Total Pageviews

Sunday, December 21, 2014

Zimsko pismo-jedan od najljepših tekstova mlade generacije pisaca dijaspore

Sinoć, sjedeći do kasno u svojoj uzavreloj samoći, pročitah bilješku divne mlade dame, rođene u Prijedoru, sada žitelja Mainza- u SR Njemačkoj, pod naslovom : ZIMSKO PISMO. Prva reakcija mi je komentar: "Curo moja, Mirsada, ovo je savršeno! Ja sam oduševljena jezgrovitom rečenicom, čistom misli i glatkom putanjom logike. Piši djevojko, imaš dar velikih pera! Okriltila si i vini se u nebeska prostranstva."
Opustijelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plesu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zasto gledam ravnodusno bijeli tango? Zasto ne znam sanjati ona predgradja, mjesta vjecitog cekanja, gdje pisu se najduza i najljepsa sjecanja...? Cini se da je covjek nadzivljen. Nista ljudsko u njemu vise nema smisla. Tek, sa postidjenom sjetom, pomislim na neposluh nasih dusa♥♥♥
Smijale su se bas ovim lekcijama po kojim nam se danas zivoti odmotavaju. Ucili su nas nasi stari mali ljudi tajnama velikog zivljenja. Mi nismo htjeli nauciti nista... Udisali smo zivot kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim culima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa zivotima od svih onih naucenih lekcija koje nismo ni slusali. Mrznemo skupa sa svim razgolicenim tajnama postojanja i teskim zaboravom na nekad davno udahnut okus zivota. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju cudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta i dragih ljudi kojih vise nema i koji, mozda, nikada nisu ni bila stvarna...Rat i ludo vrijeme su ucinili svoje,ma mi smo sve sebi sami ucinili i cinimo jos nazalost... Mjesta su poplocana nasm htijenjima. Stjecista izgubljenih dusa, gdje se svi vracamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tuzna prostanstva našeg mimoilazenja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Samaaa. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadasnje male nemire podijeljene s vama. Nicega preoznatljivog. Nicega vise nema na mutnoj povrsini svijesti. Potom, umorana, prateci svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto.... Skrovito skloniste za moj novi, nauceni zvot.... Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjecam baš nicim.Mirisom mastila udahnem nestale dane.,sva ona divna sjecanja,drage ljude koji su cinili da sve bude bolje i lakse...Sva  postanem mastilo zimskog pisma koje ce, mozda, naci vase nepoznate adrese i otici bijelim usjecima duz utihlih ulica moga djetinstva,mladosti moga grada...

Po zidovima promicu sjenke nekog starog  filma. Skrivena medju njih djetinjasto pokusavam pobjeci i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki... U susjedstvu neko slusa Rahmanjinova. Sonata. Zasto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srecan? Ti zvuci kao da kidaju zivot. Bole....U boli  svakog insana  bar malo ima.Sa prozora zgrade preko puta vidim oci djeteta. Oci koje stare.... Pogled ce mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu zivota. U mom zvotu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomicnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noc u truplima ugasenih cigareta.Sve se stisaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao zivi, koracajuci oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupcilo u svoje sivilo. Dijevojcice, s ocima koje stare, u polumraku pustosi vise ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni zivot gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre rijeci zimskog pisma....

Nocas se sjecam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokusati sjecati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da cu utonuti u neizbjeznost patetike i smijesni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica.... Ne mogu ih se vise sjetiti. Znam da su bila drugacija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nesto najljepse ikad stvoreno. Mogli smo im se smijesiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i cekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sacuvati.... NAZALOST
Lutaju sada rasuta posvuda ta lica. Tudjaa, neprepoznatljiva i nikome draga nasa lica.Imali smo imena. Ne pamtim ih vise. Znam da su bila raznolika i melodicna. I zivjela su samo kao imena. Obicna imena.Bez oznaka religijske pripadnosti ...Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Rijec s ljubavlju i postovanjem... Imena su nam pocela umirati. Postala su ruzni znaci nasih prepoznavanja u razlicitosti. Imali smo rijeci. Kada nismo znali njihova znacenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluskivali kao pjesmu svemira i savrseno ih razumjeli. O Boze, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vjecnosti!!!!
Potom, dosla je sutnja. Kao podlac. U prezrenju tudjih sami smo onijemili i pobacali samozivim rukama sve te darove rijeci... Danas nam ni vlastite rijeci podjednako ne znace nista koliko i tudje. Imali smo moc da stanujemo u snovima. SIROMASNI PODSTANARI U SAVRSENOJ RASKOSI.
Placali smo stanarinu vjerom u uzviseno pozvanje svojih lica. Vjerom u rijeci i imena. Vjerom u vjecnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tacku svijetlosti, gdje su se dodirivali svi nasi, kao more ustalasani zivoti.Nocas, kada ne postoji niti djelic nas, niti ista za sto bi mogli reci da je nase, ja cu biti vase i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Rijec sto je dostojanstveno zivjela na usnama. Bicu mali, smijesni podstanar nestalog zivota, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.

