Poema: SJEĆANJA

[14.7.2012 15:36:32] ZlZ:

Munch-Separation

Osunčani, blistavi putovi do bajkovitih predijela

Otvarali su širok prospekt iz ništa u svijet snova.

Izabrah tebe da gnijezdiš se u mojim djetinjim mislima,

da nosimo sve sablje svijeta, štiteć´pravo na ljubav,

Božansku tajnu svemira i čudo stvaranja.

Odavno su posljednji pupoljci ocvali samo za tebe,

Na krošnjama skršenim olujama s vrhova planine.

Život utihnuo prazninama, lutajući napuštenim dverima.

Ledeni dah samoće i sasušen bokor uspomena,

počivaju na nijemom kamenu obrasla krajputaša.

Bio si iluzije uporište za pticu bez krila,

Gruba riječ što uvredom tka nevjericu očaja.

Iz srca su ti plamtjele Gorgone, uz smijeh Nekrosa.

Vjetar je zauvijek prestao nositi pjesmu davno usahlih primula

I njihov posljednji miris u studenoj noći zadnjih mrazeva.

A, tebi sam došla samo zato što sam te voljela

prije nego su iskonom gnjeva urušena sazviježđa.

U mirisu umirućih cvjetova, sa jekom gromova,

Zatvorili smo sve staze povratka krhotinama obećanja.

Ispred nas nije bilo više ničeg, do pakla sjećanja.

Moj kutak svemira Aquila non capit muscas. - Orao ne lovi muhe.

"Veliko doba traži velike ljude. Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni ušli u istoriju poput Napoleona. Analiza njihovih karaktera pomračila bi i slavu Aleksandra Makedonskog. Danas možete sresti na praškim ulicama čoveka u pohabanom odelu koji ni sam ne zna šta on u stvari znači u istoriji novog velikog doba. Ide skromno svojim putem, ne dosađuje nikome, a ni njemu ne dosađuju novinari tražeći intervju. Kad biste ga zapitali kako se zove, odgovorio bi vam jednostavno i skromno: „Ja sam Švejk.." (J.Hašek)

 Već neko vrijeme mi, bez ikakvog jasno definiranog i svjesno osmišljenog povoda, u dnu glave migolje, komešaju se, sapliću, pa treskom padaju, udarajući o zidove lobanje, ubojitom satirom ispisane scene Hašekove maestralne pučke priče o doživljajima dobrog vojaka Švejka, junaka svevremene parodije o prostodušnom univerzalnom čovjeku u kataklizmatičnim vremenima. O tom racionalnom kontrapunktu aroganciji nadmenog i agresivnog “europejstva” velikih i malih Halilčića jetkog Derviša Sušića, čiji međusobni, nimalo civilizacijski obračuni, sa ili bez pijetla iz tuđeg kokošinjca pod miškom, su se prelamali, uvijek i bez iznimke, preko leđa “običnog, malog čovjeka”! Kvintesencijalna fantazma autorovog iskustveno doživljenog sudara epoha koji je prethodio nadolazećoj imperijalnoj dekadentnoj pohlepi kapitalizma, kameleonski prilagođenog bordelu istine o ljudskim slobodama, pravima građana i pravdi za sve žitelje planete Zemlje, svjedoči o zasljepiljujućim svjetlima karagöz pozorišta sjena, gdje su nevidljivi ostali samo lutkari, što i danas vuku konce. Dokle? Ostaje da se vidi!

"Ne postoji nešto takvo kao što je neizbježan rat. Ako do rata dođe, to je zato što je zatajila ljudska mudrost." Andrew Bonar Law

Uljuđeni humor i satira mog vrlog Hašeka, i danas više nego aktuelni, situirani su u doba Prvog svjetskog rata, unutar multietničkog austro-ugarskog carstva, bremenitog vijekovnim tenzijama. Eskalacija nasilja, nakon atentata na Franju Ferdinanda, rezultirala je neslućenim krvoprolićem i nestajanjem tri moćne svjetske imperije, čija se dominacija fatalno kratkovidom politikom širila na vječito trusnom, europskom tlu, poodmaklog civilzacijskog obrasca u razvoju, braneći obraz Starog kontinenta, a ne nekih skorojevića. Četvrta je, pak, premostila jaz do Novog doba, zaštićena spasiteljskim ozračjem doborčinitelja “nerazvijenih i siromašnih” zemalja afro-azijske regije, iskusna i oprezna, nakon što je restriktivnom ekonomskom politikom, nevoljko “pristala” izgubiti Ameriku.Istina, nešto ne pamtim iz pročitanog i naučenog tokom, ne baš kratkog životnog vijeka, da je neko pitao pučanstvo za čije babe dušu  i za kakve ideje i ideale se želi boriti, te da li hoće biti statistika krvavog okršaja veličanstvenih, što odnosi desetine miliona života, dok se gospodari rata zadovoljno vajkaju za nekim okruglim stolom sa novim crvenim prekrvačem, zdraveći jedan drugom najskupljim vinom istine i dajući čvrstu riječ o da se nikada više neće poklati, zaklinjući se na vječni mir i bezuslovnu ljubav, zadovoljni kvalitetom investicije. Po ISO standardu novačene europske sirotinje, u potrazi za hljebom i boljim životom. Čudne neke relacije! Unatoč svemu mnogi insan će mazohističkim sladostrašćem vječitih balkanoidnih skorojevića spominjati doba vladavine prosvijećenih, agilnih gospodara domaćih resursa, dok će drugi oplakivati otomansku polumilenijsku usnulu maglu tavorenja na marginama dvije civilizacije, kudeći Ex Jugoslaviju, gdje su im ugrađena krila za dugi let do slobode i statusa ravnopravnog građanin svijeta, a pritom dato i diskreciono pravo da ideološki čiste prostor oko i ispred sebe, uklanjajući brezovačom iz babukine avlije sve zaslužne za sopstveni prosperitet i smiještajući ih u bajbokanu, uz Budaline Tala sudbinu!

