ZEMALJSKI MUZEJ BIH-SINONIM TRADICIJE ILI TRANZICIJE?

Ne postoji razlog koji se riječima može objasniti da nisam sinoć započela svoju ispovjest o događaju koji mi je u slutnji odjeknuo kao kikot zloduha. Moj poslovično izbaždareni instinkt za preživaljavnje, što neutralnom posmatraču liči na paranoju, govorio mi je da će sve ale i utvare, u jednom dahu, ponovo iskočiti između redova kliske priče koja hodi po rubu nestvarno stvarnog, iskeziti se na mene, i da neću imati snage othrvati im se. Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca! U ratom poharanoj zemlji, kamo su tokom pretohodnih 16 godina, u neznanim količinama pristizale donacije i pomoć iz svijeta, reda veličine destina biliona eura! Usto, zaduženoj do posljednjeg praunuka! U zlehudom vilajetu, gdje ništa pod kapom nebeskom ne opstaje, gdje je život odavno zastao, a sve, pa i ovo obilježje jedne bogate civilizacijske baštine, nestaje, urušavajući vjekovnu želju žitelja da budu svoji na svom, da se, napokon, ćute stanovnicima svijeta! Jednaki i integrirani u civilizacijski milje 21.-og stoljeća, a ne prognani iz vlastite istorije.

Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta. Institucija koja nije bila upitna niti tokom ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast nekim novim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita, tajnih platnih lista i skupih domijenaka, prijema i putovanja: tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvalI ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe.

            Istina, ako je čitava armija opasnih momaka unovčila muku ovih prostora, i to papreno, zašto ne bi pokušali i novi državotvorci sa svojom pojakom četom socijalnih i kulturoloških diverzanata? Važno je održati privid lažnih veličina sa istorijskom zadaćom sljepačkog glavinjanja pred narodom do Domanovićeve litice, i spasiti obraz "eliti" palanačkih pijavica i drumskih sjecikesa koji ne poznaju pravila igre i za čije duboke jame u svijesti o sebi i drugima, nedostaje adekvatnih mjernih instrumenata. Prateći tok vlastitih misli, sjećanja na doživljeno i proživljeno, podsjetih se na milion pehlivanskih pokušaja da izmigoljim iz te pređe sna i jave, sa čvrstom potkom zla koji se nosi kao vlastita koža. A, tako bih željela da je mogu odbaciti i navući neku novu, pa krenuti životu pohode, tom daru ili prokletstvu, nisam sigurna. Osjetila sam, pišući tekst zemaljske sramote, da se vraća ono staro osjećanje oporosti istine o nama, što priziva zatomljena sjećanja, pretopljena u bezobličnu , prijeteću kaljugu, iz koje, svako malo, izrone bljedunjavom masom prevučeni likovi ljudi i neljudi, pomiješani: bezbojni, bezmirisni, bestežinski tromi.

Pokušavam slijediti trag Zemaljskog muzeja unazad vijek i više, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta koji vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka? Koliko se aktualna slika Zemaljskog muzeja, kao zajedničkog kulturnog dobra, uklapa u sliku tranzicije državnog i društvenog vlasništva u ruke pojedinaca ili grupa, organiziranih na iodeološkim međama populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, što cijelo jedno područe Europe izolira od duhovnog, intelektualnog, a time znanstvenog, tehničko-tehnološkog i ekonomsko-političkog progresa, teško je reći. Izvjesno je, međutim, da u ovoj državi još uvijek obitavaju živi ljudi koje treba, ako ništa, a ono iz čiste pristojnosti pitati za volju. Možda tih „spopala-maca“ 450.000 Eura i nije neka cifra čak niti za dobrano osiromašeno bosanskohercegovačko pučanstvo, a u funkciji prepoznavanja vlastitih korijena, porijekla i geneze nacionalnih i kulturoloških atributa.

27.12.2011.

OSVRT:"Kutija života", Sabahudin Hadžialić, prva knjiga najavljene trilogije "Raskršće svjetova"

UVOD

I

„Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“ Mehemed-Meša Selimović: „ O Bosni“

II

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

III

Postoje dava načina da se bude izgubljen: prvi je ne znati gdje si, a drugi je otići tako daleko naprijed, da niko ne zna gdje smo!

„...       Ako se ispituje osobne živote onih za koje se, općenito, drži da su imali značajan utjecaj na ljudsku misao, jedna stvar postaje znakovita: oni su, za najveći dio, vrlo čudni, neobični ljudi, jer da su kao svi drugi, ne bi bili izumitelji u najširem smislu tog pojma, nego bi činili stvari na isti način poput ostalih, uključujući i društvenim konvencijama determiniranu kategoriju uspješnih. Napredak ljudske spoznaje gotovo nikad ne dolazi u skladu sa očekivanjima, predvidivo, poput proširenja već dobro poznatog puta. Aristotelova logika, Newtonova fizika, Galileovo eksperimentiranje s prirodom, Rembrandtovo korištenje sjeni, Plankov Quantum, Armstrongov izum frekvencijske modulacije, radikalne su invencije, nastale kao koraci izvan staze istraživanja njihovih suvremenika. Nova znanja gotovo uvijek nastaju izvan utabanih putova, gdje drugi odlaze da pokupe ono što je već pročišćeno i prepoznatljivo...“

Robert Canup (američki publicista).

 “Kutija života“ kao spirtus movens

Potraga za vlastitim identitetom

          U fluidnoj pređi između jave i sna, na već iskustveno potvrđenim vrijednosnim sustavima vlastitog književnog opusa, satkan je poput mitske predodžbe o realnome svijetu, i posljednji roman Sabahudina Hadžialića „Kutija života“, prvi u najavljenoj trilogiji „Raskršće svjetova“, doimajući se kao pomak u neke nove prostore mašte i još neiskušane stvaralačke postupke, u kojima, uvijek iznova, prepoznajemo pisca trajno uronjena u aktualnu društvenu zbilju. Trag pera, onaj isti iz ne tako davno publikovanih knjževnih, poetskih i publicističkih radova, sublimiran u britkoj rečenici, u slobodarskoj misli, u plimi životnog iskustva što zapljuskuje svaku riječ istom snagom i u „Kutiji života“, jednako je jasan i prepoznatljiv, premda se čitalac gnjura u sasvim nova prostranstva misli i ideja, jer su putanje, ali i ishodišta stvaralačke invencije i imaginacije autora bitno drugačiji od svih prethodnih djela.Time njegovo stvaralaštvo dobija novu dimenziju društvene aktualnosti, jer se tematski u cijelosti oblikuje kao reakcija na konkretna zbivanja u bližem okruženju, ali i na globalnoj razini, osiguravajući mu posebno mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

 ¸           Štivo koje imamo pred sobom je svojom strukturom i leksikom neobična mješavina žanrova u kojima Sabahudin Hadžialić smjelo žonglira živahnim i, nadasve, nepretencioznim stilom, eksperimentirajući sa specifičnim otklonom od standradiziranih kanona strukture romana, vješto preplićući  putopisnu reportažu sa mitološkim ornamentima i sagama, poeziju sa lekcijama iz historije i civilizacije, objektiviziranu stvarnost sa ontološkim poniranjem u najdublja, najapstraktnija i najzamršenija pitanja univerzalija. Junake koji prožimaju njegovo vlastitio biće, pisac situira u vijekovima oblikovanom kolektivno nesvjesnom, ali i sasvim konkretnim historijskim istinama i zbivanjima na razmeđi svjetova, što se u svakom pojedincu projicira na neponovljiv i specifičan način, nikada ne remeteći zajedničku crtu svojevrsnog stereotipa. Hadžialić svojim romanom artikulira jednu asimetričnu dimenziju Balkana, primarno Bosne i Hercegovine, gdje se sublimiraju davinčijevski odrazi dva suprotstavljena ogledala, čija percepcija i refleksija kodova nije eminentno istočna i zapadna, već ove dvije izmiješane, istovremeno, sa sjevernim i južnim magičnim transverzalama, ukrštene u  jedinstvu ekstremnih suprotnosti. Sam naslov djela upućuje na neprikrivenu namjeru autora da  svojevrsnim autobiografskim svjedočenjem, sa paralelnom pričom o srednjovjekovnom miljeu i avanturama glavnog junaka i tragičnim ishodom, podastre dokaze o evoluiranju mentalne matrice žitelja ovog podneblja pod kontroverznim utjecajima vanjskog svijeta, koja bi, u konačnici, mogla biti argument za devoluciju duhovne supstance. U toj i takvoj nakani, Hadžailić uspijeva potvrditi da je ambivalentni spiritus movens jednog tamnog i, za historiju, nedokučivog vremena, skriven u otpornoj jezgri tradicije i narodnog predanja, uspio preživjeti sve civilizacijske turbulencije, zorno se manifestirajući u duhovnoj paradigmi dualizma, kao neuništive eterenalije suvremenog čovjeka. Svi putevi života u potrazi za vlastitim identitetom, za svojim nastavkom, za drugim ja, zapravo su uzlet za slobodom, pravom i pravdom, za ljubavlju i plemenitosti misije svakog pojedinca u ovozemaljskom životu; kao ljudska potreba za uklanjanjem svekolikih granica i vododjelnica, utkana u cijeli opus Hadžialićev, tako da se, uistinu, može govoriti o arhetipskoj temi koja trajno okupira spisatelja.

Radnja romana „Kutija života“ asocira na knjigu "Sveta krv i sveti gral" koju su 1982. objavila tri BBC reportera, za čije pisanje se rodila ideja pri snimanju BBC-ovog dokumentarnog filma o francuskom svešteniku Berengeru Saunieru. Kružile su, naime, priče da je stekao veliko bogatstvo nakon što je otkrio i dešifrirao četiri stara svitka skrivena u šupljem stubu svoje crkve u gradiću Rennes-le-Chateau. Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, angažiran prilikom snimanja filma, po izlasku knjige su u javnom nastupu na BBC izjavili kako su saznali da ti stari zapisi još uvijek postoje i da se u njima otkriva postojanje tajnog udruženja nazvanog Prieure de Sion, čiji zadatak je bila zaštita potomaka Isusovih i stvaranje preduvijeta za njihovo nesmetano preuzimanje vladavine nad čitavim svijetom. Opštu pometnju i oštre reakcije demistificiranjem mita o Svetom gralu, zlatnom putiru koga je Isus koristio tokom Posljednje večere, izazvale su tvrdnje i navodi autora knjige da je udruženje ostalo aktivno tijekom svih ostalih stoljeća, a medju njegovim članovima se ističu Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, te Charles de Gaulle. Radon, glavni junak Hadžialićevog romana kreće u potragu za kutijom života, nošen uvjerenjem da će pronaći odgovore na pitanja o sreći i mudrosti i, neupućen u obrede, nevičan protokolu iskonskih čuvara tajni, bezazlen i prostodušan, otvara još jednu u nizu replika Pandorine kutije na kojoj nema reza, niti skrivenih ključaonica. Slična sudbina je zadesila i junaka modernog doba u paralelnoj priči kutije u kutiji, gdje se spominju poznata imena autorovih suvremenika i njihovih potomaka.