Tiho je.... Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izaslii gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogucnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o COVJEKU I COVJECNOSTI. Otisli smo razlicitim cestama, vjerujuci u ispravnost svojih odabranih mogucnosti. Imali smo zakon NUZNOGA za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali kao jedini izbor tada... Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz nase podstanarske sobe, nismo ponijeli NAJVRIJEDNIJI dio sebe. Dio koji su nam u amanet dali nasi stari COVJECNOST bez obzira kojem narodu i vjeroispovjesti pripadali...Sada vise i ne lutamo. I ne trazimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane rijeci. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plasiti bliskosti i susreta....
Dovoljno nam je hladno da bi ikada pozeljeli toplinu drugih. Mozda cete se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokusavajuci ni da me se sjetite. Mozda cete se nasmijati pateticnom i smijesnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Mozda, cak, necete ni povjerovati da se uopste vise igdje i pisu  pisma i dnevnici,pa ko to jos radi?.Ipak, dobro znam da pamtiite zimske vatre,toplu sobu i svoje najmilije oko sebe,staru majku dok priprema rucak... Tada  lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima cinila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao,
nasa imena su postojala jedno uzviseno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega vise nema i nikoga se ne moze sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirucim plamicima vidjet cete nase, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog zivota. Ne znam sto cete osjecati. Ne znam ni kako cete preći svo to vrijeme do ulica u predgradju u kojem smo zivjeli. Ne znam ni da li  cete vi pozeljeti napisati pismo ili  popuniti stranice svoga dnevnikai. Ja jedino znam da ja ne smijem prestati cekati ,vjerovati i nadati se da ce ponovo biti bolje,da  ce se ljudi cjeniti i vrijednovati po onome sto cine,da na njihovim imenima nece biti znakova,da ce necija rijec nesto znaciti i vrijedjeti, da ce se djeca i dalje bezbrizno igrati u snjegu...To moram ako ne zbog sebe onda zbog moje tri Hurije i zbog vas koji ste tu i koji dolazite...♥NADA♥... poslijednja umire i ja smijem prestati vjerovati da zimska pisma jos postoje i putuju....



Saturday, November 15, 2014

Kult šutnje-Danja Gašpar Đokić

Danas sam FB pročitala dvije briljantne pjesme sarajevske pjesnikinje Danje Gašpar Đokić, od kojih čitaocima bloga prenosim jednu izuzetnu reminiscenciju ovozemaljskog nedirnuća, tišine čiji nas odroni ne odnose u ponore taštine, već brane naše tajanstvene damare, pod kožu rasprostrte!

Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata.

Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.

Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća.

Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće.

(Iz zbirke "Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli")

  • Pat Dod Fokusirajmo se na
    Bezdan tišine pogleda,...ČUDOVITE MISLI
  • Danja Gašpar Đokić hvala ti, draga Pat, od srca
  • Zlata Zunic "Svaki tvoj ostanak krstit ću
    Pregrštom odstajale tišine,
    A kad budeš jednom odlazio,

