Djecu u lice pogleda ISTINA

Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar

Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako radi...Confucius

      Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli. 

Čast mi je biti mali dio ove veličanstvene sage  o Nuri Bazdulj Hubijar, o nama...

         Bosanskohercegovačkom književnom maniru svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju, događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost, priječeći jasan pogled ka budućnosti.

         Nema pravila, i to je jedina izvjesnost sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima, a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA, zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku, život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.

         Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.

         U nekoj novoj ikonografiji ovih prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je, upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!" Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih, među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju. Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!

Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik, sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i definira odlomak  iz antologijskog romana „Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:

         -„ Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”

         Nastojanje, čak i najmeritornijih, da analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru. Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.

         Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke, ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo, ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje 21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!

Zlata Žunić, arabista&turkolog