Total Pageviews

Wednesday, December 14, 2011

ZAŠTO SAM ZA OTCJEPLJENJE RS? (autor: mladi čovjek bez zaposlenja i budućnosti)


Ovaj post objavljujem na svom blogu iz samo jednog razloga, definiranom u pitanju koje sam sebi postavila, nakon čitanja teksta: kako se desilo da potrebama, željama i nadanjima vlastite djece pretpostavimo autoritete koji su doveli ovu zemlju na rub opstanka? Dvojimo li ikada šta smo im ostavili kao izbor između krajnjeg siromaštva, čiji epilog je put bez povratka na jednoj, i borbe bez pravila, čiju suštinu definiraju riječi jednog od najvećih gangstera svih vremena, na drugoj strani:
"Možeš dospjeti dalje s toplom riječi i pištoljem nego što bi mogao samo s toplom riječi.“ Al Capone

14.12.2011

ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio. 

1377, kad kralj nas bjese Tvrtko

Jasno i glasno izjavljujem, sa punom odgovornošću: želim da se Republika Srpska odvoji i da idu sa milim bogom gdje god su naumili. Ne želim da ispaštam više zbog nečije bolesne imaginacije da se može nasilu živjeti zajedno. Suština neslaganja sa secesijom RS-a je u „patetičnom“ izgovoru da bi se tim činom legalizirala etnička čišćenja koja su Srbi objektivno i počinili, ali i da bi se opravdali vlastiti propusti, glupost i kukavičluk. Pa, zar ta legalizacija već nije učinjena Dejtonskim sporazumom, kada su ljudi koji su kasnije privedeni sudovima pravde za stravične zločine, dobili svoju državu ? To je legalna država sa svim funkcionalnim mehanizmima vlasti, sa svojom policijom, školstvom, zdravstvom i svim onim što čini jednu državu državom; ovo je činjenica, ona je nepobitna i moramo to prihvatiti. 

Dragi moji Bosanci, ili kako hoćemo već da se zovemo, da Vam prevedem: narod iz RS neće da živi sa nama u istoj zemlji, ne vole nas i nije im i niti će im ikada biti žao zbog zla koje nam je učinjeno. Ispadamo očajnici koji smatraju da bolje znaju od Srba šta je dobro za njih same. Da smo ovoliko vremena potrošili razvijajući vlastite sposobnosti, proizvodnju i kulturu, danas bi bili respektabilna grupa, narod, horda, šta god ... Ovako smo siromašna skupina gubitnika, žrtava koje se na koljenima grčevito drže skuta svog dželata, nostalgično grcajući o nekakvom zajedništvu, i padaju u trans pri pomenu bivše Juge. Iste one Juge u kojoj smo bili priznati kao smješna pojava, nastala zbog potrebe da se ima „islamski argument“ pred nesvrstanim i arapskim zemljama, od kojih su se „kamčila prirodna bogatstva“, te se imalo pogodno tlo za prodaju naoružanja nekim tamo mrziteljima „američke demokracije“. Onaj koji bi digao glas i proklamovao islamsku kulturu i naciju u toj „divnoj“ i često spominjanoj Jugi, bio bi najstrožije kažnjen, a njegova porodica je dovodjena pred jasan izbor: ili nestaje on, ili nestaju svi.

 Sada nam se pruža prvi put u istoriji mogućnost da imamo „svoja četiri zida“ i da pokažemo šta znamo i možemo, ali mi opet biramo lažno zajedništvo. Isto kao da se bojimo ostati sami. Kao da se bojimo ili, pak, znamo da mi to sami ne možemo i ne znamo. Možda je po srijedi činjenica da mi ne možemo funkcionisati bez okrutnog gospodara koji baca ponekada mrvice preživjelim robovima? Postoji u narodu izreka: "„Bolje sluga u dobra gospodara neg' sam svoj mufljuz“. Pokusurajmo se jednom za svagda. Hoće otcjepljenje, neka ga imaju. Treba novcem platiti dug iz zaduženja zemlje iz koje bježe, i treba platiti finansijsku, privrednu, moralnu štetu koja će nastati zbog rasparčavanja države. Treba da servisiraju sva zaduženja za investicije, koje su dobili na ime „manjeg Bosanskog entiteta“. Nakon toga ostajemo sami sa sobom po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji. Fildžan država. Jest' pa šta? Više nas niko neće klati svakih pedeset godina nakon što nas dobro istroši u rudnicima, na putevima i čim mu malo omrznemo. Konačno ćemo da vidimo da li možemo da postanemo narod ili ostajemo fusnota na prašnjavim i požutjelim stranicama svjetske istorije. Jedino što možemo svi izgubiti je ovo vječno juče. 
A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske. 
Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu. 
Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. 
Zalud ti je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim. 
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis. 
I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja. 
Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabisa.