Total Pageviews

Wednesday, December 14, 2011

ZAŠTO SAM ZA OTCJEPLJENJE RS? (autor: mladi čovjek bez zaposlenja i budućnosti)


Ovaj post objavljujem na svom blogu iz samo jednog razloga, definiranom u pitanju koje sam sebi postavila, nakon čitanja teksta: kako se desilo da potrebama, željama i nadanjima vlastite djece pretpostavimo autoritete koji su doveli ovu zemlju na rub opstanka? Dvojimo li ikada šta smo im ostavili kao izbor između krajnjeg siromaštva, čiji epilog je put bez povratka na jednoj, i borbe bez pravila, čiju suštinu definiraju riječi jednog od najvećih gangstera svih vremena, na drugoj strani:
"Možeš dospjeti dalje s toplom riječi i pištoljem nego što bi mogao samo s toplom riječi.“ Al Capone

14.12.2011

ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio. 

1377, kad kralj nas bjese Tvrtko

Jasno i glasno izjavljujem, sa punom odgovornošću: želim da se Republika Srpska odvoji i da idu sa milim bogom gdje god su naumili. Ne želim da ispaštam više zbog nečije bolesne imaginacije da se može nasilu živjeti zajedno. Suština neslaganja sa secesijom RS-a je u „patetičnom“ izgovoru da bi se tim činom legalizirala etnička čišćenja koja su Srbi objektivno i počinili, ali i da bi se opravdali vlastiti propusti, glupost i kukavičluk. Pa, zar ta legalizacija već nije učinjena Dejtonskim sporazumom, kada su ljudi koji su kasnije privedeni sudovima pravde za stravične zločine, dobili svoju državu ? To je legalna država sa svim funkcionalnim mehanizmima vlasti, sa svojom policijom, školstvom, zdravstvom i svim onim što čini jednu državu državom; ovo je činjenica, ona je nepobitna i moramo to prihvatiti. 

Dragi moji Bosanci, ili kako hoćemo već da se zovemo, da Vam prevedem: narod iz RS neće da živi sa nama u istoj zemlji, ne vole nas i nije im i niti će im ikada biti žao zbog zla koje nam je učinjeno. Ispadamo očajnici koji smatraju da bolje znaju od Srba šta je dobro za njih same. Da smo ovoliko vremena potrošili razvijajući vlastite sposobnosti, proizvodnju i kulturu, danas bi bili respektabilna grupa, narod, horda, šta god ... Ovako smo siromašna skupina gubitnika, žrtava koje se na koljenima grčevito drže skuta svog dželata, nostalgično grcajući o nekakvom zajedništvu, i padaju u trans pri pomenu bivše Juge. Iste one Juge u kojoj smo bili priznati kao smješna pojava, nastala zbog potrebe da se ima „islamski argument“ pred nesvrstanim i arapskim zemljama, od kojih su se „kamčila prirodna bogatstva“, te se imalo pogodno tlo za prodaju naoružanja nekim tamo mrziteljima „američke demokracije“. Onaj koji bi digao glas i proklamovao islamsku kulturu i naciju u toj „divnoj“ i često spominjanoj Jugi, bio bi najstrožije kažnjen, a njegova porodica je dovodjena pred jasan izbor: ili nestaje on, ili nestaju svi.

 Sada nam se pruža prvi put u istoriji mogućnost da imamo „svoja četiri zida“ i da pokažemo šta znamo i možemo, ali mi opet biramo lažno zajedništvo. Isto kao da se bojimo ostati sami. Kao da se bojimo ili, pak, znamo da mi to sami ne možemo i ne znamo. Možda je po srijedi činjenica da mi ne možemo funkcionisati bez okrutnog gospodara koji baca ponekada mrvice preživjelim robovima? Postoji u narodu izreka: "„Bolje sluga u dobra gospodara neg' sam svoj mufljuz“. Pokusurajmo se jednom za svagda. Hoće otcjepljenje, neka ga imaju. Treba novcem platiti dug iz zaduženja zemlje iz koje bježe, i treba platiti finansijsku, privrednu, moralnu štetu koja će nastati zbog rasparčavanja države. Treba da servisiraju sva zaduženja za investicije, koje su dobili na ime „manjeg Bosanskog entiteta“. Nakon toga ostajemo sami sa sobom po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji. Fildžan država. Jest' pa šta? Više nas niko neće klati svakih pedeset godina nakon što nas dobro istroši u rudnicima, na putevima i čim mu malo omrznemo. Konačno ćemo da vidimo da li možemo da postanemo narod ili ostajemo fusnota na prašnjavim i požutjelim stranicama svjetske istorije. Jedino što možemo svi izgubiti je ovo vječno juče. 
A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske. 
Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu. 
Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. 
Zalud ti je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim. 
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis. 
I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja. 
Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabisa. 

Saturday, October 1, 2011

Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO: Moj unuk i Blakanika Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama! -" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene ...

Friday, September 30, 2011

COMEDIA VITAE, ET VICE VERSA


Roman "Peščanik", autora Andreja Glišića

Recenzija Zlate Žunić



„Zato što je već vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj ličnosti da predahne; zato što smo pretvorili u tegleće kljuse pozitivnog čoveka i što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajući ga i bičem i svačim što mu padne pod ruku; zato što su izmučili pozitivnu ličnost do te mere da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu ličnost; zato što ne poštuju tu pozitivnu ličnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše") 

"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." (Erazmo Roterdamskim „Pohvala ludosti“)


