Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO: Moj unuk i Blakanika Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama! -" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene ...

COMEDIA VITAE, ET VICE VERSA

Roman "Peščanik", autora Andreja Glišića

Recenzija Zlate Žunić

„Zato što je već vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj ličnosti da predahne; zato što smo pretvorili u tegleće kljuse pozitivnog čoveka i što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajući ga i bičem i svačim što mu padne pod ruku; zato što su izmučili pozitivnu ličnost do te mere da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu ličnost; zato što ne poštuju tu pozitivnu ličnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše") 

"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." (Erazmo Roterdamskim „Pohvala ludosti“)

Rezimirajući utiske o jednoj, po meni, znakovitoj zbirci satiričnih priča iz života sa subliminalnom porukom u nepretencioznim grčko-latinskim nazivima i simbolici nadnaslova, „Peščanik“, nastaloj na ovim zlosrećnim balkanskim vjetorometinama, sjetih se Orvelovih riječi: „U vrijeme sveopće obmane, govoriti istinu je revolucionarni čin." Opetovano mi se nameće nekoliko gorkolikih pitanja o frustirajućem kolektivnom kukavičluku, pa i nespremnosti ljudskog roda, u cjelini, da o diskrepanci deklarativne demokracije, te restaurirane robovlasničke invencije na jednoj, i aktualnoj distorziji poretka stvari, na drugoj strani, progovori duhovitom blagošću poduke Horacija,  Juvenala, Erazma Roterdamskog, ako su već Rable, Gogolj, Domanović odveć oštra sječiva za iracionalni otklon u New Age paradigmu negacije svijesti i savjesti. Ili, odeđenije, kako to i autor knjige pred nama, Andrej Glišić, čini: koliko kompromisa je istinski u funkciji naše vlastite dobrobiti, te da li rušilački mandat koji najveći dio čovječanstva daje svojim vlastodršcima, pod pritiskom svekolikih, manje ili više primamljivih manipuliranja, predstavlja pokriće za robovsku snishodljivost i krizu identiteta takozvanih „malih, običnih“ ljudi, oli mučenika, nalik ekseru, čije kretanje naprijed je uvjetovano žestinom udaranja po glavi?

         Umor, depresija, posvemašnje osjećanje promašenosti, usamljenosti, napuštenosti, život isključen iz dojučerašnje realnosti, pa sad i ovdje nemirnim tokom prati neki nepoznati, paralelni svijet, uokvireni su ramom grotsknih prizora iz vlastite svakodnevnice, sa obolom salvi smijeha u duhovitim slikama sopstvene neadekvatnosti, izmiljeloj ispod šinjela nekadašnjeg oficira narodne armije zemlje koje više nema. Govoreći apolitičnim rječnikom nimalo bezazlene  svakodnevnice, Glišić tka pređu vlastitog viđenja velepozdravljene disolcije i tranzicije, kao eufemizma za dekonstrukciju i adaptaciju društvene zajednice kroz socijalnu entropiju; kao put do novog seta vrijednosti, politički i ekonomski uglavljenih u posve drugačiji poredak stavri. Dakle, proces koji je tegoban i nimalo zdrav za većinu učesnika, jer je traumatična (d)evolucija sa mnogo proizvedenog smeća i društvenih otpadaka, rječju, kolektivno mučnog, sporohodnog i, najčešće, dugotrajnog gubitništvo pojedinca, siromašnih stratuma društva po mjeri bogatih:

„Dvadeseti vek je grozomorniji, užas! Da! Užas se proširio Evropom, ona je predvorje ideja za dvadeset i prvi vek... Vera, ljubav, i nada su nas napustile... konačno pakt sa đavolom... Mars je lukav, nameračio se, otkiva novo oružje za Karantiraniju,

uvodi blokadu slobodoumnima, da bi... Bog bi ga znao, šta bi...Zar opet? ... popravni iz istorije... iste scene... Zavadi pa vladaj, dokle? Dok se može... tražili ste... gledajte... ovo je

virtualna stvarnost, iskrivljena... svinjarije maloumnih pohlepa.Na pozornici pučkog teatra (komedija del’ arte) politički mešetri, frustrirane persone, slavoljubivi skoro jevići, Skaramuši, borbene Pjetrunele, klovnovi, liturgijske drame, opšti karakazan u Meziji inferior... širi se, sve više i na gore... u požar... Veseli svađalica, ogrbaveli Pulčineli, ne uspeva u dvoboju sa farisejima, ponestaje i uma i daha, a pritom... afiše, su same sebi žaoke,

sramne tantijeme... ćutimo, znamo im nameru... nemilo eho nas sustiže... Rat... Rat... Rat...“

Smiješna knjiga o strašnim stvarima, o klovnovsko-klanovskoj diskrepanci i vesternizaciji. U zoni sumraka i dalje ostaju protagonisti relativiziranja časti i ljudskog dostojanstva drugara, komšija, poznanika i prijatelja, što se uzima kao zasluga, viteštvo i rodoljublje, a sve u funkciji dosad neviđenog finansijskog inženjeringa, vlasničkog redizajniranja i tehnolovaške obnove izlomljene i očerupane privrede koja sušičavo kašljuca pod teretom pajdaške podrške očuvanju bogomdane vlasti. I sve to praćeno je orkestriranim pjevom i domoljubljem vječitih pravovjernih zaljubljenika u autoritete, usput dobro plaćenih za „dobrovoljnu“ službu oligarsima, održivim samo uz ideološko-mitske fanfare na kojima su predšasni vrhunski virtouzi. Dok čitam uzburkane stranice iz nedosanjanih snova o pravu i pravdi, prati me osjećanje nelagode zbog već duboko ukorijenenog manira međusobnog "odmjeravanja" snaga iz perspektive posvemašnje nesigurnosti i sa praga pečatirane sirotinje. Njegovo visočanstvo i vrhovno božanstvo "novac", zbog koga se u sve druge bogove kunemo, poodavno je nadvisilo moralno i humano s ovu stranu normalnog i prirodnog poretka stvari. Ima jedna lijepa misao Tome Akvinskog: „Gdje razum staje, tu ljubav nastavlja“. Nije, međutim, odgovorio na pitanje koje logično slijedi: „Šta se dešava kad nema ljubavi?“ Ni njemu umnom, ni meni sićušnoj nije nepoznanica odgovor da, ako ljubav omane, ostaju bezumlje ili mržnja kao izbor, o čemu pisac, Andrej Glišić, vjerodostojno svjedoči, obznanjujući da spoznaje koristimo, ili u jalovoj, pa i opasnoj potrazi za istinom, ili u perfidnom nastojanju da izvučemo korist za sebe. Mučenici, tako, postajemo zatočenici New Age agende, bazirane na prastaroj strategiji (ili prokletstvu) otimanja i klevete, kao moćnim instrumentarijem generiranja permanentnih krvoprolića i tektonskih pomijeranja za lov u mutnom. Lišeni empatije i samodiscipline koji su, u pravilu, začarani krug uzroka i posljedica neuljuđenosti, svekoliko zaostajanje nastojimo iskompenzirati onim što imamo na raspolaganju, najčešće sirovom snagom i argumentom batine.