"Samo su mrtvi vidjeli svršetak rata." Platon

Čini se, ipak, da nema slučajnosti u mojim asocijacijama uoči sedamnaeste godišnjice obilježavanja 11. Jula, dana kada je izvršen jedan od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, u samom srcu te iste samozadovoljne Europe, u UN-ovoj “zaštićenoj zoni”, satelitski nadgledanoj, gdje ni miševi nisu mogli kihnuti, a kamoli kolo voditi poput pripadnika Nordijskog bataljona, a da ne budu registrirani kao zvuk tromblona, u najboljem slučaju. O ostalom svjedoče mrtvi, ali i živi, zauvijek istrgnuti iz svojih korijena, iz života, iz ljubavi, iz čovječanstva. Korak po korak, mig po mig, ugnijezdilo se i duboko ukorijenilo diljem lijepe nam globalizirane Planete erozivno osjećanje nepripadanja marginaliziranog etnoreligijskog korpusa nekih protosemitskih patvorina, koje bi trebalo, po New Age paradigmi, valjda, uz koncenzus iz više međusobno polifoničnih izvora,.redizajnirati, ili, naprosto, “utopiti u moderne europske tokove”, kao da su, evo sad, ovog časa šljegli iz srednjovjekovnog mraka istočne satrapije. Usmjeravajući preživjele, nebitno koje ideološke provenijencije, uz komunikacije ka prosvijetljenom Sjeveru, ili malo istočnijem bogatom Zapadu. Tamo će živjeti blagorodnim životom multikulturnih i sasvim benignih, ljudskim pravima i blagostanjem okruženih građana, sa biljegom mučenika i mitologiziranim sjećanjem na izgon. Okupljeni, usto, u neprofitnim etno-udrugama, čarobnoj formuli za koeficijent astronomskih lobističkih primanja, neoborivom argumentu o demokratičnosti demokratije, što će, bez izuzetka, biti ukamaćeno tvrdoglavim domoljubima i herojima, neopojanim sirotanovićima u već dobrano ispražnjenoj kući koju odbijaju, ili, pak, ne mogu napustiti, izgubljeni u prostoru ekstremne neimaštine stalno generiranih latentnih sukoba, stigmatizirani i iščašeni iz vremena! Nepostojeći, a ipak tu negdje, čvrsto vezani za prošlost, bez sadašnjosti i budućnosti, u funkciji potsjetnika na dobro osmišljen koncept razbijanja apsurdne i paradoksom zaodjenute paradigme o prijetećoj zelenoj transverzali, kao mogućem reliktu sumorne historijske manipulacije zavojevača. Istina, svjedočimo i nekim drugačijim vjetrovima sa zapadnih strana, gdje nije sve tako ružičasto kako nam se čini, pa ušančenu svijest domaćih gospodara treba razmrdati artikuliranjem odgovornosti za spiskane fondove, uništenu privredu, oslanjajući se na vječitu ljudsku potrebu da se na branik pravde stane tek nakon izvršene “forenzičke” obrade, zepečaćene u zlaćanoj foliji nespornih autoriteta. Dakako, u mnogim aspektima ove evolucijski višeznačne polifonije, uz zadaću ide i primjeren status, socijalni i finansijski, pa teško da bi to mogao biti neko odveć neupućen i subjektivan (generalno govoreći!), zbog delikatnosti projekta koji zahtijeva visok stupanj sofisticiranosti i objektivnosti, što implicite svjedoči da su realizatori, pretpostaviti je, sasvim realni i racionalni izdanci sa godovima svih naših milenijskih lutanja i posrtanja! Ovogodišnje obilježavanje masovnog stratišta u Srebrebici, uz sahranu novih 560 novoidentificiranih žrtava, sa preciznom programskom šemom kreščendo-zviždača, možda neće pomoći mrtvima, ali bi živima trebalo da bude svojevrsna garancija budućnosti, kao i netom predstavljeni projekat “Video arhiv genocida u Bosni i Hercegovini”, pod visokim pokroviteljstvom međunarodne Fondacija Cinema for Peace, sa sjedistem u Berlinu i uredima u Sarajevu i Los Angelesu! Kako god, međutim, da okrenemo sav taj tragični i, istodobno, spektakularni mélange, praćen iskrenom sućuti vascijelog slobodarskog svijeta, nama valja platiti dospjela dugovanja za ovu godinu, ako se ne varam, nekih 300 miliona eura, a fondovi odzvanjaju prazno, sa opravdanim indicijama o duplom dnu, zasad vješto zavarenom sa svih strana, dok Wikileaks ne procuri svim curećim agregatnim stanjem.

“Isplesti vijenac je mnogo lakše, nego za njega naći dostojnu glavu.” Goethe

I, ponovo se odnekud javlja, gle čuda, moja blistava fascinacija čovjekovom sposobnošću da utone u vlastitu zabludu, ma koliko tuđa svjedočanstva i primjer bili očigledni, ma koliko snažno bilo čudo tuđeg zivota, pa i vlastitog, uostalom, ne mareći, pritom, zašto se polarni medvjed veseli, kad tigar dobija ozebline. Čitam na svjetskim portalima nimalo diplomatsko vojevanje ekonomske teorije sa praksom naoliberalizma, u kome su sve vrijednosti podvrgnute standardima finansijske oligarhije, čije poslovanje i ukamaćivanje posuđenog i otetog, postaje pretežak teret za čovječanstvo u kome milioni gladuju, na rubu opstanka. Prema profesoru Jamesu Petrasu, (James Petras je umirovljeni profesor emeritus za sociologiju na Sveučilištu u Binghamton Binghamton, New York i honorarni profesor na Saint Mary University, Halifax, Nova Scotia, Kanada, koji je objavljivao obilje radova o političkim pitanjima Latinske Amerike i Srednjeg istoka). u toku je proces političke regresije od dekadentne demokracije do tehnokratske diktature, a podijeljen je na dva poglavlja: prva faza predviđa prelaz od demokracije u raspadanju na demokraciju oligarhije; druga faza, sada u toku u Evropi, obuhvaća prelaz od oligarijske demokracije na kolonijalno-tehnokratsku diktaturu. I, mi nesrećnici, usred te i takve organizirane zbrke, poharani i pobijeni, ekonomskim nesuvislostima rastjerani i prognani iz vlastitog identiteta, moralno političkom podobnošću komutarnih ličnosti desetkovani i ušutkani, preživljavamo dan i komad, dijeleći sa “sposobnim” sve tragedije, bez prava na svoje zarađeno i ušteđeno, a kamoli podjelu “dobiti”. Ili, barem, pristojan posao, prema kriterijima i standardima onih u čije okrilje željno hrlimo! Šta bi na sve ovo rekao Talu Halilčić, ili Šekspirov Šajlok Saleriu? Da li je mučnina rakijskog podrijetla, ili političkog, uključujući i domoljubnu, bez transparentnih pokazatelja koliko “funti mesa” će koštati rasipnih sinova troškovi života na visokoj nozi, zaslužnih babuka za ideološku čistotu, bezmalo rasne provenijencije, u državi građana identičnih haplotipova? Ili će, po starom, oprobanom receptu, račun za pečenog brava u mehani platiti onaj što se nije dvije decenije omrsio? Jadno je kad najnebitniju distinkciju odmjerimo laktom kao sekstantom za identifiaciju naherenih uglova original surogata, mijenjajući svako malo modro-crveni apparel, pa poput rahmetli Pavarotija sad zapjenjenom romantikom pjevamo “O sole mio”, da bismo već u sljedećem pasažu navukli halju Rigoleta, dvorske lude, ili raspjevanog Seviljskog berberina, a možda i tragičnog Otela? Svjedno, efekat je isti za gledališče!
 

Kad sam bio mlad, vjerovao sam da je novac najvažnija svar u životu. Sad kad sam ostario – to znam.”Oscar Wilde