Rezimirajući utiske o jednoj, po meni, znakovitoj zbirci satiričnih priča iz života sa subliminalnom porukom u nepretencioznim grčko-latinskim nazivima i simbolici nadnaslova, „Peščanik“, nastaloj na ovim zlosrećnim balkanskim vjetorometinama, sjetih se Orvelovih riječi: „U vrijeme sveopće obmane, govoriti istinu je revolucionarni čin." Opetovano mi se nameće nekoliko gorkolikih pitanja o frustirajućem kolektivnom kukavičluku, pa i nespremnosti ljudskog roda, u cjelini, da o diskrepanci deklarativne demokracije, te restaurirane robovlasničke invencije na jednoj, i aktualnoj distorziji poretka stvari, na drugoj strani, progovori duhovitom blagošću poduke Horacija,  Juvenala, Erazma Roterdamskog, ako su već Rable, Gogolj, Domanović odveć oštra sječiva za iracionalni otklon u New Age paradigmu negacije svijesti i savjesti. Ili, odeđenije, kako to i autor knjige pred nama, Andrej Glišić, čini: koliko kompromisa je istinski u funkciji naše vlastite dobrobiti, te da li rušilački mandat koji najveći dio čovječanstva daje svojim vlastodršcima, pod pritiskom svekolikih, manje ili više primamljivih manipuliranja, predstavlja pokriće za robovsku snishodljivost i krizu identiteta takozvanih „malih, običnih“ ljudi, oli mučenika, nalik ekseru, čije kretanje naprijed je uvjetovano žestinom udaranja po glavi?
         Umor, depresija, posvemašnje osjećanje promašenosti, usamljenosti, napuštenosti, život isključen iz dojučerašnje realnosti, pa sad i ovdje nemirnim tokom prati neki nepoznati, paralelni svijet, uokvireni su ramom grotsknih prizora iz vlastite svakodnevnice, sa obolom salvi smijeha u duhovitim slikama sopstvene neadekvatnosti, izmiljeloj ispod šinjela nekadašnjeg oficira narodne armije zemlje koje više nema. Govoreći apolitičnim rječnikom nimalo bezazlene  svakodnevnice, Glišić tka pređu vlastitog viđenja velepozdravljene disolcije i tranzicije, kao eufemizma za dekonstrukciju i adaptaciju društvene zajednice kroz socijalnu entropiju; kao put do novog seta vrijednosti, politički i ekonomski uglavljenih u posve drugačiji poredak stavri. Dakle, proces koji je tegoban i nimalo zdrav za većinu učesnika, jer je traumatična (d)evolucija sa mnogo proizvedenog smeća i društvenih otpadaka, rječju, kolektivno mučnog, sporohodnog i, najčešće, dugotrajnog gubitništvo pojedinca, siromašnih stratuma društva po mjeri bogatih:
„Dvadeseti vek je grozomorniji, užas! Da! Užas se proširio Evropom, ona je predvorje ideja za dvadeset i prvi vek... Vera, ljubav, i nada su nas napustile... konačno pakt sa đavolom... Mars je lukav, nameračio se, otkiva novo oružje za Karantiraniju,
uvodi blokadu slobodoumnima, da bi... Bog bi ga znao, šta bi...Zar opet? ... popravni iz istorije... iste scene... Zavadi pa vladaj, dokle? Dok se može... tražili ste... gledajte... ovo je
virtualna stvarnost, iskrivljena... svinjarije maloumnih pohlepa.Na pozornici pučkog teatra (komedija del’ arte) politički mešetri, frustrirane persone, slavoljubivi skoro jevići, Skaramuši, borbene Pjetrunele, klovnovi, liturgijske drame, opšti karakazan u Meziji inferior... širi se, sve više i na gore... u požar... Veseli svađalica, ogrbaveli Pulčineli, ne uspeva u dvoboju sa farisejima, ponestaje i uma i daha, a pritom... afiše, su same sebi žaoke,
sramne tantijeme... ćutimo, znamo im nameru... nemilo eho nas sustiže... Rat... Rat... Rat...“
Smiješna knjiga o strašnim stvarima, o klovnovsko-klanovskoj diskrepanci i vesternizaciji. U zoni sumraka i dalje ostaju protagonisti relativiziranja časti i ljudskog dostojanstva drugara, komšija, poznanika i prijatelja, što se uzima kao zasluga, viteštvo i rodoljublje, a sve u funkciji dosad neviđenog finansijskog inženjeringa, vlasničkog redizajniranja i tehnolovaške obnove izlomljene i očerupane privrede koja sušičavo kašljuca pod teretom pajdaške podrške očuvanju bogomdane vlasti. I sve to praćeno je orkestriranim pjevom i domoljubljem vječitih pravovjernih zaljubljenika u autoritete, usput dobro plaćenih za „dobrovoljnu“ službu oligarsima, održivim samo uz ideološko-mitske fanfare na kojima su predšasni vrhunski virtouzi. Dok čitam uzburkane stranice iz nedosanjanih snova o pravu i pravdi, prati me osjećanje nelagode zbog već duboko ukorijenenog manira međusobnog "odmjeravanja" snaga iz perspektive posvemašnje nesigurnosti i sa praga pečatirane sirotinje. Njegovo visočanstvo i vrhovno božanstvo "novac", zbog koga se u sve druge bogove kunemo, poodavno je nadvisilo moralno i humano s ovu stranu normalnog i prirodnog poretka stvari. Ima jedna lijepa misao Tome Akvinskog: „Gdje razum staje, tu ljubav nastavlja“. Nije, međutim, odgovorio na pitanje koje logično slijedi: „Šta se dešava kad nema ljubavi?“ Ni njemu umnom, ni meni sićušnoj nije nepoznanica odgovor da, ako ljubav omane, ostaju bezumlje ili mržnja kao izbor, o čemu pisac, Andrej Glišić, vjerodostojno svjedoči, obznanjujući da spoznaje koristimo, ili u jalovoj, pa i opasnoj potrazi za istinom, ili u perfidnom nastojanju da izvučemo korist za sebe. Mučenici, tako, postajemo zatočenici New Age agende, bazirane na prastaroj strategiji (ili prokletstvu) otimanja i klevete, kao moćnim instrumentarijem generiranja permanentnih krvoprolića i tektonskih pomijeranja za lov u mutnom. Lišeni empatije i samodiscipline koji su, u pravilu, začarani krug uzroka i posljedica neuljuđenosti, svekoliko zaostajanje nastojimo iskompenzirati onim što imamo na raspolaganju, najčešće sirovom snagom i argumentom batine.

