"osvemu-pomalo" naslov je bloga koji se sastoji od autorskih uradaka blogera i izbora zanimljivih tekstova iz svih oblasti književnog i publicističkog stvaralaštva. Klikom na opciju "View my complete profile" u odjeljku "About me", otvara se izbornik za drugi blog satire i humora, pod nazivom "Estetska hirurgija":http://lector-estetskahirurgija.blogspot.com/ Hvala na posjeti, cijenjeni čitaoci!
Total Pageviews
Saturday, October 1, 2011
Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO
Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO: Moj unuk i Blakanika Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama! -" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene ...
Friday, September 30, 2011
COMEDIA VITAE, ET VICE VERSA
Roman "Peščanik", autora Andreja Glišića
Recenzija Zlate Žunić
„Zato što je već vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj ličnosti da
predahne; zato što smo pretvorili u tegleće kljuse pozitivnog čoveka i što nema
pisca koji nije jahao na njemu, terajući ga i bičem i svačim što mu padne pod
ruku; zato što su izmučili pozitivnu ličnost do te mere da sada na njoj nema ni
senke od vrline, nego su ostale samo kost i koža umesto tela; zato što
licemerno dozivaju pozitivnu ličnost; zato što ne poštuju tu pozitivnu ličnost.
Ne, vreme je najzad da se upregne i podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj
Gogolj - „Mrtve duše")
"Šta je drugo cio ljudski život nego neka
vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju
ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu
daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu,
odjednom postaje rob u
prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi
drukčije." (Erazmo Roterdamskim „Pohvala ludosti“)
Umor, depresija, posvemašnje osjećanje
promašenosti, usamljenosti, napuštenosti, život isključen iz dojučerašnje
realnosti, pa sad i ovdje nemirnim tokom prati neki nepoznati, paralelni svijet,
uokvireni su ramom grotsknih prizora iz vlastite svakodnevnice, sa obolom salvi
smijeha u duhovitim slikama sopstvene neadekvatnosti, izmiljeloj ispod šinjela
nekadašnjeg oficira narodne armije zemlje koje više nema. Govoreći apolitičnim
rječnikom nimalo bezazlene
svakodnevnice, Glišić tka pređu vlastitog viđenja velepozdravljene
disolcije i tranzicije, kao eufemizma za dekonstrukciju i adaptaciju društvene
zajednice kroz socijalnu entropiju; kao put do novog seta vrijednosti,
politički i ekonomski uglavljenih u posve drugačiji poredak stavri. Dakle,
proces koji je tegoban i nimalo zdrav za većinu učesnika, jer je traumatična (d)evolucija
sa mnogo proizvedenog smeća i društvenih otpadaka, rječju, kolektivno mučnog,
sporohodnog i, najčešće, dugotrajnog gubitništvo pojedinca, siromašnih stratuma
društva po mjeri bogatih:
„Dvadeseti
vek je grozomorniji, užas! Da! Užas se proširio Evropom, ona je predvorje ideja
za dvadeset i prvi vek... Vera, ljubav, i nada su nas napustile... konačno pakt
sa đavolom... Mars je lukav, nameračio se, otkiva novo oružje za Karantiraniju,
uvodi blokadu
slobodoumnima, da bi... Bog bi ga znao, šta bi...Zar opet? ... popravni iz
istorije... iste scene... Zavadi pa vladaj, dokle? Dok se može... tražili
ste... gledajte... ovo je
virtualna stvarnost,
iskrivljena... svinjarije maloumnih pohlepa.Na pozornici pučkog teatra
(komedija del’ arte) politički mešetri, frustrirane persone, slavoljubivi skoro
jevići, Skaramuši, borbene Pjetrunele, klovnovi, liturgijske drame, opšti
karakazan u Meziji inferior... širi se, sve više i na gore... u požar... Veseli
svađalica, ogrbaveli Pulčineli, ne uspeva u dvoboju sa farisejima, ponestaje i
uma i daha, a pritom... afiše, su same sebi žaoke,
sramne tantijeme... ćutimo,
znamo im nameru... nemilo eho nas sustiže... Rat... Rat... Rat...“
Smiješna
knjiga o strašnim stvarima, o klovnovsko-klanovskoj diskrepanci i
