Total Pageviews

Friday, January 25, 2013

Emerald Board (to Zlata Žunić) by Samira Begman




Do you know, Asclepius, when
we walked barefoot
over the red-hot stones
and recorded only one track?

when we did not carry
browsed temper
and its fruits
good-bad, deplorable-bonnie?

how that
we feel the burns now
track is covered
and about the wholeness of  temper less we know

do you know,
that in partition
existing and being is painful?
(so many bogeys, and destiny is still hungry)

how is it possible that hurts
(oh, the pain makes day longer)
just the eliminated side?

how is it possible,
that love and time are in conflict
and cloven being more settled?

...

I've followed the stars
on the emerald sky
for you, the sky was a cave

I, now, trough the pain, conceiving
that your and my sky is
Emerald Board

But soon, I know
(because, what is the time in relation to eternity
where the soul is settled)

soon ...
when the comets fraternized
and into the new planets oneness bends ...
When Prometheus ignites the fire
from the civilization into the culture
The death of you and me when they hug ...

then, Asclepius,
within your and my death
Trismegistos will be born

Translation: Sabahudin Hadzialic
  • You and Sabahudin Hadzialic like this.
  • Zlata Zunic "Take the flying bird and drown it flying and divide and separate it from its pollutions, which yet hold it in death; draw it forth, and repel it from itself, that it may live and answer thee; not by flying away into the regions above but by truly forbearing to fly. For if thou shalt deliver it out of its prison, after this thou shalt govern it according to Reason. and according to the days that I shall teach thee; then will it become a companion up to thee, and by it thou wilt become to be an honoured lord."/(The Golden Tractate of Hermes Trismegistus)
    Tvoja poezija ezoterije je inspirativna, a nadasve, poučna. Imala sam potrebu citirati ovaj pasus, u kome je sublimirana mudrost filozofsko-etičkog aspekta podrške drugim bićima. Zastala sam i dugo se vraćala na dva zanimljiva filozofska metapitanja, tražeći odgovore koji su već u Emeraldu (aureola Mudrosti) čvrsto spregnuti alhemijom bola, što se u smrti ponovo ujedinjuje:

    how is it possible that hurts
    (oh, the pain makes day longer)
    just the eliminated side?

    how is it possible,
    that love and time are in conflict
    and cloven being more settled?

Thursday, January 24, 2013

Pismo zamišljenoj prijateljici (I):praznina zamuklih glasova tupo odzvanja



Ako nemaš snage goriti i rasipati svjetlost, barem je ne zaklanjaj.Viktor Frankl

Poštovani posjetitelji, 
     Nemalo sam bila iznenađena kada sam, ulogovavši se na blog, naišla na upozorenje da, zbog sadržaja (?), na svoju odgovornost otvarate stranice koje, kako je od samog početka koncipirano, donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom, i da predstoji dug period neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu, a imaju tu moć da zbrišu čednost svakog čija im je misao strana, topla, ljudska osjećanja mrska, jednim ovakvim kompromitirajućim "uvodom", neinventivnim i profanim, kao i priče o griješnosti onih koji nikada nisu nazočili njihovim orgijma i domijencima? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava ne tako davne krvave tragedije, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije, što su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
     Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve: dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama koje se ne liječe niti jednom dosad poznatom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i  pozlijedilo, i gledamo na sve to kao na ustajali talog nakon olujnih poplava, iz koga čak ni Kreatori i njihovi klonovi, nisu u stanju ništa novoga da smisle svojom dobrano osiromašenom invecijom, nego vegetiraju do memljivoj podlozi onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta, kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog, na koga će, bez ikakve dvojbe, kidisati hajdučija s drumova ove napaćene zemlje. A, oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već izazvali neugodno osjećanje prisustva gotovo okultnog, primordijalne supstance nečeg silno stranog, skrivenog u ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen, preživljava u memli i blatu močvare.
      "I kao što su Andrićeve ličnosti više ideje o likovima nego slika ljudi koj i su postojali, isto tako je njegova slika života prije ideja o životu nego životna faktografija. Da li je Andrić do svoje ideje o mučnom, surovom i teško objašnjivom životu došao sasvim rano, pa se okrenuo istoriji, da pobjegne od savremenog besmisla, a u istoriji našao isti haos i besmisao, teško je reći. Pretpostavljam da je, vjerovatno, uvidio kako se suština života ne mijenja lako, možda i nikako, da vijekovi mogu da donesu promjene ali ne i poboljšanje, i da ideja o životu ne zavisi od vremena u kojem ga posmatramo: zlo je njegova vječna suština. Zato je svejedno o kojem vremenu pišemo, važno je da pišemo o životu, uvijek istom."/Tekst Meše Selimovića izgovoren je povodom 80. godišnjice Andrićevog rođenja, oktobar 1972.