         „Peščanik“, kao skica posvemašnje prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru, zanimljiv je i kao svojevrstan melange instrumentarija i sredstava učinkovite mentalne higijene, evidnentne u dobrano načetoj duhovnoj supstanci uprosječenog građanina-potrošača, sada već bivše nam domovine, viđena okom Paja Patka u Diznilendu, prepoznatog u nama samima, ne samo u kolijevci na zapadnim stranama. Taj sunovart u prazninu sanjanog glamura na samoj ivici incidenta, neodoljivim šarmom mami i opčinjava obećanim slobodama, te kaubojskim vještinama spasilaca lijepih dama i usamljenih mama od nasilnih starosjedilaca i usvinjenih ispičutura. I sve se dešava u besprjekornom balansu perfidne ludosti, ezoteriziranog pragmatizma i ekumenskog  eklekticizma Rječju, čista ekvilibristika oksimorona. Ne zaostaju kao uzori niti mafijaški kumovi, najjači postament vladalaca samdopadnih država  u tranziciji, neki novi Don Vito Korelone i Al Kapone koje je sirotinja motivirala na velika „pregnuća“ za dobrobit „obitelji“, nerijetko oprvadavana izdašnim bogobojaznim donacijama za javne kuhinje, sigurne kuće i gladnu dječicu, tek da se „obraz“ opere, a bogami i novac. Ljudsko stado treba pastira, a ovaj se ne oslanja samo na pogolemu batinu, već mnogo više na svoj vjerni i odani čopor pasa čuvara i goniča, e da bi umnožio blago i stigao do statusa neprikosnovenog gazde-uzgajivača. Dakako, radikalizirajući, pritom, i potrošnju za vlastite potrebe, nauštrb pomoći siromašnoj braći svijeta, bez kojih se, zasada barem, može i mora. Do nekih boljih vremena. Posebna priča je čobansko zvjezdoznanstvo i opetovanje krilatice da, ako si sam ne pomogneš, neće ni Bog, jer od vazala Sančo Pansa-mentalne matrice, izboriti se do povlaštene pozicije samostalnog pomoćnog dogazde, zaista treba znati kome i blagodaran rukoljub snishodljivo položiti.
Glišićeva misao, pod ustjecajem ruske književnosti, ima snagu emocije i to, upravo, zbog neraskidiva preplitanja posebnog, dakle individaulno iskustvenog, i općega, iliti kolektivno ontološkog, pa svaka priča ima vlastito breme i ideju koju pisac utjelovljuje svojim bivstvovanjem, i težak je teret, jer se živi stvarnim životom, a ne imaginarnim. Na svjetlost dana, uz dobitnike, prilagođene svim vremenima i sistemima, pisac izvači i one odbačene, obične, nesrećne, nevažne, male likove za koje je hod tranzicije urušavanje prepozatljivog i prihvatljivog  sistema vrijednosti za račun novog društvenog poretka koji će, tobože, u nekim budućim vremenima, izjednačiti prava društvima, s obje strane Berlinskog zida. Pritom se Andrej Glišić služi stilskim sredstvima parodije, travestije i burleske: od kontrasta, preko hiperbole, do ironije, jer se istinski efekat nalazi u oštroj suprotnosti, odakle pršti  rafiniran poziv za pomoć junacima suvremenih priča, grotesknih, bizarnih, apsurdnih, često na ivici horora i fantastike
„Mars je crven... puca od zadovoljstva... uspela mu strategija, profitirao je, a Čovek... Da, a šta čovek? Šta? On ne zvuči gordo, ćuti u sopstvenoj škrinji, potuljeno dogoreva k’o sveća na izdisaju... možda se i stidi... uplašen je pred sopstvenim glupostima... naslonila se samo na jednu stranu. Možda? On, taj ČOVEK, umišljen mlatara ćitabom: „Corpus juris civilis“, razgoni maglu, zagovara i, mesto i vreme: - Da li je to to?... - Da to je ta, fatamorgana, al’ ona je tamo negde... Šta, ona je stvarnost... Ubeđujem sopstveno ego, sloboda i nije u nama, ona je tamo negde, u belom svetu... Da pobegnem? Ne ostaću! Biće bolje... Demokratija je došla, na oružju... Pobedila je, al’ koga i za koga? Nije važno, šetam k’o guska u magli i... pitanja... pitam se pitnjem o pitanju... šta dalje, umoran sam...“
         Stiče se dojam da se sa grupom književnih pera ex Jugoslavije, okupljenih oko satiričnih časopisa, na scenu vraća afirmativna kritička misao koja analizira i secira poražavajuće stanje u privredi i društvu država nastalih disolucijom Jugoslavije, što u ovom trenutku dišu na slamčicu preciznog „fi“ promjera, tek da se ne zaguše na rubu opstanka. Da bi se satira, pak, dogodila i oplodila, u svakoj zemlji mora da postoji određeno zrnce svijetle duhovnosti koja je podloga za beskompromisno izlaganje podsmjehu erodirajuće društvene prakse. Kako stvari sada stoje, turbulentna pregrupisavanja snaga i preraspodjela bogatstava na Balkanu, ali i u svijetu, još se  nisu primaknula željenom cilju, pa se ne nazire epilog krvavog pohoda u ime demokratije i za demokratiju, što Andreja Glišića ne ostavlja ravnodušnim, a još manje ga čini pragmatičmo anticipativnim. On zna i upozorava da će se sasvim neočekivano, samo u jednom trenutku, srušiti najdeblji Zid nevidljive stigme svekolikih podjela; štit korisne šutnje, tog najmoćnijeg oslonca plauzibilne laži, plutajući, istina, još uvijek, nesigurno na uzburkanom okeanu mixa zapjenjenih emocija, mračnjačkih spekulacija, iluminacija, satanističkih diskursa, naivnih revolucionarnih pokliča, do priča o altruističkim neoekumenizma. Riječ je tek o nagovještajima onoga što slijedi, čime će jedna faza civilizacijskog razvoja čovječanstva biti okončana. Demonstriranja nekih novih nukleranih toljaga i genetski modificiranih šargarepa za poprilično amorfnu i sve apstraktniju sociološku kategoriju odbrane sloboda i suvereniteta naroda i država, skriva karikaturalni bućkuriš sa ukrasnom mašnicom MDG (Millenium Developmen Goal)! Tako, eto, pisac uočava da, unatoč svim nedoumicama jednoumnih i bezumnih, lutanja, nesporazuma i prećutnih iskrenja, do otvorenih ratnih sukoba i podrške nacionalnom prestižu, sa svim implikacijama planetarnog Sudnjeg dana, ljudi svih boja, rasa, socijalnih statusa, svrstavaju se nasuprot onih što se, već neku godinu unazad, deranski neozbiljno igraju vatrom, ispitujući koliko je mnogo previše. I, sve ovo, uz strateški dobro osmišljeno istraživanje i glorificiranje animoziteta palanačkih esnafa, uvijek spremnih na dobrodošlicu pomoći sa strane, ma koliko koštalo.Sve drugo je ostalo bagatela, simbolika ugrađena u lažni i jefitini brand koji snabdijeva prividom mira tihu većinu pauperizirane i intelektualno kastrirane urbane gerile.
         Da kritička misao, ipak, nije sasvim mrtva, potvrđuju i sve češće i glasnije opservacije na fonu zaboravljene istine, poput „Peščanika“  kojim pisac reafirmira priču o urušavanju utopijskih pokušaja sociološke znanosti davnih 50-tih i 60-tih godina, pod pritiskom duhovnog odronjavanja moralnih vrijednosti i vrlina, uz promicanje novca kao božanstva neupitnih atributa moći, da spriječi obezvrjeđivanje i poricanje objektivne spoznaje. U tom i takvom ambijentu dragocjeno sredstvo uljuđivanja je satira i njen poziv na duhovnu renesansu. Razlog više da se knjiga toplo preporuči čitalačkoj publici.


