Prikaz romana Nure Bazdulj-Hubijar:"Sjećanje na plava brda"

UZ 100-GODIŠNICU ROĐENJA MEŠE SELIMOVIĆ: Čovjekoljublje kao ideološka i umjetnička odrednica

Meša Selimović

Riječ o daidži

Veoma je nezahvalno iz ugla pristrasnog sudionika, a ne objektivnog posmatrača, analizirati i definirati lik pisca i umjetnika koji je ostavio dubok pečat u vremenu i ambijentu gdje je stasao i sazrijevao, suočen sa razornim historijskim silnicama koje su se prelamale kroz obiteljski život, iz čega docnije izranja njegovo filozofsko poimanje univerzalnih civilizacijskih vrijednosti. Uz stogodišnjicu rodjenja stvaraoca i mislioca izuzetne erudicije i dara, potrebno je aktualizirati motive njegovog promišljanja o životu, o ljudima,  vratiti se na početak priče, razumjeti i prihvatiti da nije riječ o inspiraciji bajkama, vec tragikom vlastite obitelji, iskustveno proživljenim i doživljenim sadržajem koji se decenijama pokušava relativizirati.Autobiografija pod nazivom “Sjećanja" je za mene bila svojevrsno otkrovenje, nova dimenzija u mom pogledu na Mešino književno stvaralaštvo u cijelosti, kao zapis iz nekog zaboravljenog vremena, duboko urezan u tanano srce i moćan intelekt.

Svoja prva saznanja o životu situira u voljeni rodni grad, Tuzlu, aktualizirajući snagu utjecaja topline sigurnog obiteljskog doma, posebno djeda sa „najljepšim glasom od baršuna, od ljubavi, od dobrote“ koji nikada nije kudio, korio i savjetovao. Pričao je priče o dobru i zlu, a ponajviše bio pažljivim slušaocem kakvim je i Meša docnije postao, smireno reagirajući, sa smješkom na licu, na sve naše mladalačke, arogantne pobune i otpore autoritetima, za koje je i sam dobro znao da nisu uvijek u funkciji dobobiti mladih i čednih bića koja uče hoditi svijetom odraslih.

          Odmjereni brat, brižan otac, sjajan prijatelj i nenametljivi učitelj, Meša nas je podržavao svim srcem i dušom, neodolijvo me podsjećajući na svoju majku Pašu, snažnu ličnost, nježnog stasa, eteričnog izgleda, nečujnu i dostojanstvenu, povučenu u neki samo svoj svijet, gdje nije bilo mjesta za zlobu, osudu, grubu riječ,ili bilo što čovjeka nedostojno.

„Ostavljao je da o svemu presudi ljubav.“

Upotrijebiću Mešin citat iz „Sjećanja“ gdje su najljepše sekvence posvećene djedu, čiji su čisti, mirisni skuti bili najtoplije utočište njegovoj nikada utaženoj, dječijoj potrebi za ljubavlju, što i jeste temeljem profinjenog i melahnoličog umjetničkog traganja za ključevima sreće koji uvijek ostaju tek za prstohvat iznad čovjekovih mogućnosti da se odluči, da riješi dilemu izbora puta. Djed, baš kao i Meša koga se sjećam: „Ostavljao je da o svemu presudi ljubav.“ ...“Najteža njegova kazna za nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ, bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja...Nastojali smo da do nje ne dođe, nasilno kroteći svoju narav, ili smo preklinjali nenu, ljubeći joj ruku i obećavajući anđeosku nevinost i krotkost, da prećuti krivicu.I sljedećeg jutra nekažnjeni krivac je sjedio uz djedovo koljeno,tih, neprirodno miran, osjećajući kako mu vreli žmarci prolaze tijelom zbog nezaslužene sreće, s lakim osjecanjem stida zbog prećutane krivice, i s dubokim uvjerenjem da zaista neće skoro griješiti.“