PISMO PRVO: Praznina zamuklih glasova tupo odzvanja


Draga prijateljice,
        Nedostaju mi nenadano iščezli prijatelji, jer pakao kroz koji sam prolazila i još uvijek kročim, bez roptanja, e da ne bih uznemirila draga bića, dovoljno već uplašena i razorena beznađem, u ovoj gluhoj samoći doima se  kao bezdan tame, kamo se svakog trenutka sve brže tone, reflektirajući  se kao ovaploćenje mitološke predodžbe o svršetku vremena. Jednog dana ću ti pričati o detaljima osbkurnosti ponovnog rođenja u posvemašnjem nestajanju. Citostatici koje još uvijek dobijam, doslovno me drže na postelji i po 12-14 dana u mjesecu. MOJA ČELIČNA VOLJA je ovdje, a ne ja kojoj su vidici zatamnjeni okrutnim utamničenjem, zaklanjajući narastajućim zidovima šutnje i straha i ono malo svjetla na obzoru, u čije cvjetanje sam duboko vjerovala. Pa, ipak, ni nakon ružnog saznanja da bolujem od karcinoma, potom operacije, pa ponovnih terapija, nisam duhom posustala, klonula, predajući se, premda, moram ti priznati, praznina zamuklih glasova tupo odzvanja. Nisam dopustila da me um vlastiti iznevjeri, jer svako pretjerivanje je bezumnost, pa bila to i borba za pravdu i istinu, ili protivu nemani u sebi, što prijeti da me istom i podmuklijom uništi, oduzimajući i zadnju nadu da ću doživjeti kraj jednog ružnog sna, budeći se iz nespokoja.
     Osjećam se silno usamljenom, ne zato što nema ljudi sličnih meni, već zbog zaglušujuće buke demontiranja matrice jednoumlja, i instaliranja nove tehnologije za demokratsko-tiransko osvještenje "običnog čovjeka" i prostog puka, u potvrđenoj i višestruko provjerenoj invenciji kreativnosti bivših ideoloških opunomoćenika, sada na čelu desetina stranaka koje su unisone u svom opredjeljenje za pluto(demos)kraciju, bez izuzetka, ograđujući se od vlastitih zabluda u vremenu proteklom, kao da je riječ o drugoj dimenziji i tuđem paralelnom životu.Usto, taj impozantni melange policentričnosti, do posljednjeg zareza je istovjetan u svojim "vjerodostojno i plodonosno", zašto ne reći, stručno i profesionalno kreiranim programima razvoja, kako ih sami ocjenjuju već 17 godina, potvrđujući ponavljanjem lekcije, u istim ili neznatno izmijenjenim povojima, svoju epohalnu odgovornost prema historiji. Nije velika mudrost ustvrditi da je riječ o koncenzusom kloniranim takmičarskim ekipama sakupljača posljednjeg zrna zlata ugroženih naroda, te krajnje bizarnih poreza na ubrzani proces siromašenja podanika, koji bi potom, valjda, trebalo da urode bogatim plodovima, iz čvrsto uvezanog ostatka ostataka nekadašnjih udarnika, znanstvenika, graditelja, zakopanih šest stopa ispod zemlje! Da li si čula da se na siromaštvo igdje plaća porez? E, ovdje su i Gogoljeve mrtve duše i Igoovi jadnici, dakle, najbrojniji stratum "populacije", ukalkulirani, naprosto, jer su se uvijek potvrđivali kao izvor blagostanja, čak i u zajedničkoj državi koja je, očito, bila  jedina zapreka enormnim zaduživanjima kod međunarodne zajednice. Samo disolucija i rat su alavu snagu Balkana mogli dovesti u priliku koja se od prapostanka svijeta, svaki put iznova, potvrđuje kao nezamjenjivo