    Prolit ću za tobom čašu šutnje,
    Za sreću, zbog odbranjene samoće."
    Čudesan stil, Danja! Ti si pjesnik ovozemaljskog nedirnuća, tišine čiji nas odroni ne nose u ponore taštine, već brane naše tajanstvene damare, pod kožu rasprostrte!
  • Danja Gašpar Đokić Draga Zlato, uvijek me obradujes posjetom i prelijepim komentarima...zaista sam sretna sto ti se pjesma svidjela i zahvaljujem ti se na ovim predivnim rijecima
  • Zlata Zunic O, Danja, ti pišeš tugu najljepšim stilskim sredstvima, i doživljavam je baš kao duhovnu uzašašće...Ovo što sam pročitala, naprofinjeniju je filozofiju istočnjačkih gurua sublimiralo! Raduje me taj tvoj sjajni dar... Još nisam u cijelosti proniknula u sve tvoje briljantne morfeme i sintagme....
  • Danja Gašpar Đokić draga Zlato, hvala na Tvojim predivnim rijecima...puno mi znaci Tvoja podrska, jer znam da si odlican poznavatelj i teoreticar knjizevnosti...nacin na koji pisem je ono kako to jedino i umijem, drugacija sam od ostalih, mozda me vecina ne razumije u mom izricaju, ali ja sam ovo sto jesam, kroz stihove koje pisem...koliko dobro, ne znam, ali kroz stihove izbacujem svoju nutrinu, emocije i promisljanja
  • Zlata Zunic Ostani Danja! Nju umijem razumjeti. I, hvala ti za komplimente. Uvijek postoje bolji i uvjerljiviji od nas koji se ne plašimo pera, već ljudske agresivne ambicije
    Moj prijatelj me upravo impresionirao jednim objašnjenjem, koje se izvanredno uklapa u ovaj tvoj sinopsis za život: "Jedino ne znam sta se desava, kad se srce razbije u komadice... kad se dusa rastavi... i kad se komadici izgube nepovratno... Kad kažu da VREME LECI SVE... samo uzaludna recenica na papiru... i kad, to isto vreme, samo produzava sve jacu bol... Kad su radjanje i zalazak Sunca, samo jos jedan, precrtani datum na kalendaru uzaludnog vremena, provedenog u nekom tamo životu..."
  • Zlata Zunic Nadam se da imam tvoju dozvolu da pjemu objavim na svom blogu koji nema široku publiku, ali ima probrane mislioce!
  • Zlata Zunic

Thursday, November 6, 2014

KAJAN KAJAN: SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LOND...

KAJAN KAJAN: SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LOND...:            ABDULAH SIDRAN INTERNACIONALNI PEN CENTAR - LONDON MINISTARSTVO PRAVDE BIH            Poštovani,  ...

Osvrt uz manuskript novog romana dr Nure Bazdulj Hubijar:„Kao jedne davne zore“


Nedavno sam imala posebnu čast pročitati manuskript novog romana sjajne bosanskohercegovačke spisateljice, dr Nure Bazdulj Hubijar, pod naslovom "Kao jedne davne zore". U tekstu koji slijedi, opisujem svoje prve impresije.

„ Minervina sova počinje svoj let tek u suton“ Hegel


·         „Sloboda nije vrijedna ako ne uključuje i slobodu da se griješi.“    M. Gandhi