Djecu u lice pogleda ISTINA


Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar

Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako radi...Confucius


      Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli. 


Čast mi je biti mali dio ove veličanstvene sage  o Nuri Bazdulj Hubijar, o nama...
         Bosanskohercegovačkom književnom maniru svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju, događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost, priječeći jasan pogled ka budućnosti.
         Nema pravila, i to je jedina izvjesnost sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima, a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA, zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku, život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.
         Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.
         U nekoj novoj ikonografiji ovih prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je, upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!" Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih, među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju. Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!
Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik, sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i definira odlomak  iz antologijskog romana „Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:
         -„ Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”
         Nastojanje, čak i najmeritornijih, da analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru. Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.
         Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke, ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo, ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje 21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!

Zlata Žunić, arabista&turkolog

Wednesday, August 17, 2011

Izgubljeni


od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18




sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za nenapisana grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

radujući se nedočekanoj slobodi

hrabreći nedosanjanim snovima

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oštricom riječi isječenim oblakom

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose starce i mrtve

živuće načinjene od voska i maski

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika s obzora

prebrojavaju umiruće

ordene častohleplja dijeleći

ili tek misao eteričnu

skrivenu pokrovom savjesti 

kao negaciju svijesti

o zamišljenoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom,

izgnani u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni





Estetska hirurgija: Butterfly Effect

Estetska hirurgija: Butterfly Effect: "'history is a nightmare from which I am trying to awake' („Ulysses“. James Joyce) Pet tona ića i pića za rođendan U namjeri da..."

Saturday, July 16, 2011

Estetska hirurgija: Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavlj...

Estetska hirurgija: Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavlj...: "by Zlata Zunic on Wednesday, November 24, 2010 Ljudi ne vjeruju u laž jer moraju, već zato što žele. (Malcolm Muggeridge, novinar)  Lo..."

Monday, July 4, 2011

New Age ekologija duše


1. Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore. - Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u greški. ~ Ciceron, Filipike 12,5.

Ekologija i denzitet=GDP(rofit)

          Ekologija, sudeći po svemu, nije odnedavno sasvim slučajno postala vodeća naučna disciplina Novog Doba, i ne zadržava se samo na onoj pojednostavljenoj formuli da će nas DDT i genetski modificirana hrana ubiti (kao da smo besmrtni), od čega, svako malo, počinje novi ciklus kreiranja altruizmom nabijenih regula, manifesta i proglasa o zaštiti ljudskog zdravlja i života. Ona je već odavno prevazišla granice agrikulture i zašla u sfere psihološke znanosti za redefiniranje onečišćene duhovne i mentalne matrice čovječanstva koje bi, sudeći po svemu, trebalo da postane unisona horska družina bezglasja. Da je veoma pouzdan izvor promocije autora i njihovih projekata, ne treba sumnjati, jer je veći dio ljudskog roda talac bešćutnosti boraca za njihova prava, željan tople riječi utjehe, pa ga svaki nagovještaj brige za njegovu dušu raduje, dajući mu, ako ništa, a ono privid da nekome nešto, eto, i on znači. Pritom svjesno zaboravlja da je i dalje samo broj u statistici o vitalitetu nacije ili naroda, kako ko više voli, koja hladnom logikom brojki bilježi mortalitet, natalitet i GDP, izvlačeći iz njih složenu računicu profita. Nedavno čitam osupnuta vlastitim naivnošću da  je nauka odavno izračunala omjer između raspoloživih resursa Zemlje i granične naseljenosti ljudske vrste. I gle, nevjerovatan podatak, star valjda koliko i čovječanstvo da je naš planet „projiciran“ prostor za tek 500 miliona stanovnika, ili nešto manje od polovine Kineza. Potom slijedi malo ohrabrenje u pogledu maksimalne veličina ukupne populacije, uz očuvanje optimalnih uvjeta prosperiteta, spominjanjem cifre od 3 milijarde duša, dakako, živih, dok sve preko tog broja je „višak“ koji će se morati naučiti „snalaziti“, dok će prekobrojni, nakon 9 milijardi potražiti zaklon na nekom drugom nebeskom tijelu.

Abakusom do cenzusa

        Zanimljivo bi bilo saznati kako su, pomoću kojih abakusa statističari i rizničari Svijeta izračunali da danas broj stanovnika planete premašuje 6 milijardi, na drugoj strani ozbiljno upozoravajući na upozoravajuće starenje vodećih nacija, bez prirodnog priraštaja? Da li su, u tom slučaju, Afrika i Azija glavni krivci za siromaštvo i neimaštinu planetarnih razmjera? Bosna i Hercegovina, zasigurno nije, a velom misterije ostalo je prekriveno pitanje bez odgovora zašto se, i nakon ratom izmijenjenje demografsske slike, još uvijek operiše podacima posljednjeg popisa stanovništva od prije 20 godina, što je na rubu naučne fantastike? Naime, ne drži vodu obrazloženje da odlaganje uspostavljanja novog cenzusa cementira rezultate etničkog čišćenja! Kao da će milion i više hiljada nestalih, ubijenih i izgnanih jednog jutra čudom uskrsnuti u zemlji svojih pradjedova, što svake sekunde na državni aparat, u funkciji služenja prosperitetu i sreći svojih, oštrom granciom siromaštva i bogatstva, raslojenih građana troši 267 KM. Kao ilustaciju prethodnoj konstatciji, dovoljno je navesti podatak da jedna satnica, primjerice, tekstilnog radnika vrijedi 6 KM, dok notar za isto vrijeme zaradi deset puta više. Sjetih se Krleže:“ "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, pak, dopunio svoju svoju sjajnu argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li danas stoje ili kleče. Ne vide se od dvodecenijeskog čišćenja duše i duha, kontaminiranih idejom o socijalnoj pravdi“.