funkcionalna i efikasna okolnost lakog i brzog bogaćenja kroz pomoć i podršku diljem svijeta, zabavljenog značajnijim poslovima od našeg negativne stope razvoja i prirodnog priraštaja, sve do konačnog pada u dužničko ropstvo, iz koga ne postoji siguran i miran izlaz, jer su svi novci netragom nestali, a da se ni živi ni mrtvi nikada nisu vratili u nacional-socijalistike torove. Osim, dakako, protagonista novog poretka, vrlih podobnih kadrovi, koji su, gle čuda, svoja imanja bez ikakvih problema ponovo glat dobili, u dilovima kojima su pravni obraz dale, specijalno za te namjene birane i plaćene komisije za provođenje Dejtona, popularno nazvane, što se ispostavilo u dobar čas, nemogućom misijom, nakon što su se "glavni" namirili. Pritom se malo znalo da je ovaj dokument kojim je uskraćeno ostrašćenost pravom na klanje, ocijenjen još potkraj 1998. na Madridskoj konferenciji za implementaciju, uzrokom krhke državne organizacije, koncentrirane u tri latentno eksplozivne homogene nacionalne cjeline, gdje je prognanim i izbjeglim licima povratak u njihove prijeratne domove, i danas, 14 godina kasnije, onemogućen.  Ukoliko novi popis stanovništva zabilježi pad kvote tih nejedućih, nepijućih zombija statistike koja počiva samo na pretpostavkama i ciframa iz 1991.g, izostaće i pomoć svijeta kome smo, kako se čini, postali prilično mučan balast u bezdanu tranzicije i selektivnog inokuliranja kapitalističkog neoliberlanog poretka, čije su glavno političko oruđe efikasne lokalne vlade, naklonjene globalizmu i tako mrskom imperijalizmu, za čije se spominjanje, koliko do juče, u Mitrovici, Foči, Zenici, uz agresivnu asistenciju današnjih tajkuna i vlastele, sjedilo desetke godina.
      U tom stanju bizarne pomirenosti, apatije i stojicizma, brojim minute, dane, mjesece, godine, desetljeća, čekajući da nešto teško i opskurno prođe, nestane. Pritom, dajući sve od sebe da me ne opaze oni koji ciljaju djecu kao najmoćnije sredsto prinude, jedinog modela privređivanja, razvijenog do perfekcije. O životnim putovima i usponu tih i takvih "eltinih kadrova" zemlje koja nestaje sa mape, dogorijevajući u pepelu piromanski podmetnutog požara, odlučivali su djedovi i očevi mališana, sada zrelih ljudi u naponu stvaralačke snage, sterilizirane na neizvjestan rok, što nove-stare gospodare ne obavezuje na moralni čin pružanja ruke pomoćnice, već ih većma inspirira na dodatni animozitet, a sve u znak sjećanja na sramotnu podaničku servilnost i licemjerje prema omraženim pretpostavljenim golotrbanima, što su, u znak solidarnosti sa proletarijatom svoje zemlje, u gradovima poklonili državi čitave četvrti.
Danas, pak, bez imalo opreza, demonstriraju  disciplinu lomljenja kičme, ukoliko samo osjete da si potomci zaslužnih građana daju pravo na čovjeka dostojan život, kao civilizacijsku i demokratsku normu. Prema općeprihvaćenim propozicijama, primjerice, unuci proslavljenih heroja rada i borbe protivu fašizma u Europi, samo pola vijeka ranije, mogli bi, možda, da uđu u uži izbor kao posilni, ili dokazivanjem lojalnost nošenjem praznih aktovki, te zanošenjem izraslina na okukama!



