COMEDIA VITAE, ET VICE VERSA

Roman "Peščanik", autora Andreja Glišića

Recenzija Zlate Žunić

„Zato što je već vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj ličnosti da predahne; zato što smo pretvorili u tegleće kljuse pozitivnog čoveka i što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajući ga i bičem i svačim što mu padne pod ruku; zato što su izmučili pozitivnu ličnost do te mere da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu ličnost; zato što ne poštuju tu pozitivnu ličnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše") 

"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." (Erazmo Roterdamskim „Pohvala ludosti“)

Rezimirajući utiske o jednoj, po meni, znakovitoj zbirci satiričnih priča iz života sa subliminalnom porukom u nepretencioznim grčko-latinskim nazivima i simbolici nadnaslova, „Peščanik“, nastaloj na ovim zlosrećnim balkanskim vjetorometinama, sjetih se Orvelovih riječi: „U vrijeme sveopće obmane, govoriti istinu je revolucionarni čin." Opetovano mi se nameće nekoliko gorkolikih pitanja o frustirajućem kolektivnom kukavičluku, pa i nespremnosti ljudskog roda, u cjelini, da o diskrepanci deklarativne demokracije, te restaurirane robovlasničke invencije na jednoj, i aktualnoj distorziji poretka stvari, na drugoj strani, progovori duhovitom blagošću poduke Horacija,  Juvenala, Erazma Roterdamskog, ako su već Rable, Gogolj, Domanović odveć oštra sječiva za iracionalni otklon u New Age paradigmu negacije svijesti i savjesti. Ili, odeđenije, kako to i autor knjige pred nama, Andrej Glišić, čini: koliko kompromisa je istinski u funkciji naše vlastite dobrobiti, te da li rušilački mandat koji najveći dio čovječanstva daje svojim vlastodršcima, pod pritiskom svekolikih, manje ili više primamljivih manipuliranja, predstavlja pokriće za robovsku snishodljivost i krizu identiteta takozvanih „malih, običnih“ ljudi, oli mučenika, nalik ekseru, čije kretanje naprijed je uvjetovano žestinom udaranja po glavi?

         Umor, depresija, posvemašnje osjećanje promašenosti, usamljenosti, napuštenosti, život isključen iz dojučerašnje realnosti, pa sad i ovdje nemirnim tokom prati neki nepoznati, paralelni svijet, uokvireni su ramom grotsknih prizora iz vlastite svakodnevnice, sa obolom salvi smijeha u duhovitim slikama sopstvene neadekvatnosti, izmiljeloj ispod šinjela nekadašnjeg oficira narodne armije zemlje koje više nema. Govoreći apolitičnim rječnikom nimalo bezazlene  svakodnevnice, Glišić tka pređu vlastitog viđenja velepozdravljene disolcije i tranzicije, kao eufemizma za dekonstrukciju i adaptaciju društvene zajednice kroz socijalnu entropiju; kao put do novog seta vrijednosti, politički i ekonomski uglavljenih u posve drugačiji poredak stavri. Dakle, proces koji je tegoban i nimalo zdrav za većinu učesnika, jer je traumatična (d)evolucija sa mnogo proizvedenog smeća i društvenih otpadaka, rječju, kolektivno mučnog, sporohodnog i, najčešće, dugotrajnog gubitništvo pojedinca, siromašnih stratuma društva po mjeri bogatih:

„Dvadeseti vek je grozomorniji, užas! Da! Užas se proširio Evropom, ona je predvorje ideja za dvadeset i prvi vek... Vera, ljubav, i nada su nas napustile... konačno pakt sa đavolom... Mars je lukav, nameračio se, otkiva novo oružje za Karantiraniju,

uvodi blokadu slobodoumnima, da bi... Bog bi ga znao, šta bi...Zar opet? ... popravni iz istorije... iste scene... Zavadi pa vladaj, dokle? Dok se može... tražili ste... gledajte... ovo je

virtualna stvarnost, iskrivljena... svinjarije maloumnih pohlepa.Na pozornici pučkog teatra (komedija del’ arte) politički mešetri, frustrirane persone, slavoljubivi skoro jevići, Skaramuši, borbene Pjetrunele, klovnovi, liturgijske drame, opšti karakazan u Meziji inferior... širi se, sve više i na gore... u požar... Veseli svađalica, ogrbaveli Pulčineli, ne uspeva u dvoboju sa farisejima, ponestaje i uma i daha, a pritom... afiše, su same sebi žaoke,

sramne tantijeme... ćutimo, znamo im nameru... nemilo eho nas sustiže... Rat... Rat... Rat...“

Smiješna knjiga o strašnim stvarima, o klovnovsko-klanovskoj diskrepanci i vesternizaciji. U zoni sumraka i dalje ostaju protagonisti relativiziranja časti i ljudskog dostojanstva drugara, komšija, poznanika i prijatelja, što se uzima kao zasluga, viteštvo i rodoljublje, a sve u funkciji dosad neviđenog finansijskog inženjeringa, vlasničkog redizajniranja i tehnolovaške obnove izlomljene i očerupane privrede koja sušičavo kašljuca pod teretom pajdaške podrške očuvanju bogomdane vlasti. I sve to praćeno je orkestriranim pjevom i domoljubljem vječitih pravovjernih zaljubljenika u autoritete, usput dobro plaćenih za „dobrovoljnu“ službu oligarsima, održivim samo uz ideološko-mitske fanfare na kojima su predšasni vrhunski virtouzi. Dok čitam uzburkane stranice iz nedosanjanih snova o pravu i pravdi, prati me osjećanje nelagode zbog već duboko ukorijenenog manira međusobnog "odmjeravanja" snaga iz perspektive posvemašnje nesigurnosti i sa praga pečatirane sirotinje. Njegovo visočanstvo i vrhovno božanstvo "novac", zbog koga se u sve druge bogove kunemo, poodavno je nadvisilo moralno i humano s ovu stranu normalnog i prirodnog poretka stvari. Ima jedna lijepa misao Tome Akvinskog: „Gdje razum staje, tu ljubav nastavlja“. Nije, međutim, odgovorio na pitanje koje logično slijedi: „Šta se dešava kad nema ljubavi?“ Ni njemu umnom, ni meni sićušnoj nije nepoznanica odgovor da, ako ljubav omane, ostaju bezumlje ili mržnja kao izbor, o čemu pisac, Andrej Glišić, vjerodostojno svjedoči, obznanjujući da spoznaje koristimo, ili u jalovoj, pa i opasnoj potrazi za istinom, ili u perfidnom nastojanju da izvučemo korist za sebe. Mučenici, tako, postajemo zatočenici New Age agende, bazirane na prastaroj strategiji (ili prokletstvu) otimanja i klevete, kao moćnim instrumentarijem generiranja permanentnih krvoprolića i tektonskih pomijeranja za lov u mutnom. Lišeni empatije i samodiscipline koji su, u pravilu, začarani krug uzroka i posljedica neuljuđenosti, svekoliko zaostajanje nastojimo iskompenzirati onim što imamo na raspolaganju, najčešće sirovom snagom i argumentom batine.

         „Peščanik“, kao skica posvemašnje prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru, zanimljiv je i kao svojevrstan melange instrumentarija i sredstava učinkovite mentalne higijene, evidnentne u dobrano načetoj duhovnoj supstanci uprosječenog građanina-potrošača, sada već bivše nam domovine, viđena okom Paja Patka u Diznilendu, prepoznatog u nama samima, ne samo u kolijevci na zapadnim stranama. Taj sunovart u prazninu sanjanog glamura na samoj ivici incidenta, neodoljivim šarmom mami i opčinjava obećanim slobodama, te kaubojskim vještinama spasilaca lijepih dama i usamljenih mama od nasilnih starosjedilaca i usvinjenih ispičutura. I sve se dešava u besprjekornom balansu perfidne ludosti, ezoteriziranog pragmatizma i ekumenskog  eklekticizma Rječju, čista ekvilibristika oksimorona. Ne zaostaju kao uzori niti mafijaški kumovi, najjači postament vladalaca samdopadnih država  u tranziciji, neki novi Don Vito Korelone i Al Kapone koje je sirotinja motivirala na velika „pregnuća“ za dobrobit „obitelji“, nerijetko oprvadavana izdašnim bogobojaznim donacijama za javne kuhinje, sigurne kuće i gladnu dječicu, tek da se „obraz“ opere, a bogami i novac. Ljudsko stado treba pastira, a ovaj se ne oslanja samo na pogolemu batinu, već mnogo više na svoj vjerni i odani čopor pasa čuvara i goniča, e da bi umnožio blago i stigao do statusa neprikosnovenog gazde-uzgajivača. Dakako, radikalizirajući, pritom, i potrošnju za vlastite potrebe, nauštrb pomoći siromašnoj braći svijeta, bez kojih se, zasada barem, može i mora. Do nekih boljih vremena. Posebna priča je čobansko zvjezdoznanstvo i opetovanje krilatice da, ako si sam ne pomogneš, neće ni Bog, jer od vazala Sančo Pansa-mentalne matrice, izboriti se do povlaštene pozicije samostalnog pomoćnog dogazde, zaista treba znati kome i blagodaran rukoljub snishodljivo položiti.

Glišićeva misao, pod ustjecajem ruske književnosti, ima snagu emocije i to, upravo, zbog neraskidiva preplitanja posebnog, dakle individaulno iskustvenog, i općega, iliti kolektivno ontološkog, pa svaka priča ima vlastito breme i ideju koju pisac utjelovljuje svojim bivstvovanjem, i težak je teret, jer se živi stvarnim životom, a ne imaginarnim. Na svjetlost dana, uz dobitnike, prilagođene svim vremenima i sistemima, pisac izvači i one odbačene, obične, nesrećne, nevažne, male likove za koje je hod tranzicije urušavanje prepozatljivog i prihvatljivog  sistema vrijednosti za račun novog društvenog poretka koji će, tobože, u nekim budućim vremenima, izjednačiti prava društvima, s obje strane Berlinskog zida. Pritom se Andrej Glišić služi stilskim sredstvima parodije, travestije i burleske: od kontrasta, preko hiperbole, do ironije, jer se istinski efekat nalazi u oštroj suprotnosti, odakle pršti  rafiniran poziv za pomoć junacima suvremenih priča, grotesknih, bizarnih, apsurdnih, često na ivici horora i fantastike

„Mars je crven... puca od zadovoljstva... uspela mu strategija, profitirao je, a Čovek... Da, a šta čovek? Šta? On ne zvuči gordo, ćuti u sopstvenoj škrinji, potuljeno dogoreva k’o sveća na izdisaju... možda se i stidi... uplašen je pred sopstvenim glupostima... naslonila se samo na jednu stranu. Možda? On, taj ČOVEK, umišljen mlatara ćitabom: „Corpus juris civilis“, razgoni maglu, zagovara i, mesto i vreme: - Da li je to to?... - Da to je ta, fatamorgana, al’ ona je tamo negde... Šta, ona je stvarnost... Ubeđujem sopstveno ego, sloboda i nije u nama, ona je tamo negde, u belom svetu... Da pobegnem? Ne ostaću! Biće bolje... Demokratija je došla, na oružju... Pobedila je, al’ koga i za koga? Nije važno, šetam k’o guska u magli i... pitanja... pitam se pitnjem o pitanju... šta dalje, umoran sam...“

         Stiče se dojam da se sa grupom književnih pera ex Jugoslavije, okupljenih oko satiričnih časopisa, na scenu vraća afirmativna kritička misao koja analizira i secira poražavajuće stanje u privredi i društvu država nastalih disolucijom Jugoslavije, što u ovom trenutku dišu na slamčicu preciznog „fi“ promjera, tek da se ne zaguše na rubu opstanka. Da bi se satira, pak, dogodila i oplodila, u svakoj zemlji mora da postoji određeno zrnce svijetle duhovnosti koja je podloga za beskompromisno izlaganje podsmjehu erodirajuće društvene prakse. Kako stvari sada stoje, turbulentna pregrupisavanja snaga i preraspodjela bogatstava na Balkanu, ali i u svijetu, još se  nisu primaknula željenom cilju, pa se ne nazire epilog krvavog pohoda u ime demokratije i za demokratiju, što Andreja Glišića ne ostavlja ravnodušnim, a još manje ga čini pragmatičmo anticipativnim. On zna i upozorava da će se sasvim neočekivano, samo u jednom trenutku, srušiti najdeblji Zid nevidljive stigme svekolikih podjela; štit korisne šutnje, tog najmoćnijeg oslonca plauzibilne laži, plutajući, istina, još uvijek, nesigurno na uzburkanom okeanu mixa zapjenjenih emocija, mračnjačkih spekulacija, iluminacija, satanističkih diskursa, naivnih revolucionarnih pokliča, do priča o altruističkim neoekumenizma. Riječ je tek o nagovještajima onoga što slijedi, čime će jedna faza civilizacijskog razvoja čovječanstva biti okončana. Demonstriranja nekih novih nukleranih toljaga i genetski modificiranih šargarepa za poprilično amorfnu i sve apstraktniju sociološku kategoriju odbrane sloboda i suvereniteta naroda i država, skriva karikaturalni bućkuriš sa ukrasnom mašnicom MDG (Millenium Developmen Goal)! Tako, eto, pisac uočava da, unatoč svim nedoumicama jednoumnih i bezumnih, lutanja, nesporazuma i prećutnih iskrenja, do otvorenih ratnih sukoba i podrške nacionalnom prestižu, sa svim implikacijama planetarnog Sudnjeg dana, ljudi svih boja, rasa, socijalnih statusa, svrstavaju se nasuprot onih što se, već neku godinu unazad, deranski neozbiljno igraju vatrom, ispitujući koliko je mnogo previše. I, sve ovo, uz strateški dobro osmišljeno istraživanje i glorificiranje animoziteta palanačkih esnafa, uvijek spremnih na dobrodošlicu pomoći sa strane, ma koliko koštalo.Sve drugo je ostalo bagatela, simbolika ugrađena u lažni i jefitini brand koji snabdijeva prividom mira tihu većinu pauperizirane i intelektualno kastrirane urbane gerile.

         Da kritička misao, ipak, nije sasvim mrtva, potvrđuju i sve češće i glasnije opservacije na fonu zaboravljene istine, poput „Peščanika“  kojim pisac reafirmira priču o urušavanju utopijskih pokušaja sociološke znanosti davnih 50-tih i 60-tih godina, pod pritiskom duhovnog odronjavanja moralnih vrijednosti i vrlina, uz promicanje novca kao božanstva neupitnih atributa moći, da spriječi obezvrjeđivanje i poricanje objektivne spoznaje. U tom i takvom ambijentu dragocjeno sredstvo uljuđivanja je satira i njen poziv na duhovnu renesansu. Razlog više da se knjiga toplo preporuči čitalačkoj publici.