 Mevlanini otvori do jezive ljepote Dostojevskog

       I dok se na razini univerzalnih kategorija ozbiljno, sa moćnom medijskom i finansijskom podrškom industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, decenijama raspravlja o blagorodnim efektima ekologije na zdravlje polugladnog i srednovjekovnim recidivima svakojakih boleščura „inficiranog“ čovječanstva, u bajkama primjerenom ambijentu skupih odmarališta, ljetovališta i zimovališta diljem Planete,valjda za mustru, o ovoj bogougodnoj temi se medi nadugo i naširoko.U međuvremenu, objekat te i takve karitativne brige u moć ušuškanih zabavlja se životom, svako u skladu sa svojim mogućnostima i snalažljivosti, kako davno reče jedan moj kolega, iz plejade „niotkud izniklih“, stimulativno nagrađivanih čuvara poželjnog poretka stvari. Nebitno kojeg. I krug za krugom se okrećemo dok se ne zavrti u glavama onih čija percepcija je izoštrena, pa sami ne požele izaći van tog vrtloženja, da konačno predahnu, neki sa strahom od konačnog pročišćenja, dok mudriji i prosvjetljeniji čine to sa stilom, poput Mevlane Dž. Rumija:“ "Kad zatvoriš jedan otvor, tad se drugi sam otvara. Pa nek se zbog moje smrti ni riječ tuge ne prozbori."
            Sve ovo, pa i mnogo više:Egipat, Tunis, Maroko, ali i ostatak toplog turbulentnog pojasa, neće pokvariti ostalima zabavu između dvije sapunice, programiranim tako da živiš tuđi život, klizeći čist i pjenušav po ravnoj površini privida. A, tek kako je ljubak ugođaj slušati ushićena srca, očišćena od grijeha, dok raspravljaju o temama potpuno sterilnim od svake primisli, nedajbože, da nam neko servira zakrečenje krvno-žilnog sustava, prijetećom demencijom i delinkventnim potomstvom zbog dragocjenog vremena utučenog u pripreme za visokoparne prezentacije argumenata o ulozi Ojnura u Šeherzadinom nazadovanju. Tražeći svoje mjesto pod suncem, ali i utopijski relikt jednakog prava na učešća u podijeli svjetskog bogatstva, pripadnice nježnijeg pola su reducirale fiziološki determiniranu empatiju, pod utjecajem famozne emancipacije s početka proteklog stoljeća, što vremenski korespondira, da li slučajno, i sa ukidanja ropstva. Naime, formalno sticanje građanskih prava kao da je bilo u funkciji stvaranja nove strukture robova, kao izvora blagostanja, a time i finansijske neodgovornosti onih koji nisu nikad rađali, a nisu božanske vrste. Ako, pak, žele biti "uspješne", moraju slijediti "pravila" New Age ekologije uma, usmjeravajući svoju dosljednost i pedantnost u transmisiju volje samoproglašenih bogova, što nikako ne isključuje i onu putenu kongruenciju. Od mračnog srednjeg vijeka, naime,dešava se čudna metamorfoza u svijesti ljudskog roda, pa dio ženske rodne skupine, još uvijek obilježen Aurom ljubavi, dobrote i ljepote, svako malo, gori na lomačama novog pravovjerja. Ilistrirajući bijes duhovno očišćenih i steriliziranih, u "Braći Karamazov" Dostojevski uzvikuje:" Ljepota je strašna, jeziva stvar!" i dodaje: "Bog i đavo se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce." Gubitnik je unaprijed poznat, a efekat potpun.

Aleksandar Veliki i „Pohvala ludosti“


         Asocijativno promišljanje je čudo! U trenutku bljesnu legende o Aleksandru Makedonskom, velikom vojskovođi, strategu, ili počiniocu stradanja i zločina, u historiji zabilježenih kao trijumf. Sve je relativno! Mlad i gnjevan, solidnog obrazovanja i sjajan strateg, s malobrojnom vojskom potukao je moćnu persijsku armadu na rijeci Granik (334. g.p.n.e.), a potom osvojio pola tada poznatog svijeta. U njemu su mnogi vidjeli veliku snagu koja treba da drži robove u pokornosti, pa su ga velmože svih zemalja uvijek bogato darivali. Jednom prikom donesoše mu najljepši i najskupocjeniji porculanski set za ručavanje. Zadivljen car je posmatrao satima tu ljepotu, a potom ustao, prišao stolu i počeo jedan po jedan komad da razbija. Svita i emisari su ga posmatrali zaprepašteno, a jedan od Aleksandrovih miljenika ohrabri se pitati za razlog: „Sve ljepote koje nas ostavljaju bez daha treba odmah uništiti i zauvijek prežaliti, kao da nisu postojale. Da sam ostavio ove dragocjenosti, svaka pukotina na jednoj od njih bi me posebno boljela!“ . Iracionalno, ali istinito, ljepota osvaja, ali osvajači nikada nisu spasioci. Na određenom nivou svijesti percepcija ega kao božanskog nije isključena, pa su i egipatski faraoni sebe proglašavali bogovima, dok današnji koriste unekoliko prihvatljiviju terminologiju i formu. Svoju stečenu moć usmjeravaju, prvenstveno, na blokadu svijesti koja, „bez obzira što je za održavanje života podređena zakonima dijalektike, izmiče njihovoj kontroli.“(S.Begman) Iskonska psiho-socijalna ekologija, dakle, nije novina, a saznanje da su prirodna bogatstva dobrano iscrpljena, usmjerava razvoj prema preostalim resursima za kapitalizaciju, ljudima, i time padaju sva moralna i etička načela. Osvrnemo li se bez pristrasnoti i ljutnje oko sebe, spazićemo da je ljudsko biće tragična kreacija u komediji života, ili kako u svojoj „Pohvali ludosti“ Erazmo Roterdamski apsolvira: "Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." I tako je kruh naš nasušni poskupio, a mi šutimo, mudro, da nas ne dokači duh Aleksandra Velikog i onih tronom i koljenom cara zaštićenih.



Saturday, June 18, 2011

Estetska hirurgija: Quod licet Iovi, non licet bovi

Estetska hirurgija: Quod licet Iovi, non licet bovi: "Niko na drugog ne može preneti više prava nego što sam ima. (lat.izreka) Za razliku od ljudi, psi, kad se najedu, spremni su da prepuste je..."

Saturday, June 4, 2011

PTT screen: A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla

PTT screen: A vrijedi li dobro ako ne može proći bez zla: "Choice _Tamás Ambrits_ Vijest o nepoznatoj ženi me porazila. I za njenu nesreću sam ja kriv! Sad sam imao dva razloga da odem do Mul..."