     Ništa novo pod kapom nebeskom, a život prolazi, odbrojava i dogorjeva...Neumoljivo. Još, k tome, odjedanput uočim  da vas nikoga nema. Znaš, ulovio me stari nemir, zaboravljena ratna zebnja: "Šta se dešava, pa tišinom dani prolaze?" Znam da je ponovo pokrenuta tiha, ali sistematična blokada u komuniciranju, zbog obnovljene davne tužbe za kršenje radnih i ljudskih prava, koja, tek sad, sa karcinomom, dobija snagu dokaza bezumne arogancije i ignoriranja protagonista devalviranja, ne samo pojedinaca i grupa, već i pedestgodišnjih kolektivnih napora da se zemlja uzdigne do respektabilnog nivoa u međunarodnim razmjerama. Zvuči mi kao groteska kontinuirano opetovana izlika da, molim lijepo, moramo uvažiti globalne krize refleksije, zbog čega se suočavamo sa sve težim uvjetima življenja i u ovoj, i od Boga napuštenoj zemlji bogatih resursa, gdje ništa više nije naše, pa ni mi sami, dok to ne odredi troglava, iznurena država bogatih vlastodržaca, selektivno priznajući, pritom, diskreciono pravo na privatno vlasništvo bogatim, uz neizostavnu slobodu govora, dok diskriminaciju (valjda, istih, jedino živućih) po bilo kom osnovu, smatra zločinom ... I, svi šutke bježe u svoj kutak mraka, da spasu glave od goropadi koju miris dolarsko zelene boje pretvara u neman! Rat nije završen, a biće kad sve bude nestalo, osim onih odabranih 200 obitelji, za koje nisam sigurna da mogu ispuniti kvotu uvjeta državotvornosti, sve i da im je, uz metorski stečeni imetak, i namjera pozlaćena!
     Opaska: da nije tragično, bilo bi smiješno kako ih silno iritira svaka izgovorena, čime opravdavaju isti scenarij kao prije 38 godina: ni ovaj put nisam među "odabranim", ne zato što je to samo moja odluka, već, znajući profil i porodično stablo, pa i vlastite grijehe, neki stari "obiteljski" znanci su me, još u samom startu, obilježili žigom "Nepripadajući". I, ponovo ću se pozvati na često citiranu Hemingvejevu šarmantnu misao: "Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio." Dakle, osjećanje izopćenosti je iracionalno koliko i zagrljaj, pa se s tog aspekta ćutim zaštićenom mogućih posljedica. Jer, u politici koja jedina funkcionira na ovim zlehudim prostorima, nema vječitih prijatelja ili neprijatelja, već samo vječitih interesa, čime se obrazac kongruencije stavova i ideja, potpuno relativizira. Nažalost, ili na sreću, što je manje vjerovatno, nisam igrač za utakmicu bez pravila.
       Ne volim lažnu skromnost: bila sam, kao i moji djeca, najbolje što je ova zemlja imala, nimalo svjesna rizika savjesnog rada i odgovornosti za sve što mi je ikada dato kao obaveza. Iz (ne)poznatih razloga su nam dali do znanja da ne računamo na kompeticiju kvalitete, na priznanja evidentnih rezultatu bilo kakvog angažmana, debelim slojem tajnovitosti prekrivajući stvarne razloge, učinivši sve da izgubimo vrijeme, a sad gubimo glave narušenim zdravljem ... Eufemizam za nešto nehumano je reći: "nije se smjelo desiti", jer put kojim smo daleko odmaknuli od sebe jučer, ne videći ni u perspektivi sebe sutra, ireverzibilan je. Upravo zbog te i takve doktrine nepovjerenja u davno kompromitirane kritičare nimalo benigne politike prebrojavanja krvnih zrnaca, praćenog fanfarama neoromantičarskog nacionalnog buđenja, pod krinkom slobodumlja i osvještenja, nikada više niko neće moći sebi laskati da nije znao za usud pojedinaca, neupitnih moralnih kredita, te da smo permanentnim dolijevanjem ulja na požar nesnosne lakoće prihvaćanja populizma, krčili put vlastitom nestanku. Pastor Martinu Nimeleru (18921984) o ćutanju i nereagovanju nemačkih intelektualaca nakon uspona nacista na vlast i početka politike "čišćenja" usmjerene protiv različitih grupa društva.
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista.
Zatim su došli po Jevreje,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin.
Zatim su došli po sindikalce,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni
 
