MARGARITAS ANTE PORCOS

"OTELO: Svoje paloše 
u korice uvuc'te da ih rosa 
ne ospe rđom. Vi, sinjore dobri, 
možete bolje zapovedati 
starošću svojom nego oružjem."V. Šekspir

Demokracija ima specifičnu gustoću, zahvalnu da izbaci na površinu posebno dizajnirane futurističke ideje opće i posebne namjene, za koje se čvrsto drže njihovi kreatori, spremni na velike žrtve i odricanja. Zasad se još uvijek ne zna čije! Ili, možda, griješim? Bilo kako mu drago, ne artikuliram, pritom, isključivo balkanske prilike u prolongiranoj fazi eksperimentiranja sa novim standardima H&ACC&AP (Halapljivo i Alavo Cepaj Cipove i Apetitli Po(ž)deri), već Svijeta koji pokazuje znake uronjenosti u ljepljivu želatinoznu supstancu specijalne recepture za skidanje rđe sa točka istorije, te mazivo njegovog dinamičnijeg obrtanja nekim novim stazama budućnosti. I u tom zbunjujućem presipanju iz šupljeg u prazno, trgnu me asocijacija na  viskozitet moje omiljene krem juhe od gljiva bukovača, pa, zdvajajući, pomislih da sve rjeđi i bljeđi čorbuljak opominje kako u nju promakne i koja ludara, zbog čega prečesto izbliza nazočim situacijama čiji me zaplet tjera da, svako malo, promrdam glavom stisnutih očiju, i provjerim da li sam budna, ili haluciniram? Doduše, ne bi bilo nikakvo čudo da nam se duhovi onih što su danas pogonsko gorivo čovječanstva počinju priviđati, vrišteći da su povaljeni kao zalog nekih novovjekovnih alhemijskih receptura kojima se od njihovih potomaka stvaraju obnovljivi prirodni resursi.

Možda ću iznenaditi rijetkog čitaoca ovog štiva, ali u slijedu zbrkanih misli naletjeh i na Jonathana Swifta i njegovu sjajnu satiričnu alegoriju o Guliveru i Liliputancima, smještenu u engleski milje 18.-og stoljeća, dakle prije no što su izmišljeni motori sa unutrašnjim sagorjevanjem, pa im nafta nije bila trn u oku, ali jesu druga blaga, uvijek ljepša i bolja u tuđem dvorištu. Iznenadih se gotovo proročkoj pronicljivosti i maestralnom situiranju psihologije masa, impresionirane čudesnom veličinom čovjeka, sve dok im ovaj koristi da premoste prepreke, a kao nagradu ne očekuje ništa. I sve tako do nekog trenutka moralnog imperativa, preko koga niko častan, svjestan svoje snage, ne može udovoljiti iznenada izmiljelim pretenzijama i ambicijama sićušnih, onih koje je trebalo donedavno štiti. Sigurna sam da je gotovo svako od nas upoznat sa kvintesencijalnim scenama dobrohotnog  diva-pustolova koji se zaputio u neistražene svjetove, doživjevši brodolom, da bi bio spašen kao zatočenik Liliputanaca, vezan užadima i pričvrćen koljem za zemlju, kako bi tim maleckim, ne većim od palca, bio primjeren poligon za istraživanje mirakula moći i znanja velikih.

Saga o snazi kojoj ljuborom ophrvan tašti kralj Liliputanaca želi pokoriti i uništiti svoje neprijatelje, jedna je od najmoćnijih parodija danas više nego ikada aktualne odgovornosti vlasti, ali i granice tehnoloških i znanstvenih napredovanja, u funkciji najnižih poriva i strasti.

Autodeifikacija kao prvi signal ludosti, a možda baš i ludila, nije nova pojava u ljudskom rodu, već se milenijima razvijala do današnje zaprepašćujuće enigme procesa satanizoranja drugih i drugačijih. Atila Bič Božiji bi u novoj eri uživao slavu velikog stratega, što zorno potvrđuje njegova čuvena izreka: "Nije dovoljno da ja pobijedim. Svi ostali moraju da izgube!" Šta reći, osim da je njegov kredo doveden do perfekcije u kreiranju novog poretka. Pritom se ne štede sva moguća i nemoguća otrovna kumulativna punjenja za bojeve glave znanih i neznanih oruđa za eliminiranje nepoćudnih. Da je blizu istini ova tvrdnja, najvjerodostojnije svjedoči šarmantna izjava prvog direktora FBI, Edgarda Huvera: „Pojedinac je hendikepiran kada se susreće sa teorijom zavere, jer je ona toliko monstruozna da ne može da poveruje da je istinita.“

Gdje su u tome svemu naši "istraživači fleka" u tuđim životima, pa još primamljivo upakovanih u šljašteću plauzibilnu laž za Swiftove mase, teško je reći, ali da su posljedice pogubne, ne samo za ličnost u fokusu, već i njeno uže i dalje okruženje, više je nego izvjesno. Šta je cilj, ne bih znala, jer da znam, morala bih biti dio te zastrašujuće paradigme.