Đurđevdan: Manje poznata fakta (Less known facts)




Less known facts 
Đurđevdan (Ђурђевдан) in Serbian, Gergyovden in Bulgarian 
or Jurjevo in Croatian and Bosnian  is a South-Slavic religious holiday, celebrated on April 23 by the Julian calendar (May 6 by Gregorian calendar). He is one of the most important Christian saints in Orthodox churches. This holiday is attached to the tradition of celebrating the beginning of spring. Christian synaxaria hold that St. George was a martyr who died for his faith. On icons, he is usually depicted as a man riding a horse and killing a dragon. Jurjevo is mainly celebrated in the rural areas of Croatia.
Đurđevdan is also celebrated by the Gorani from the Gora region in southern Kosovo. The Gorani are a Slavic Muslim group, who converted from Orthodox Christianity to Islam during the 18th century but kept a few Serbian – Christian traditions, including Đurđevdan. The holiday has a center in and around the village of Globočica. It's also celebrated by members of the uncanonical Montenegrin Orthodox Church.
Đurđevdan (Romany: Ederlezi) is also a major holiday for Roma from former Yugoslavia, whether Orthodox or Muslim. The various Balkan spellings (Herdeljez, Erdelezi) are variants of theTurkish Hıdırellez. 
Hıdırellez or Hıdrellez (Turkish: Hıdrellez or Hıdırellez) (Azerbaijani language: Xıdır Ilyas orXıdır Nəbi) is celebrated as the day on which Prophets Hızır (Al-Khidr) and Ilyas (Elijah) met on the earth.Hıdırellez starts on May 5 night and falls on May 6 in the Gregorian calendar and April 23 in the Julian calendar. It is celebrated in Turkey and throughout the Turkic world. It celebrates the arrival of spring and is a religious holiday for the Alevi as well.


Manje poznata fakta o Đurđevdanu
Đurđevdan u Srbiji, Gergyovden u Bugraskoj ili Jurjevo u Hrvatskoj i Bosni, južnoslovenski je religijski praznik koji se slavi 23. aprila po Julijanskom kalendaru (6. maj po Gregorijanskom). Sveti Đorđe je jedan od najznačajnijih kršćanskih svetaca u Pravosvalnoj religiji. Ovaj praznik se povezuje sa tradicijom slavljenja dolaska proljeća. Kršćanska sinaksaria drži da je sv. Đorđe (Juraj) bio mučenik koji je umro za svoju religiju. Na ikonama je uobičajeno oslikan kao muškarac koji jaše konja i ubija zmaja. 
Jurjevo se, pak, uglavnom slavi u ruralnim dijelovima Hrvatske. Đurđevdan se, takođe, slavi kod Gorana iz regija Gora na jugu Kosova. Gorani su slavenska grupa islamske vjeroispovjesti koji su prešli sa Kršćanstva na Islam tokom 18.og stoljeća, ali su zadržali nešto od svoje kršćanske ortdoksne tradicije, uključujući i Đurđevdan. Praznik se, prevashodno, slavi u i oko sela Globočica. Istodobno ga slave i članovi Crnogorske pravoslavne crkve.
Đurđevdan (romski Ederlezi) je, takođe glavni praznik Roma ex Jugoslavije, bez obzira da li su Ortodoksi ili Muslimani. Različiti izgovori na Balkanu (Hereljez, Ederlezi), varijanta su turskog Hıdırellez.
Hıdırellez or Hıdrellez (Turski: Hıdrellez ili Hıdırellez) (Azerbejdžanski: Xıdır Ilyas orXıdır Nəbi) slavi se kao dan kada su se profeti Hızır (Al-Khidr) i Ilyas (Elijah) susreli na zemlji. Hıdırellez počinje 5. maja u noći pada na 6. maj po Gregorijanskom kalendaru, a 23. aprila po Julijanskom. Slavi se u Turskoj i diljem cijelog područja naseljenog turskim plemenima. Praznik slavi dolazak proljeća i, takođe, je religijski je praznik Alevida ( religijska i kulturna skupina, prvenstveno u Turskoj, koja broji gotovo 20 miliona pripadnika.
O Alevitima
Uz svoj specifičan islamski vjerski aspekat, Alevizam je usko povezana s anadolskom folklornom kulturom. Moderna Alevi teologija je duboko pod utjecajem humanizma, univerzalizma i drevnog turskog vjerovanja, tengriism. Alevi zajednica danas općenito podupire sekularizma u obliku kemalistička modela, što nije novina, jer su bili najjača potpora Kemalu Ataturku.

Ključne Alevi značajke:

Humanizam, ljubavi i poštovanja za sve ljude ("važna stvar nije religija, ali jeste ljudsko biće")
Tolerancija prema drugim religijama i etničkim skupinama ("Ako povrijedimo drugu osobu, ritual molitve koju učinimo broji se kao bezvrijednan "),
Respekt za radne ljude (" najveći čin obožavanja je rad ")
Jednakost muškaraca i žena, koji se mole rame uz rame.
Monogamija se prakticira.
Najveći grijesi: ubojstvo, preljuba, napuštanje žene (razvod), krađa i ogovaranje.

Kultna pjesma Gorana Bregovića u jednoj od najljepših izvedbi

 MARIE DELIGIANNI


Estetska hirurgija: Lucida intervala (Bosanska verzija Kanotovog moral...

Estetska hirurgija: Lucida intervala (Bosanska verzija Kantovog moral...: "Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom.' Albert Schweitzer ..."

Estetska hirurgija: LICENCIA POETICA u tumačenju robovlasničke invenci...

Estetska hirurgija: LICENCIA POETICA u tumačenju robovlasničke invenci...: "The Show is over now! Rezimirajući predizbornu senzbiliziranost atomiziranog ideološkog bh tržišta, te osluškujući šutnju građana..."

Estetska hirurgija: I NOGA U STRAŽNJICU JE KORAK NAPRIJED

Estetska hirurgija: I NOGA U STRAŽNJICU JE KORAK NAPRIJED: "Desunt inopiae multa,avaritiae omnia (Seneka) Sirotinji nedostaje mnogo, a lakomosti sve . Od Šeherzade, preko Gagarina, do povratka na Ti..."