     Samo je jedna istina o kojoj blijedounjavo govore i izvještaji svjetskih statističkih agencija, ali i organizacija za zaštitu ljudskih prava, u domicilnim uvjetima kadrovski ekipiranih po receptima vlada: pohlepa je proždrljivo pojela ideju demokracije, a realizirana je primitivnim obeščašćivanjem koje se, kao metod logora, geta, gulaga, primjenjuje još od iskona. Oprosti im Bože, nisu znali šta rade! Za nešto veliko, treba imati osobnu ingenioznost, impresivnu mentalnu snagu i duhovne vidike dalje od vlastite pružene ruke. Barem koji centimetar. Žestiti se na pojedinca, kao hrvatsku novinarku Jasnu Babić, što govori i piše u zemlji gdje pravnici, sa smiješkom na usnama, onako, kao usput dodaju kako je pravda za bogate, samo petnaestak godina nakon sasvim drugačijeg sistema vrednovanja i mjerenja pojedinčane i kolektivne kvalitete, ravno je demenciji.
      Svim svojim bićem, a i djelima, dokazala sam i dokazujem patriotizam i ljubav prema domovini BiH, ali i Jugoslaviji, prema njihovim žiteljima, gdje je moj porod trebalo da se ovaploti. Zato nisam otišla, već ostala, ni časa ne sumnjajući u čast i solidarnost supatnika i suputnika, da bih se kao bezemljaš, pauperizirani žitelj grada, što se oslanja na svoje znanje i umijeće, osvjedočila kako je put do pakla popločan dobrim namjerama! I, postali smo samo suvišna usta koja vapiju za radom i učenjem, jer su objema nogama na golom asfaltu, bez kuće na moru, bez jahte, bez svega što je danas statusni simbol bezdušne gramzivosti, kao najvišeg kriterija privrženosti i ropske odanosti neoliberalnom kapitalizmu i njegovim mjerilima uspostavljenoj demokraciji, koja nije ništa drugo do neutaživa žeđ za visokim prihodima. Njegovo visočanstvo Novac je postao jedino znak prepoznavanja naše vrijednosti, čime je svaka druga spona među ljudima, čak i unutar obitelji, hirurški presječena. Neki klinci sa seoskih imanja, regruti meteorske industrijalizacije zemlje, te urbanog miljea ideološki privilegiranih, stasali u socijalnim uvjetima potpune jednakosti izbora, naime, svoj novi i ljepši život, vidjeli su za korak bliže, drugima nedostižnim Armani odijelima i obvezatnim Audijima, Poršeima, Jaguarima (u Bosni!), gdje je pravilo da imovina i stalno uvećavanje materijalnog bogatstva pojedinaca legitimira vlast.
      Riječ je prije o nama, naivnim, čija najveća nepoznanica je bila i ostala matematika globaliziranih formula množenja u dijeljenju zajedničkih bogastava, uz vrlo pažljivo biranje titulara. Ovdje u BiH su tom novom naučnom metodom proučavanja Univerzuma, otkrili njima primjerenu vrlo skupu skupu jednačinu za konstrukciju Frankenštajna pregolemog za kljaste noge, polugladnog, dobrano PTS-om načetog, koga će, glede i unatoč svemu, pokušati osoviti da im bude simbolom definiranog etnoreligijskog integriteta i neupitne državnosti na šizmatičkim korijenima. Sve i da uspiju, prvi će se osvjedočiti u malfunkciju projektiranog genetskog mutanta, veleumnog gorostasa, koga su osmislili invencijom egoizma i usopljenog tumačenja svoje uloge i misije u historijskim razmjerama, sa skučenim, pa i potpuno pogrešnim percepcijama o solidarnosti i kolektivizmu, na kome svaki sistem, pa i robovlasnički, počiva. Za bolje,očito, nisu bili projektirani!
24. 01.13