vesternizaciji. U zoni sumraka i dalje ostaju protagonisti relativiziranja
časti i ljudskog dostojanstva drugara, komšija, poznanika i prijatelja, što se
uzima kao zasluga, viteštvo i rodoljublje, a sve u funkciji dosad neviđenog
finansijskog inženjeringa, vlasničkog redizajniranja i tehnolovaške obnove izlomljene
i očerupane privrede koja sušičavo kašljuca pod teretom pajdaške podrške
očuvanju bogomdane vlasti. I sve to praćeno je orkestriranim pjevom i
domoljubljem vječitih pravovjernih zaljubljenika u autoritete, usput dobro
plaćenih za „dobrovoljnu“ službu oligarsima, održivim samo uz ideološko-mitske
fanfare na kojima su predšasni vrhunski virtouzi. Dok čitam uzburkane stranice
iz nedosanjanih snova o pravu i pravdi, prati me osjećanje nelagode zbog već
duboko ukorijenenog manira međusobnog "odmjeravanja" snaga iz
perspektive posvemašnje nesigurnosti i sa praga pečatirane sirotinje. Njegovo
visočanstvo i vrhovno božanstvo "novac", zbog koga se u sve druge
bogove kunemo, poodavno je nadvisilo moralno i humano s ovu stranu normalnog i
prirodnog poretka stvari. Ima jedna lijepa misao Tome Akvinskog: „Gdje razum staje,
tu ljubav nastavlja“. Nije, međutim, odgovorio na pitanje koje logično slijedi:
„Šta se dešava kad nema ljubavi?“ Ni njemu umnom, ni meni sićušnoj nije
nepoznanica odgovor da, ako ljubav omane, ostaju bezumlje ili mržnja kao izbor,
o čemu pisac, Andrej Glišić, vjerodostojno svjedoči, obznanjujući da spoznaje
koristimo, ili u jalovoj, pa i opasnoj potrazi za istinom, ili u perfidnom
nastojanju da izvučemo korist za sebe. Mučenici, tako, postajemo zatočenici New
Age agende, bazirane na prastaroj strategiji (ili prokletstvu) otimanja i
klevete, kao moćnim instrumentarijem generiranja permanentnih krvoprolića i
tektonskih pomijeranja za lov u mutnom. Lišeni empatije i samodiscipline koji
su, u pravilu, začarani krug uzroka i posljedica neuljuđenosti, svekoliko
zaostajanje nastojimo iskompenzirati onim što imamo na raspolaganju, najčešće
sirovom snagom i argumentom batine.
„Peščanik“, kao skica posvemašnje
prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru, zanimljiv je i kao svojevrstan melange
instrumentarija i sredstava učinkovite mentalne higijene, evidnentne u dobrano
načetoj duhovnoj supstanci uprosječenog građanina-potrošača, sada već bivše nam
domovine, viđena okom Paja Patka u Diznilendu, prepoznatog u nama samima, ne
samo u kolijevci na zapadnim stranama. Taj sunovart u prazninu sanjanog glamura
na samoj ivici incidenta, neodoljivim šarmom mami i opčinjava obećanim slobodama,
te kaubojskim vještinama spasilaca lijepih dama i usamljenih mama od nasilnih
starosjedilaca i usvinjenih ispičutura. I sve se dešava u besprjekornom balansu
perfidne ludosti, ezoteriziranog pragmatizma i ekumenskog eklekticizma Rječju, čista ekvilibristika
oksimorona. Ne zaostaju kao uzori niti mafijaški kumovi, najjači postament
vladalaca samdopadnih država u
tranziciji, neki novi Don Vito Korelone i Al Kapone koje je sirotinja
motivirala na velika „pregnuća“ za dobrobit „obitelji“, nerijetko oprvadavana
izdašnim bogobojaznim donacijama za javne kuhinje, sigurne kuće i gladnu
dječicu, tek da se „obraz“ opere, a bogami i novac. Ljudsko stado treba
pastira, a ovaj se ne oslanja samo na pogolemu batinu, već mnogo više na svoj
vjerni i odani čopor pasa čuvara i goniča, e da bi umnožio blago i stigao do
statusa neprikosnovenog gazde-uzgajivača. Dakako, radikalizirajući, pritom, i
potrošnju za vlastite potrebe, nauštrb pomoći siromašnoj braći svijeta, bez
kojih se, zasada barem, može i mora. Do nekih boljih vremena. Posebna priča je
čobansko zvjezdoznanstvo i opetovanje krilatice da, ako si sam ne pomogneš,
neće ni Bog, jer od vazala Sančo Pansa-mentalne matrice, izboriti se do
povlaštene pozicije samostalnog pomoćnog dogazde, zaista treba znati kome i
blagodaran rukoljub snishodljivo položiti.