Suptilnim stilom  iskusnog pripovjedača, poniklog  u delikatnoj atmosferi bosanskohercegovačke zbilje, u najnovijem romanu Nura Bazdulj prati životnu putanju Maše Bošnjak, od rođenja do zrele životne dobi, u čijoj se duhovnoj i emotivnoj supstanci prelomila sva ambivelanentost ovih prostora i njegovih žitelja: dobrih i zlih, poštenih i prevrtljivih, nježnih i surovih, pametnih i ograničenih, sve u isto vrijeme i na jednom mjestu. Bez patetike i trivijalnosti, autorica slika portret žene čija drama počinje nakon rođenja, smrću majke koja je svoju bol zbog obiteljskog protivljenja njenom izboru da se uda za mladalačku ljubav, bez očeva blagoslova, platila visokom cijenom, digavši ruku na sebe ispred roditeljskog doma, gdje su je zbog uvrede i neposluha, uvijek čekala zatvorena vrata i nijemi ukućani!
Ponešto hladan racio glavne junakinje je spoj pomno skrivane konsterniranosti majčinim bezumnim činom kojim je nju, svoje tek novorođeno, stavila iza stigme tradicije i osjećanja krivice da je pogriješila, neoprostivo, prema ljudima koje je iskreno voljela i koji su joj podarili život, na jednoj, i svijesti o očevoj čudesnoj posvećenosti plodu svoje velike ljubavi, na drugoj strani. On nikada nije spominjao svoju patnju i bol, niti očaj zbog nesrećnog usuda, već je dostojanstveno i odgovorno prigrlio obje uloge, zamjenjujući i majku u svim aspektima Mašinog odrastanja i zrenja. Nimalo impulzivno, otac i kći slijede svoju stazu  snažnih priroda, čija duhovna baza ostaje vječitom tajnom okruženju, nespremnom da sudi bez predrasuda i svih zaluđujućih preživjelosti. Kao profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, Anto Bošnjak je znao da sudbinu svoje kćeri drži u vlastitim rukama, i da samo u djetinjstvu ima priliku u njen duh usaditi čvrstu konstrukciju potonje ličnosti, otporne na predrasude i spremne da život prihvaća bez  emotivnih i duševnih lomova, u svim njegovim manifestacijama.  Upečatljivim manirom pitijske sveštenice, Maša tu svoju osobinu i decentnost, potvrđuje i u jednoj izuzetno problematičnoj situaciji, kada se suprotstavlja prijateljici Ajni, netom razvedenoj, koja s ogorčenjem odbija prihvatiti sudsku odluku da otac ima pravo viđati dijete, upozoravajući je da će mlado biće, svojim kapricom i bijesom, nepopravljivo duhovno oštetiti:
Duša je tanana, prozračna, krhka, tako lako ranjiva, a tako nedostupna, ne može se regenerirati. To nije livada na kojoj će poslije košenja izrasti novo cvijeće jednako lijepo i mirisno kao ono koje su pokosili i odnijeli da stoku nahrane. U duši će ostati strnjika i ono pokošeno, uvelo, osušeno cvijeće koje nije imao ko skupiti. Sve što smo doživjeli i proživjeli ostaje trajno zapisano na matrici naše duše, mozga, ko zna gdje, nama se može učiniti da smo zaboravili, ali samo učiniti. Dovoljan je tek impuls da se sve vrati jednako živo, jednako krvavo, jednako bolno.
            Govorila je iz nje jedna duboko pozlijeđena djetinja duša koja nikada nije dovoljno sazrela da bi razumjela zašto i kako majka, roditelj, može napustiti, ili biti lišen prava, želje i volje da učestvuje vlastitim prisustvom i toplinom u formiranju kompleksne mentalne strukture mladog bića, zarad nečeg profanog i nerazumnog, čiju svrhu je teško uglaviti u logici imanentnu supstanciju. Sreća djetetova je iznad svih i svega, bio je Mašin aksiom, zbog čega nije željela zagaziti u te duboke, nemirne vode.
           Zapravo, sve je počelo davne 73. godine, dok se još uvijek nije blagonaklono gledalo na kršenje tradicionalnih normi, jer je snaga baštinjenih predrasuda, većma zasnovanih na afirmaciji razlika konfesionalnih koncepta vjere u jednog Boga, maskirala duboke zamke u svijesti ljudi, i početni entuzijzam u transformaciji feudalne mentalne matrice. Životni put Maše Bošnak i nekolikih likova u ovoj ljubavnoj sagi, bizarna je kulturološka deklinacija sa skrivenom porukom koja brani pravo čovjeka na slobodu izbora, na svetost života, o čemu se, kroz vijekove, očituju moćni umovi, od antičkih vremena, do danas. 
Ljubav ne poznaje te prerogative, pa, iako su konzervativizam Amirinih roditelja i latentne negativne međunacionalne naboje osjećali i slutili, čak i u popustljivom ponašanju očevih roditelja koji su se, kako se kasnije ispostavilo, na neki način stidjeli snahe inovjerke, preimenujući je u Mira, Ante Bošnjak i njegova izabranica, vjerovali su u moćan utjecaj svoje  iskrene ljubavi:
„„Vjenčali su se u maju 73. Bez svadbe i svatova, bez bijele vjenčanice i cvijeća, osim njih bili su prisutni samo kumovi. Tog 25. maja je padala kiša, nebo i zemlja i ljudi, sve je izgledalo plačno, a njih oboje su u istom trenu pomislili: Zar ovolika sreća može postojati? Dok ju je ritualno prenosio preko praga malenog stana na Grbavici, Anto joj je na uho zapjevao: Ti nemaš prsten sa našeg vjenčanja / al' pamtiš strehu na kraju grada/ bez mnogo cvijeća, bez vela i zlata / bila si lijepa i sretna ko nikad... „
Nažalost, vrijeme je pokazalo da su dugotrajno tamnovanje u suprotnostima i dogmatizam nadjačali pobjedonosne fanfare nekih novih vjetrova humanizma i renesanse nakon WW2, pa su se negativni stereotipi obrušili svom snagom stigme i na Mašine roditelje, uvjerene da će rođenje djeteta srušiti tradicionalne barijere i ukloniti antagonizme. Dolazak na svijet novoga života, međutim, potvrdio je odlučnost Amirinih roditelja da ne prihvate nikakav kompromis, odričući je se, iako je bila očeva ljubimica, vezana iskrenim osjećanjem pripadanja njihovim moralnim i ljudskim kvalitetama. Profinjena i tanana, Amira je počela bivati opsjednuta tom strašnom šutnjom, ignoriranjem i distancom.
Čovjek je uvijek sam
Sve samoće su slične jedna drugoj, a ipak različite po količini i kakvoći  boli koju ostavljaju u dubokim kavernama naših načetih duša, čija su iskušenja veća sto su bliže univerzalnim vrijednostima i vlastitoj misiji u tom ezoteričnom svijetu ideja postanka i nestanka. Tragovi gubitka roditelja su svojevrsna tuga s kojom se rađamo, a njihovim nestankom je samo prekrijemo balzamom neumitnosti, jer nikada ne nestaje želja da ih barem zakratko susretnemo i popričamo o svojim samoćama, dilemama i strahovima od pogrešnih odluka. Svi mi, poput Amire, pokušavamo zamislit što bi nam oni rekli o opasnostima tog primamljivog svijeta, čija nas prividna, plavičasta prozračna širina mami u svoje naručje bez kraja i granica do sloboda, čije ljepote je teško naslutit, tek im se osjeća miris zavodljivosti. Amirin moralni kredo nije joj dao velike izbore: da  se opredijeli za samu sebe, za svoj porod, koji joj je imputiran kao greška i neposluh, ili za svoju ovisnost o dragim ljdima, za sestre i roditelje, za obitelj koja ju je emotivno i duhovno  odredila. I, tako, sasvim raspolućena, u procjepu dileme između sebe kćeri i sebe majke, donosi sudbonosnu odluku. da ne postoji!

