sve lijepe riječi su tek izgovor
za veličanstven čin i osjećanja
izgubljena u košmaru stvarnosti:
za ljubav bezvremenu koje nema
u bližnjih sjenovitu odrazu
za nenapisana grandiozna djela
čija slava nas pronosi uobraziljom
bogobojaznost kitnjastu živeći
oltaru tuđu žrtvu prinoseći
radujući se nedočekanoj slobodi
hrabreći nedosanjanim snovima
svoje zavečerje strijepnjom krpeći
oštricom riječi isječenim oblakom
željni neba ispod kiše od suza
topline kakvu sunce ne daje
osmjeha tek novorođenog
u skutu majke, uz krik sigurnosti:
ona se ne uči, stvarna je
sa otiskom i aurom svetaštva
i likom anđeoskim, svevremenim
daleko od promišljenih puteva
kud kola nose starce i mrtve
živuće načinjene od voska i maski
vojnike vremena na štitovima
dok cezari bez lika s obzora
prebrojavaju umiruće
ordene častohleplja dijeleći
ili tek misao eteričnu
skrivenu pokrovom savjesti
kao negaciju svijesti
o zamišljenoj čistoti
daleko
u iskonu praroditeljskom,
izgnani u konačnosti
kainski dijeleći grijehe
unaprijed besmisleno izgubljeni
No comments:
Post a Comment