Mitologizirana prošlost i nedosanjana budućnost

Posmatrati svekolike historijske turbulencije na Balkanskom poluotoku 20.tog stoljeća iz ugla angažiranog pisca, analizirati i definirati anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovini, te, općenito, kroz glavne likove romana problematizirati fenomen balkanizacije regije, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih zbivanja, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru. Suočen sa pojavnim manifestacijama apokaliptičkih razmjera, čiji obol je signifikantno nepoznavanje vlastitih korijena, Hadžialić se svojim moćnim racijom odupire bodlerovskom iskušenju nepovjerenja prema vremenu sadašnjem i bijegu u  fantazije, legende i sigurnost daily dreamer-a, zbog čega se njegov roman razlikuje od mnogih sličnih pokušaja. Iz oskudnih, tek mitovima i legendama pothranjivanih implikacija o porijeklu i genezi nacionalnih i kulturoloških atributa, primarno trajbalnih, autor blagošću učitelja upućuje čitaoca na zaključak da je u ovim smutnim vremenimna iznjedrila perfidno artikulirana paradigma neargumentiranih animoziteta, uz kreštavo i kakofonično opetovanje različitosti, projiciranih u specifičan otklon od filozofskog poimanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti, koje nam na stranicama svog romana u romanu, pisac ponovo vraća na uvid. Uz razvijanje i kultiviranje religijskih i folklornih diskursa, kao odrednica etničke identifikacije, imperativ je, po Hadžialiću, aktualizirati modalitete filozofskog i sociološkog koncepta kritike usmenim predanjem formirane svijesti o samosvojnosti, a time i nametnutim obrascima podjela. 

         Tlo Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka poprište migracija naroda i naviranja osvajača s raznih strana, trajno je detrminirano kao sjecište na razmeđi civilizacija i dodira različitih svjetova, stoljećima graničeći između zapadnog i istočnog kulturnog kruga. Teritorij današnje Bosne i Hercegovine dijelom se podudara sa linijom tih sudbinskih razdvajanja - ali često i dodira - jer od doseljenja u ranom srednjem vijeku, istočna granica tada manje prohodnih planinskih područja koja su naseljavala keltska i ilirska, a kasnije većim dijelom južnoslovenska plemena, oscilira oko granica između nekadašnjega Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (u 4.stoljeću), kasnije podvojenih svjetova čiji sukob civilzacijski traje i danas. Kroz njezino se tkivo isprepleće teritorij Franačkog i Bizantskog Carstva (u 9. st.), a zatim razmeđe katoličke i pravoslavne crkve (sredinom 11. st.), pa kršćanstva i islama (od 15.-19. st.), čiji, nerijetko, divergentni utjecaji su evidentni i danas, na početku 21. stoljeća. Mogli bismo se složiti sa jednom od teza Ive Goldsteina, da „ima i drugih europskih zemalja gdje se susreću različite kulture, kao Španjolska ili južna Italija“, ali  Bosna i Hercegovina ima sasvim osebujan položaj stoga što se ovdje ne sastaju samo dva, nego se povezuju i isprepleću čak četiri civilizacijska kruga: uz istočni i zapadni, još i sjeverni srednjoeuropski i južni mediteranski.   

Jedan od spisateljevih lajt motiva, naime, nije tek puki prijelaz iz jednog u drugi oblik političke vladavine, sa jednim ili više gospodara, pod tuđim ili vlastitim zastavama, već lomovi epoha kada dobrota, ljubav za bližnje, znanje, vještina i trud nisu presudni za determiniranje uloge i statusa pojedinaca i grupa. Nedostatak istorijske i civilizacijske odgovornosti za ideološke stramputice populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, postaje modus vivendi i modus operandi zemlje u regeresiji, udaljavajući je neslućenom brzinom od okruženja u već vidljivu duhovnu izolaciju i vraćajući je u srednji vijek opskurne i razmetljive hajdučije. Razumjeti i prihvatiti da nije riječ o državotvornosti inspirarnoj bajkama i lamentacijama nad povjesnom tragedijom jednog populusa, znači poznavati, prije svega, druge sa kojima je, u interakaciji, vijekovima Balkan dijelio varijable i konstante minulih vremena. Ta i takva istorija, drumskim zasjedama omeđena i mitovima prožeta, na rubu bezbožnosti i bogobojažljivog idolopoklonstva, trebalo je da bude učiteljica života, umjesto vododjelnica i nova dimenzija bezumlja, kao rezultat spekulativnih i manipulativnih vračanja - kao prokletstvo iz nekog zaboravljenog vremena; relikt prošlosti metafizički transponovan iz kolektivno nesvjesnog u sablasnu svijest o samoidenftifikaciji kroz sadržaje koji se decenijama pokušavaju objektivizirati, duboko urezani u bosanskohercegovačku mentalnu strukturu dvadesetog stoljeća.

              Veličina čovjeka i književnika-pjesnika jeste upravo u profinjenosti, lucidnosti i tananosti koji, nerijetko, zamigolje u košmare kompleksne senzibiliziranosti životom, otkrivajući nepoznata područja emotivne i intelektualne skale kojom definiraju sami sebe, prije svega, a potom i svijet što ih okružuje. Ambiciozan i zahtjevan projekat pisanja trilogije sa pričama koje nisu fikcija, već većma stvarnost, prošla, sadašnja i buduća, potpuno je novi momenat u piščevom prepoznavanju vlastitih inspiracija i aspiracija, kamo seže njegovo duhovno bilo, rastače se, obrušava niz bedeme jastva, ponire i izvire u bučnom vrelu neke nove rijeke što hita ka utoku, ka Hadžialićevoj neiscrpnoj energiji. Život, s lakoćom prihvaćen u njasirovijem obliku, sponatnim misaonim procesima ponovo se vraća na početak priče. I, pisac se ponovo zapitao o suštini bivstvovanja, a pitanje je budjenje, premda i sam zna da su putevi do odgovora ezoterično bauljanje u mraku eshatologije: oni su ispod kože, u krvi koja pulsira kroz vene, u dahu i damarima, alhemijom komutarnih identiteta pretvorenih u vezove na sidrištu razbijenih iluzija.