Velika bol (ni)je nijema (MaxMinus, br 35)

Ne, moj brate, Zapad nije viši od Istoka, niti je niži od njega i razlika koja ih razdvaja nije veća od one između tigra i lava. Postoji pravedan i savršen zakon koji sam pronašao iza vanjštine društva, koji izjednačuje bijedu, napredak i neznanje; ne promiče jedan narod na račun drugog, niti zakida jedno pleme kako bi obogatio drugo." (H.Džubran)


            I opet nas, evo, zajedno za švedskim stolom sa pikanterijama carske kuhinje, zajedno stojimo i čavrljamo, dogovoreno neobavezno i pomirljivo, smješkamo se prozirno jedni drugima i guštamo majstorski načinjenu Šopsku salatu sa španskim krastavcima, začinjenu novogenetskim marinadama iz poznatih brand-kuhinja nevidljivih delicija, obećavajući sebi, najiskrenije, da ćemo se i dalje lagati, plećakati sa uzoritom konkurencijom, onako na frljaka, tek da ne bude bolno dosadno sa uskislom teglom istine o samima sebi, nedovršenim čedom u majke, nedorađenim u ambijentu muško-ženske maliciozne halapljivosti, sa blistavim sjajem podguzne intarzije, na tašte konzumiranoj nakon nevoljnog buđenja, uz kafu ćemerušu, jutarnjim podsjetnikom da smo u stvarnom životu. I, dok punimo svoje nezajažljive apetite svime pomalo, onako udrobljeno, pa nekome istinski ne pozli, tek da bismo se imali, napokon, čemu i radovati, smijuljuti, iz potaje prazneći svoj statički elektricitet veličine teorija zavjere, na hinjaka podbadamo ostatke ostaka ćudorednih, najsmješnije sorte na svijet! Što prostije i lukavije, neotesanije i morbidnije, to, bez zaisugurno, prihvatljivije za normalan i pristojan svijet mudrih i superiorno inteligentnog genetskog koda sa obruba beskonačnosti, kakvome rođenjem pripadamo. Jer, kako je nedavno jedna sveznajuća „Prikobarska“ s ovih prostora lucidno primijetila: pamet se ne uči, pa ni od babe najrođenije, tako da ne razumjeh pola od njenog prepodobnog pismenog uratka, vjerovatno zbog arhetipa, ili haplotipa, svjedno. Mitsko je! Kad već tako sigurno i samouvjereno zbori, moramo joj vjerovati, jer je riječ o oprobanoj recepturi nutricionista i aranžera svih stolova sa punjenim crijevcima od pijevica i moždanim vijugama kamenjarki (tako se na bosanskim zove ona školjka), svakojakim slasticama, od bičaša do papučica i (no)žica, sa velikim izgledima za jutarnji zatvor, ili noćnu dijareju, svjedno, te mahmuranje nekoliko narednih sedmica, ove šarmantne zlatne družine počastvovanih pozivom da prisustvuju V.I.P. eventu.I sve tako, do nekog novog kalabaluka, kome ćemo dati elitni etno-šmek engleskim nazivom party, jel`te, jer „naški“ je proskribovan kao nedefiniran, a i latinski nije više u modi. Ko još tamo zaviruje, osim onih naholcanih hoćkoša, nesigurnih, povaljenih postrance, i čovjekolikih sjena, što se k`o pijan plota drže davno prevaziđene riječi nauke?! Ja, smiješna li svijeta!
            Najveći dio nepozvanih, pak, šuteći bauljaju u mraku da ih ne primijete, sa preteškim prtljagom od milenijskog barela suicidalne sjete i nejasnim osjećanjem stida, veličine Mather Horna, zbog emocionalno-etičkog procjepa između izgona iz Raja na jednoj, i svekolikih ograničenja da Istočni grijeh žive kao najveću vrlinu, na drugoj strani. I kada to najmanje treba, kao za baksuzluk natrče na kamen međaš nevidljivog azila za vaspitne promašaje, po umu nezrelu djecu, a po djelu izrasle ovisnike o muhama i drugim malignim kukcima podrezanog jednog krila, potrganih nožica i antena na glavi, čiji jezovit let u krugu, ili neravnoj elipsi, dovodi do katarze te preispoljne duhovne evnuhe, zbog podudarne frekvence osciliranja sa njihovim raspoloživim umnim referencama. I slijedi sva sila i nesila gromoglasne unisonosti izduvnih ventila sa anticipacijom haosa, kada se počinjemo pitati kamo se sva pamet ljudska zbila, da li u produktivno debelo crijevo i njegovih milion ćelija što hrane moždane vijuge? Gdje su nestali snovi o zlatnim pticama djetinjstva i mladosti, i otkuda ovolika gomila uzvitlanog pepela Pompeja i kuljanja sumpornih para Pakla, nakon pristojne vremenske distance i novih žrtava probuđenih Vezuva diljem svijeta? 

Iluziju kraja, ili San o početku

            Instalirajući pogoleme kloake umjesto glave, tvrdu supstancu najnovijih psihopatoloških izuma umjesto srca sa demode bilom čojstva, , ponovo su se infanteribli igrali doktora Boga i birali za pacijenta zamamnu, prsatu Iluziju kraja, ili San o početku, ovisno o plemenskim mitovima i legendama, a i principu korisnosti kome nikada uzrok nije u povodu, omraženoj pravdi i istini, već krajnjem produktu svih fizioloških procesa glandularnog sistema homo sapiensa. Najveća pometnja umova nastaje kada jedan od toreadora pokaže crvenu maramu zašiljenom stadu, ovisnom o ispaši i frustriranom zbog ograničenja energetske podrške stvarnih godpodara Majke Prirode, ili Boga, svejedno, pa se djetinje dohvate zabave za sirotinju, seksajući jedni druge raspaljenim vudu pričicama, provaljujući jednu ili dvije ciljano odabrane mete, e da bi ostale učesnike u kaštrenju prepamentih, moćnom karikom vezali za svoj istrošeni ego, u funkciji nečeg posve prizemnog i neupotrebljivog. Bilo bi groteskno pokušati zbuniti većinu mladih u zemljama nastalim, primjerice, krvavim raspadom exyu, mržnjom žigosanu, a posebno prekaljene bojovnike za prvdu i pravedno,što su iskonskom izdajom kainske provenijencije šest stopa ispod zemlje pomateni, ili, pak, slavodobitnošću velikomučenika ovjenčani, ,čemu je najvjerodostoji lakmus papir bilo hapšenje đenerala Mladića. Suludo je manipulirati dijelom gradskih i seoskih grlatih desperadosa bez ucjene potomstvom, jer to je, ujedno, i jedino istinski vrijedno bogatstvo koje može biti izgubljeno. Za careve i beskućnike, podjednako bolno i razorno. Sve je u igri, sve su opcije otvorene! Uz dašak iskustveno stečene paranoje, naći ćemo i sistem kojim nas vuku za nos posljednjih 30 godina skupo plaćeni borci za ljudska prava, koristeći štedro manijakalnu depresiju koja zločin u herojstvo prekaljuje, sjajno manipulirajući javnim mnijenjem iz svojih brloga, jer su po poslanju kukavice, pa nemaju hrabosti reći kako je sve trgovina, nekad, bo`me ohhoo! profitabilna i za vlastitu obitelj, ako nas usrane do grla zamijene za nekoliko miliona dolara i ganc nove, napucane skrbnike.
            Nisam jedna od od onih kojima treba nasjeckati, definitivno, ali mi pričati, primjerice, o članu klana najmoćnijih ljudi u svijetu, sada već bivšem predsjedniku MMF-a, Kanu , dok topovi grme oko naftnih polja i najbogatijih puteva heriona i hašiša, oslikavajući matoru, sexom ospjednutu drtinu, što, poput djedice Numero Uno iz Alana Forda, trči sa ufitiljenim „maleckim“ za sobaricom, usto samohranom majkom, nedavno“uvezenoj“, bojucnutoj radnoj snazi za lanac najskupljih hotela u svijetu prituljenog rasizma i ksenofobije, malo je odveć perverzno nipodaštavanje sugovornika! Iliti, nas poprilično razorenih žrtava finansijskih urota, gdje je i Kanovo učešće, nimalo alturističko, dozlaboga sebičan koeficjent pretvaranja cijelih država i naroda u prezadužene feude. U isto vrijeme njihove velike osiguravajuće kuće, vjerni pratioci bankraskih zolja-podrepašica u vlasništvu multinacionalnih kompanija, ta siva, nevidljiva, sluzava i rastegljiva neman finansijske hobotnice, čiji pipci su prvi napravili iskorak ka bratstvu i jedinstvu cijelog svijeta, barem kada je riječ o investiranju u ljudske, prirodne i „ko-hebe“ stvorene resurse (biće novijih i ljepših kad se riješe viška usta), u poznatim destinacijama diljem svijeta, izgrađenim pozajmicama od naših praunuka, svojim vodećim sejlsmenima organizuju klasične bahanalije, sa skupim kurvama i šampanjicem iz 1929.! Ne znam zašto baš ova godina, ali dobro zvuči za 10 hiljada dolara po sanduku, zar ne? A čine to sa svim mjerama zaštite privatnosti, kao gestu dobre volje i zahvalnosti, jer su nas svojski odrali, čime su potvrdili svoj kredibilitet i orijentaciju koja ne miriše na Kanov socijalizam i ljevičarenje, uznemirujuće za desnicu što se odmara, vidajući žuljeve. Istina, mešetarima godi priznanje da nisu samo klonovi, već i kloo(v)novi svojih poslodavaca, pa ih treba primjereno tretirati, da ne zaborave kako je predanost zajedničkom cilju bogougodno djelo.

Lav N. Tolstoj: "Ne mogu da šutim"

            Tokom posljednjih mjeseca dana prebogatog proljeća i pupanja bagre(ma) diljem lijepe nam zajedničke planete, sve prethodne, autorizivane šokantne ludosti nadmašile su same sebe, oslanjajući se na atavizme, bez oklijevanja, ali i dileme o tome čemu služi busanje u prsa članova urotničkih grupa po društvenim mrežama, osim sujeti ubleha, uvjerenih da se nikada neće spotaknuti na onaj gore kamen, sve dok im lonci prazni zveče, a trbusi grgolje od sreće. I tako prođe još jedan „Maj, Maj, Maj, sunčani Maj“, pjevao bi Zafir, a ja bih pokušala da se sjetim nekog od ovećeg broja, proživljenog bez uvrtanja ruku i nogu tokom završnih ispita u školi i na faksu, a potom pitomoj oazi složne obitelji, na poslu gdje se znanje i sposobnosti cijene, što me je držalo danima i noćima budnu, samo da bih stigla do nešto malo manje od 250 Eura penzije, bez zarađenog stana, altruistički prepuštenog voždovima i sirotinji, te zasluženog partnera! Ostala mi je, doduše, sloboda govora, proporcionalna ostvarenim radnim i ljudskim pravima, pa čak i benigne konstatacije o holistički neprihvatljivoj raspodjeli "mandata" na život i dostojanstvo, još uvijek su povod da, sujetom pothranjene privilegije cementiranih interesnih grupa za međusobnu podršku, burno reagiraju i zbiju svoje redove, svako malo frcajući iz nekog napuštenog šljema sadržajem spetičkih jami one što bi da sugerišu plodonosnost promjena! Primjerice, ako ne možemo reći da je privreda exyu kolabirala sa istim ljudima što su se našli na vlasti tokom disolucije države kao "politički podobni i istaknuti kadrovi", a to je nepobitna činjenica, da nam je sudstvo najčvršći odbrambeni bedem demokratski izabranoj vlasti (konstatcija TI i HK) koja na ivici opstanka drži petinu građana BiH sa 1,5 Eurom dnevno na raspolaganju (dakle ni za 300 grama hljeba i litar mlijeka!), da li lažemo kako bismo nekoga, poput Nemanje Filmadžije nahranili sa novih 20 hiljada Eura globe zbog zlonamjerno nanesene duševne boli? I u čemu je naš grijeh? U istini da postoji milion državnih institucija na jaslama budžeta, gdje "vladalaca" djeca bajno žive sve svoje majske uranke, učeći od ovih gorepomenutih kako biti demokrati, da otpuštaju ljude s posla, čak i mlade, dok su na operacionom stolu, bez ikakovih posljedica, te da klanovsko-jaranska i partijska, ne nužno nepotistička raspodjela i netransparetno upravljanje zajedničkom i jedinom državom, nije diskriminacija po svakom osnovu? Manipulativnost ili neznanje, svjedeno, moram se nasmijati! Ponoviću, ovako sićušna, riječi genija od koga i danas učim, Lava N. Tolstoja: "Ne mogu da šutim", jer nemam pravo na to, a razlozi su isključivo etičke prirode-samo sam mati i ništa više. Ali ni manje!


ZlZ (04.06.11)