-„ Imperativ našeg vremena je samozaborav i nepoštovanje sebe“ reče neko sa mirisnim imenom, shvaćajući da je razvijanje ljubavi prema sebi pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni "zgaziti sebe", vrtjet ćemo se u začaranom krugu zločina, jer takvi "zgaženi" nemamo kapaciteta voljeti! Zaista je veličanstven čin kao Fenix ustati i nastaviti život bez mržnje i osvete prema onima koji su časne ljude, samo zbog njihove posebnosti, u pepeo pretvorili. Još je impresivnije imati snage i hrabrosti, te pružiti ruku bačenom, ili posrnulom. Sjetih se jednog zastrašujućeg zločina iz strasti i mržnje koji je završio bez ikakve osude, čak i sredine gdje se dogodio, jer je riječ o djetetu "iz društveno prihvaljive obitelji"- veoma često korištena definicija na ovim prostorima za izgrednike sa jakim zaleđem. Danas su svi na to zaboravili, ili, ponekad, tiho, u paučinom zapretenim budžacima savjesti pripomenu, pretpostavljam, jer imaju važniji zadatak: uništiti ostatak svjedoka i konkurencije, onih zloćudnih tumora društva, koji još nisu naučili klanjati se autoritetima, a ne nekim tamo moralistima sa defektom jednakosti! Upitan zašto diskreditira neke časne osobe, jedan od naturaliziranih sugrađana koji jede malu djecu, mi je davno rekao: "Pa, posljedica rata! Vidio da se samo tako nešto postiže..." Eklatantan primjer inteligentnog psihopate-survivor-a, dobro upućenog u kodex vladara iz sjene što kupuju besmrtnost tuđim nestankom, dok glas mudrih pokojnika i dalje odjekuje kao pobuna:

‎ -"Vaše vrijeme je ograničeno. Stoga, nemojte ga protraćiti tako što ćete živjeti tuđi život. Nemojte upasti u zamku i živjeti sa mišljenjem drugih ljudi. Ne dozvolite da buka stavova i mišljenja drugih potisne vaš unutarnji glas.“ Prečuli su svojom kratkom pažnjom nastavak Jobsove poruke: „ I najvažnije, imajte hrabrosti da slijedite svoje srce i svoju intuiciju. Oni već nekako znaju šta želite postati. Sve ostalo je sporedno". Ili nisu, već su je preveli na internacionalni jezik većine uspješnih! Ambivalentnost nije tek pojednostavljeno definiran moralni defekt pojedinaca i grupa, a još manje stilska figura kao sukus slavenske antiteze u složenoj komparaciji metafora, već veoma ozbiljna simetrija osjetljive vage za odmjeravanje količine istine i neistine u ljekovitom svojstvu gorke pilule progresa.
Cijelo jutro razmišljam upravo o ovom aspektu razvoja ljudske ličnosti: kada i zašto smo miris septičke jame prihvatili kao vrhunski duhovni fragrance? Šta je u njemu tako opojno da je postao temelj humanosti iz kašike prestarjelog graha? U tom i takvom promišljanju zateče me lamentacija osviještenih nad nesnosnom lakoćom odbijanja što bržeg i skorijeg hvatanja priključka na zaglušujuću lokomotivu EU progresa, ukrašenog kuljajućim crvenim dimovima, iza kojih je sve tako fascinantno nježno i ružičasto. Ali, (prokleto vječito „ali!) jedna nedorečenost i dalje budi dilemu: ne doima li se EU u mnogim aspektima kao zla maćeha koja nema samo dva aršina, nego svako malo novi uvjet postavi, tako da se u konačnici ispostavi kako će nahoče u vlastitu kuću moći tek kada odraste i donese sa sobom ćupove zlata? Sve i da su ovi prostori kontaminirani nacionalnizmom, zatvoreni u državice, izolirani od svježih ideja, suočeni sa siromaštvom i beznađem, te korumpiranim elitama koje ta ista EU podržava, teško da će izaći iz tame Srednjeg vijeka, živeći u karanteni i podražavajući obrazac izoliranih ostrva! Ako želimo napraviti ljudsko biće, ne treba ga držati u kavezu! Prosto pravilo primarno! Ipak, ne treba smetnuti s uma da je zdrav razum postao raritet, a i lomače nikada nisu bile sasvim ugašene, jer se tako brže rasplamsavaju za dnevne potrebe onih koji su potpuno zaboravili, ili, pak, nikada nisu ni znali što je poštovanje ličnosti i privatnosti.

Ja, dobra vakta za sve bezdušne i nelijepe! Ne, ne bih da zaboravim: svemu su roditelji zavist i ljubomora, manifestni kroz njihovo čedo klevetu, e da bi se odstranila konkurencija, pa makar to značilo i "ukidanje" matere, uzornog novinara sa sjajnim prospektima, uz, dakako, diskreditiranje moćnog medija i njegove izabranike, o čijoj selekciji kadrova bi se moglo raspravljati. Koliko truda treba da izgradimo čovjeka, a kako malo je potrebno da ga unište "odabrani", što sebi prisvajaju samo njima znan obrazac besmrtnosti! Pa, tako, jedna politička gromada koju i iz mog sahana hranimo, reče piscu ovih redova strogo:“ Ne uznemiravaj me više!“ Dobrota nije u tome da budemo pokorni posmatrači, aplaudirajući pobjednicima zbog mrvica sa njihove prebogate trpeze, već u djelovanju, sukladno elementarnom moralu i etičnosti, jer: "Samo se slabići ne usuđuju biti pravedni." Tagora.

31.10.2011