          

Kontinuitet potrage za Istinom

       Vraćajući se u šarmantni svijet svog djetinjstva i prvih sjećanja na prijateljstva i ljubavi, roditeljski dom, susjedstvo, Hadžialić nam otvara širok prospekt besprijekorne raspoređenosti emotivnog i refeksivnog, harmončan ritam rečenice, sa porukom koja svjedoči da nesporazumi, najčešće sa krvavim epilogom, izviru iz nedostatka komunikacije čovjeka sa čovjekom, opsesije vlastitim egom koji interpersonalna, pa i politička praksa još iz iz davnina, podstiče svim sredstvima, jer je izvor moći pojedinica i grupa. I mnogo više od toga! Zasigurno, jedan od najmoćnijih generatora crnog svjetla ispod koga se reflektiraju zaslijepljenosti, projicirajući iskrivljenu sliku svijeta i našeg mjesta i uloge u njemu. Rječju, svega što ugrožava taj narcisoidni dio pregolemog jastva ambiciznih da svoj život grade na potenciranju različitosti, tražeći uvijek publiku na vašarištima taštine, hipodromima privilegija, brzacima nedosanjanih snova djece što su diktirala tempo okruženju, vješto i lukavo migoljeći, sa smiješkom, i izvlačeći se ustranu skrušeno, za prstohvat izmičući kazni, kad lopta slomi staklo prozora, ili riječ neutješno probode nečije srce. Zvjezdani časovi čovječanstva nisu počeli od časa našeg ulaska u svijet kakav poznajemo, a niti se s njim završavaju, samo se pojavljuju znaci u djelima poput ovoga ispred nas, da postoji kontinuitet potrage za Istinom koji hrabri, nadahnjuje i oslobađa.Roman „Kutija života“ prati ovu nit latentnog paradoksa od prastarih vremena, kompilirajući tradiciju i iskustvo, te analizirajući uzroke i posljedice kroz duhovni, moralni i intelektualni kredo spisateljeve erudicije, vidljive u tematskoj raznovrsnosti, jezičkoj slobodi i mekoći, izražajnim sredstvima iz kojih pršti poruka orbi et urbi o neprihvatljivosti ropske limitiranosti, dekadentne podijeljenosti i hipokrizije svijeta što je u profitu zakopao svoj duhovni i moralni identitet i vjeru, obilato se koristeći krilaticom „divide et impera“, više nego učinkovitom na balkanskim vjetrometinama.

Hadžialićeva stilsko formalna sredstva ne odstupaju od njegove žanrovske svestranosti, pa satirik u mah postaje nježni pjesnik lire, ili tradicionalni narator priča što plijene pažnju slušalaca i čitalaca, mameći ih i uvlačeći duboko u koloplet neiskazanih povjesnih i suvremenih istina, čiji memljivi talozi u nama postaju pretežak teret, sve dok riječ ne probije opnu mistifikacije koja je, ništa drugo, do sustavno korištenje filtra ili pomno brušene prizme za interpretiranje stvarnosti, na način koji odgovara određenoj logici, snažno  pritom inokulirajući odabrani identitet. Takva prizma postaje obrazac tumačenja i komunikacije, te pomaže u stvaranju ideološke tradicije koja obrće  povijesne zbiljnosti na željeni način. Samozavaravanje ove vrste zahtijeva određeni stupanj neznanja i naivnosti koji su hvaljeni kao vrline, a i važan su obrambeni mehanizam protiv zla koje ulazi u ljude putem kritičkog uma. Neoromantične, pretežno vjerske mistifikacije, usmjerene su na mase, ali u pravilu su proizvedene i kodificirane od pojedinaca koji su, u određenom smislu, odvojeni od publike. Hadžilaićeva gama poetskih i proznih radova, jedno je od najmoćnijih oružja u suprotstavljanju ovom pomodnom trendu ideološko-religijskog fiksiranja logike konzistentnih termina i koncepcija. Pisac u romanu, što je dosta neuobičajena praksa, piše goleme fusnote sa precizno definiranim obrazloženjima pojmova, ne ostavljajući ni za čas dilemu u autentičnost upotrebe tradicionalnih naziva, posebice toponima, u pravilu vezanih za događaje i žitelje Bosne i Hercegovine.

Rekli su u Hadžialiću: 

""Biti pisac, a to vidim kao uzvišenu i nedostižnu metaforu, u svim vremenima značilo je i znači da si sa listom prazne hartije ostavljen na milost i nemilost pred svekolikim ništavilom. Napušten pred tolikim opsenama i nebrojenim lažima koje prete da svakoga ko hvata pero u ruke gurnu u ponor. Doduše, Danilo Kiš, u tom listu prazne hartije, je video otisak palimpsesta, celu književnost. Pisac kao onaj robijaš Šalamova neprestano kroti zmije. Možda je jedina olakšavajuća okolnost što s njim, kako to reče Margaret Diras, svi pišu, i čitaoci i junaci i naratori, bez obzira da li to rade, kako je to popularno danas reći, „mastilom ili krvlju“. A mastilo je piščev znoj, gorke suze." R. Bratić, jedan od dobitnika Andrićeve nagrade za književnost, komentirao je ovako nedavno usvojenu odluku Akademije „Ivo Andrić“ iz Beograda, o dodjeli ovog visokog priznanja Sabahudinu Hažialiću*.