Poštovani posjetitelji, 
     Nemalo sam bila nedavno iznenađena kada sam se ulogovala na Blog, naišavši na upozorenje da, zbog sadržaja, na svoju odgovornost otvarate stranice koje donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom i da predstoji dug perido neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava bosanskohercegovačkog sramnog pokolja, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije koji su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
     Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve, svjedeno, dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama kjoje se ne liječe niti jednom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i  pozlijedilo, i gledaš na to kao na ustajale otpatke koji nisu u stanju ništa novo da smisle, nego vegetiraju do crvljivosti onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog od obijesne hajdučije s drumova ove napaćene zemlje. Oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već skrivenim ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen preživljava u memli i blatu močvare.

Draga prijateljice,
        Nedostajete mi, a pakao kroz koji sam prolazila bez roptanja, da ne bih uznemirlila draga bića, dovoljno već uplašena i razorena Stradijom, ne bih nikome poželjela. Jednog dana ću ti pričati o tome. Citostatici koje još uvijek dobijam, doslovno me drže na postelji i do 12-14 dana. MOJA ČELIČNA VOLJA je ovdje na FB, a ne ja kojoj se smračilo pred očima i ono malo svjetla na obzoru, u čije cvjetanje sam duboko vjerovala. I nakon ružnog saznanja da bolujem od karcinoma, potom operacije, pa ponovnih terapija, nisam duhom posustala, premda, moram ti priznati, praznina grubo odzvanja. Nisam dopustila da me um vlastiti iznevjeri, jer svako pretjerivanje jeste bezumnost, pa bila to i borba za pravdu, istinu i pomirenje, ili protivu nemani u sebi, što prijeti da me uništi, oduzimajući i zadnju nadu da ću doživjeti kraj jednog ružnog sna, budeći se iz nespokoja.
     Ovdje sam jako usamljena, ne zato što nema ljudi sličnih meni, već zbog zastrašujućeg teroriziranja političkih vođa milion partija i stranaka, koje nisu ideološki različite, a još manje determinirane, a lišene su bilo kakvog programa, bez odgovornosti prema historiji, jer su svi skupa postali sakupljači posljednjeg zrna zlata ugroženih naroda, te neshvatljivih i krajnje dehumanitiranih poreza na sirotinju! Da li si čula da se na siromaštvo igdje plaća porez? E, ovdje su i mrtve duše i nezaposleni, dakle najborjniji dio "populacije", ukalkulirani, naprosto, jer su izvor novaca od međunarodne zajednice, zabavljene značajnijim poslovima: krađom tuđih resursa. Ako brojno stanje padne ispod očekivane kvote, nema više pomoći svijeta kome smo, kako mi se čini, postali prlično gadljiv teret.