O, kad smo kod domoljublja koje bi, po svemu, trebalo biti derivat čovjekoljublja, sjetih se duhovitog šlagvorta s početka priče, koji mi je promakao, zanesenoj seciranjem Haše(k) europejstva i vaskrsavanjem mrtvih i umirućih. Dok je još imao izbora da misli i govori po vlastitom nahođenju, Jozef Švejk, taj sredovečni, prostodušni čovek, što prodaje ukradene pse i živi skromno u stanu gđe. Muller, slušajući tugaljivu konstataciju gazdarice, nakon atentata na Franju cara, u Sarajevu, 1914.-te: “I tako nam ubiše Ferdinanda!” , nastavlja trljati reumatično koljeno, poprilično rezignirano kometirajući: “Koga to Ferdinanda? Ja poznajem dva Ferdinanda: jednoga što služi kod drogeriste Pruse, i što mu je u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose. A, onda, znam još i Ferdinanda Kokošku, onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog, ni za drugog, nije šteta!”  Nisam posve sigurna da, nakon svekolikih ispiranja mozgova, još uvijek tu negdje kraj nas, žive oni koji bi, birajući između autodeificiranih vladalaca-tlačitelja, čije ovlasti i moć su vododjelnica između života i smrt, i od iskona našoj sitnošičardžijskoj sumnjičavosti podvrgnutih potlačenih, tipovali na ČOVJEKA, zbog čega taj anahroni species šaptom nestaje. Mi smo, očito, svoju muku pretvorili u modus vivendi, pa su nam se i harfovi u mozgu pobrkali, te nije čudo da uzroke ne razlučujemo od posljedica, jer umijeće življenja na ovim hermafroditasko ispolitiziranim prostorima, postaje opasna igra na rubu pameti i skliskoj ivici kriminala. Da je tako svjedoči i jedan od posljednjih, meni veoma upečatljivih, eklatantnih primjera zamjene teza: hapšenje mladog cyber kriminalca u Banja Luci, sirotinje.ba, čiju ingenioznost niko nije prepoznao bez tačno utvrđene tarife koju mladac, očito, nije mogao platiti, pa se latio knjige, skupio znanje i orobio, koga drugog, do najbezdušnije Šajloke Novog Doba-banke! Kritičko promišljanje nam nije svojstveno i uvijek je odbranjivo onom poslovičnom balkanskim, nekada davno, u normalnom svijetu, prepoznatljivom ambivalentnošću, u kojoj zakon štiti privilegirane, dok se maćehinski, sa servilnom odanošću političkim oligarsima, grozi onima što ne umiju, ili im ne staje pod kapu od gladnih, bolesnih, iscprljenih, poniženih i duboko uvrijeđenih orgijama Četiri Jahača Apokalipse, otimati. Zato, neka mi ne bude zamjereno što, bez poznavanja više detalja, kažem da je u Banja Luci uhapšena pogrešna osoba. Trebalo je uzaptiti usopljene tajkunobrigadne posilne generala-izjelica, koji nisu prepoznali njegove talente, i dali priliku da bude Bil Gejts, a ne Cyber Robin Hood, ako im već tako silno smeta sličnost sa omiljenim junakom iz engleske povijesti. Malo je iznenađujuće da se privatna svojina štiti enormim budžetskim izdvajanjima građana za funkcioniranje administrativnog aparata: istih onih od kojih se nemilosrdno uzima za samo državi znane namjene, dok se javna dobra smatraju erarom, tačnije, koncesijom privilegirane kaste, ma koliko asimetrična ova konstatcija bila sa proklamiranom demokracijom čije se definicije, kao pijan plota, drže erlovi, perlovi, sultani, vojevode i njihove hanume, sultanije i perlice. Uostalom, upravo filmovani mit o Robinu Hoodu, za koji su, gle apsurda, prema navodima Naoma Čomskog, liberalni blacklisted ljevičarski scenaristi Holivooda pisali anonimne scenarije, govori o greškama anglo-saksonskog prava, koje rezultiraju pojavom otpadništva, uvjetno govoreći. Jer, zaista je sve relativno, pa i moral, kao kad celebrities snimaju svoja seksualna iskustva, i svi im se dive, jer sjajno ljuljaju i zanose; jer, naprosto, umiju iz kamena lovu iscijediti, što znači da su “pametne”! Ostale su glupače all totales, koje bi da budu voljene i poštovane, a jedna he***a će ih koštati života, s obzirom na to da niko, pa ni voljeni, neće prihvatiti material koji “ne baca dvostruku dobit ” nakon što plasira  svoju neprofitnu mušku potporu! Ove potonje su najzanimljivija meta za pikado smrtonosnim strijelicama inventivnog “kurare mahalanja”, ma kako ga preveli autoriteti od lokalnih jezika.

Bogatstvo i siromaštvo imaju zajedničko prokletstvo; da čovjeka učine robom. Graf

Vratimo se pratećoja Povelji o šumama Magna Carta-e, kojom je zabranjeno korištenje njenih resursa za hranu, ogrijev i građevinski material, kako bi, u funkciji javnog dobra, bila “sačuvana za dolazeće generacije” (koga ili čega???), čime je izvršen izravan atak na najsiromašnije slojeve društva, gdje se, opet, nije našao neko dovoljno odvažan i pronicljiv da pokaže kako nije nikakva pamet i hrabrost biti bandit, ali je velika mudrost dati i drugima, čiji ugroženi opstanak narušava ravnotežu našeg vlastitog postojanja. Izuzev, ako gospodar ne raspolaže dovoljnim brojem Gogoljevih mrtvih duša, dakako, bez obzira na vremensku diskrepancu (princip je isti, sve su ostalo nijanse!). Uprkos svemu ovome, identični zakoni ostaju i danas raširena praksa u cijelom svijetu, a da u međuvremenu niko nije riješio pitanje zaštite siromašnog čovjeka i njegovih potomaka, koji postaju svojevrsnom prijetnjom neprirodnom poretku stvari. A, evo i kako! Do 17. stoljeća, ova Povelja je pala kao žrtva porasta robne ekonomije i kapitalističke prakse i morala, uz opasku da su prava običnih građana ograničena na ono što se ne može privatizirati - kategoriju koja se nastavlja smanjivati do virtualne nevidljivosti. U Boliviji, primjerice, pokušaj privatizacije vode bio je trigger za ustanak koji je doveo autohtonu većinu na vlast, po prvi put u povijesti. Ovo je samo maleni uzorak borbe u toku diljem većeg dijela svijeta, neki s ekstremnim nasiljem, kao u istočnom Kongu, gdje su milijuni poginuli u posljednjih nekoliko godina, kako bi se osiguralo dovoljno zalihe minerala za mobitele i druge svrhe, i naravno obilje profita.

"Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti sretan." Epiktet

Sjetih se, u trenutku zamora Oshove “Knjige o egu”, i shvatih da sve češće i sistematičnije razmišljam o mudrosti Istoka, čije zaostajanje u materijalnom razvoju je u kratkom periodu postalo istorijska činjenica, zabrinuvši cijeli svijet, zabavljen moderniziranjem starih stereotipa etnonacionalnih i religijskih sukoba, svojim snažnim uzletom, bez velikih potresa, individualnih i kolektivnih, te ideoloških nedoumica oko ekonomskih premisa, a da o circumcisiumu kojim djecu lišavamo “dijela tijela”s kojim su rođeni, ne govorim! Čitav verbalni rat se vodi oko toga na društvenim mrežama, a nišandžije su, u pravilu, potomci usukanih maleckih sa zvučnim i utjecajnim titulama, što još uvijek žive svoj srednjovjekovni san o robovima na njihovim otetim imanjima, na čiji neposluh mogu, bez ikakve odgovornosti, nahuškati svoje krvoločne zvijeri. U taj kontekst utrča prilično zgođušan i fascinantno pametni nobelovac, ekonomist Nouriel Roubini, usto otmjeno vehementan i ludo hrabar, dovoljno da bude moj lik iz mašte. Bez imalo dvojenja 'nagazio' je bankare, predloživši “rasturanje” financijskih tržišta koja su dovela do recesije s “dvostrukim dnom”, i zbog kojih smo izgubili gotovo tri godine, što je trebalo iskoristiti za izlazak iz krize: “"Nitko nije išao u zatvor od početka financijske krize. Banke neprestano rade ilegalne stvari i u najboljem slučaju im daju pljusku u obliku novčane kazne. Kad bi neki ljudi završili u zatvoru, možda bi drugi naučili lekciju. Ili da neki završe obješeni na ulici", kazao je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Ako je vjerovati njegovom iskonom profiliranom DNK, za sljedeću godinu predviđa "savršenu oluju": urušavanje eurozone, krizu dvostrukog dna SAD-a, usporavanje kineske ekonomije i tržišta koja su sada u uzletu, kao i rat na Bliskom istoku. Da ne bismo ostali u zabludi  kako svi gube u ovom ekonomskom karakazanu, sjetimo se da uvijek neko profitira na muci, pa Roubini ističe da se među industrijama koje su ostvarile najveći rast, izdvajaju proizvođači kondoma, koji su u SAD-u 2009. prodali 22 posto više svojih gumenih proizvoda nego godinu ranije. Za njima mnogo ne zaostaju proizvođači alarma, kao i oružja. Sve zabava do zabave za puk, bez pravljenja dodatne sirotinje. Za to vrijeme bogati sve bogatiji i, hraneći svoj ego u dosadi, jer više ne moraju na takmičenja, posjećuju aukcije, gdje plaćaju slike astronomskim iznosima od kojih se mojoj sirotoj glavi zamuti : i prošlost i budućnost se istumbaju, u nemoćnom pitanju sublimiraju:

Ko sam to ja i meni slični? Šta tražimo na ovom svijetu, ako samo čekamo na prirodni process depopulacije? Pa, to je, bar, lako rješivo!” ( Eufemizam za smrt ljepše zvuči i nema prizvuk očaja). Najnoviji kuriozitet je nedavno vaskrsnuo iz strogo čuvane tajne: američki milijarder Leon Black je osoba koja je u maju o.g. platila rekordnih 119,9 miliona dolara za kultnu sliku glasovitog norveškog ekspresioniste Edvarda Munka  “Krik”, u aukcijskoj kući Sotheby's u New Yorku u , objavio je Wall Street Journal. To je najviša postignuta cijena za neko djelo na javnoj držbi ikada postignuta do sada. Nećete mi zamjeriti, ako se povjerim: nikad čula za prvog, a drugog prepoznajem tek po čuvenju! Ne samo djelom, nego i cijelim svojim životom, Munk zaslužuje status majstora dramatskog likovnog izričaja, koji nije proizvod njegove pomodne umjetničke dinamike, već realnost sa kojom se suočio, prenoseći je dosljedno na platno. Krikovi pijetizma Eduarda Munka u ulju i pastelu, njegovi anđeli straha, tuge i smrti, čije sjeme je baštinio u rustičnom ambijentu rođenja i odrastanja bez majke i uz utjecaj očeve tiranske religiozne opsesije, malo su poznati onima kojih tragičan usud snažno inspirira njegovu delikatnu prirodu, duboko emotivnu i ranjivo suptilnu. U svim Munkovim djelima, a posebice tri verzije “Krika”, ima svojevrsne simbolike intimnih proživljavanja vlastite obiteljske drame, o čemu je sam svjedočio, pričajući da bi mu se iznenada dešavalo da čuje zaglušujuće vapaje, praćene jezivim vizijama, što mu je oduzimalo dah i snagu iz tijela. I sam prilično siromašan, daleko od uspavane savjesti bogatog dijela čovječanstva, postao je kultni umjetnik ekspresionizma kroz svoje simbole i metafore o beznađu usamljenih i vapijućih sa ruba pakla, što ga, decenijama nakon smrti, pretvaraju u statusni symbol i unosan business. Šta je to tako morbidno u ljudima da umjetničkom imaginacijom vizualizirani horor iz najstvarnije stvarnosti plaćaju bogatstvom, umjesto da smisao vlastitih pregnuća, nastojanja i djelanja nalaze u otklanjanju patnje i boli, koju Munk sugestivnim kreativnim umijećem, artikulira?! Pod tim okolnostima, diskutabilni su i Munkova bipolarnost, kao i psihološki portret enormno bogatih kolekcionara, posmrtnih mecena i poštovatelja, zbog čega dosljedno negiram privlačnost svakog “blagostanje” u kome se uživa apetitom siromaha, ne mareći da li tigar dobija ozebline, dok se, poput sjevernog medvjeda, radujem “hladovini” štita od bogatstva! Jer, cijena je previsoka i ne plaća se na akord, već umah.

“Žene intelektualke su kao tijesne cipele: jedva čekamo da ih se otarasimo.” Chaplin

TRUMANOVA JAJA I MUK ELOIA

(februar 2012, kolumna u MaxMinus-u, ili anticipacija junskih dešavanja)

Ko zadobije vlast, izgubi razum. (Platon)

Surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada

Odsutno zurim u PiCija kao autista, svjetlosnim godinama udaljena od ovog čudnog vakta, projektiranog za neku novu vrstu Zemljana, u procjepu vremena udobno ušančenih, što nas svako malo u svoje prostrane podzemne hodnike uvuku, implantirajući novu od mnogobrojnih „celofan mudrolija ", kojima se, postepeno i pod krinkom, uzimaju slobode, valjda zbog mogućnosti samoranjavanja, i nameće globalna kontrola nad životom, uključujući i nova pravila umiranja! Sferično-haotično se kotrljam od jedne do druge teme i dileme. Promrmljah za sebe: „Moram se koncentrirati, ako neću da provdem sate nad običnim tekstom koji je neobičan samo zato što valja uvezati svu bjelosvjetsku papazjaniju u suvislu cjelinu, a i polemizirati sa usopljenim trbuhozborcima koji, za lijepu paru i sinekuru, brane sebe i svoje gospodare argumentima čije agregatno stanje ni u mini ledenom dobu, samo dvije sedmice ranije, ne bi držali ni pol džezve hladne vode.“ Kako se od zime i gladi pomrla sirotinja diljem svijeta, a i ratovi s kraja proteklog i početka novog milenija redefiniranih razvojnih ciljeva globalnog partnerstva, artikuliraju kao neizbježni pratilac svakodnevnih prežvakavanja retuširane prošlosti i ružičasto projicirane budućnost, pokušavam se fokusirati na najbitnije. Dvojim, pritom, što je važnije: da li već gotovo izvjestan napad alijanse na  Iran, uz neuvjerljivu retoriku koja prati realiziranje sanitarnog (čitati: bez oružja!) koridora kroz blisko i srednjoistočni put sirovina, pardon: svile, ili, moguće, domaća pokerašaka scena vječitih blefera na kartama političkog profita? A, možda, i mi, obični smrtnici, što ovako maleni ispod zvijezda dignute glave odlučno snishodljivi koračamo ka sigurnosti kraja, da se Olimp ne dosjeti prije vremena smjestiti nas šest stopa u utrobu Majčice Zemlje, odakle smo, vele, ponikli? Jer, ona još jedina pomno skriva greške u čudo života upućenih, zanavjek praštajući našu neokajanu griješnost rođenja i prokletstvo koegzistiranja sa barbarogenom, u kainskom okršaju.

Otkočena misao ja sam đavo

Učini mi se da je sve rečeno sublimirano u jednom davnom izumu koji je spasavao svijet izumiranja: Trumanova jaja! I, bijaše svjetlost, nestade tama; sreća se širila poput miomirisa egzotikom orijenta začinjenih invencija majstora kulinarskih vještina, što predugo izgladnjivanim stvaraju iluziju sitosti toplog utočišta u ljepotama ovosvjetskog holograma! Hm, odličan lajtmotiv, jer smo postali surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada u pokušaju, zapleli u istoriju i gledamo u budućnost očiju prepunih prošlosti. Jest da mud(r)ologe zabolje uho za svo ovo pisanije, ali mi je milo upravo to saznanje, jer će im promaći i vijest da nisu više prvi na čelu kolone bogova, a taj se previd na Balkanu plaća povelikom đumrukom (carina). I sve ovo skupljeno na jednu gomilu, asociralo me, u dobar čas, na konceptualiziranje dijalektike predstavljanja dominacije muškog roda kroz feminističku ambivalnetnost! Moram priznati, masculin atribucija, čak i jajeta, tog izvora života, u meni pobuđuje osjećanje vlastite neadkvatnosti marginalca koji bi da utrči u središte priče i razbuca asimetriju lingvističke zablude u klasifikaciji. Baš zbog jajeta, imenice srednjeg roda u našem jeziku, koja je dobila konotaciju spasonosne formule života kroz tehnološki iskorak konzerviranja u dehidriranom stanju, da bi bila konzumirana, tokom svih svjetskih postratnih sukoba (kao da sve krvave revolucije nisu ratovi!), u sintagmi „Trumanova jaja“, pripisujući, tako, zaslugu za bogomdano pravo na život, superiornim, kosmatim bićima, relativizirajući ženski doprinos. Naspoljetku, nije li i Truman od majke rođeno biće, gologlavo i gologuzo?! Nasmijah se u sebi zbog ovih svojih varijacija o temi rodne jednakosti: „Šta sve živu čovjeku ne pada napamet, kad se odmetne od klišea!?“ Priče o jednakosti su salonska  šarada dokonih i narcisodino ubijeđenih aukcionara i kolekcionara ljudskih slabosti, zaključih prije no što mi misao skrenu put reanimiranih religijskih proturječja koja se uvijek i, u pravilu, javljaju kao prethodnica nekog novoprojektiranog puta za okršaj, a sve u dobroj namjeri, sa iritantnim  vokabularom i još iritantnijom stiliskom formacijom jezika, nerazumljivog običnom čovjeku.

Islam u žiži idejno tempiranog koncepta 

Oscar Wilde

Oštra pera aktualnih „analitičara“ Islama, kojima ne nedostaje retoričke i misaone discipline dok svjedoče kako se muslimanski svijet tek na početku 21. vijeka zahuktao u Renesansu, valjda, kroz korištenje modernog naoružanja u dokazivanju pravne norme i kulturološko-civilizacijskih standarda. Nikako se, pritom, ne spominje da su unutar današnjim najmoćnijih država svijeta bila nepoznata kupatila i hamamdžici, oliti guzoperi Vizantije i Arapskih sredjovjekovnih država, dok je Europa kakala kroz prozore i davila se u koleri, te da se Renesansa, lege artis, zasniva na civilizacijama Istoka koje su prenosili arapski i jevrejski naučnici i mislioci, do Kordobskog kalifata, pa i dalje. Bernard Lewis, (rođen 31. svibnja 1916), izuzetno cijenjen britansko-američki povjesničar (i obavještajac), znanstvenik u oblasti orijentalnih studija i politički komentator, Jevrej porijeklom, u svojim analitički argumentiranim traktatima govori da su tokom islamskog Zlatnog doba (oko 750 CE -. C 1258 CE), pa i kasnije, do kraja 16.og stoljeća, filozofi, naučnici i inženjeri iz tog civilizacijskog kruga pridonijeli razvoju tehničkog, tehnološkog i intelektualnog stvaralaštva, očuvanjem tradicije nestalih civilizacija i njenim unaprjeđivanjem vlastitim izumima i inovacijama. Savim je druga priča potonje zaostajanje, pa i nazadovanje kroz sindrom kolonijalne ovisnosti, ilustrativno sublimirane u krilatici Dezmonda Tutu-a: “Kada ste došli, imali ste Knjigu u ruci, a mi zemlju. Dali ste nam Knjigu i pozvali da kleknemo i molimo se zajedno zajedničkom Bogu. Kad smo otvorili oči, vi ste imali zemlju, a nama je ostala Knjiga!“

Nutricionistička hereza ikonoklasta 

Witkiewicz, Stanislaw Ignacy (1885-1939)

General Confusion 1920Movement: Expressionism

Theme: AllegoryTechnique: Oil on canvasMuseum: 

National Museum: Krakow, Poland

Na drugoj strani nove linije razgraničenja, pak, pragmatizam novozavjetnih branitelja najmlađe Abrahamske religije u BiH, identično političkoj matrici najjačih državotvornih struktura, što su se održale na zelenoj grani i u razvalinama exyu, personificiranih onomad u vojnom i bezbjednosnom sigurnosnom sustavu, iz kojih su izmiljeli danas nedodorljivi tajkuni, reducira se, u pravilu, na lik i djelo nekolicine, a ne vascijelog naroda, dobrano ugroženog i varljivim mirom. Svom silinom ratoborne retorike, iza leđa moćnih zaštitnika, obrušavaju se dojučerašnji ideološki čistunci i uzdanice SKJ na kritičare odveć oštrog i ničim odbranjivog klasnog raslojavanja u ratom poharanoj zemlji. Nije li malo previše braniti očito zbunjena sakralna i svjetovna vođstva koji se snagom svog socijalnog upliva odriču nutricionističke hereze onih što bi htjeli napuniti trbuhe, i to nakon godina gladovanja, ugrožavajući metabolizam, čije zdravlje je vođama najviši etički cilj, oliti moralni imperativ? I, meni se, evo, pobrkali harfovi, pa nikako da se dosjetim kako su ti isti alhemičari uspjeli spojiti sakralni etički kodeks kapital odnosa sa ideološkom zabludom profane marksističke jednakosti među ljudima, odakle su, sa svim espapom i privilegijama, potekli? Opet sam nešto bitnog propustila, a sve od Titina vakta! E, baš dugo pamtim, a nemam više ni sliku Crvenkapce u bijeloj košuljici i marinsko-plavoj plisiranoj suknjici, što ne znači da su posrnule i bajkom ozračene lisice i vukovi, zbog kojih smo silno plakali dok nam je mama čitala Ćopićevog „Mačka i pijetla“, te Grimove horore! Davno sam počela sličiti uspavanoj (eutanaziranoj) ljepotici, u mirisu dimnih zavjesa od  srednjovjekovnih lomača za pročišćenje zraka, uz obavezni dance macabre bolesnih ispred praga i prozora, za koje nikada nisam bila sigurna da li se raspojasano smiju, ili u strahu vehementno podvriskuju. Njima ne bi pomogla ni Trumanova jaja, pomislih, sjećajući se, usto, i spaljenih afričkih sela, ebolom zaraženih, naracijom naučne ekvidistance opisanih u knjizi koju sam redigovala, tokom kratkog buđenja iz sna, da bih zaspala ponovo, nakon što je ova dospjela do europskih akademskih krugova.

Visokosofisticirani darvinizam i Potop

U sredstvima javnog informiranja, nimalo lijepe vijesti: repriza prošlogodišnje, ili nova epizoda haosa koja bi se mogla proširiti na jednu trećinu čovječanstva, definitivno lišenog "prekidača" za isključivanje ludosti i gluposti. Koliko je ljudski rod daleko od apsurda maksime: "dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane?" U Subsaharskoj regiji milioni umiru od gladi, a scene dugih kolona jedva pokrivenih prašnjavih, bolesnih i ekstremno izgladnjelih žena, djece, muškaraca! Izaziva osjećanje stida i u meni koja nemam baš previše! Da li bismo bismo bili drugačiji da smo i sami "neko"? Plašim se odgovora što bi mogao iznjedriti novo pitanje: zašto se na najvećim svjetskim TV stanicama, godinama emituju jedni te isti korektivno-didaktički prizori, ako je bilo dovoljno vremena da se toj metanaraciji, sa motivima brižljivo čuvanim od javnosti, dade human epilog? Ovdje bi već Trumanova jaja pomogla, ali očito nije namjera, a još manje cilj prekratiti agoniju, s rezigniranošću zaključujem, dok mi likovi svjetskog establišmenta iza titan(ijum)skih kapija, satelitima osmatranih, sa sve njihovim pripuzima, blaziranog izgleda, ogrezlim u perverziju pravljenja skupocjenih sapuna od vlastitog sala, prežderavanjima natučenog, kao kontrapunkt Trumanovim jajima, promiču pred očima u ulozi dominantne vrste iz romana „Vremenska mašina“. Za to vrijeme Eloi i dalje marširaju u muku, bez svog zalutalog vođe-junaka! Postoji samo jedna vrsta ljudi kojima, nerijetko, duboko u sebi "zavidim"! Riječ je o samosvjesnim i u sebe potpuno sigurnim zatočenicima Napoleonova sindroma koji nikada ne dođu u dilemu o valjanosti njihove percepcija, recepcije, koncepcije i ostala zbirka "cija"! A, u svakom vremenu i svim sistemima njihovi klo(v)novi su tu, sada već i uz pomoć sjajno uznapredovale tehnologije krioprezervacije, u čiju učinkovitost uvjerava i nedavni podvig naučnika Instituta za biofiziku Ruske akademije nauka, uzgojem biljke iz sjemena starog 30 hiljada godina, pronađenog u slojevima sibirskog leda.Unatoč brižljivo organiziranoj novoj verziji sinemaskop kolor potopa, uvijek postoji negdje Noina barka spasa. Ostaje nejasno da li je ovaj put riječ o replici Pandorine kutije sa genima Morloka, ili zaleđenom Prometeju koga će, kako sada stvari stoje, Olimp ponovo okovati, da mu orlovi i vrane jetra kljucaju, sve dok se čovjek ne rodi, spreman da preuzme krivicu ljubavi na sebe:

''Ovakvu ćeš podnosit vječno strašnu kob,

jer ne rodi se još tko riješit će te tog.

To kazna je što ljudski ljubio si rod.'' (Eshil, Okovani Prometej)

Estetska hirurgija: U KROŠNJI BAOBABAdrveta majmunskog kruha Ja se n...

Estetska hirurgija:
U KROŠNJI BAOBABA drveta majmunskog kruha
Ja se n...: U KROŠNJI BAOBABA,  drveta majmunskog kruha
Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pra...

Fascination Venus i 2012

Piše: Karmen Medija, bih književnica

 

Rijedak nebeski spektakl-tranzit Venere između Sunca i Zemlje, 5/6 juni 2012

   Šta ćete raditi i gdje ćete biti 6. juna ove godine? Da li znate da pripadamo generaciji koja ima sreću biti dva puta svjedokom jednom od najrjeđih astronomskih događaja? U zadnjih 400 godina ponovio se tek sedam puta. Prvi put, nakon 6. decembra 1882. imali smo priliku 8. juna 2004.  posmatrati tranzit Venere između Sunca i Zemlje, koji se skoro u isti dan, nakon osam godina, ponavlja u srijedu, 6. juna 2012. 

   Mogućnost da se Venerin tranzit opet vidi, pružit će se čovječanstvu tek u 11. decembra 2117. a zatim 8. decembra 2125. Znači, imamo dobar razlog da ne propustimo ovu zadnju šansu.  

   Mnogi će se upitati, kako to da se, inače rijedak tranzit Venere između Sunca i Zemlje, može desiti dva puta u relativno kratkom vremenu od 8 godina? I to, nakon stotinjak godina pauze. Jedan od odgovora je zato što se Venera oko Sunca ne kreće u istoj ravni u kojoj se kreće Zemlja, već je je njena putanja pod nagibom od 3,4 stepena prema putanji Zemlje. Zatim, odgovor je i u dužini putanja koje prijeđu oba planeta oko Sunca. Dok Zemlji treba 365,256 dana da bi obišla Sunce, Veneri je potrebno samo 224,701 dana.  Zbog toga Venera pretekne Zemlju svakih 583,2 dana te najčešće prođe ispod ili iznad Sunca, a samo ponekad se desi da prođe direktno ispred Sunčevog diska i tako biva vidljiva sa Zemlje.

   Međutim, nećemo svi imati sreću vidjeti ovaj nebeski spektakl koji će početi 5. juna u 22:09 h (po srednjoevropskom vremenu CET 6. juna 00:09 h) a završiti 6. juna u 06:49 h. Stanovnici nekih geografskih regiona će biti svjedoci cijelog događaja, dok će drugi regioni biti svjedoci tek njegovog početka ili kraja. Otprilike za četvrtinu Zemljine površine, Venerin tranzit će ostati nevidljiv, pošto će se u vrijeme tranzita na tim prostorima Sunce nalaziti ispod horizonta.

   Cjelokupan tok tranzita će biti vidljiv skoro u cijeloj istočnoj i sjevernoj Aziji, Grenlandu, na sjeveru polarnih regiona, sjevernozapadnoj Kanadi i Aljasci, istočnoj i centralnoj Australiji te u većem dijelu sjevernog i zapadnog Pacifika.

     U Sjevernoj i Srednjoj Americi te na sjeverozapadu Južne Amerike, bit će vidljiv početak tranzita, ali će to biti pred sami zalazak Sunca, što znači da će oni moći pratiti tranzit već 5. juna.

    Međutim, stanovnici Evrope, Orijenta, istočne Afrike, zapadne Australije te područja pored Indijskog okeana moći će vidjeti završetak tranzita, 6. juna, kratko nakon izlaska sunca.
   Najpovoljnije će biti stanovnicima sjeverne Evrope, posebno Laponije i sjeverne Skandinavije, koji će tranzit moći dobro vidjeti, pošto se tamo u ovo doba Sunce nalazi dosta nisko. Pomalo zavidim svojoj prijateljici Tanji, koja živi u Skandinaviji, ali i drugoj prijateljici Medini u Egiptu, pošto se i ona nalazi na povoljnom mjestu posmatranja tranzita Venere, kao i sve mediteranske zemlje; Turska, Cipar, Izrael te zemlje Balkana.

   Tranzit će biti nevidljiv južnoj Americi (osim na krajnjem sjeveru kontinenta), te istočnoj i južnoj Africi. Mnogi ljubitelji astronomije su već otputovali na mjesta sa kojih se najbolje može vidjeti tranzit Venere; planet koji je od davnina kao magnet privlačio Zemljane.

Stare civilizacije i fascinacije astronomijom

   Nije slučajno da je ovaj planet oduvijek bio Zemljanima poseban nebeski susjed. Venera je oduvijek privlačila pažnju i fascinirala ljude, zbog svoje blještave i upečatljive pojave na jutarnjem ili noćnom nebu. Stare civilizacije su je smatrale božanstvom, tako da je imala svoj poseban kult i mjesto u raznim mitologijama i starim religijama, od starih mezoameričkih kultura, kao što su Maye, pa sve do antičkih Grka i starih Rimljana. Posebno Maye su pridavale ogroman značaj Veneri, dajući joj izuzetno važan uticaj na njihov život a i na svijet uopće i njegovu budućnost.

   Pošto su bili u svoje vrijeme izvrsni astronomi, Maye su prije nekoliko hiljada godina precizno izračunali i ovaj predstojeći tranzit Venere. Otkrivši da će 2012. godine, pored pomračenja Sunca i Mjeseca, doći i do  ovog, za Maye izuzetno važnog događaja, ova godina je u njihovom kalendaru označena posebnom godinom. To je Maye proslavilo u svijetu arheologije i astronomije, ali je izazvalo zadnjih godina i poplavu raznih apokaliptičnih teorija, koje su holivudskim filmskim kućama napunile kase produciranjem, uvijek dobro prodavane priče o “još jednom smaku svijeta”. Nebrojen broj mesija, vidovnjaka, pobornika novih sekti i drugih spiritualnih pokreta se naglo povećao. 2012 je, po mom mišljenju, najčešće ponavljana brojka zadnje tri-četiri godine.

   No, fascinacija Venerom se protegla i na naučna ispitivanja, tako da je ovaj planet postao jedan od najviše proučavanih svemirskih objekata. Venerin tranzit danas pomaže astronomiji u potrazi za ekstrasolarnim planetima.

Keplerovi zakoni i Venerin tranzit

   Prije 400 godina, uspjelo je Johannesu Kepleru putem matematičkih proračuna, danas poznati kao tri Keplerova zakona, unaprijed odrediti pozicije planeta. Iako je tačno odredio i tranzit Venere za 1631. godinu, nije ga doživio, pošto je ovaj poznati naučnik umro 1630. Te godine tranzit nije bio vidljiv iz Evrope, pošto se desio u kasnim noćnim satima, a nije ni praćen od ostalih astronoma jer Keplerovo otkriće nije bilo sasvim prihvaćeno i rašireno među znanstvenicima.

   Astronomi 20. stoljeća uzeli su tranzit Venere kao podlogu za daljnja istraživanja mogućih planeta izvan Sunčevog sistema te su 2004. izmjerili promjene zračenja Sunca za vrijeme Venerinog prolaska. Dobiveni rezultati su postali osnova za fotometrijski model posmatranja ekstrasolarnih planetarnih tranzita. Pomoću ove metode je u međuvremenu otkriveno 59 planeta.

   Ovog ljeta će teleskopi biti opet usmjereni intezivnije ka Veneri, kako bi se otkrile posebnosti atmosfere na ovom planetu za vrijeme tranzita, a što bi moglo koristiti potrazi za nepoznatim planetama, sličnim Zemlji.