 *12.4.2011.g. je predsjednik i osnivač Akademije “Ivo Andrić”, književnik Radomir Smiljanić, u svome domu u Beogradu, razgovarao sa književnikom Sabahudinom Hadžialićem, obavjestivši ga da mu je jednoglasnom odlukom Žirija dodijeljeno priznanje Akademije “Ivo Andrić” za 2011.g. Nagradu će književnik Sabahudin Hadžialić primiti na dan dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, 26.10.2011.g.

ZAŠTO SAM ZA OTCJEPLJENJE RS? (autor: mladi čovjek bez zaposlenja i budućnosti)

Ovaj post objavljujem na svom blogu iz samo jednog razloga, definiranom u pitanju koje sam sebi postavila, nakon čitanja teksta: kako se desilo da potrebama, željama i nadanjima vlastite djece pretpostavimo autoritete koji su doveli ovu zemlju na rub opstanka? Dvojimo li ikada šta smo im ostavili kao izbor između krajnjeg siromaštva, čiji epilog je put bez povratka na jednoj, i borbe bez pravila, čiju suštinu definiraju riječi jednog od najvećih gangstera svih vremena, na drugoj strani:

"Možeš dospjeti dalje s toplom riječi i pištoljem nego što bi mogao samo s toplom riječi.“ Al Capone

14.12.2011

ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio. 

1377, kad kralj nas bjese Tvrtko

Jasno i glasno izjavljujem, sa punom odgovornošću: želim da se Republika Srpska odvoji i da idu sa milim bogom gdje god su naumili. Ne želim da ispaštam više zbog nečije bolesne imaginacije da se može nasilu živjeti zajedno. Suština neslaganja sa secesijom RS-a je u „patetičnom“ izgovoru da bi se tim činom legalizirala etnička čišćenja koja su Srbi objektivno i počinili, ali i da bi se opravdali vlastiti propusti, glupost i kukavičluk. Pa, zar ta legalizacija već nije učinjena Dejtonskim sporazumom, kada su ljudi koji su kasnije privedeni sudovima pravde za stravične zločine, dobili svoju državu ? To je legalna država sa svim funkcionalnim mehanizmima vlasti, sa svojom policijom, školstvom, zdravstvom i svim onim što čini jednu državu državom; ovo je činjenica, ona je nepobitna i moramo to prihvatiti. 

Dragi moji Bosanci, ili kako hoćemo već da se zovemo, da Vam prevedem: narod iz RS neće da živi sa nama u istoj zemlji, ne vole nas i nije im i niti će im ikada biti žao zbog zla koje nam je učinjeno. Ispadamo očajnici koji smatraju da bolje znaju od Srba šta je dobro za njih same. Da smo ovoliko vremena potrošili razvijajući vlastite sposobnosti, proizvodnju i kulturu, danas bi bili respektabilna grupa, narod, horda, šta god ... Ovako smo siromašna skupina gubitnika, žrtava koje se na koljenima grčevito drže skuta svog dželata, nostalgično grcajući o nekakvom zajedništvu, i padaju u trans pri pomenu bivše Juge. Iste one Juge u kojoj smo bili priznati kao smješna pojava, nastala zbog potrebe da se ima „islamski argument“ pred nesvrstanim i arapskim zemljama, od kojih su se „kamčila prirodna bogatstva“, te se imalo pogodno tlo za prodaju naoružanja nekim tamo mrziteljima „američke demokracije“. Onaj koji bi digao glas i proklamovao islamsku kulturu i naciju u toj „divnoj“ i često spominjanoj Jugi, bio bi najstrožije kažnjen, a njegova porodica je dovodjena pred jasan izbor: ili nestaje on, ili nestaju svi.

 Sada nam se pruža prvi put u istoriji mogućnost da imamo „svoja četiri zida“ i da pokažemo šta znamo i možemo, ali mi opet biramo lažno zajedništvo. Isto kao da se bojimo ostati sami. Kao da se bojimo ili, pak, znamo da mi to sami ne možemo i ne znamo. Možda je po srijedi činjenica da mi ne možemo funkcionisati bez okrutnog gospodara koji baca ponekada mrvice preživjelim robovima? Postoji u narodu izreka: "„Bolje sluga u dobra gospodara neg' sam svoj mufljuz“. Pokusurajmo se jednom za svagda. Hoće otcjepljenje, neka ga imaju. Treba novcem platiti dug iz zaduženja zemlje iz koje bježe, i treba platiti finansijsku, privrednu, moralnu štetu koja će nastati zbog rasparčavanja države. Treba da servisiraju sva zaduženja za investicije, koje su dobili na ime „manjeg Bosanskog entiteta“. Nakon toga ostajemo sami sa sobom po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji. Fildžan država. Jest' pa šta? Više nas niko neće klati svakih pedeset godina nakon što nas dobro istroši u rudnicima, na putevima i čim mu malo omrznemo. Konačno ćemo da vidimo da li možemo da postanemo narod ili ostajemo fusnota na prašnjavim i požutjelim stranicama svjetske istorije. Jedino što možemo svi izgubiti je ovo vječno juče. 

A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske. 

Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu. 
Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. 
Zalud ti je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim. 
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis. 
I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja. Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabisa. 

undefined

Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO

Estetska hirurgija: POSMRTNI MARŠ KLOVNOVA II DIO: Moj unuk i Blakanika Trebalo je, deda Strale, da ga čuješ kad me ugledao na stubama! -" Baba! Baba! Babaaaaaa!“, smijehom praćene ...

COMEDIA VITAE, ET VICE VERSA

Roman "Peščanik", autora Andreja Glišića

Recenzija Zlate Žunić

„Zato što je već vreme, najzad, da se dozvoli pozitivnoj ličnosti da predahne; zato što smo pretvorili u tegleće kljuse pozitivnog čoveka i što nema pisca koji nije jahao na njemu, terajući ga i bičem i svačim što mu padne pod ruku; zato što su izmučili pozitivnu ličnost do te mere da sada na njoj nema ni senke od vrline, nego su ostale samo kost i koža umesto tela; zato što licemerno dozivaju pozitivnu ličnost; zato što ne poštuju tu pozitivnu ličnost. Ne, vreme je najzad da se upregne i podlac. Dakle, prežemo podlaca!″ (Nikolaj Gogolj - „Mrtve duše") 

"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." (Erazmo Roterdamskim „Pohvala ludosti“)

Rezimirajući utiske o jednoj, po meni, znakovitoj zbirci satiričnih priča iz života sa subliminalnom porukom u nepretencioznim grčko-latinskim nazivima i simbolici nadnaslova, „Peščanik“, nastaloj na ovim zlosrećnim balkanskim vjetorometinama, sjetih se Orvelovih riječi: „U vrijeme sveopće obmane, govoriti istinu je revolucionarni čin." Opetovano mi se nameće nekoliko gorkolikih pitanja o frustirajućem kolektivnom kukavičluku, pa i nespremnosti ljudskog roda, u cjelini, da o diskrepanci deklarativne demokracije, te restaurirane robovlasničke invencije na jednoj, i aktualnoj distorziji poretka stvari, na drugoj strani, progovori duhovitom blagošću poduke Horacija,  Juvenala, Erazma Roterdamskog, ako su već Rable, Gogolj, Domanović odveć oštra sječiva za iracionalni otklon u New Age paradigmu negacije svijesti i savjesti. Ili, odeđenije, kako to i autor knjige pred nama, Andrej Glišić, čini: koliko kompromisa je istinski u funkciji naše vlastite dobrobiti, te da li rušilački mandat koji najveći dio čovječanstva daje svojim vlastodršcima, pod pritiskom svekolikih, manje ili više primamljivih manipuliranja, predstavlja pokriće za robovsku snishodljivost i krizu identiteta takozvanih „malih, običnih“ ljudi, oli mučenika, nalik ekseru, čije kretanje naprijed je uvjetovano žestinom udaranja po glavi?

         Umor, depresija, posvemašnje osjećanje promašenosti, usamljenosti, napuštenosti, život isključen iz dojučerašnje realnosti, pa sad i ovdje nemirnim tokom prati neki nepoznati, paralelni svijet, uokvireni su ramom grotsknih prizora iz vlastite svakodnevnice, sa obolom salvi smijeha u duhovitim slikama sopstvene neadekvatnosti, izmiljeloj ispod šinjela nekadašnjeg oficira narodne armije zemlje koje više nema. Govoreći apolitičnim rječnikom nimalo bezazlene  svakodnevnice, Glišić tka pređu vlastitog viđenja velepozdravljene disolcije i tranzicije, kao eufemizma za dekonstrukciju i adaptaciju društvene zajednice kroz socijalnu entropiju; kao put do novog seta vrijednosti, politički i ekonomski uglavljenih u posve drugačiji poredak stavri. Dakle, proces koji je tegoban i nimalo zdrav za većinu učesnika, jer je traumatična (d)evolucija sa mnogo proizvedenog smeća i društvenih otpadaka, rječju, kolektivno mučnog, sporohodnog i, najčešće, dugotrajnog gubitništvo pojedinca, siromašnih stratuma društva po mjeri bogatih:

„Dvadeseti vek je grozomorniji, užas! Da! Užas se proširio Evropom, ona je predvorje ideja za dvadeset i prvi vek... Vera, ljubav, i nada su nas napustile... konačno pakt sa đavolom... Mars je lukav, nameračio se, otkiva novo oružje za Karantiraniju,

uvodi blokadu slobodoumnima, da bi... Bog bi ga znao, šta bi...Zar opet? ... popravni iz istorije... iste scene... Zavadi pa vladaj, dokle? Dok se može... tražili ste... gledajte... ovo je

virtualna stvarnost, iskrivljena... svinjarije maloumnih pohlepa.Na pozornici pučkog teatra (komedija del’ arte) politički mešetri, frustrirane persone, slavoljubivi skoro jevići, Skaramuši, borbene Pjetrunele, klovnovi, liturgijske drame, opšti karakazan u Meziji inferior... širi se, sve više i na gore... u požar... Veseli svađalica, ogrbaveli Pulčineli, ne uspeva u dvoboju sa farisejima, ponestaje i uma i daha, a pritom... afiše, su same sebi žaoke,

sramne tantijeme... ćutimo, znamo im nameru... nemilo eho nas sustiže... Rat... Rat... Rat...“