·  “Dovoljno sam živio da bih vidio kako razlike među ljudima rađaju mržnju.” Stendhal

Dajte nam mir i mi ćemo ga uništiti.
Kroz Mašine monologe i dijaloge, primjerene vrhunskom konceptu dramatiziranja radnje koja ostaje u sferama refleksivnog proživljavanja stvarnosti, Nura Bazdulj nam nastoji vratiti povjerenje u same sebe i vlastite odluke, u život koji čine naoko male stvari, ali su, zapravo, suština našeg postojanja:- Zašto svi ljudi nabrajaju ono što nemaju, zašto nikom prvo ne padne na um ono što ima? Mlada si, lijepa, obrazovana, zdrava, imaš divne roditelje i sestru, imaš posao. I kao krunu na sve to, ono najvrednije, ono dragocjenije od svih blaga ovoga svijeta, imaš svoje dijete. Svi mi manje više proćerdamo život uludo jureći da nešto dostignemo, da se nađemo usred bajke. Bajke postoje samo u knjigama i u glavama, u životu ih nema. Svi to znamo, pa ipak ih sami izmislimo u snovima, zacrtamo nešto što moramo naći, dosegnuti i vjerujemo da ćemo nakon toga postati sretni. Nije tako, Ajna, vjeruj mi. Život je u hodu, na kraju puta nema ništa.   (...) Taj put kojim hodiš sa svojim djetetom. Ako na tom putu u njoj i u sebi ne nađeš sreću, ako se ne budeš trudila da budeš bolja, da budeš  onakva kakvu sebe želiš na tom putu, doći ćeš do kraja ne postignuvši ništa.“
Istančana lucidnom očevom, filozofski istrajnom, discipliniranom dinamikom da hladne glave razmišlja o stvarnosti, događajima, ljudima i ljubavima, Maša je savladala temeljni nauk teorije života, pričajući o svemu i svačemu sa ocem u smiraje dana, kada bi se njih dvoje šćućurili jedno uz drugo, analizirajući protekli dan, uspjehe i nesupjehe, promašaje i dobitke sabirući i oduzimajući, gradeći na njima strategiju što se ne nalazi u udžbenicima, kompleksnom pređom duše, intelekta, duha, pa i opsjena čija istinitost nikada nije bila upitna pred divovskom snagom autoriteta onih što nas nastoje zaštitit, uputiti i naoružati snagom dobra, kako bismo prepoznavali i izbjegavali neuništivo zlo animalne matrice onog najdublje skrivanog u ljudskoj prirodi. A, upoznali su ga odmah na početku rata kad su granate odjekivale gradom, ne prepoznajući nikoga imenom i prezimenom, ne pitajući za uzrast, rod, naciju ili vjeroispovijest, tjerajući u bijeg sve koji su imali kamo otići. Spisateljica ljubavlju uokviruje lice tete Julke, dok priča o svom poginulom mužu, kroz Mašinu fascinaciju sugrđanima koji su ostali dosljedni svojoj odluci da žive zajedno, pa i daju život, poput čika Miše, za svoje prijatelje, za nju i njenog oca:“ Kazala mi je  da je pjevao prekrasno. Da se smijao prekrasno. Da je živio prekrasno. Pazi, sve su to njene riječi. To kažem zato što su također njene riječi: “I umro je prekrasno.”
Bila sam se ukipila, problijedila, a ona kazala: “Nije bio ljiga, beskičmenjak, glista,  sagorio je u sjajnom plamenu kao čovjek, Baš kao što je i njegov tata na Sutjesci život dao štiteći saborca muslimana na šta je cijeli život bio ponosan.” I znaš šta mi je još kazala. Da je bježeći sa Grbavice bila odlučna, mirna, bez mrvice straha za svoj život ali da se rasplakala prelazeći most Bratstva i iedinstva. Koja grosteska. Most takvog imena se pretvorio u svoju suprotnost.  Most je riječ, most je osmjeh, most je pružena ruka, most je glas, most je ljubav, most je sve ono što ljude spaja. On više nije spajao, on je razdvajao. On više i nije bio most, tek neka hladna, metalna konstrukcija bez svrhe i smisla. “