Glišićeva
misao, pod ustjecajem ruske književnosti, ima snagu emocije i to,
upravo, zbog neraskidiva preplitanja posebnog, dakle individaulno
iskustvenog, i općega, iliti kolektivno ontološkog, pa svaka priča ima vlastito
breme i ideju koju pisac utjelovljuje svojim bivstvovanjem, i težak je teret,
jer se živi stvarnim životom, a ne imaginarnim. Na svjetlost dana, uz
dobitnike, prilagođene svim vremenima i sistemima, pisac izvači i one odbačene,
obične, nesrećne, nevažne, male likove za koje je hod tranzicije urušavanje
prepozatljivog i prihvatljivog sistema
vrijednosti za račun novog društvenog poretka koji će, tobože, u nekim budućim
vremenima, izjednačiti prava društvima, s obje strane Berlinskog zida. Pritom
se Andrej Glišić služi stilskim sredstvima parodije, travestije i burleske: od
kontrasta, preko hiperbole, do ironije, jer se istinski efekat nalazi u oštroj
suprotnosti, odakle pršti rafiniran
poziv za pomoć junacima suvremenih priča, grotesknih, bizarnih, apsurdnih,
često na ivici horora i fantastike
„Mars
je crven... puca od zadovoljstva... uspela mu strategija, profitirao je, a
Čovek... Da, a šta čovek? Šta? On ne zvuči gordo, ćuti u sopstvenoj škrinji,
potuljeno dogoreva k’o sveća na izdisaju... možda se i stidi... uplašen je pred
sopstvenim glupostima... naslonila se samo na jednu stranu. Možda? On, taj
ČOVEK, umišljen mlatara ćitabom: „Corpus juris civilis“, razgoni maglu,
zagovara i, mesto i vreme: - Da li je to to?... - Da to je ta, fatamorgana, al’
ona je tamo negde... Šta, ona je stvarnost... Ubeđujem sopstveno ego, sloboda i
nije u nama, ona je tamo negde, u belom svetu... Da pobegnem? Ne ostaću! Biće
bolje... Demokratija je došla, na oružju... Pobedila je, al’ koga i za koga?
Nije važno, šetam k’o guska u magli i... pitanja... pitam se pitnjem o
pitanju... šta dalje, umoran sam...“
Stiče se dojam da se sa grupom
književnih pera ex Jugoslavije, okupljenih oko satiričnih časopisa, na scenu
vraća afirmativna kritička misao koja analizira i secira poražavajuće stanje u
privredi i društvu država nastalih disolucijom Jugoslavije, što u ovom trenutku
dišu na slamčicu preciznog „fi“ promjera, tek da se ne zaguše na rubu opstanka.