   Znači, Fascination Venus, fascinacija Venerom, još će dugo trajati. Ostaje uzbudljivo pitanje kakve će nam misterije ovaj planet, pri najnovijem prolasku ispred Sunca, otkriti. U svakom slučaju, Venerin tranzit između našeg Planeta i Sunca je svakako vrijedno putovanje za nas.

 Ko je Karmen Medija, autor?

 Karmen Media-Velagić je književnica i pjesnikinja koja živi u Wiesbadenu, tačnije u gradiću Taunusteinu, u Njemačkoj. Svoj prvi roman "“Potraga za plavim kristalom” koji je objavljen u Frankfurtu, posvetila je djeci i mladima. O sebi sama kaže sasvim dovoljno, da bismo je razumjeli: "“Ja sam jedna od sretnika koji imaju dobre veze s domovinom ne malo svojom zaslugom. Držim se one: ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu. Zaljubljena sam u svoj rodni grad Bihać, pratim mu svaki pokret i udisaj, veselim se svakoj lijepoj promjeni na ulicama na kojima sam provela mladost. Djetinjstvo, tamo do moje 16-te godine sam provela u lipom malom mistu, Biogradu na moru. Zato svoj život dijelim na dvije etape: Morska i Unska. Svaka lijepa na svoj način. Posjeta tim kalinama i mahalama svaki put me usreći."

 Recimo, umjesto zaključka, da fascinira književnicin dijapazon interesovanja i široka paleta tema o kojima, sa aspekta neupitne erudicije, snažnog misaonog toka i manirom znalca, piše osebujnim književnim stilom, čija riječ ima snagu argumenta.

MARGARITAS ANTE PORCOS

"OTELO: Svoje paloše 
u korice uvuc'te da ih rosa 
ne ospe rđom. Vi, sinjore dobri, 
možete bolje zapovedati 
starošću svojom nego oružjem."V. Šekspir

Demokracija ima specifičnu gustoću, zahvalnu da izbaci na površinu posebno dizajnirane futurističke ideje opće i posebne namjene, za koje se čvrsto drže njihovi kreatori, spremni na velike žrtve i odricanja. Zasad se još uvijek ne zna čije! Ili, možda, griješim? Bilo kako mu drago, ne artikuliram, pritom, isključivo balkanske prilike u prolongiranoj fazi eksperimentiranja sa novim standardima H&ACC&AP (Halapljivo i Alavo Cepaj Cipove i Apetitli Po(ž)deri), već Svijeta koji pokazuje znake uronjenosti u ljepljivu želatinoznu supstancu specijalne recepture za skidanje rđe sa točka istorije, te mazivo njegovog dinamičnijeg obrtanja nekim novim stazama budućnosti. I u tom zbunjujućem presipanju iz šupljeg u prazno, trgnu me asocijacija na  viskozitet moje omiljene krem juhe od gljiva bukovača, pa, zdvajajući, pomislih da sve rjeđi i bljeđi čorbuljak opominje kako u nju promakne i koja ludara, zbog čega prečesto izbliza nazočim situacijama čiji me zaplet tjera da, svako malo, promrdam glavom stisnutih očiju, i provjerim da li sam budna, ili haluciniram? Doduše, ne bi bilo nikakvo čudo da nam se duhovi onih što su danas pogonsko gorivo čovječanstva počinju priviđati, vrišteći da su povaljeni kao zalog nekih novovjekovnih alhemijskih receptura kojima se od njihovih potomaka stvaraju obnovljivi prirodni resursi.

Možda ću iznenaditi rijetkog čitaoca ovog štiva, ali u slijedu zbrkanih misli naletjeh i na Jonathana Swifta i njegovu sjajnu satiričnu alegoriju o Guliveru i Liliputancima, smještenu u engleski milje 18.-og stoljeća, dakle prije no što su izmišljeni motori sa unutrašnjim sagorjevanjem, pa im nafta nije bila trn u oku, ali jesu druga blaga, uvijek ljepša i bolja u tuđem dvorištu. Iznenadih se gotovo proročkoj pronicljivosti i maestralnom situiranju psihologije masa, impresionirane čudesnom veličinom čovjeka, sve dok im ovaj koristi da premoste prepreke, a kao nagradu ne očekuje ništa. I sve tako do nekog trenutka moralnog imperativa, preko koga niko častan, svjestan svoje snage, ne može udovoljiti iznenada izmiljelim pretenzijama i ambicijama sićušnih, onih koje je trebalo donedavno štiti. Sigurna sam da je gotovo svako od nas upoznat sa kvintesencijalnim scenama dobrohotnog  diva-pustolova koji se zaputio u neistražene svjetove, doživjevši brodolom, da bi bio spašen kao zatočenik Liliputanaca, vezan užadima i pričvrćen koljem za zemlju, kako bi tim maleckim, ne većim od palca, bio primjeren poligon za istraživanje mirakula moći i znanja velikih.

Saga o snazi kojoj ljuborom ophrvan tašti kralj Liliputanaca želi pokoriti i uništiti svoje neprijatelje, jedna je od najmoćnijih parodija danas više nego ikada aktualne odgovornosti vlasti, ali i granice tehnoloških i znanstvenih napredovanja, u funkciji najnižih poriva i strasti.

Autodeifikacija kao prvi signal ludosti, a možda baš i ludila, nije nova pojava u ljudskom rodu, već se milenijima razvijala do današnje zaprepašćujuće enigme procesa satanizoranja drugih i drugačijih. Atila Bič Božiji bi u novoj eri uživao slavu velikog stratega, što zorno potvrđuje njegova čuvena izreka: "Nije dovoljno da ja pobijedim. Svi ostali moraju da izgube!" Šta reći, osim da je njegov kredo doveden do perfekcije u kreiranju novog poretka. Pritom se ne štede sva moguća i nemoguća otrovna kumulativna punjenja za bojeve glave znanih i neznanih oruđa za eliminiranje nepoćudnih. Da je blizu istini ova tvrdnja, najvjerodostojnije svjedoči šarmantna izjava prvog direktora FBI, Edgarda Huvera: „Pojedinac je hendikepiran kada se susreće sa teorijom zavere, jer je ona toliko monstruozna da ne može da poveruje da je istinita.“

Gdje su u tome svemu naši "istraživači fleka" u tuđim životima, pa još primamljivo upakovanih u šljašteću plauzibilnu laž za Swiftove mase, teško je reći, ali da su posljedice pogubne, ne samo za ličnost u fokusu, već i njeno uže i dalje okruženje, više je nego izvjesno. Šta je cilj, ne bih znala, jer da znam, morala bih biti dio te zastrašujuće paradigme.

-„ Imperativ našeg vremena je samozaborav i nepoštovanje sebe“ reče neko sa mirisnim imenom, shvaćajući da je razvijanje ljubavi prema sebi pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni "zgaziti sebe", vrtjet ćemo se u začaranom krugu zločina, jer takvi "zgaženi" nemamo kapaciteta voljeti! Zaista je veličanstven čin kao Fenix ustati i nastaviti život bez mržnje i osvete prema onima koji su časne ljude, samo zbog njihove posebnosti, u pepeo pretvorili. Još je impresivnije imati snage i hrabrosti, te pružiti ruku bačenom, ili posrnulom. Sjetih se jednog zastrašujućeg zločina iz strasti i mržnje koji je završio bez ikakve osude, čak i sredine gdje se dogodio, jer je riječ o djetetu "iz društveno prihvaljive obitelji"- veoma često korištena definicija na ovim prostorima za izgrednike sa jakim zaleđem. Danas su svi na to zaboravili, ili, ponekad, tiho, u paučinom zapretenim budžacima savjesti pripomenu, pretpostavljam, jer imaju važniji zadatak: uništiti ostatak svjedoka i konkurencije, onih zloćudnih tumora društva, koji još nisu naučili klanjati se autoritetima, a ne nekim tamo moralistima sa defektom jednakosti! Upitan zašto diskreditira neke časne osobe, jedan od naturaliziranih sugrađana koji jede malu djecu, mi je davno rekao: "Pa, posljedica rata! Vidio da se samo tako nešto postiže..." Eklatantan primjer inteligentnog psihopate-survivor-a, dobro upućenog u kodex vladara iz sjene što kupuju besmrtnost tuđim nestankom, dok glas mudrih pokojnika i dalje odjekuje kao pobuna:

‎ -"Vaše vrijeme je ograničeno. Stoga, nemojte ga protraćiti tako što ćete živjeti tuđi život. Nemojte upasti u zamku i živjeti sa mišljenjem drugih ljudi. Ne dozvolite da buka stavova i mišljenja drugih potisne vaš unutarnji glas.“ Prečuli su svojom kratkom pažnjom nastavak Jobsove poruke: „ I najvažnije, imajte hrabrosti da slijedite svoje srce i svoju intuiciju. Oni već nekako znaju šta želite postati. Sve ostalo je sporedno". Ili nisu, već su je preveli na internacionalni jezik većine uspješnih! Ambivalentnost nije tek pojednostavljeno definiran moralni defekt pojedinaca i grupa, a još manje stilska figura kao sukus slavenske antiteze u složenoj komparaciji metafora, već veoma ozbiljna simetrija osjetljive vage za odmjeravanje količine istine i neistine u ljekovitom svojstvu gorke pilule progresa.
Cijelo jutro razmišljam upravo o ovom aspektu razvoja ljudske ličnosti: kada i zašto smo miris septičke jame prihvatili kao vrhunski duhovni fragrance? Šta je u njemu tako opojno da je postao temelj humanosti iz kašike prestarjelog graha? U tom i takvom promišljanju zateče me lamentacija osviještenih nad nesnosnom lakoćom odbijanja što bržeg i skorijeg hvatanja priključka na zaglušujuću lokomotivu EU progresa, ukrašenog kuljajućim crvenim dimovima, iza kojih je sve tako fascinantno nježno i ružičasto. Ali, (prokleto vječito „ali!) jedna nedorečenost i dalje budi dilemu: ne doima li se EU u mnogim aspektima kao zla maćeha koja nema samo dva aršina, nego svako malo novi uvjet postavi, tako da se u konačnici ispostavi kako će nahoče u vlastitu kuću moći tek kada odraste i donese sa sobom ćupove zlata? Sve i da su ovi prostori kontaminirani nacionalnizmom, zatvoreni u državice, izolirani od svježih ideja, suočeni sa siromaštvom i beznađem, te korumpiranim elitama koje ta ista EU podržava, teško da će izaći iz tame Srednjeg vijeka, živeći u karanteni i podražavajući obrazac izoliranih ostrva! Ako želimo napraviti ljudsko biće, ne treba ga držati u kavezu! Prosto pravilo primarno! Ipak, ne treba smetnuti s uma da je zdrav razum postao raritet, a i lomače nikada nisu bile sasvim ugašene, jer se tako brže rasplamsavaju za dnevne potrebe onih koji su potpuno zaboravili, ili, pak, nikada nisu ni znali što je poštovanje ličnosti i privatnosti.

Ja, dobra vakta za sve bezdušne i nelijepe! Ne, ne bih da zaboravim: svemu su roditelji zavist i ljubomora, manifestni kroz njihovo čedo klevetu, e da bi se odstranila konkurencija, pa makar to značilo i "ukidanje" matere, uzornog novinara sa sjajnim prospektima, uz, dakako, diskreditiranje moćnog medija i njegove izabranike, o čijoj selekciji kadrova bi se moglo raspravljati. Koliko truda treba da izgradimo čovjeka, a kako malo je potrebno da ga unište "odabrani", što sebi prisvajaju samo njima znan obrazac besmrtnosti! Pa, tako, jedna politička gromada koju i iz mog sahana hranimo, reče piscu ovih redova strogo:“ Ne uznemiravaj me više!“ Dobrota nije u tome da budemo pokorni posmatrači, aplaudirajući pobjednicima zbog mrvica sa njihove prebogate trpeze, već u djelovanju, sukladno elementarnom moralu i etičnosti, jer: "Samo se slabići ne usuđuju biti pravedni." Tagora.

31.10.2011

ZEMALJSKI MUZEJ BIH-SINONIM TRADICIJE ILI TRANZICIJE?

Ne postoji razlog koji se riječima može objasniti da nisam sinoć započela svoju ispovjest o događaju koji mi je u slutnji odjeknuo kao kikot zloduha. Moj poslovično izbaždareni instinkt za preživaljavnje, što neutralnom posmatraču liči na paranoju, govorio mi je da će sve ale i utvare, u jednom dahu, ponovo iskočiti između redova kliske priče koja hodi po rubu nestvarno stvarnog, iskeziti se na mene, i da neću imati snage othrvati im se. Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca! U ratom poharanoj zemlji, kamo su tokom pretohodnih 16 godina, u neznanim količinama pristizale donacije i pomoć iz svijeta, reda veličine destina biliona eura! Usto, zaduženoj do posljednjeg praunuka! U zlehudom vilajetu, gdje ništa pod kapom nebeskom ne opstaje, gdje je život odavno zastao, a sve, pa i ovo obilježje jedne bogate civilizacijske baštine, nestaje, urušavajući vjekovnu želju žitelja da budu svoji na svom, da se, napokon, ćute stanovnicima svijeta! Jednaki i integrirani u civilizacijski milje 21.-og stoljeća, a ne prognani iz vlastite istorije.

Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta. Institucija koja nije bila upitna niti tokom ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast nekim novim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita, tajnih platnih lista i skupih domijenaka, prijema i putovanja: tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvalI ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe.

            Istina, ako je čitava armija opasnih momaka unovčila muku ovih prostora, i to papreno, zašto ne bi pokušali i novi državotvorci sa svojom pojakom četom socijalnih i kulturoloških diverzanata? Važno je održati privid lažnih veličina sa istorijskom zadaćom sljepačkog glavinjanja pred narodom do Domanovićeve litice, i spasiti obraz "eliti" palanačkih pijavica i drumskih sjecikesa koji ne poznaju pravila igre i za čije duboke jame u svijesti o sebi i drugima, nedostaje adekvatnih mjernih instrumenata. Prateći tok vlastitih misli, sjećanja na doživljeno i proživljeno, podsjetih se na milion pehlivanskih pokušaja da izmigoljim iz te pređe sna i jave, sa čvrstom potkom zla koji se nosi kao vlastita koža. A, tako bih željela da je mogu odbaciti i navući neku novu, pa krenuti životu pohode, tom daru ili prokletstvu, nisam sigurna. Osjetila sam, pišući tekst zemaljske sramote, da se vraća ono staro osjećanje oporosti istine o nama, što priziva zatomljena sjećanja, pretopljena u bezobličnu , prijeteću kaljugu, iz koje, svako malo, izrone bljedunjavom masom prevučeni likovi ljudi i neljudi, pomiješani: bezbojni, bezmirisni, bestežinski tromi.

Pokušavam slijediti trag Zemaljskog muzeja unazad vijek i više, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta koji vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka? Koliko se aktualna slika Zemaljskog muzeja, kao zajedničkog kulturnog dobra, uklapa u sliku tranzicije državnog i društvenog vlasništva u ruke pojedinaca ili grupa, organiziranih na iodeološkim međama populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, što cijelo jedno područe Europe izolira od duhovnog, intelektualnog, a time znanstvenog, tehničko-tehnološkog i ekonomsko-političkog progresa, teško je reći. Izvjesno je, međutim, da u ovoj državi još uvijek obitavaju živi ljudi koje treba, ako ništa, a ono iz čiste pristojnosti pitati za volju. Možda tih „spopala-maca“ 450.000 Eura i nije neka cifra čak niti za dobrano osiromašeno bosanskohercegovačko pučanstvo, a u funkciji prepoznavanja vlastitih korijena, porijekla i geneze nacionalnih i kulturoloških atributa.

27.12.2011.