Upravo ta Mešina okrenutost ljubavi kao jedinom dostojanstvenom i ljudskom izboru, hranila se neizbrisivim sjećanjima na socijalni milje starog radničkog naselja, gdje je odrastao i formirao se, identificirajući se sa dragim siromašnim susjedima, čiji neljudski uslovi življenja postupno radjaju bunt koji ga je odveo putem ideje o ravnopravnosti svih ljudi.: „Žene i djeca (tušanjskih) rudara bili su pravi mučenici, sirotinja kakva se valjda može naći samo ovdje kod nas,na ovom dijelu Balkana...Ne znam za teže scene očaja i sirotinje.“

            „Volio sam te ljude koje je život potpuno obespravio, a oni su svoj položaj činili još težim, iz očajanja...Kad god se sjetim Tušnja, pred očima mi izađe noć, i žišci upaljenih karbituša što u koloni promiču kroz noć preko strme Piskavice, prema selu Rasovcu. Taj kalvarijski put po kiši, blatu, snijegu, vjetru, uz veliko brdu, deset kilometara do rudnika i deset od rudnika do sela, garavi i umorni kad pođu i kad dođu, izgledao mi je kao najteža sudbina koja može ljude snaći.“ Često se u kući pričalo o tim maglovitim vremenima, nekim čudnim, šifrovanim jezikom, kao da je mnogo toga trebalo da ostane pokopano tajnom u nekom prošlom vremenu.

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I život.“ je, zasigurno, moto što determinira Mešu kao ličnost, ali i književnika koji shvaća i prihvaća nemogućnost potpune spoznaje onoga čime je okružen. Život koji i mi danas živimo, permenentno nam potvrdjuje utemeljenost  i istinitost njegove spoznaje da nama upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe. Razara nas nemogućnost da utičemo na svoju sudbinu, ali i na ono što nas okružuje.

Djelo kao autobiografsko svjedočenje

U jednom od brojnih intervjua sa članovime uže Mešine obitelji, novinar je upotrijebio imenicu „pogibija“ brata Šefkije, koja je trebalo, kako se čini, da bude eufemizam za strijeljanje, nakon nehumane i neutemeljene odluke o krivici, što je bila sve drugo, osim istinski zločin. Priznanje i veličanje Mešinog književnog stvaralaštva, valjda kao pismenog uratka darovita pisca, a ne i čovjeka, oca, brata, sina, svjesno ili slučajno, izostavlja činjenicu da je najsnažniji stvaralački poriv za remek djela "Derviš i smrt" i "Tvrdjava" utkan u Mešino vlastito životno iskustvo: bankrot oca, a prije svega strijeljenja starijeg brata, antifašiste i oficira NOV-a.U potrazi za uzrocima te obiteljske kalvarije, nikada do kraja rasvjetljene, bez zvanične rehabilitacije, Meša je stvorio literarno djelo kao zadužbinu svom tragičnom usudu, zašto ne reći,svojevrsnoj žrtvi vječitog animoziteta ambicioznih i pretencioznih "ideoloških" čuvara, čiju mentalnu strukturu Meša oslikava u svojim romanima i pripovjetkama. „Derviš i smrt“je pisan stilom u kome se miješaju introspekcija, filozofski sudovi o životu i lična ljudska drama, smještena u islamsko-orijentalni milje, čiji maestalan spoj dubokom rezigniranošću zbog neshvatljive diskrepance izmedju pojedinca i vlasti, otkriva univerzalne istine o usamljenosti, nemoći, nepravdi, i strahu od posljedica vlastitog činjenja.

Epilog njihovog doprinosa borbi protivu najveće pošasti 20.og stoljeća, bilo je nečasno strijeljanje najstarijeg brata, Šefkije Selimović, kome se ni za grob ne zna, što je ostala nikada razjašnjenja misterija, nepreboljena, ali duboko skrivana rana. Sada sam sasvim sigurna, posebno nakon nekolikih pisama koje je Teofik Selimović, Mešin najmlađi brat, pisao tuzlanskom novinaru Mirzi Mukiću, da su oni svi već tada dobro poznavali protagoniste tog zastrašujućeg demonstriranja sile, u funkciji dugoročnog diskvalificiranja cijele obitelji, a posebno dijela prepoznatljive humanističke i intelektualne provenijencije, koja je uvelike prevazilazila ukus “odmornih ratnika”, naknadne pameti i ideološkog osvještenja.

            Meša je rijetko govorio o sebi čak i u uskom krugu obitelji, posebno o ratnim i prvim poratnim godinama. Njegova zatečenost slijedom tragičnih dešavanja, o čemu je, s tugom i gorčinom, pa i svojevrsnom pobunom, pisao u svojim romanima, ostaje ovijena mojim maglovitim sjećanjima. Kao pisac, angažirani kluturni poslenik, ali, istodobno, sin i brat, otac, suprug i prijatelj, Meša kreira potpuno samosvojan pogled na svijet, oblikujući ga kroz visokoetičnu filozofsku potku o istorijski determiniranoj kolektivnoj svijesti i njenom ekvivalentu u ličnim i socijalnim odnosima pojedinca, kroz subjektivno prepoznavanje i prihvatanje univerzalnih moralnih vrijednosti. Možda to najbolje ilustrira njegovo promišljanje o Bosni i Bosancima koje su“ proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“, postupno formirajući relativno zatvorene zajednice, kao ostatke kolonijalne vlasti, od kojih je muslimanska bila najzatvorenija:“ Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao“, posebno atmosferom pripadanja obiteljskom krugu, s neobičnom naglašenom osjećajnošću, što je više nego uočljivo, kako Meša ističe, u kulturnom nasljedju „naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske."

Nikada se nisam usudila pitati ga o dogadjajima koji su ga inspirirali da napiše djela velike književne vrijednosti, jer sam osjećala da je suviše strašno, da ga duboko pozljedjuje nešto što je želio prešutjeti, a obilježilo ga je i kao čovjeka, i kao umjetnika, tražeći način da dopre do ljudi, nailazeći na trnovite urvine novih razočarenja ( "Znam da su ljudi zli, ali me uvijek ponovo iznenadi kada se u to uvjerim."). Moja majka je govorila da ne pokušavam proniknuti u dubinu tragike dogadjaja koji izmiču normalnom poimanju ljudskosti, prijateljstva, ljubavi, istine i pravednosti. Osjećanje gotovo djetinje konsterniranosti proživljenim, čemu sam i sama svjedočila, sublimirano je u jednom od najljepših citata iz „Sjećanja“: „Nisam prihvatio svijet starijih, jer ga nisam razumijevao. Više sam volio svijet ljubavi, koji nisam izmislio:zaista je postojao.“

Meša i rodni grad Tuzla

Odlazak u Beograd 1971. godine je posebno poglavlje posljednjih tragičnih zbivanja u životu ovog književnika i bio je, u izvjesnom smislu, svojevrstan pokušaj distanciranja od usuda, od besmisla koji ga je do kraja života pratio. Ogorčen napadima nekih intelektualnih krugova, teško oštećenog zdravlja, beskrajno pozlijedjen patologijom zla kafkijanske provenijencije, dočekao je nova hapšenja u obitelji 1975. kada je u jednom od najbizarnijih montiranih sudskih procesa na prostorima ex Jugoslavije, članovima takozvane Tuzlanske grupe, na čelu sa njegovim najmlađim bratom,Teofikom Selimović , unaprijed bio ispisan “katul ferman”, koji ih je na duži rok trebalo da skloni iz javnog života i “očisti” potreban manevarski prostor od neželjenih kritičara. Pod krinkom islamskog fundamentalizma osuđen je na desetgodišnju kaznu strogog zatvora, koja je duboko pozlijedila Mešu, ali i moju majku Fadilu, njegovu sestru i suborca, nosioca svih ratnih priznanja, uključujući i Spomenicu sa Sutjeske, gdje se obrela u jeku ofanzive, zajedno sa svojom braćom kao refernt saniteta  6. Istočnobosanske brigade. Umrla je uvrijeđena i tužna početkom 1979. godine, kada se više nije mogla othrvati nadolazećem talasu sinhronizovanih uvreda, diskreditiranja i posvemašnjih blokada.

