih?! U srećnoj zemlji srećnih ljudi svaki je mirakul moguć!

Na drugoj stani su nesnalažljivi davljenici, slični piscu ovih redova, koji nakon smrti oca svoje djece, počinje bitku Mutter Courage sa svim Brechtovim pikanterijama, ovjenčana deficitarnim i atraktivnim zanimanjem, "zanimljivim" radnim mjestom, luksuznim stanom predšasnih funkcionera, novim e-litnim kadrovima bolnim trnom u nesitim očima! "Pakistanski sindrom", kako ga moderna socijalna psihologija definira,  dobija zastrašujuće razmjere kada se progresivna fibrilacija pretkomora ( WPW synd) pretvara u malignitet, za koji u BiH nije bilo ni stručnjaka, a ni lijeka! 
Bilo bi naivno misliti da Taldžije nisu odavno smislile plan "privatne nacionalizacije" svega pobrojanoga, dugo primijenjivan kao učinkovit metod tokom prvobitne akumulacije kapitala u svijetu kriminaiziranih državnih struktura prethodnih stoljeća, aktualiziran početkom 21. vijeku u ekstremno pogubnoj formi na tlu država Srednjeg Istoka Azije, gdje se smjenjuju žestoki momci u borbi pod različitim stijegovima, a sve za račun kreatora Novog Svjetskog poretka sa Hjubris sindromom. I svako onaj ko nije pod stranom zaštitom, kao eksteritorijalna figura i nezamjenjiv čimbenik demokratske tranzicije, našao se na nišanu hadučije i njihovih jataka, ali i ništa manje rigidnih egzistentih manipulatora. (Ne bih da se kakofonično ponavljam, ali tek da se podsjetimo: niti jedan konkurs na koji sam pozvana /Univerzitet Tz, Američki Univerzitet u BiH, Radio Tuzla, RTC TK.,PR za Distrikt Brčko, nisam uspjela proći "stroge kriterije" znanja i kompetencija u oštroj kompeticiji nove demokratske plutokracije :) Koliko daleko je išla ta traka(vica) iz brainwashing factories svjedoči podatak da je na Univerzi u Tz, za asistenta izabrana apsolventica, kćer profesora brčanskog ekonomskog fakulteta, a ne mračnjačkog sistema obrazovanja magistar orijentalnih znanosti, koga je lično rektor pozvao i ponudi mu/joj angažman. Godinu dana skrivano je obaviještenje o ishodu debate mudrih glava Senata! Ništa se slučajno ne dešava, pa su telefoni uradili više posla nego stari i zaboravljeni profesori na katedri za orijentalistiku, ili višedecenijski novinarski i publicistički, pa i prevodilački  angažman! I kažu: nema solidarnosti u ovoj zemlji! Kao i uvijek na ovim prostorima, krivi zaključak! Primjer koji pobija sve skeptike, upravo nastojim u kratkim crtama opisati! Mala plaća, kako dušebrižno reče jedan od homo novusa,  prominentnih trgovaca ljudskim dušama, skupljač zlatnog perja iz tuđih dvorišta,  nije bila dostatna da se održava veliki stan, renovira nakon godina granatiranja, a najavljivana i obnarodovana distribucija međunarodne pomoći nikako da stigne, kao što je i inozemna ušteđevina preminulog domaćina netragom iščezla u vidu magle!)  Neko reče da se treba obratiti, ipak, najvišim državnim instancama za tumačenje i zaštitu elementarnih građanskih i radnih pravo,  i naivni očajnik  se lati pera, te šefu kabineta člana Predsjedništva države iz reda svog nacionalnog korpusa (?), napisa sljedeće! ( Ni slutio nije da i oni tamo filtrirali nacionalne dopise, baš kao i rečeni Kantonalni sud, svi zajedno uvjereni da za dobrobit svojih obitelji, pa i šire zajednice, čine najbolje što umiju i znaju, kako nikada nikome ne bi bili balast ili Seid-Finci problem)

 

 


Poštovani Savjetniče,

Slijedeći svoje besprijekorno brušene instinkte bosanske intelektualke i, prije svega, samohrane matere, dala sam si slobodu da Vas izravno kontaktiram i, na kraju života, dobijem potvrdu opravdanosti svoje davne, ljudske i humanističke potrebe da sa ugroženim narodom podijelim nimalo lijepu besperspektivnost, europskim fundamentalizmom dobrano reduciranu, a inaugurianu dehumaniziranim pravilima i metodama reanimirane i redefinirane Inkvizicije, primjerene novom dobu! Valjda, zbog toga kažu: ne mrzi igru, već igrača! 

S obzirom na moj strog odgoj djeteta prvoboraca i vrijednih građana ove zemlje, kao uvjereni i osvjedočeni antifašista, ne koketiram sa milosrđem koga ne smatram dostojnim čovjeka bez grijeha i grešaka. Ono je, dapače, uvreda digniteta osobe koja bilježi u svom angažmanu, na svim poljima, vrijedne rezultate. Nažalost, ostvraila se moja anticipacija iz 93. godine: ušančeni u svom samoljublju, prvi izdanci probeharale bih tranzicione plutokracije, gurnuli su ostatak elitnih kadrova pod najniže slojeva savjesti, ratom istanjene do neprepoznatljvosti. Razlika između nacionalnog romantizma 19. stoljeća, primjerice, i danas, u eri globalizacije,  je jasna: nacije su oni narodi koji imaju institucionalne mehanizme zaštite svog opstanka i svojih vrijednosti od najnižih, elementarnih institucija do države. Bosna , prema globalnim standardima, je izašla iz rata u invalidskim dejtonskim kolicima kojoj prosto niti daju da umre niti da živi. Prema tome, to je ono što sada predstavlja faktor nestabilnosti na ovom prostoru, zato što se stubokom svi strmoglavljujemo u besperspektivnost i osjećanje ugroženosti, prije svega, doživljavajući upravo svoj korpus gubitničkim. Znači, i Bošnjaci sada imaju neku vrstu matične države koja je, istina, talac Dejtona, talac jednog galimatijas ustava, koji predstavlja čudo za svakog iole upućenog poznavaoca ustavnog prava. To nema prirodnu harmoniju i ne može da opstane, ni kao nauka, ni elementarna postavka, a kamoli kao operativna država. 

Treba usto istaći kao potvrdu. činjenicu da, kao rezultatntu, imamo bezbroj eklatantnih primjera maćehinskog odnosa države prema građanima, marginalizirajući njihove egzistencijalne probleme, do granice nestanka sa ovih prostora, bez obzira na religijsku pripadnost i nacionalnu opredijeljenost. Ambijent o kome svjedočim, polako, ali sigurno tone u kolektivnu letargiju, budeći se samo na trube nacionalnih vođa, što njihov nehuman status tumače, horski, krivicom onih drugih, trivijalnim, pa i bezobraznim i bestidnim  argumentima, bez stvarnog  povoda i razloga, kako bi se zamaskiralo kapitaliziranje žrtve, čije uzoke i povode istorijska nauka tek treba da valorizira. Jedno je izvjesno: posjedujemo zajedničku mentalnu falinku-kratko i šturo istorijsko pamćenje, plodno tle da se plantažira otrov zakorovljne biljke puzavice kojom svjetski establišment, preko svojih štićenika kindergartena, uspostavlja dezintegrirajući faktor jedinstva. Ovaj put to mudro čini kroz ideju o slobodnom tržištu i enormnom bogaćenju u siromašnoj zemlji ratom razorenoj, što se završava u nespretnoj i besplodnoj tranziciji državnog vlasništva građana u privatni posjed pojedinaca, koji su se potvrdili kao nedorasli i nezreli izazovima vremena. I, sve je spušteno na razinu individualnih okršaja baš kao u vestern-filmovima, gdje se za posjed borio podsijecanjem ligamenata susjedovim konjima, ili zabijanjem klina u točkove. Svi mi koji smo pokušali implementirati nauku i aktualna svjetska dostignuća, namah samo stigmatizirani i sramotno marginalizirani. 

Drugo: Poslije pada socijalističkog sistema, ostala je navika i kod novih političara, demokrata, da kontrolišu privatnost i izvode zaključke o duhovnim kapacitetima svakog građanina na temelju davno uspostavljenih predrasuda. Kad neki stari "kontrolori", sa metodama prevaziđene ideološke matrice jednoumlja provjerovaju sistemom ideološkog monitoringa naš moralni, duhovni, pa i religijski kredo, oni su pola problema riješili; to im je pola pobjede na izborima, jer onda imaju svoje odane sluge i licemjere, imaju stalne mehanizme komunikacije sa narodom koja još dobija duhovni blagoslov iz čistog izvora od natruha "gnjilog sistema" poražene socijaldemokracije.

Desile se su epske promjenei, pa umjesto promocije znanja i sposobnosti, dobili smo retoričku brigadu korifeja i apologeta ušančenih grupa dobitnika, za drum spretnih, koji se ne mire sa suvremenom koncepcijom urbane strukture kritičke prosudbe. Tako su nam nametnuli Pakistanski kompleks da smo drugorazredni ljudi, ukoliko nemamo pomoć i podršku obitelji, partije ili rodne grupe. Ono što želim da Vas zamolim, upravo je na fonu jednog, pod tepih spremljenog pitanja: statusa Bošnjakinje, kako vele, manje efikasne , ali "podatnije" u nomeklaturi kadrova, što se protivi svim kriterijima i standardima promoviranja ljudskih prava, a posebice ženske populacije, ostavljene na milost i nemilost homo novusa među tobožnjim "poslodavcima". I svi stari anmoziteti, klanovski  okršaji ratom pothranjeni, došli su na naplatu nama, već starim roditeljima... Molim Vas da pogledate nekolike dokumente u prilogu i da mi odgovorno, manirom državnika i saopštite da li je sve što sam učinila do sada u skladu sa visinom penzije, uzgred pokradene, za čiju korekciju se borim 12 godina (najprije plaće niže od ostalih sa VSS, specijalno ztcrđene  za "primadonu koja se pravi pametna", a potom penziju, jer je i ocu moje djece, nakon smrti od nikuda, oteta sva stečevina, pa su sinovi dobili od UMELA i iz Dortmuda veliku nulu i 800KM dionica) 

 

Presuda Kantonalnog suda u Tz

  Da ne dužim: nakon 12 punih godina borbe da se "nostrificira" diploma jednog od 20 najboljih studenata exyu,  obezbijedi malo mira i normalni uvjeti za život i rad, bez ucjene, opsesivno-kompulzivnih pritisaka na psihu, bez odmora koji si nisam mogla priuštiti, dakle, bez svega što svaka nona sa pijace  može platit, dobih prije neki dan rješenje Kantonalnog suda u Tz, po kome obaveza po Kolektivnom ugovoru za mene ne važe, dogovor o stimulativnoj otpremnini, ukoliko 1 i pol mjesec prije navršenih 35 godina radnog staža i 60 života, ustupim mjesto mlađem kolegi, D.K., u koga Komora ima povjerenje, jer ga je odškolovala nedavno uz rad i dala mu dvostruku plaću za pola posla dobrohotne "donatorice". I, gle divnog čuda: nakon što sam platila 150 KM da mi sudski ekspert izračuna primanja na temelju podataka Agencije za statistiku, dobih za 100KM niži startni izbos od onog spornog, umanjen i za minuli rad, te dodatak na status magistra, kako penzija ne bi mogla premašiti sadašnji iznos od 480KM, niti ugrožiti prosjek države! Bože mili, kako sam srećan čovjek! Očekivanu zamjenu pacemakera, starog 10 i pol godina,  neću morati platiti, jer me moja otadžbina "oslobodila" zemaljske muke ovom presudom, po carskim i spahijskim novoetičkim uzusima

Ukoliko Vas ne motivira neko poput mene (escellnt exyu student 73.,) neka Vam na umu bude hiljade žena, Bosanki, koje više ne mogu rađati nova pokolenja, jer su prestare, ili ih nemaju čime hraniti. Jedan razgovor sa ljudima iz Kabineta dao bi svima uvid u ošravdanosz ili neopravdanost uzroka paničnog straha Bosanaca da će morati otići, a nemaju kamo!

S poštovanjem, prof Zlata Žunić, arabista i turkolog (oboje diplomirano sa ocjenom 10)

Historia magistra vitae?


Iz priloženog je evidentno zašto majstori velikih igara pozivanje na prošlost definiraju duhovnim i duševnim zakrivljenjem ljudi koji su nam do jučer služili kao uzori i primjeri, dokazi za tvrdnje o permanentom procesu kozmetičkih intervencija na istorijskim faktima, sve i da je riječ o novijem vremenu! Drugim riječima, ni naše sjećanje ne smije se potvrditi, jer će biti ubrzo pobijeno najnižim metodama marginaliziranja. Eklatatan primjer za to jeste Krleža koji danas nema status ingenioznog pisca i polemičara, enciklopediste, na prostoru exyu, kao nekada, zbog simpatija prema marksizmu i ideji jugoslovenstva. "Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, ponajmanje u dnevnopolitičkom smislu – bio je to više bio strastveni interes. Ideje koje je pritom Krleža promovirao utemeljene su na njegovu cjelokupnom društvenom i političkom svjetonazoru i angažmanu...Za Krležu »historija je … više nesvodljivi slijed negoli razložna suvislost, rijetko kad posve smislena čak i kada je potpuno pojmljiva, a suviše često obilježena ›protuslovnim i nerazumnim ljudskim naporima‹«. Kada opisuje povijesne situacije, Krleža često upotrebljava riječi poput »metež«, »gungula« i druge.5 Tvrdi da su sve historiografske škole i vrste »još uvijek samo svjedočanstvo kako čovjek nije našao sebe i kako su mu najplemenitija nadahnuća, na žalost, još uvijek samo maštanje o neostvarenim iluzijama… snaći se u historijskom krvavom metežu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragičnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog naročito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije, ali ovom zadatku, po daru i uobrazilji, doraslo je tek nekoliko imena, dostojnih da im se prizna da su bili doista historici svoga vremena«.6Historija je »pratilica ljudskih slabosti, već po zakonu podmitljivosti spremna je da laže kad god joj se ukaže prilika: a prilike nisu rijetke«, a na retoričko pitanje »da li je onamagistra vitae?« odgovara: »tko bi to znao? Bludnica u svakom slučaju više nego učiteljica«.7 Na drugom joj mjestu ne odriče epitet »prave učiteljice«, ali odmah niže »dokaze da od povijesti mi Hrvati za život ništa naučili nismo«.8/Ivo Goldstajn 

Pravosuđe i kriminalna hidra

Sve što su od početka reforme pravosuđa izjavili ugledni pravni stručnjaci, deset godina kasnije je dobilo još dramatičnije razmjere i sudstvo je postalo kamen spoticanja u rješavanju najsložnijih pitanja funkcioniranja države i društva: "Pravni stručnjak iz Sarajeva, odvjetnica Senka Nožica kaže da je jedna od najvećih pogrešaka, koja je napravljena, povjeravanje istraga tužiteljstva u krivičnim predmetima jer su tužitelji samo pisali optužnice bez kompletnih istraga: „To se pokazalo kao katastrofalno jer tužitelji nisu imali ni znanja ni kapaciteta provesti velike istrage, a rezultat je niz oslobađajućih presuda u vrlo velikim aferama u kojima je svaki građanin znao da se nešto mutno dogodilo a nažalost tužitelji to nisu mogli potvrditi u tijeku svojih istraga“. 

Nadalje, prebacivanje predmeta sa viših na niže pravosudne organe i politički pritisci ogledalo su stanja u zemlji. Novinarka magazina „Dani“ Dženana Karup Druško kaže da je žalosno da pravosudni sustav BiH i nakon dugogodišnjih reformi ima paralalelni sistem što pokazuje i slučaj nedavno preminulog tužitelja Dijane Milić: „Profesori pravnog fakulteta protiv kojih je ona pokrenula istragu imaju veliku moć svojim položajem i vel.iki utjecaj na pravosuđe. Mnogi suci i tužitelji su njihovi bivši studenti. Ž rtva je bila jedna nesretna tužiteljica, koja je vjerovala u pravo i pravdu“. Istrage traju godinama i da se onda baca prašina u oči javnosti kako nema nikakvih dokaza što niko normalan u ovoj zemlji ne može povjerovati“.

http://www.source.ba/clanak/5637462208910/vijesti/Mehmedovic-o-Lijanovicima:-Ne-sporim-da-ima-krivice,-ali-pogresno-vrijeme

http://www.slobodnaevropa.org/content/muselimovic-duboka-kriza-u-pravosudju-bih/26659735.html

http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-ko-su-gradjani-drugog-reda-u-bih/26938676.html

Tuesday, April 7, 2015

osvemupomalo-ZlZ: Istoria magistra vitae!

Nikada više ne želim čuti manipulaciju  o ljudima koji žive u prošlosti, propuštajući budućnost! Sveto neznanje je postalo jedini efikasno oružje u neravnopravnoj borbi dobra i zla! Kajan ne dvoji da li prošlost svjedoči današnjost, vrijeme nevremena i loših igrača u nametnutoj igri bezdušja:

http://kajankajan.blogspot.com/2015/04/pisma-iz-drugog-vremena.html

KAJAN KAJAN: PISMA IZ DRUGOG VREMENA

KAJAN KAJAN: PISMA IZ DRUGOG VREMENA: Historija iz zasjede Piše: Ibrahim Kajan Sve sretne obitelji nalik su jedna   drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je n...

Thursday, March 19, 2015

Sunday, March 15, 2015

Pismo prijateljici-danas je 37 godišnjca Sirenine smrti!

Imala sam potrebu da Ti napišem nešto slično u jednom davnom pismu koje sam juče pronašla, kao da je, nimalo slučajno, baš u ovom trenutku, izniklo između brojnih stranica sjećanja i uspomena, što i danas čine okrvir za jedan nimalo srećan, bezumljem, taštinom,  niskim instinktima i  častohlepljem,  reduciran život.

Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.



Draga N***,
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete.  Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama  Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
 Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac  za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali  veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku! 
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu: 
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?  
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega? 
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu? 
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša? 
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!) 
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija. 
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već  postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.


Dani nakon hapšenja dugi kao godine... 

U cik pramaljeća 1975., neočekivano je uslijedilo hapšenje grupe intelektualaca, i dramatična režija teatralnog suđenja Tuzlanskoj grupi, kada su ljudi bez argumenata i valjanih razloga i povoda, osuđeni na kaznu dugogodišnje robije. 
Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji,  latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju,  bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila! 
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio  je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća... 
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!  

I, još nešto, moja divna damo: Možeš li zamisliti koliko se njih u ovom gradu ogriješilo, ne misleći da postoji sutra, da će jednog dana račun doći na kolektivnu naplatu? Učenik generacije, jedan od 20 najboljih Yu studenata 1973, bio je dovoljno velik izvor duševne hrane da se decenijama mnoštvo polupismenih minijatura, osrednjeg talenta i lavovskih ambicija, "namiri", narastu do neslućenih visina  i dosegnu do bogatih revira života bez truda i znanja, gdje ih ni Majka Priroda nije predodredila da idu. 
Digla sam ruke na predaju i izašla iz tog stroja kad sam shvatila da više ništa ne mogu učiniti da nas spasim, da nam osiguram normalne uvjete bitisanja, trasiram povratak korijenima, kako bismo krenuli bez spoticanja u novu avanturu škole života. Dječaci su previše patili gledajući me kako se hrvem sa okorjelim drumskim razbojnicima... Tako sam ih doživjela, a i danas se doimaju sličnim. Nakon svega, ostaje mi dio mog sačuvanog spokoja, najjačeg štita razumu i razboru, jer sam naučila nešto vrlo važno, što Swift sjajno definira "Nikada se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide."  
Sigurna sam da ćeš razumjeti milion pitanja koja se roje, nakon neshvatljive surovosti posljednjeg rata, jer ti nije nejasna Mešina riječ o bratskoj ljubavi, zakašnjeloj, kojom je grijeh preuzeo na sebe, a Šefkiju mrtvog opravdao zauvijek. Mati je znala, N***, da je njena odgovorna, mirna, radina i pouzdana kćer, novi Šefkija. Otišla je zauvijek, a da mi nije ni priliku pružila da joj tek kažem hvala i koliko je volim... Od svih porodičnih slika, samo su njena, tatina i nenina uvijek kraj mene. Sad sam ih nakratko probudila ispod tankog sloja zaborava i suze mi tuge i gnjeva liju niz lice. Neka im je rahmet, ljubavima mojim! Ostali nikada nisu ni postojali. Barem ne onakvi kakve sam ih naknadno upoznala: besramno agresivni i častohlepni, premda su, po mnogima,  učinili dobro djelo društvu ogrezlom u degradiranju svega što etika, estetika, religija, na kraju, sva milenijska civilizacija, od antičkih vremena, razvija kao moralni i uljuđeni kredo. Na ovom se mjestu postavlja bezbroj teških antropoloških dilema i pitanja, na koja teško nalazim odgovore, osim u religiji: Sotona/Iblis, navodi ljude na surovost i agresivno ponašanje, jer je riječ, htjeli mi to ili ne prihvatiti, o nečemu hereditarnom , što smo u genima donijeli sa sobomod primordijalnih predatora.
Brutalnost i nemilosrdnost smo baštinili iz animalnog carstva prazvijeri, pa nije teško uporediti neka viđena i doživljena vlastita iskustva sa primjerima iz najnovijih proučavanja The Wild: ponašanje prigodom lova, borbe među mužjacima, agresija prouzrokovana strahom ili uzbuđenosti, odbrana terena i staništa, kao i odbrana mladunčadi, i konačno takozvana "instrumentalna" agresija u kojoj se takvo ponašanje potiče i nagrađuje. Svako od ovih nabrojanih tipova ponašanja po sebi različita kako fiziološki, tako i po uzrocima. Za epilog mojih promišljanja, ostaje mi Solomonova misao kao konstanta vlastite životne filozofije: "

• Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali?

Možda sam te opteretila, ali ćeš iz svake moje riječi saznati jednu jasniju istinu o nama, našem bosanskom prokletstvu. Rijetki imaju pristup toj sehari u mom srcu, ali ti si, N***, ličnost van serije i izvan okvira, gdje su se rojili i ostali moji demoni. Sve srećne obitelji liče jedna na drugu, a sve nesrećne porodice su, kako veli Tolstoj, nesrećne na svoj način!
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić: 
 " Fizički ili verbalni napad predstavlja aktivnu agresiju. Štetne posljedice takve agresije nisu samo fizičke ozljede i bol, nego i ugrožavanje ličnosti napadnute osobe. No, osim aktivne agresije psiholozi govore i o pasivnoj koja uzrokuje štetne posljedice namjernim nepoduzimanjem akcije, kao primjerice kada se namjerno ne čini ništa što bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju i bol osobe prema kojoj postoji osjećaj neprijateljstva ili mržnje."

Puno, puno te volim i divim ti se div-ženo! Kada bih imala dio tvoje upornosti i snage, nakon svega, vjerovatno ne bih bila ja...
 
 Povod je parcijalna amnestija kroz akademsku raspravu o "dobrim i lošim momcima"!


 Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke,  partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA!  Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "
islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!

"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Jedina legitimna mjera u ovom slučaju bila bi kolektivna amnestija prvoboraca, antifašista i njihovih obitelji, a ne salonska satisfakcija jednom jedinom žrtvovanom među mnogima, premda svjedočim da je dr Salih Burek divan čovjek, dojmljiv i respektabilan intelektualac: prvi doktor ekonomskih znanosti u BiH, koji je tek u 90.j doživio rehabilitaciju zbog "teškog zločina prema narodu i državi", argumentovanoga nesumnjivom erudicijom, moćnim intelektom i kreativnom energijom pionira naučne misli. Tužba za subverzivnu djelatnost, izvan patriotskih okvira dozvoljene pameti i znanja! I, odmah nakon toga je umro!

11.05.2014. | PIŠE: Samir KARIĆ

Sudski procesi 70-ih godina u Tuzli: Nekad se odgovaralo i za verbalni delikt

(poenta izgubljena već u naslovu)
U organizaciji Fondacije Istina, pravda pomirenje i Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, jučer je u ovom gradu održan okrugli sto o temi Politički obračuni i sudski procesi sedamdesetih godina u Tuzli. U fokusu skupa bio je slučaj Pašage Mandžića, ali i montirani sudski proces protiv Saliha Bureka, Teufika Selimovića, Halida Čokića i drugih.