Smiješna knjiga o strašnim stvarima, o klovnovsko-klanovskoj diskrepanci i vesternizaciji. U zoni sumraka i dalje ostaju protagonisti relativiziranja časti i ljudskog dostojanstva drugara, komšija, poznanika i prijatelja, što se uzima kao zasluga, viteštvo i rodoljublje, a sve u funkciji dosad neviđenog finansijskog inženjeringa, vlasničkog redizajniranja i tehnolovaške obnove izlomljene i očerupane privrede koja sušičavo kašljuca pod teretom pajdaške podrške očuvanju bogomdane vlasti. I sve to praćeno je orkestriranim pjevom i domoljubljem vječitih pravovjernih zaljubljenika u autoritete, usput dobro plaćenih za „dobrovoljnu“ službu oligarsima, održivim samo uz ideološko-mitske fanfare na kojima su predšasni vrhunski virtouzi. Dok čitam uzburkane stranice iz nedosanjanih snova o pravu i pravdi, prati me osjećanje nelagode zbog već duboko ukorijenenog manira međusobnog "odmjeravanja" snaga iz perspektive posvemašnje nesigurnosti i sa praga pečatirane sirotinje. Njegovo visočanstvo i vrhovno božanstvo "novac", zbog koga se u sve druge bogove kunemo, poodavno je nadvisilo moralno i humano s ovu stranu normalnog i prirodnog poretka stvari. Ima jedna lijepa misao Tome Akvinskog: „Gdje razum staje, tu ljubav nastavlja“. Nije, međutim, odgovorio na pitanje koje logično slijedi: „Šta se dešava kad nema ljubavi?“ Ni njemu umnom, ni meni sićušnoj nije nepoznanica odgovor da, ako ljubav omane, ostaju bezumlje ili mržnja kao izbor, o čemu pisac, Andrej Glišić, vjerodostojno svjedoči, obznanjujući da spoznaje koristimo, ili u jalovoj, pa i opasnoj potrazi za istinom, ili u perfidnom nastojanju da izvučemo korist za sebe. Mučenici, tako, postajemo zatočenici New Age agende, bazirane na prastaroj strategiji (ili prokletstvu) otimanja i klevete, kao moćnim instrumentarijem generiranja permanentnih krvoprolića i tektonskih pomijeranja za lov u mutnom. Lišeni empatije i samodiscipline koji su, u pravilu, začarani krug uzroka i posljedica neuljuđenosti, svekoliko zaostajanje nastojimo iskompenzirati onim što imamo na raspolaganju, najčešće sirovom snagom i argumentom batine.

         „Peščanik“, kao skica posvemašnje prolaznosti čovjeka u vremenu i prostoru, zanimljiv je i kao svojevrstan melange instrumentarija i sredstava učinkovite mentalne higijene, evidnentne u dobrano načetoj duhovnoj supstanci uprosječenog građanina-potrošača, sada već bivše nam domovine, viđena okom Paja Patka u Diznilendu, prepoznatog u nama samima, ne samo u kolijevci na zapadnim stranama. Taj sunovart u prazninu sanjanog glamura na samoj ivici incidenta, neodoljivim šarmom mami i opčinjava obećanim slobodama, te kaubojskim vještinama spasilaca lijepih dama i usamljenih mama od nasilnih starosjedilaca i usvinjenih ispičutura. I sve se dešava u besprjekornom balansu perfidne ludosti, ezoteriziranog pragmatizma i ekumenskog  eklekticizma Rječju, čista ekvilibristika oksimorona. Ne zaostaju kao uzori niti mafijaški kumovi, najjači postament vladalaca samdopadnih država  u tranziciji, neki novi Don Vito Korelone i Al Kapone koje je sirotinja motivirala na velika „pregnuća“ za dobrobit „obitelji“, nerijetko oprvadavana izdašnim bogobojaznim donacijama za javne kuhinje, sigurne kuće i gladnu dječicu, tek da se „obraz“ opere, a bogami i novac. Ljudsko stado treba pastira, a ovaj se ne oslanja samo na pogolemu batinu, već mnogo više na svoj vjerni i odani čopor pasa čuvara i goniča, e da bi umnožio blago i stigao do statusa neprikosnovenog gazde-uzgajivača. Dakako, radikalizirajući, pritom, i potrošnju za vlastite potrebe, nauštrb pomoći siromašnoj braći svijeta, bez kojih se, zasada barem, može i mora. Do nekih boljih vremena. Posebna priča je čobansko zvjezdoznanstvo i opetovanje krilatice da, ako si sam ne pomogneš, neće ni Bog, jer od vazala Sančo Pansa-mentalne matrice, izboriti se do povlaštene pozicije samostalnog pomoćnog dogazde, zaista treba znati kome i blagodaran rukoljub snishodljivo položiti.

Glišićeva misao, pod ustjecajem ruske književnosti, ima snagu emocije i to, upravo, zbog neraskidiva preplitanja posebnog, dakle individaulno iskustvenog, i općega, iliti kolektivno ontološkog, pa svaka priča ima vlastito breme i ideju koju pisac utjelovljuje svojim bivstvovanjem, i težak je teret, jer se živi stvarnim životom, a ne imaginarnim. Na svjetlost dana, uz dobitnike, prilagođene svim vremenima i sistemima, pisac izvači i one odbačene, obične, nesrećne, nevažne, male likove za koje je hod tranzicije urušavanje prepozatljivog i prihvatljivog  sistema vrijednosti za račun novog društvenog poretka koji će, tobože, u nekim budućim vremenima, izjednačiti prava društvima, s obje strane Berlinskog zida. Pritom se Andrej Glišić služi stilskim sredstvima parodije, travestije i burleske: od kontrasta, preko hiperbole, do ironije, jer se istinski efekat nalazi u oštroj suprotnosti, odakle pršti  rafiniran poziv za pomoć junacima suvremenih priča, grotesknih, bizarnih, apsurdnih, često na ivici horora i fantastike