Posljednji dolazak u Tuzlu bio je više zvaničan i protoklorana, nego privatan, a povod je bio promjena imena Tuzlanske gimnazije u „Gimnazija Meša Selimović“, čime je njegov rodni grad učinio značajan civilizacijski pomak, distancirajući se od dnevnopolitičkih obračuna.

           Upravo zbog svega ovoga, nije čudno da se obitelj nigdje ne spominje, da nikada niti jedna slika Mešinih roditelja,braće i sestara nije objavljena, a niti je kuća u kojoj je rodjen postala dijelom zaštićene kulturne baštine, kao što je to praksa u civiliziranim zemljama. Izuzetak je naziv Gimnazije koju je pohadjao i gdje je predavao, te statua u centru njegovog rodnog garada, s kojim se Meša nikada nije prestao identificirati, što i jeste temeljem njegovog kritičkog traganja za uzrocima ljudskih gubitaka, tako maestralno opisanog u „Tvrdjavi“:

„...šaptao (sam) bez glasa, gutajući gorke suze bijesa: proći će i ovo,mila moja.Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad ... Ponizili su me,tuđom rukom,oni za sve imaju izvršioce,vječne sluge,bez savjesti i bez razuma kakvi su i sami,drukčiji samo po tome što imaju moć presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju,svi ih preziru,a svi ih se boje.“ (Tvrđava)

Nacionalno iznad djela, riječi, mudrosti i filozofije

Ne postoji budućnost kojom se može izbrisati prošlost, zbog čega je za sve nas u obitelji zbunjujuće permanentno generiranje rasprava o Mešinoj nacionalnoj pripadnosti, jer doprinos umijeću i vještini književno-filozofskog promišljanja i kazivanja, je civilizacijska baština koja nadilazi nacionalne i državne granice, ostajući, usto, i dijelom kulturnog i porodičnog miljea, što ga je od rane mladosti profiliralo kao umjenika, mislioca, ali i čovjeka.Tokom naših čestih porodičnih susretanja, doživljavala sam ga, ne samo kao brata svoje majke, punog ljubavi i povjerenja, već kao kozmopolitu po uvjerenje, uvijek i bez ostatka dosljednog tradiciji prostora sa kojih je potekao, ne negirajući svoje pretke, niti njihov utjecaj na fomiranje jedne slojevite ličnosti i kompleksnog pogleda na svijet, iz čega su iznjedrila vrijedna djela o ideološkim stramputicama i dilemama, odnosu vlasti i pojedinca, svojevrsnoj filozofiji pobune protiv samoga sebe i vlastitih zabluda, u atmosferi koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti. Najvjerodostojnije o ovome svjedoči sam književnik, Meša Selimović, koji je bio i ostao za mene nježni daidža, pun divljenja za sve nas koji smo odrastali, i brižna uzdanica cijeloj obitelji od prepraneog gubitka oca, Alije Selimovića, pa do vlastite smrti: „Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."