Razlike u permanentom sukobu!
Prokletstvo Bosne i Hercegovine je kolektivna tragedija cjelokupne populacije, i kršćana i hrišćana i muslimana, ali i onih rođenih iz takozvanih „mješovitih“ brakova (?) poput Maše, pri čemu se, u nekim kritičkim pamfletima nacionalističkog narativa, zanemaruje ili, pak, potpuno previđa činjenica da kolektiv čine jedinke, ljudi sa emocijama, od krvi i mesa, misleća bića koja vole, raduju se, pate kad se desi kataklizma koja svakoga pogađa. Koliko daleko sve to može da ide, potvrdio je posljednji sukob u BiH, za koji je ostalo sasvim nejasno kako se mogao desiti, sa svim tim zastrašujućim zločinima,  na tlu Europe, u srcu Starog kontinenta, a da niko nije osjetio potrebu ugasiti vatru na svom pragu bilo kojim metodom intervencije, čak 4 godine! Da li je moguće, sudeći po surovosti, nimalo decentnom maniru i primitivnim oblicima obračuna oko neke posve nejasne doktrine o pravu i pravdi, odrediti mjeru dubokih frustracija što u jednoj mladoj ličnosti, ostavlja obrazac nacionalnog pripadanja, kao uvjeta cjelokupne socijalne vertikale, kao egzistencijalnog imperativa? Laičkim metodama je teško utvrditi domete takvog civilizacijskog obrata, ali niko pametan neće zanemariti moguće posljedice nimalo benignog „isključenja“, nakon čega slijedi otuđenje, da bi, u kontinuitetu, iz prijezira iznikla pobuna i neprijateljstvo prema sredini koja preživljenim metodama inzistira na granicama čovjeka kao jedinstvenog entiteta, i u biološkom i u socijalnom aspektu njegovog bitisanja.

  • Isključenje i zagrljaj: "Velike ljubavi se rađaju rastu i jačaju u velikoj samoći... “ NBH
U taj i takav kontekst, spisateljica smješta kao lajt-motiv cijele priče, Mašine ljubavi: Zlatana, očevog studenta, koga prihvaća kao prijatelja, odbijajući, nikada do kraja dorečeno, dijademu mladenke, kao obavezu koja prevazilazi njene granice tolerancije naspram tradicionlanih standarda i odgovornosti za stroga pravila protokola braka, i Danka, teta Julkinog sina, njenu prvu djetinja fascinacija s kojim se, zapravo, identificirala kroz igru, potpuno predavanje svijetu maštarije i bajkovitih skaski i igrokaza, dok joj granice nije postavila zrela dob i njegova odluka da se ženi voljenom djevojkom. I, ovaj put, unatoč svemu, muslimankom na koju nije bila ljubomorna, ali je u skrivenom kutu svoga srca zadržala diskreciono pravo da Danka smatra svojom prvom i jedinom istinskom ljubavi, prisvajajući ga za sva vremena.
U jednom od razgovora sa Zlatanom, divnim mladim čovjekom,  što ju je iskreno volio ljubavlju muža, plemenitog muškarca koji ju hoće zaštiti od nje same, od njenog bola, tu, majčinom smrću ugrađenu prizmu, kroz koju se prelamaju sve misli, osjećanja i djela, ili kako on to definira:“ Ti svima daješ makar djelić sebe. I prijateljima i onima koji ti to nisu. Valjalo bi da te život očeliči, a ti iz bitke u bitku bez oklopa i koplja, vazda nježna i ranjiva, kao ta fantastična Rosa brandisiana,“ Maša mu, uz bezgranično povjerenje, otvara dušu:
 „ - Zlatane moj, to ima samo u pjesmi. U životu nema. Niko nikoga ne može zaštititi od zla, nesreće, bola, sudbine. Na koncu to svaki čovjek sam proživi i preboli probijajući se kroz ruševine i ponore života. Ili ne preboli. Koliko puta si dosad odlazio? Tri ili četiri? Svaki put zbog gluposti. I vraćao se, a ja te dočekivala i primala nazad. Zašto? Jer sam osjećala, jer sam znala da mi želiš dobro, da me pokušavaš štititi. I još zbog nečeg. Mogla sam ti pričati o svome životu. Jedino tebi na cijelom svijetu. Nadam se da zbog toga neću jednom žaliti. „ I nastavlja monolog sjajnim opservacijama u kojima je osjetna dinamika spisateljicinog spiritualnog iskustva:
„...Zapravo je dobar osjećaj doći u neke godine, okrenuti se iza sebe i shvatiti da si za ljude oko sebe zbilja bio tek slutnja, tajna. Izuzeci dakako uvijek postoje, znaš da pred tobom nisam bila mi slutnja ni tajna. Ne bar u mjeri u kojoj sam to bila prema drugima. Vjerovala sam ti, i sad ti bezuvjetno vjerujem, dok živim smatraću te iskrenim prijateljem. A prijateljstvo je po meni čak vrednije od ljubavi. I dragocjenije. I rjeđe. Ljubav je poprilično prosta, ona traži pokoravanje, ona je ustvari nešto užasno sebično u poređenju s prijateljstvom, nema onu uviđavnost, istančan osjećaj za mjeru, razumjevanje i oslonac u svakoj situaciji.“

