Ne postoji razlog koji se riječima može objasniti da nisam sinoć započela svoju ispovjest o događaju koji mi je u slutnji odjeknuo kao kikot zloduha. Moj poslovično izbaždareni instinkt za preživaljavnje, što neutralnom posmatraču liči na paranoju, govorio mi je da će sve ale i utvare, u jednom dahu, ponovo iskočiti između redova kliske priče koja hodi po rubu nestvarno stvarnog, iskeziti se na mene, i da neću imati snage othrvati im se. Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca! U ratom poharanoj zemlji, kamo su tokom pretohodnih 16 godina, u neznanim količinama pristizale donacije i pomoć iz svijeta, reda veličine destina biliona eura! Usto, zaduženoj do posljednjeg praunuka! U zlehudom vilajetu, gdje ništa pod kapom nebeskom ne opstaje, gdje je život odavno zastao, a sve, pa i ovo obilježje jedne bogate civilizacijske baštine, nestaje, urušavajući vjekovnu želju žitelja da budu svoji na svom, da se, napokon, ćute stanovnicima svijeta! Jednaki i integrirani u civilizacijski milje 21.-og stoljeća, a ne prognani iz vlastite istorije.
Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta. Institucija koja nije bila upitna niti tokom ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast nekim novim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita, tajnih platnih lista i skupih domijenaka, prijema i putovanja: tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvalI ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe.
Istina, ako je čitava armija opasnih momaka unovčila muku ovih prostora, i to papreno, zašto ne bi pokušali i novi državotvorci sa svojom pojakom četom socijalnih i kulturoloških diverzanata? Važno je održati privid lažnih veličina sa istorijskom zadaćom sljepačkog glavinjanja pred narodom do Domanovićeve litice, i spasiti obraz "eliti" palanačkih pijavica i drumskih sjecikesa koji ne poznaju pravila igre i za čije duboke jame u svijesti o sebi i drugima, nedostaje adekvatnih mjernih instrumenata. Prateći tok vlastitih misli, sjećanja na doživljeno i proživljeno, podsjetih se na milion pehlivanskih pokušaja da izmigoljim iz te pređe sna i jave, sa čvrstom potkom zla koji se nosi kao vlastita koža. A, tako bih željela da je mogu odbaciti i navući neku novu, pa krenuti životu pohode, tom daru ili prokletstvu, nisam sigurna. Osjetila sam, pišući tekst zemaljske sramote, da se vraća ono staro osjećanje oporosti istine o nama, što priziva zatomljena sjećanja, pretopljena u bezobličnu , prijeteću kaljugu, iz koje, svako malo, izrone bljedunjavom masom prevučeni likovi ljudi i neljudi, pomiješani: bezbojni, bezmirisni, bestežinski tromi.
Pokušavam slijediti trag Zemaljskog muzeja unazad vijek i više, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta koji vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka? Koliko se aktualna slika Zemaljskog muzeja, kao zajedničkog kulturnog dobra, uklapa u sliku tranzicije državnog i društvenog vlasništva u ruke pojedinaca ili grupa, organiziranih na iodeološkim međama populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, što cijelo jedno područe Europe izolira od duhovnog, intelektualnog, a time znanstvenog, tehničko-tehnološkog i ekonomsko-političkog progresa, teško je reći. Izvjesno je, međutim, da u ovoj državi još uvijek obitavaju živi ljudi koje treba, ako ništa, a ono iz čiste pristojnosti pitati za volju. Možda tih „spopala-maca“ 450.000 Eura i nije neka cifra čak niti za dobrano osiromašeno bosanskohercegovačko pučanstvo, a u funkciji prepoznavanja vlastitih korijena, porijekla i geneze nacionalnih i kulturoloških atributa.
27.12.2011.
No comments:
Post a Comment