Meša i strijeljani brat, Šefkija Selimović

Meša sa starijom sestrom Mulijom Selimović

Mešina obitelj-skica:

Alija i Paša (Šabanović) Selimović imali su 4 sina:

Šekija, bez djece-supruga Desa

Mehemed, (Maša i Jesenka)-supruga Darka

Muhamed, (Mirza, Željko i Selma)-supruga Razija

Teofik, (Bojan i Bojana)-supruga Nadežda

i 4 kćeri:

Mulija (Selimovic) Đonlagić (djeca:Midhat, Rašid, Mirsad)-suprug Nezir

Hasiba (Selimović) Hadžiefendić. (djeca:Mustafa, Habiba)-suprug Mehmed

Safija Ramadanagić, (kćer:Amira )-suprug Ramiz

Fadila Selimović-Žunić (Zlatko i Zlata)-suprug Mustafa

Po starini: Šefkija, Mulija, Meša, Hasiba, Muhamed, Safija, Fadila, Teofik

SKICA ZAVIČAJA

Sjećanje na djetinsjtvo


Ponekada, prelazeći mostom preko Jale do svog omiljenog popodnevnog odmorišta, pogledom zalutam do dna dubokog popločanog korita rijeke, gdje se tromo valja uska traka vodenog toka, beživotno me podjećajući na neka, ne tako davna vremena, kada su obale plavile neukrotive bujice, nakon svake obilnije kiše. Sjedeći, tako, jednog dana uz kafu sa drugom iz gimnazijskih dana, sasvim slučajno se sjetismo djetinjstva, i on me iznenada, sav ozbiljan, zapita:
     -„Da li si se ikada kupala u Jali?“
     -„Ne, nisam“, spremno odgovorih i rekoh mud da mi roditelji nikada nisu dopuštali pokvasiti noge dublje od članaka, jer je, kako se pričalo, dva kilometra uzvodno još za Austriugraske monrahije izgrađen sanatorijum za plučne bolesti ispuštao otpadne vode u rijeku. Drugi, zasigurno jači razloga, bilo je moje pomalo krhko zdravlja djeteta koje ja naglo izrastalo, uz slabljenje imuniteta, te osjetih potrebu da mu objasnim:
-„Znaš, negdje u u četvrtoj godini života bila sam se jako razboljela i mojoj majci nikada nije bilo jasno šta se to desilo sa njenom brižljivo čuvanom i odgajanom djevojčicom, tako da su mi mnoge dječije radosti bile uskraćene, posebno ljeti, kada bi se sva djeca iz komšiluka skupljala na Solini i Jali, pecajući ribu, hvatajuci bjelouške i kupajući se u „dubljanu“, kako smo zvali gotovo virovite udubine u koritu, gdje se moglo i kvalitetno zaroniti, te medjusobno tuškati...“

-„Kad govoriš o dubljanima“, nasmiješi se moj sagovornik, i nastavi: „Mi smo skakali s mosta dole kod Socijalnog, dva kilometra nizvodno, sa pješačkog Gvozdenog mosta! Sad možeš zamisliti koliko duboka voda mora biti, pa da skočiš naglavačke sa one visine!“