 Kao dokaz svojoj tvrdnji Maša navodi neupitnu ljubav kojom su njen djed i nana voljeli svoju kćer: ljubav, veliku kao svemir, kako sama reče, a ipak su je pritiscima sebičnosti ugušili, ne misleći da čine nešto loše, niti destruktivno „pedagoškim“ metodom „isključenja“ od sebe, od onih koje je gotovo obožavala i kojima se divila, što se ispostavilo pogubnim za sve protagoniste te ljudske drame. Nakon ranjavanja u ratu, otac joj je ispričao sve detalje te šekspirijanske tragedije, utisnuvši žig u mladost, suočen sa smrću i razaranjem, besmislom, jednom rječju. Prva reakcija joj je bila osjećanje krivice i plakala je danima neutješno sa akuzacijskim odnosom usmjerenim prema sebi da se sve loše stvari događaju onima koje voli zbog nje; mamina smrt, ubistvo čika Miše, tatino  ranjavanje...Kada je riječ o majci koja joj je silno nedostajala, ali ne i njeno fizičko prisustvo, jer je nije nikada ni upoznala, nikoga nije optuživala, najmanje nanu i djeda, samo je zaključila, visoko moralno:  “ Nisu shvatili. Ne dok je bila živa. Poslije jesu. Ali je bilo prekasno.“

„...najbitnije stvari iz našeg života smjestimo na neko skrovito, tajno, samo nama znano mjesto. Uklonimo sve putokaze prema onome što smatramo vlastitim blagom, ili još gore-vlastitom neprebolnom ranom, kako niko ne bi mogao naći put do njih i ukrasti nam ih, ili se nad ranom zgroziti, ili ih samo vidjeti... Čovjek je zagonetno biće.“ Jedna od tih tajni za Mašu je bila njena doživotna fascinacija Dankom i njegovim umijećem komuniciranja sa malom djevojčicom. Došavši jednog dana po Mašu u školu, zbog spriječenosti njenog oca i teta Julke, Danko je prisnošću i svojom imaginacijom, osvojio srce djeteta kome je, očito, nedostajalo nešto vrlo bitno, čega nikada nije bila u potpunosti svjesna. Ili se nije usuđivala sebi priznati?! Priče koje joj je čitao, način na koji joj se obraćao, njihovi zajednički igrokazi, kasnije su sve njene odnose sa muškarcima profilirali po tom uzoru, u kojima su ovi gubili na kredibilitetu i ljepoti, već na početku. Nije to bila fascinacija muškarcem šestogodišnjeg djeteta, već nešto mnogo više, kao čarolija potpunih obiteljskih odnosa, kao snoviđenje, kompenzacija za neki imaginarni život, kakav je, valjda, trebalo da bude: „U tebi sam prepoznala i našla sebe. Tako će i ostati.  I dok toga nisam postala svjesna znala sam da u životu želim samo jednog muškarca, onog zbog koga će svi drugi biti nebitni.(…) Nikad nikom nisam pričala o tebi. Ni spomenula te nisam. Zato što ta priča više ne bi bila tako bajkovita. A ja sam u duši ona ista curica, ona tvoja vila koja voli bajke, za koju nije osrednjost, koja se grozi osrednjosti. Nikom nisam pričala ni o kraju mog Bendžija. (…) S kim god sam bila, Danko, ja sam bila sama. Velike ljubavi se rađaju rastu i jačaju u velikoj samoći... A samoća nije odsustvo ljudi, to je prosto pitanje duha. Tako je rasla i tako traje moja ljubav za tebe. Tako  će…” Ta iskrena i velika ljubav iz nikada nenapisanih Mašinih pisama, doživljava konačan i neopoziv lom viješću o Dankovoj smrti, čije su se bolne frustracije zbog očeve smrti, dok je štitio Mašu i njenog oca, skrivene u ormaru, reflektirale kroz tešku bolest i smrt, negdje tamo vani, daleko od bosanske zemlje. :” Gotovo. Drama je završena, Zavjesa se spustila. Maša sjedila kao somnobulni statista. Lice joj imalo izraz mira i potpune praznine kao obrađene njive u jesenji suton. A oči, oči su izgledale kao jedne davne zore kad je kleknula nad dragog psića Bendžija da mu zaklopi oči.“
Spisateljica uvodi u priču brojne likove sa gotovo svetačkom aurom koji su Mašu formirali kao ljudsko biće:  kompleksno, darovito, razumno i posvećeno, bez predrasuda i ekstremnih emotivnih i mentalnih distorzija. Iako i takav ishod ne bi bio nešto posve neuobičajeno, s obzirom na Mašina iskustva u djetinjstvu i mladosti, pa i zreloj dobi, koje je provela sama sa ocem, sa instant tetama umjesto majke, lišena svih ljepota  obiteljskog života kroz druženja i razmijenu topline, osjećanja pripadanja i ljubavi. I, sve je to samo u hipu zamijenila gruba igra u kojoj su ljuska bića postala progonitelji ili tek meta najbrutalnijeg naboja mržnje onih što su pohrlili krvlju ispisati granice svoje zemlje, svog imanja, ali i njima sličnih u pohlepi, tom grijehu iskona. „Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.“ Meša

 

Novi roman Nure Bazdulj Hubijar sastoji se od nekoliko  uporednih particija koje se stapaju u cjelinu  u jednom liku i njenoj, ¨náoko, mirnoj rutini svakodnevnice, odakle ne izniču eksplicitni znaci potresne storije, u verbalnom smislu, sa svim elementima ratne i postratne traume, gdje se, uz ljubav i strijepnju, gnijezde sve utvare i ale ljudske zloće, uz gubljenje moralnih kompasa pojedinaca I grupa, naporedo sa veličanstvenim djelima humanosti i herojstva. U ležernom stilu, bez dramatičnih pasaža, decentnim vokubularom i opisima koji teku blagim tokom metodičnog umijeća izbora  leksičkih morfema i sintagmi, N.BH uspijeva da drži pažnju čitaoca dešavanjima u gradu, izloženom permanentom granatiranju, gdje vjetrovi rata neselektivno odnose živote i vjeru da je krhka nada u racio tek uobrazilja umornih žitelja, dočaravajući nam sav apsurd oružanog sukoba i pogubnost dugoročnih posljedica, kroz slojevitost  ličnih tragedija. Osobito Mašine koja je ratnim razaranjima izgubila sve drage ljude što su u njenom životu zauzimali visoko mjesto na ljestvici ljubavi, čije značanje se za nju nikada nije promijenilo, a riječ je o bezuslovnoj posvećnosti i pomaganju ljudima, posebno onim u nevolji.

Nametnuti obrasci i nepisana pravila tradicijom uspostavljenih razlika, postaju vremenom kriterij svekolikih međuljudskih odnosa koji su, eo ipso, neprobojna brana demokratskim načelima mirne koegzistencije, uvažavanja različitosti i njihovom uobličavanju humanističkih ideja progresa. Socijalna sredina determinira i naš vlastiti pogled na svijet, poprimajući oblike oportunističkih ponašanja i djelovanja, jer je tako lakše živjeti i pronaći sebi mjesto u društvu. Sudeći po mnogo čemu, pa i Mašinim ljubavima, mržnja se nije uvukla među normalne ljude, uvjetno rečeno, i njena moralna snaga štiti je od apsurda degradacije dometa humanizma i etičkih postulata, što se postupno, ali sigurno infiltrirala kroz paradigmu isključivosti i ksenofobije, odakle je kratak put do vlastite negacije. I ponovo se oslanjam na hegelijansku misao: „Filozofija ionako dolazi uvijek prekasno do spoznaje kakav bi život treblo da bude. Kao misao svijeta javlja se ona tek u vrijeme pošto je zbiljnost ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, pokazuje nužno isto tako i istorija- da se tek u zrelosti zbilje ono idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi, u liku intelektualnog carstva, gradi isti svijet, shvaćen u njegovoj supstanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomladiti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek u suton." Ili, post festum, kada je prekasno za kvalitetnijai učinkovitija rješenja.