Da bi se satira, pak, dogodila i oplodila, u svakoj zemlji mora da postoji
određeno zrnce svijetle duhovnosti koja je podloga za beskompromisno izlaganje
podsmjehu erodirajuće društvene prakse. Kako stvari sada stoje, turbulentna
pregrupisavanja snaga i preraspodjela bogatstava na Balkanu, ali i u svijetu,
još se nisu primaknula željenom cilju,
pa se ne nazire epilog krvavog pohoda u ime demokratije i za demokratiju, što
Andreja Glišića ne ostavlja ravnodušnim, a još manje ga čini pragmatičmo
anticipativnim. On zna i upozorava da će se sasvim neočekivano, samo u jednom
trenutku, srušiti najdeblji Zid nevidljive stigme svekolikih podjela; štit
korisne šutnje, tog najmoćnijeg oslonca plauzibilne laži, plutajući, istina, još
uvijek, nesigurno na uzburkanom okeanu mixa zapjenjenih emocija, mračnjačkih
spekulacija, iluminacija, satanističkih diskursa, naivnih revolucionarnih
pokliča, do priča o altruističkim neoekumenizma. Riječ je tek o nagovještajima
onoga što slijedi, čime će jedna faza civilizacijskog razvoja čovječanstva biti
okončana. Demonstriranja nekih novih nukleranih toljaga i genetski
modificiranih šargarepa za poprilično amorfnu i sve apstraktniju sociološku
kategoriju odbrane sloboda i suvereniteta naroda i država, skriva karikaturalni
bućkuriš sa ukrasnom mašnicom MDG (Millenium Developmen Goal)! Tako, eto, pisac uočava da, unatoč svim
nedoumicama jednoumnih i bezumnih, lutanja, nesporazuma i prećutnih iskrenja,
do otvorenih ratnih sukoba i podrške nacionalnom prestižu, sa svim
implikacijama planetarnog Sudnjeg dana, ljudi svih boja, rasa, socijalnih
statusa, svrstavaju se nasuprot onih što se, već neku godinu unazad, deranski
neozbiljno igraju vatrom, ispitujući koliko je mnogo previše. I, sve ovo, uz
strateški dobro osmišljeno istraživanje i glorificiranje animoziteta palanačkih
esnafa, uvijek spremnih na dobrodošlicu pomoći sa strane, ma koliko koštalo.Sve
drugo je ostalo bagatela, simbolika ugrađena u lažni i jefitini brand koji
snabdijeva prividom mira tihu većinu pauperizirane i intelektualno kastrirane
urbane gerile.
Da kritička misao, ipak, nije sasvim
mrtva, potvrđuju i sve češće i glasnije opservacije na fonu zaboravljene
istine, poput „Peščanika“ kojim pisac
reafirmira priču o urušavanju utopijskih pokušaja sociološke znanosti davnih
50-tih i 60-tih godina, pod pritiskom duhovnog odronjavanja moralnih
vrijednosti i vrlina, uz promicanje novca kao božanstva neupitnih atributa
moći, da spriječi obezvrjeđivanje i poricanje objektivne spoznaje. U tom i
takvom ambijentu dragocjeno sredstvo uljuđivanja je satira i njen poziv na
duhovnu renesansu. Razlog više da se knjiga toplo preporuči čitalačkoj publici.
Djecu u lice pogleda ISTINA
Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar
Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako
radi...Confucius
Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli.
Čast
mi je biti mali dio ove veličanstvene sage o Nuri Bazdulj Hubijar, o
nama...
Bosanskohercegovačkom književnom maniru
svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni
prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao
ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno
otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi
istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da
pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom
koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju,
događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili
su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost,
priječeći jasan pogled ka budućnosti.
Nema pravila, i to je jedina izvjesnost
sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu
nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima,
a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu
između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA,
zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o
svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku,
život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina
prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire
duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj
strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.
Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj
Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao
zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća
južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je
potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim
korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu
supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je
Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što
ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor
civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još
uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.
U nekoj novoj ikonografiji ovih
prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom
dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je,
upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u
ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom
razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!"
Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane
savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega
književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih,
među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju.
Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila
svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru
sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike
narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa
vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!
Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na
plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim
nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica
nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik,
sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih
dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog
miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze
uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća
vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz
pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i
definira odlomak iz antologijskog romana
„Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:
-„ Život svakog čovjeka je put ka samom
sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije
nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko
jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga
rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već
ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba.
Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko
porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao
pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti
jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”
Nastojanje, čak i najmeritornijih, da
analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano
znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek
opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u
ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim
životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru.
Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom
dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću
bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom
jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da
sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.
Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje
na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke,
ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i
vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako
prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća
iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna
strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica
između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na
početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo,
ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim
vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih
žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički
mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima
nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje
21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog
progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor
ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna
struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne
moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!
Zlata Žunić, arabista&turkolog
Subscribe to:
Posts (Atom)