      U toj i takvoj osami, brojim minute, čekajući da nešto prođe, nestane, dajući sve od sebe da me ne opaze oni koji ciljaju na djecu...Da, mila moja: djeca vrhunskih intelektualaca, nekadašnjih autoriteta, postali su opsesija bratskih talova nove elite starih uhljupa, koji bi da im vide leđa, ekonomski ih potpuno devalvirajući i igrajući na kartu dostojanstva. O njihovim životima su odlučivali djedovi i otac moje djece, a to ih, ne samo da nije obavezalo na moralni čin pružanja ruke pomoćnice, već naprotiv, radja u njima nevjerojatno iracionalan animozitet koji bi da demonstra kako njih devojica, unuci proslavljenog komandanta i poton jeg predjednika Sreza, mogu biti samo njihvi šoferi ili lojalnost dokazivati nošenjem skuta!
     Ništa novo pod kapom nebeskom, a život prolazi neumoljivo. I, još k tome, odjednput vidim da vas nikoga nema. Znaš, najprije me uplašilo: "Šta se dešava?" Znam da je ponovo pokrenuta haranga zbog moje tužbe koja, tek sad sa karcinomom, dobija snagu dokaza zastražujuće arogancije i ignoriranja sve težih uvjeta življenja potpuno nemoćnih žitelja ove i od Boga napuštene zemlje... I, svi bježe u svoj kutak mraka, da spasu glave!
     Neću biti lažno skromna: bila sam, kao i moji sinovi, najbolje što je ova zemlja imala. Odrekli su nas se, učinili da izgubimo vrijeme, a sad gubimo glave narušenim zdravljem ... Nije se smjelo desiti, jer je ovaj put ireverzibilan. Nikada više neće niko moći sebi laskati da smo narod od milion i pol poluetničkih duša, nacija u razvoju sa petz novoređenih dnevno, ili šta već, jer je pohlepa pojela ideju, a realizirana je prostačkim i primitivnim obeščašćivanjem koje se, kao metod logora, geta, gulaga, primjenjje još od iskona. Oprosti im Bože, nisu znali šta rade! Za nešto veliko, treba imati osobnu ingenioznost, impresiovnu mentalnu snagu i duhovne vidike dalje od vlastite pružene ruke. Barem koji centimetar. Žestiti se na mene što ovo govorim i pišem u zemlji gdje pravnici, sa smiješkom na usnama, onako kao usput dodaju kako je pravda za bogate, samo petnaestak godina nakon sasvim drugačijeg sisetma vrednovanja i mjerenja pojedinčane i kolektivne kvalitete, ravno je demenciji!
    Svim svojim bićem, a i djelima, dokazala sam patriotizam i ljubav prema domovini, gdje je moj porod trebalo da se ovaploti. Zato nisam otišla, već ostala, ni časa ne sumnjajući u čast i solidarnost supatnika i suputnika, da bih se kao bezemljaš, pauperizirani žitelj grada, što se oslanja na svoje znanje i i umijeće, osvjedočila kako jeste put do pakla popločan dobrim namjerama! I, postali smo samo suvišna usta koja vapiju za radom i učenjem, jer su objema nogama na golom asfaltu, bez kuće na moru, bez jahte, bez svega što je danas statusni simbol bezdušne gramzivosti, kao najvišeg kriterija privrženosti Novom Dobu i njegovim gospodarima. Nažalost, neki klinci sa seoskih imanja, u Armani odijelima i obvezatrnim Audijima, Poršeima, Jaguarima (u Bosni!) su imali drugačiju ideju, približniju globalistizoranim modelima podjela u množenjima: napravili su Frankenštajna i hoće ga osoviti na noge. Sve i da uspiju, prvi će sami stradati od maloumnog gorostasa koga su invencijom egoizma, krivog tumačenja svoje uloge i misije u historijskim razmjerama, sa skučenim, pa i poptuno pogrešnim vidicima o solidarnosti i kolektivizmu, osmislili. Za bolje nisu bili projektirani!
24. 01.13