         „Peščanik“, kao skica posvemašnje prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru, zanimljiv je i kao svojevrstan melange instrumentarija i sredstava učinkovite mentalne higijene, evidnentne u dobrano načetoj duhovnoj supstanci uprosječenog građanina-potrošača, sada već bivše nam domovine, viđena okom Paja Patka u Diznilendu, prepoznatog u nama samima, ne samo u kolijevci na zapadnim stranama. Taj sunovart u prazninu sanjanog glamura na samoj ivici incidenta, neodoljivim šarmom mami i opčinjava obećanim slobodama, te kaubojskim vještinama spasilaca lijepih dama i usamljenih mama od nasilnih starosjedilaca i usvinjenih ispičutura. I sve se dešava u besprjekornom balansu perfidne ludosti, ezoteriziranog pragmatizma i ekumenskog  eklekticizma Rječju, čista ekvilibristika oksimorona. Ne zaostaju kao uzori niti mafijaški kumovi, najjači postament vladalaca samdopadnih država  u tranziciji, neki novi Don Vito Korelone i Al Kapone koje je sirotinja motivirala na velika „pregnuća“ za dobrobit „obitelji“, nerijetko oprvadavana izdašnim bogobojaznim donacijama za javne kuhinje, sigurne kuće i gladnu dječicu, tek da se „obraz“ opere, a bogami i novac. Ljudsko stado treba pastira, a ovaj se ne oslanja samo na pogolemu batinu, već mnogo više na svoj vjerni i odani čopor pasa čuvara i goniča, e da bi umnožio blago i stigao do statusa neprikosnovenog gazde-uzgajivača. Dakako, radikalizirajući, pritom, i potrošnju za vlastite potrebe, nauštrb pomoći siromašnoj braći svijeta, bez kojih se, zasada barem, može i mora. Do nekih boljih vremena. Posebna priča je čobansko zvjezdoznanstvo i opetovanje krilatice da, ako si sam ne pomogneš, neće ni Bog, jer od vazala Sančo Pansa-mentalne matrice, izboriti se do povlaštene pozicije samostalnog pomoćnog dogazde, zaista treba znati kome i blagodaran rukoljub snishodljivo položiti.

Glišićeva misao, pod ustjecajem ruske književnosti, ima snagu emocije i to, upravo, zbog neraskidiva preplitanja posebnog, dakle individaulno iskustvenog, i općega, iliti kolektivno ontološkog, pa svaka priča ima vlastito breme i ideju koju pisac utjelovljuje svojim bivstvovanjem, i težak je teret, jer se živi stvarnim životom, a ne imaginarnim. Na svjetlost dana, uz dobitnike, prilagođene svim vremenima i sistemima, pisac izvači i one odbačene, obične, nesrećne, nevažne, male likove za koje je hod tranzicije urušavanje prepozatljivog i prihvatljivog  sistema vrijednosti za račun novog društvenog poretka koji će, tobože, u nekim budućim vremenima, izjednačiti prava društvima, s obje strane Berlinskog zida. Pritom se Andrej Glišić služi stilskim sredstvima parodije, travestije i burleske: od kontrasta, preko hiperbole, do ironije, jer se istinski efekat nalazi u oštroj suprotnosti, odakle pršti  rafiniran poziv za pomoć junacima suvremenih priča, grotesknih, bizarnih, apsurdnih, često na ivici horora i fantastike

„Mars je crven... puca od zadovoljstva... uspela mu strategija, profitirao je, a Čovek... Da, a šta čovek? Šta? On ne zvuči gordo, ćuti u sopstvenoj škrinji, potuljeno dogoreva k’o sveća na izdisaju... možda se i stidi... uplašen je pred sopstvenim glupostima... naslonila se samo na jednu stranu. Možda? On, taj ČOVEK, umišljen mlatara ćitabom: „Corpus juris civilis“, razgoni maglu, zagovara i, mesto i vreme: - Da li je to to?... - Da to je ta, fatamorgana, al’ ona je tamo negde... Šta, ona je stvarnost... Ubeđujem sopstveno ego, sloboda i nije u nama, ona je tamo negde, u belom svetu... Da pobegnem? Ne ostaću! Biće bolje... Demokratija je došla, na oružju... Pobedila je, al’ koga i za koga? Nije važno, šetam k’o guska u magli i... pitanja... pitam se pitnjem o pitanju... šta dalje, umoran sam...“

         Stiče se dojam da se sa grupom književnih pera ex Jugoslavije, okupljenih oko satiričnih časopisa, na scenu vraća afirmativna kritička misao koja analizira i secira poražavajuće stanje u privredi i društvu država nastalih disolucijom Jugoslavije, što u ovom trenutku dišu na slamčicu preciznog „fi“ promjera, tek da se ne zaguše na rubu opstanka. Da bi se satira, pak, dogodila i oplodila, u svakoj zemlji mora da postoji određeno zrnce svijetle duhovnosti koja je podloga za beskompromisno izlaganje podsmjehu erodirajuće društvene prakse. Kako stvari sada stoje, turbulentna pregrupisavanja snaga i preraspodjela bogatstava na Balkanu, ali i u svijetu, još se  nisu primaknula željenom cilju, pa se ne nazire epilog krvavog pohoda u ime demokratije i za demokratiju, što Andreja Glišića ne ostavlja ravnodušnim, a još manje ga čini pragmatičmo anticipativnim. On zna i upozorava da će se sasvim neočekivano, samo u jednom trenutku, srušiti najdeblji Zid nevidljive stigme svekolikih podjela; štit korisne šutnje, tog najmoćnijeg oslonca plauzibilne laži, plutajući, istina, još uvijek, nesigurno na uzburkanom okeanu mixa zapjenjenih emocija, mračnjačkih spekulacija, iluminacija, satanističkih diskursa, naivnih revolucionarnih pokliča, do priča o altruističkim neoekumenizma. Riječ je tek o nagovještajima onoga što slijedi, čime će jedna faza civilizacijskog razvoja čovječanstva biti okončana. Demonstriranja nekih novih nukleranih toljaga i genetski modificiranih šargarepa za poprilično amorfnu i sve apstraktniju sociološku kategoriju odbrane sloboda i suvereniteta naroda i država, skriva karikaturalni bućkuriš sa ukrasnom mašnicom MDG (Millenium Developmen Goal)! Tako, eto, pisac uočava da, unatoč svim nedoumicama jednoumnih i bezumnih, lutanja, nesporazuma i prećutnih iskrenja, do otvorenih ratnih sukoba i podrške nacionalnom prestižu, sa svim implikacijama planetarnog Sudnjeg dana, ljudi svih boja, rasa, socijalnih statusa, svrstavaju se nasuprot onih što se, već neku godinu unazad, deranski neozbiljno igraju vatrom, ispitujući koliko je mnogo previše. I, sve ovo, uz strateški dobro osmišljeno istraživanje i glorificiranje animoziteta palanačkih esnafa, uvijek spremnih na dobrodošlicu pomoći sa strane, ma koliko koštalo.Sve drugo je ostalo bagatela, simbolika ugrađena u lažni i jefitini brand koji snabdijeva prividom mira tihu većinu pauperizirane i intelektualno kastrirane urbane gerile.

         Da kritička misao, ipak, nije sasvim mrtva, potvrđuju i sve češće i glasnije opservacije na fonu zaboravljene istine, poput „Peščanika“  kojim pisac reafirmira priču o urušavanju utopijskih pokušaja sociološke znanosti davnih 50-tih i 60-tih godina, pod pritiskom duhovnog odronjavanja moralnih vrijednosti i vrlina, uz promicanje novca kao božanstva neupitnih atributa moći, da spriječi obezvrjeđivanje i poricanje objektivne spoznaje. U tom i takvom ambijentu dragocjeno sredstvo uljuđivanja je satira i njen poziv na duhovnu renesansu. Razlog više da se knjiga toplo preporuči čitalačkoj publici.

Djecu u lice pogleda ISTINA

Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar

Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako radi...Confucius

      Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli. 

Čast mi je biti mali dio ove veličanstvene sage  o Nuri Bazdulj Hubijar, o nama...

         Bosanskohercegovačkom književnom maniru svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju, događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost, priječeći jasan pogled ka budućnosti.

         Nema pravila, i to je jedina izvjesnost sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima, a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA, zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku, život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.

         Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.

         U nekoj novoj ikonografiji ovih prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je, upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!" Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih, među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju. Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!

Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik, sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i definira odlomak  iz antologijskog romana „Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:

         -„ Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”

         Nastojanje, čak i najmeritornijih, da analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru. Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.

         Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke, ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo, ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje 21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!

Zlata Žunić, arabista&turkolog