Djeca sa dvije strane rijeke


Kroz maglu sjećanja navirale su do mene priče mog dragog, preminulog rodjaka s Golog Brijega, opčinjenog rijekom i ribolovom od djetinjstva, provedenog na zelenilom optočenim obalama Jale, što su se pružale tik ispod ruba voćnjaka na čijem vrhu je izranjala prelijepa kuća sa cvjetnjakom, kamo sam rado odlazila ljeti, impresionirana nježnom tolerancijom tetke, pažnjom i mekoćom koje su mi bile bliže od strogih pravila kućnog reda u vlastitom domu. Djeca s lijeve i desne obale Jale su se, prema kazivanjima tog divnog i nenametljivog čovjeka, nekim nepisanim pravilima palanke, dijelila su se u dva tabora: u prvom su bili mališani iz centralnog dijela grada, a u drugom oni preko rijeke, mada ih je dijelilo svega dvadesetak metara "brisanog prostora", gdje se uglavilo i Tuzlansko pozorište, te još nekolike upravne zgrade iz novije historije grada, s početka proteklog milenija. Igrali su se svako na svojoj strani, nerijetko ratujući oblucima i strijelama, zbog grube riječi, ili samo njima znanih razloga, djelimično generiranih benignim komšijskim animozitetima očeva i majki. Dakako, ljepotu igre, ali i dječačkih grubosti, prekidalo bi, svako malo, iznenadno proljetnje i jesenjsko bujanje i presipanje vode izvan mjestimično prilično dubokog korita, nanoseći značajnu materijalnu štetu, te ugrožavajući okolno stanovnoštvo.
U to vrijeme nije bilo popločanih, strmih strana korita, pa bi obilnije padavine odnekuda s majevičkih proplanaka donosile kotrljajuću masu žučkasto-smeđe vode koja se u svega nekoliko minuta oslobađala meke obale, razlivajući se po okolnim livadama i baštama, plaveći ulice i noseći sa sobom iščupano drveće, gomile sijena, olupine starih štednjaka, ostatke automobila, pa čak i uginule životinje, zahvaćene iznendanom nepogodom. Kuće i podrumi su, sve do Oktobarske mog djetinjstva, bivali poplavljeni, a sirene su najavljivale kritičan nivo vodostaja, sve do rubova mostova u centru grada, od kojih su neki, usljed snažne bujice popuštali i, smrvljeni, otplutali do ušća, zajedno sa ostacima, donesenim iz pritoka i gornjeg toka.


Ni rijeke našeg djetinjstva misu više iste


Starije generacije žitelja Tuzle se, nerijetko, pitaju danas gdje su nestale sve te vode njihovog djetinjstva, među kojima se sa radošću sjećaju Spreče, čija pitoma dolinu i gostoljubive obale bi se, za vrijeme praznika i ljetnjeg raspusta, ispunile izletnicima, pristiglim vozom preko uskotračne pruge, ili autobusima, nama djeci manje zanimljivim. Danas su ti prekrasni pejzaži dno jednog od najvećih akumulacijskih jezera u ovom dijelu Balkana, čuvenom Modracu, sa ekskluzivnim ugostiteljskim objektima i plažama, kao kompenzacija za izgubljenu plodnu ravnicu, najprije u funkciji meteorske industrijalizacije regije, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a odnedavno i snabdijevanja vodom grada koji je, za kratko vrijeme, od kasabe postao razvijeni centar bazne industrije.
Na sasvim drugoj strani Solina, bujičarka, imala je pomalo ozloglašen status priručne akumulacije za zalivanje bašti i, u isto vrijeme, kolektora otpadnih voda, čija prava ćud bi nenadano, bez najave, iz usnule, žabokrečinom, šašom i lokvanjem pokrivene mirne rječice, snagom svojih brzaka, opovrgla nepravedan drugorazredni status i zanemarivanje činjenice da je riječ o prirodnom bogatstvu, čiji značaj se, istini za volju, donedavno nije niti znao. Samo koju godinu ranije, priča o ekologiji i zagadjenju okoline činila nam se zanimljivom pasijom salonskih političkih, naučnih i stručnih autoriteta koji su, eto, svako malo nalazili kreativan razlog za promociju svojih ideja i postignuća, te demonstriranje vještine akademskog komuniciranja unutar zatvorenih krugova, čija je misao i riječ trebalo da bude aksiom privrednog i društvenog rasta i razvoja.
Kroz grmljavinu medjusobnih ratnih okršaja i fanfara trijumfalne gluposti i sramotne ludosti, gotovo nečujno su našom realnošću postala "mudroslovlja" i, ne baš uvijek blagonaklono prihvaćana upozorenja o pošasti zagađivanja vodotokova, sve dok iscrpljeni od znoja, hvatajući dah, nismo počeli posezati za osvježenjem u praznim slavinama ratnih godina, kada je voda bila jedini dostupan resurs za održanje života. Tek tada su se, decenijama prisutne redukcije i nestašice, na koje smo bili gotovo navikli, potvrdile osnovanost apokaliptičnih  proročanstava o budućnosti sukoba za ovaj dragocjeni eliksir života.