„Mars je crven... puca od zadovoljstva... uspela mu strategija, profitirao je, a Čovek... Da, a šta čovek? Šta? On ne zvuči gordo, ćuti u sopstvenoj škrinji, potuljeno dogoreva k’o sveća na izdisaju... možda se i stidi... uplašen je pred sopstvenim glupostima... naslonila se samo na jednu stranu. Možda? On, taj ČOVEK, umišljen mlatara ćitabom: „Corpus juris civilis“, razgoni maglu, zagovara i, mesto i vreme: - Da li je to to?... - Da to je ta, fatamorgana, al’ ona je tamo negde... Šta, ona je stvarnost... Ubeđujem sopstveno ego, sloboda i nije u nama, ona je tamo negde, u belom svetu... Da pobegnem? Ne ostaću! Biće bolje... Demokratija je došla, na oružju... Pobedila je, al’ koga i za koga? Nije važno, šetam k’o guska u magli i... pitanja... pitam se pitnjem o pitanju... šta dalje, umoran sam...“

         Stiče se dojam da se sa grupom književnih pera ex Jugoslavije, okupljenih oko satiričnih časopisa, na scenu vraća afirmativna kritička misao koja analizira i secira poražavajuće stanje u privredi i društvu država nastalih disolucijom Jugoslavije, što u ovom trenutku dišu na slamčicu preciznog „fi“ promjera, tek da se ne zaguše na rubu opstanka. Da bi se satira, pak, dogodila i oplodila, u svakoj zemlji mora da postoji određeno zrnce svijetle duhovnosti koja je podloga za beskompromisno izlaganje podsmjehu erodirajuće društvene prakse. Kako stvari sada stoje, turbulentna pregrupisavanja snaga i preraspodjela bogatstava na Balkanu, ali i u svijetu, još se  nisu primaknula željenom cilju, pa se ne nazire epilog krvavog pohoda u ime demokratije i za demokratiju, što Andreja Glišića ne ostavlja ravnodušnim, a još manje ga čini pragmatičmo anticipativnim. On zna i upozorava da će se sasvim neočekivano, samo u jednom trenutku, srušiti najdeblji Zid nevidljive stigme svekolikih podjela; štit korisne šutnje, tog najmoćnijeg oslonca plauzibilne laži, plutajući, istina, još uvijek, nesigurno na uzburkanom okeanu mixa zapjenjenih emocija, mračnjačkih spekulacija, iluminacija, satanističkih diskursa, naivnih revolucionarnih pokliča, do priča o altruističkim neoekumenizma. Riječ je tek o nagovještajima onoga što slijedi, čime će jedna faza civilizacijskog razvoja čovječanstva biti okončana. Demonstriranja nekih novih nukleranih toljaga i genetski modificiranih šargarepa za poprilično amorfnu i sve apstraktniju sociološku kategoriju odbrane sloboda i suvereniteta naroda i država, skriva karikaturalni bućkuriš sa ukrasnom mašnicom MDG (Millenium Developmen Goal)! Tako, eto, pisac uočava da, unatoč svim nedoumicama jednoumnih i bezumnih, lutanja, nesporazuma i prećutnih iskrenja, do otvorenih ratnih sukoba i podrške nacionalnom prestižu, sa svim implikacijama planetarnog Sudnjeg dana, ljudi svih boja, rasa, socijalnih statusa, svrstavaju se nasuprot onih što se, već neku godinu unazad, deranski neozbiljno igraju vatrom, ispitujući koliko je mnogo previše. I, sve ovo, uz strateški dobro osmišljeno istraživanje i glorificiranje animoziteta palanačkih esnafa, uvijek spremnih na dobrodošlicu pomoći sa strane, ma koliko koštalo.Sve drugo je ostalo bagatela, simbolika ugrađena u lažni i jefitini brand koji snabdijeva prividom mira tihu većinu pauperizirane i intelektualno kastrirane urbane gerile.

         Da kritička misao, ipak, nije sasvim mrtva, potvrđuju i sve češće i glasnije opservacije na fonu zaboravljene istine, poput „Peščanika“  kojim pisac reafirmira priču o urušavanju utopijskih pokušaja sociološke znanosti davnih 50-tih i 60-tih godina, pod pritiskom duhovnog odronjavanja moralnih vrijednosti i vrlina, uz promicanje novca kao božanstva neupitnih atributa moći, da spriječi obezvrjeđivanje i poricanje objektivne spoznaje. U tom i takvom ambijentu dragocjeno sredstvo uljuđivanja je satira i njen poziv na duhovnu renesansu. Razlog više da se knjiga toplo preporuči čitalačkoj publici.

Djecu u lice pogleda ISTINA

Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar

Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako radi...Confucius

      Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli. 

Čast mi je biti mali dio ove veličanstvene sage  o Nuri Bazdulj Hubijar, o nama...

         Bosanskohercegovačkom književnom maniru svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju, događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost, priječeći jasan pogled ka budućnosti.

         Nema pravila, i to je jedina izvjesnost sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima, a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA, zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku, život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.

         Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.

         U nekoj novoj ikonografiji ovih prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je, upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!" Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih, među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju. Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!

Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik, sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i definira odlomak  iz antologijskog romana „Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:

         -„ Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”

         Nastojanje, čak i najmeritornijih, da analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru. Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.

         Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke, ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo, ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje 21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!

Zlata Žunić, arabista&turkolog

Izgubljeni

od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18

sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za nenapisana grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

radujući se nedočekanoj slobodi

hrabreći nedosanjanim snovima

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oštricom riječi isječenim oblakom

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose starce i mrtve

živuće načinjene od voska i maski

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika s obzora

prebrojavaju umiruće

ordene častohleplja dijeleći

ili tek misao eteričnu

skrivenu pokrovom savjesti 

kao negaciju svijesti

o zamišljenoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom,

izgnani u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni