TRUMANOVA JAJA I MUK ELOIA

(februar 2012, kolumna u MaxMinus-u, ili anticipacija junskih dešavanja)

Ko zadobije vlast, izgubi razum. (Platon)

Surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada

Odsutno zurim u PiCija kao autista, svjetlosnim godinama udaljena od ovog čudnog vakta, projektiranog za neku novu vrstu Zemljana, u procjepu vremena udobno ušančenih, što nas svako malo u svoje prostrane podzemne hodnike uvuku, implantirajući novu od mnogobrojnih „celofan mudrolija ", kojima se, postepeno i pod krinkom, uzimaju slobode, valjda zbog mogućnosti samoranjavanja, i nameće globalna kontrola nad životom, uključujući i nova pravila umiranja! Sferično-haotično se kotrljam od jedne do druge teme i dileme. Promrmljah za sebe: „Moram se koncentrirati, ako neću da provdem sate nad običnim tekstom koji je neobičan samo zato što valja uvezati svu bjelosvjetsku papazjaniju u suvislu cjelinu, a i polemizirati sa usopljenim trbuhozborcima koji, za lijepu paru i sinekuru, brane sebe i svoje gospodare argumentima čije agregatno stanje ni u mini ledenom dobu, samo dvije sedmice ranije, ne bi držali ni pol džezve hladne vode.“ Kako se od zime i gladi pomrla sirotinja diljem svijeta, a i ratovi s kraja proteklog i početka novog milenija redefiniranih razvojnih ciljeva globalnog partnerstva, artikuliraju kao neizbježni pratilac svakodnevnih prežvakavanja retuširane prošlosti i ružičasto projicirane budućnost, pokušavam se fokusirati na najbitnije. Dvojim, pritom, što je važnije: da li već gotovo izvjestan napad alijanse na  Iran, uz neuvjerljivu retoriku koja prati realiziranje sanitarnog (čitati: bez oružja!) koridora kroz blisko i srednjoistočni put sirovina, pardon: svile, ili, moguće, domaća pokerašaka scena vječitih blefera na kartama političkog profita? A, možda, i mi, obični smrtnici, što ovako maleni ispod zvijezda dignute glave odlučno snishodljivi koračamo ka sigurnosti kraja, da se Olimp ne dosjeti prije vremena smjestiti nas šest stopa u utrobu Majčice Zemlje, odakle smo, vele, ponikli? Jer, ona još jedina pomno skriva greške u čudo života upućenih, zanavjek praštajući našu neokajanu griješnost rođenja i prokletstvo koegzistiranja sa barbarogenom, u kainskom okršaju.

Otkočena misao ja sam đavo

Učini mi se da je sve rečeno sublimirano u jednom davnom izumu koji je spasavao svijet izumiranja: Trumanova jaja! I, bijaše svjetlost, nestade tama; sreća se širila poput miomirisa egzotikom orijenta začinjenih invencija majstora kulinarskih vještina, što predugo izgladnjivanim stvaraju iluziju sitosti toplog utočišta u ljepotama ovosvjetskog holograma! Hm, odličan lajtmotiv, jer smo postali surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada u pokušaju, zapleli u istoriju i gledamo u budućnost očiju prepunih prošlosti. Jest da mud(r)ologe zabolje uho za svo ovo pisanije, ali mi je milo upravo to saznanje, jer će im promaći i vijest da nisu više prvi na čelu kolone bogova, a taj se previd na Balkanu plaća povelikom đumrukom (carina). I sve ovo skupljeno na jednu gomilu, asociralo me, u dobar čas, na konceptualiziranje dijalektike predstavljanja dominacije muškog roda kroz feminističku ambivalnetnost! Moram priznati, masculin atribucija, čak i jajeta, tog izvora života, u meni pobuđuje osjećanje vlastite neadkvatnosti marginalca koji bi da utrči u središte priče i razbuca asimetriju lingvističke zablude u klasifikaciji. Baš zbog jajeta, imenice srednjeg roda u našem jeziku, koja je dobila konotaciju spasonosne formule života kroz tehnološki iskorak konzerviranja u dehidriranom stanju, da bi bila konzumirana, tokom svih svjetskih postratnih sukoba (kao da sve krvave revolucije nisu ratovi!), u sintagmi „Trumanova jaja“, pripisujući, tako, zaslugu za bogomdano pravo na život, superiornim, kosmatim bićima, relativizirajući ženski doprinos. Naspoljetku, nije li i Truman od majke rođeno biće, gologlavo i gologuzo?! Nasmijah se u sebi zbog ovih svojih varijacija o temi rodne jednakosti: „Šta sve živu čovjeku ne pada napamet, kad se odmetne od klišea!?“ Priče o jednakosti su salonska  šarada dokonih i narcisodino ubijeđenih aukcionara i kolekcionara ljudskih slabosti, zaključih prije no što mi misao skrenu put reanimiranih religijskih proturječja koja se uvijek i, u pravilu, javljaju kao prethodnica nekog novoprojektiranog puta za okršaj, a sve u dobroj namjeri, sa iritantnim  vokabularom i još iritantnijom stiliskom formacijom jezika, nerazumljivog običnom čovjeku.

Islam u žiži idejno tempiranog koncepta 

Oscar Wilde

Oštra pera aktualnih „analitičara“ Islama, kojima ne nedostaje retoričke i misaone discipline dok svjedoče kako se muslimanski svijet tek na početku 21. vijeka zahuktao u Renesansu, valjda, kroz korištenje modernog naoružanja u dokazivanju pravne norme i kulturološko-civilizacijskih standarda. Nikako se, pritom, ne spominje da su unutar današnjim najmoćnijih država svijeta bila nepoznata kupatila i hamamdžici, oliti guzoperi Vizantije i Arapskih sredjovjekovnih država, dok je Europa kakala kroz prozore i davila se u koleri, te da se Renesansa, lege artis, zasniva na civilizacijama Istoka koje su prenosili arapski i jevrejski naučnici i mislioci, do Kordobskog kalifata, pa i dalje. Bernard Lewis, (rođen 31. svibnja 1916), izuzetno cijenjen britansko-američki povjesničar (i obavještajac), znanstvenik u oblasti orijentalnih studija i politički komentator, Jevrej porijeklom, u svojim analitički argumentiranim traktatima govori da su tokom islamskog Zlatnog doba (oko 750 CE -. C 1258 CE), pa i kasnije, do kraja 16.og stoljeća, filozofi, naučnici i inženjeri iz tog civilizacijskog kruga pridonijeli razvoju tehničkog, tehnološkog i intelektualnog stvaralaštva, očuvanjem tradicije nestalih civilizacija i njenim unaprjeđivanjem vlastitim izumima i inovacijama. Savim je druga priča potonje zaostajanje, pa i nazadovanje kroz sindrom kolonijalne ovisnosti, ilustrativno sublimirane u krilatici Dezmonda Tutu-a: “Kada ste došli, imali ste Knjigu u ruci, a mi zemlju. Dali ste nam Knjigu i pozvali da kleknemo i molimo se zajedno zajedničkom Bogu. Kad smo otvorili oči, vi ste imali zemlju, a nama je ostala Knjiga!“

Nutricionistička hereza ikonoklasta 

Witkiewicz, Stanislaw Ignacy (1885-1939)

General Confusion 1920Movement: Expressionism

Theme: AllegoryTechnique: Oil on canvasMuseum: 

National Museum: Krakow, Poland

Na drugoj strani nove linije razgraničenja, pak, pragmatizam novozavjetnih branitelja najmlađe Abrahamske religije u BiH, identično političkoj matrici najjačih državotvornih struktura, što su se održale na zelenoj grani i u razvalinama exyu, personificiranih onomad u vojnom i bezbjednosnom sigurnosnom sustavu, iz kojih su izmiljeli danas nedodorljivi tajkuni, reducira se, u pravilu, na lik i djelo nekolicine, a ne vascijelog naroda, dobrano ugroženog i varljivim mirom. Svom silinom ratoborne retorike, iza leđa moćnih zaštitnika, obrušavaju se dojučerašnji ideološki čistunci i uzdanice SKJ na kritičare odveć oštrog i ničim odbranjivog klasnog raslojavanja u ratom poharanoj zemlji. Nije li malo previše braniti očito zbunjena sakralna i svjetovna vođstva koji se snagom svog socijalnog upliva odriču nutricionističke hereze onih što bi htjeli napuniti trbuhe, i to nakon godina gladovanja, ugrožavajući metabolizam, čije zdravlje je vođama najviši etički cilj, oliti moralni imperativ? I, meni se, evo, pobrkali harfovi, pa nikako da se dosjetim kako su ti isti alhemičari uspjeli spojiti sakralni etički kodeks kapital odnosa sa ideološkom zabludom profane marksističke jednakosti među ljudima, odakle su, sa svim espapom i privilegijama, potekli? Opet sam nešto bitnog propustila, a sve od Titina vakta! E, baš dugo pamtim, a nemam više ni sliku Crvenkapce u bijeloj košuljici i marinsko-plavoj plisiranoj suknjici, što ne znači da su posrnule i bajkom ozračene lisice i vukovi, zbog kojih smo silno plakali dok nam je mama čitala Ćopićevog „Mačka i pijetla“, te Grimove horore! Davno sam počela sličiti uspavanoj (eutanaziranoj) ljepotici, u mirisu dimnih zavjesa od  srednjovjekovnih lomača za pročišćenje zraka, uz obavezni dance macabre bolesnih ispred praga i prozora, za koje nikada nisam bila sigurna da li se raspojasano smiju, ili u strahu vehementno podvriskuju. Njima ne bi pomogla ni Trumanova jaja, pomislih, sjećajući se, usto, i spaljenih afričkih sela, ebolom zaraženih, naracijom naučne ekvidistance opisanih u knjizi koju sam redigovala, tokom kratkog buđenja iz sna, da bih zaspala ponovo, nakon što je ova dospjela do europskih akademskih krugova.

Visokosofisticirani darvinizam i Potop

U sredstvima javnog informiranja, nimalo lijepe vijesti: repriza prošlogodišnje, ili nova epizoda haosa koja bi se mogla proširiti na jednu trećinu čovječanstva, definitivno lišenog "prekidača" za isključivanje ludosti i gluposti. Koliko je ljudski rod daleko od apsurda maksime: "dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane?" U Subsaharskoj regiji milioni umiru od gladi, a scene dugih kolona jedva pokrivenih prašnjavih, bolesnih i ekstremno izgladnjelih žena, djece, muškaraca! Izaziva osjećanje stida i u meni koja nemam baš previše! Da li bismo bismo bili drugačiji da smo i sami "neko"? Plašim se odgovora što bi mogao iznjedriti novo pitanje: zašto se na najvećim svjetskim TV stanicama, godinama emituju jedni te isti korektivno-didaktički prizori, ako je bilo dovoljno vremena da se toj metanaraciji, sa motivima brižljivo čuvanim od javnosti, dade human epilog? Ovdje bi već Trumanova jaja pomogla, ali očito nije namjera, a još manje cilj prekratiti agoniju, s rezigniranošću zaključujem, dok mi likovi svjetskog establišmenta iza titan(ijum)skih kapija, satelitima osmatranih, sa sve njihovim pripuzima, blaziranog izgleda, ogrezlim u perverziju pravljenja skupocjenih sapuna od vlastitog sala, prežderavanjima natučenog, kao kontrapunkt Trumanovim jajima, promiču pred očima u ulozi dominantne vrste iz romana „Vremenska mašina“. Za to vrijeme Eloi i dalje marširaju u muku, bez svog zalutalog vođe-junaka! Postoji samo jedna vrsta ljudi kojima, nerijetko, duboko u sebi "zavidim"! Riječ je o samosvjesnim i u sebe potpuno sigurnim zatočenicima Napoleonova sindroma koji nikada ne dođu u dilemu o valjanosti njihove percepcija, recepcije, koncepcije i ostala zbirka "cija"! A, u svakom vremenu i svim sistemima njihovi klo(v)novi su tu, sada već i uz pomoć sjajno uznapredovale tehnologije krioprezervacije, u čiju učinkovitost uvjerava i nedavni podvig naučnika Instituta za biofiziku Ruske akademije nauka, uzgojem biljke iz sjemena starog 30 hiljada godina, pronađenog u slojevima sibirskog leda.Unatoč brižljivo organiziranoj novoj verziji sinemaskop kolor potopa, uvijek postoji negdje Noina barka spasa. Ostaje nejasno da li je ovaj put riječ o replici Pandorine kutije sa genima Morloka, ili zaleđenom Prometeju koga će, kako sada stvari stoje, Olimp ponovo okovati, da mu orlovi i vrane jetra kljucaju, sve dok se čovjek ne rodi, spreman da preuzme krivicu ljubavi na sebe:

''Ovakvu ćeš podnosit vječno strašnu kob,

jer ne rodi se još tko riješit će te tog.

To kazna je što ljudski ljubio si rod.'' (Eshil, Okovani Prometej)

Estetska hirurgija: U KROŠNJI BAOBABAdrveta majmunskog kruha Ja se n...

Estetska hirurgija:
U KROŠNJI BAOBABA drveta majmunskog kruha
Ja se n...: U KROŠNJI BAOBABA,  drveta majmunskog kruha
Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pra...

Fascination Venus i 2012

Piše: Karmen Medija, bih književnica

 

Rijedak nebeski spektakl-tranzit Venere između Sunca i Zemlje, 5/6 juni 2012

   Šta ćete raditi i gdje ćete biti 6. juna ove godine? Da li znate da pripadamo generaciji koja ima sreću biti dva puta svjedokom jednom od najrjeđih astronomskih događaja? U zadnjih 400 godina ponovio se tek sedam puta. Prvi put, nakon 6. decembra 1882. imali smo priliku 8. juna 2004.  posmatrati tranzit Venere između Sunca i Zemlje, koji se skoro u isti dan, nakon osam godina, ponavlja u srijedu, 6. juna 2012. 

   Mogućnost da se Venerin tranzit opet vidi, pružit će se čovječanstvu tek u 11. decembra 2117. a zatim 8. decembra 2125. Znači, imamo dobar razlog da ne propustimo ovu zadnju šansu.  

   Mnogi će se upitati, kako to da se, inače rijedak tranzit Venere između Sunca i Zemlje, može desiti dva puta u relativno kratkom vremenu od 8 godina? I to, nakon stotinjak godina pauze. Jedan od odgovora je zato što se Venera oko Sunca ne kreće u istoj ravni u kojoj se kreće Zemlja, već je je njena putanja pod nagibom od 3,4 stepena prema putanji Zemlje. Zatim, odgovor je i u dužini putanja koje prijeđu oba planeta oko Sunca. Dok Zemlji treba 365,256 dana da bi obišla Sunce, Veneri je potrebno samo 224,701 dana.  Zbog toga Venera pretekne Zemlju svakih 583,2 dana te najčešće prođe ispod ili iznad Sunca, a samo ponekad se desi da prođe direktno ispred Sunčevog diska i tako biva vidljiva sa Zemlje.

   Međutim, nećemo svi imati sreću vidjeti ovaj nebeski spektakl koji će početi 5. juna u 22:09 h (po srednjoevropskom vremenu CET 6. juna 00:09 h) a završiti 6. juna u 06:49 h. Stanovnici nekih geografskih regiona će biti svjedoci cijelog događaja, dok će drugi regioni biti svjedoci tek njegovog početka ili kraja. Otprilike za četvrtinu Zemljine površine, Venerin tranzit će ostati nevidljiv, pošto će se u vrijeme tranzita na tim prostorima Sunce nalaziti ispod horizonta.

   Cjelokupan tok tranzita će biti vidljiv skoro u cijeloj istočnoj i sjevernoj Aziji, Grenlandu, na sjeveru polarnih regiona, sjevernozapadnoj Kanadi i Aljasci, istočnoj i centralnoj Australiji te u većem dijelu sjevernog i zapadnog Pacifika.

     U Sjevernoj i Srednjoj Americi te na sjeverozapadu Južne Amerike, bit će vidljiv početak tranzita, ali će to biti pred sami zalazak Sunca, što znači da će oni moći pratiti tranzit već 5. juna.

    Međutim, stanovnici Evrope, Orijenta, istočne Afrike, zapadne Australije te područja pored Indijskog okeana moći će vidjeti završetak tranzita, 6. juna, kratko nakon izlaska sunca.
   Najpovoljnije će biti stanovnicima sjeverne Evrope, posebno Laponije i sjeverne Skandinavije, koji će tranzit moći dobro vidjeti, pošto se tamo u ovo doba Sunce nalazi dosta nisko. Pomalo zavidim svojoj prijateljici Tanji, koja živi u Skandinaviji, ali i drugoj prijateljici Medini u Egiptu, pošto se i ona nalazi na povoljnom mjestu posmatranja tranzita Venere, kao i sve mediteranske zemlje; Turska, Cipar, Izrael te zemlje Balkana.

   Tranzit će biti nevidljiv južnoj Americi (osim na krajnjem sjeveru kontinenta), te istočnoj i južnoj Africi. Mnogi ljubitelji astronomije su već otputovali na mjesta sa kojih se najbolje može vidjeti tranzit Venere; planet koji je od davnina kao magnet privlačio Zemljane.

Stare civilizacije i fascinacije astronomijom

   Nije slučajno da je ovaj planet oduvijek bio Zemljanima poseban nebeski susjed. Venera je oduvijek privlačila pažnju i fascinirala ljude, zbog svoje blještave i upečatljive pojave na jutarnjem ili noćnom nebu. Stare civilizacije su je smatrale božanstvom, tako da je imala svoj poseban kult i mjesto u raznim mitologijama i starim religijama, od starih mezoameričkih kultura, kao što su Maye, pa sve do antičkih Grka i starih Rimljana. Posebno Maye su pridavale ogroman značaj Veneri, dajući joj izuzetno važan uticaj na njihov život a i na svijet uopće i njegovu budućnost.

   Pošto su bili u svoje vrijeme izvrsni astronomi, Maye su prije nekoliko hiljada godina precizno izračunali i ovaj predstojeći tranzit Venere. Otkrivši da će 2012. godine, pored pomračenja Sunca i Mjeseca, doći i do  ovog, za Maye izuzetno važnog događaja, ova godina je u njihovom kalendaru označena posebnom godinom. To je Maye proslavilo u svijetu arheologije i astronomije, ali je izazvalo zadnjih godina i poplavu raznih apokaliptičnih teorija, koje su holivudskim filmskim kućama napunile kase produciranjem, uvijek dobro prodavane priče o “još jednom smaku svijeta”. Nebrojen broj mesija, vidovnjaka, pobornika novih sekti i drugih spiritualnih pokreta se naglo povećao. 2012 je, po mom mišljenju, najčešće ponavljana brojka zadnje tri-četiri godine.

   No, fascinacija Venerom se protegla i na naučna ispitivanja, tako da je ovaj planet postao jedan od najviše proučavanih svemirskih objekata. Venerin tranzit danas pomaže astronomiji u potrazi za ekstrasolarnim planetima.

Keplerovi zakoni i Venerin tranzit

   Prije 400 godina, uspjelo je Johannesu Kepleru putem matematičkih proračuna, danas poznati kao tri Keplerova zakona, unaprijed odrediti pozicije planeta. Iako je tačno odredio i tranzit Venere za 1631. godinu, nije ga doživio, pošto je ovaj poznati naučnik umro 1630. Te godine tranzit nije bio vidljiv iz Evrope, pošto se desio u kasnim noćnim satima, a nije ni praćen od ostalih astronoma jer Keplerovo otkriće nije bilo sasvim prihvaćeno i rašireno među znanstvenicima.

   Astronomi 20. stoljeća uzeli su tranzit Venere kao podlogu za daljnja istraživanja mogućih planeta izvan Sunčevog sistema te su 2004. izmjerili promjene zračenja Sunca za vrijeme Venerinog prolaska. Dobiveni rezultati su postali osnova za fotometrijski model posmatranja ekstrasolarnih planetarnih tranzita. Pomoću ove metode je u međuvremenu otkriveno 59 planeta.

   Ovog ljeta će teleskopi biti opet usmjereni intezivnije ka Veneri, kako bi se otkrile posebnosti atmosfere na ovom planetu za vrijeme tranzita, a što bi moglo koristiti potrazi za nepoznatim planetama, sličnim Zemlji.

   Znači, Fascination Venus, fascinacija Venerom, još će dugo trajati. Ostaje uzbudljivo pitanje kakve će nam misterije ovaj planet, pri najnovijem prolasku ispred Sunca, otkriti. U svakom slučaju, Venerin tranzit između našeg Planeta i Sunca je svakako vrijedno putovanje za nas.

 Ko je Karmen Medija, autor?

 Karmen Media-Velagić je književnica i pjesnikinja koja živi u Wiesbadenu, tačnije u gradiću Taunusteinu, u Njemačkoj. Svoj prvi roman "“Potraga za plavim kristalom” koji je objavljen u Frankfurtu, posvetila je djeci i mladima. O sebi sama kaže sasvim dovoljno, da bismo je razumjeli: "“Ja sam jedna od sretnika koji imaju dobre veze s domovinom ne malo svojom zaslugom. Držim se one: ako neće brdo Muhamedu, onda će Muhamed brdu. Zaljubljena sam u svoj rodni grad Bihać, pratim mu svaki pokret i udisaj, veselim se svakoj lijepoj promjeni na ulicama na kojima sam provela mladost. Djetinjstvo, tamo do moje 16-te godine sam provela u lipom malom mistu, Biogradu na moru. Zato svoj život dijelim na dvije etape: Morska i Unska. Svaka lijepa na svoj način. Posjeta tim kalinama i mahalama svaki put me usreći."

 Recimo, umjesto zaključka, da fascinira književnicin dijapazon interesovanja i široka paleta tema o kojima, sa aspekta neupitne erudicije, snažnog misaonog toka i manirom znalca, piše osebujnim književnim stilom, čija riječ ima snagu argumenta.

MARGARITAS ANTE PORCOS

"OTELO: Svoje paloše 
u korice uvuc'te da ih rosa 
ne ospe rđom. Vi, sinjore dobri, 
možete bolje zapovedati 
starošću svojom nego oružjem."V. Šekspir

Demokracija ima specifičnu gustoću, zahvalnu da izbaci na površinu posebno dizajnirane futurističke ideje opće i posebne namjene, za koje se čvrsto drže njihovi kreatori, spremni na velike žrtve i odricanja. Zasad se još uvijek ne zna čije! Ili, možda, griješim? Bilo kako mu drago, ne artikuliram, pritom, isključivo balkanske prilike u prolongiranoj fazi eksperimentiranja sa novim standardima H&ACC&AP (Halapljivo i Alavo Cepaj Cipove i Apetitli Po(ž)deri), već Svijeta koji pokazuje znake uronjenosti u ljepljivu želatinoznu supstancu specijalne recepture za skidanje rđe sa točka istorije, te mazivo njegovog dinamičnijeg obrtanja nekim novim stazama budućnosti. I u tom zbunjujućem presipanju iz šupljeg u prazno, trgnu me asocijacija na  viskozitet moje omiljene krem juhe od gljiva bukovača, pa, zdvajajući, pomislih da sve rjeđi i bljeđi čorbuljak opominje kako u nju promakne i koja ludara, zbog čega prečesto izbliza nazočim situacijama čiji me zaplet tjera da, svako malo, promrdam glavom stisnutih očiju, i provjerim da li sam budna, ili haluciniram? Doduše, ne bi bilo nikakvo čudo da nam se duhovi onih što su danas pogonsko gorivo čovječanstva počinju priviđati, vrišteći da su povaljeni kao zalog nekih novovjekovnih alhemijskih receptura kojima se od njihovih potomaka stvaraju obnovljivi prirodni resursi.

Možda ću iznenaditi rijetkog čitaoca ovog štiva, ali u slijedu zbrkanih misli naletjeh i na Jonathana Swifta i njegovu sjajnu satiričnu alegoriju o Guliveru i Liliputancima, smještenu u engleski milje 18.-og stoljeća, dakle prije no što su izmišljeni motori sa unutrašnjim sagorjevanjem, pa im nafta nije bila trn u oku, ali jesu druga blaga, uvijek ljepša i bolja u tuđem dvorištu. Iznenadih se gotovo proročkoj pronicljivosti i maestralnom situiranju psihologije masa, impresionirane čudesnom veličinom čovjeka, sve dok im ovaj koristi da premoste prepreke, a kao nagradu ne očekuje ništa. I sve tako do nekog trenutka moralnog imperativa, preko koga niko častan, svjestan svoje snage, ne može udovoljiti iznenada izmiljelim pretenzijama i ambicijama sićušnih, onih koje je trebalo donedavno štiti. Sigurna sam da je gotovo svako od nas upoznat sa kvintesencijalnim scenama dobrohotnog  diva-pustolova koji se zaputio u neistražene svjetove, doživjevši brodolom, da bi bio spašen kao zatočenik Liliputanaca, vezan užadima i pričvrćen koljem za zemlju, kako bi tim maleckim, ne većim od palca, bio primjeren poligon za istraživanje mirakula moći i znanja velikih.

Saga o snazi kojoj ljuborom ophrvan tašti kralj Liliputanaca želi pokoriti i uništiti svoje neprijatelje, jedna je od najmoćnijih parodija danas više nego ikada aktualne odgovornosti vlasti, ali i granice tehnoloških i znanstvenih napredovanja, u funkciji najnižih poriva i strasti.

Autodeifikacija kao prvi signal ludosti, a možda baš i ludila, nije nova pojava u ljudskom rodu, već se milenijima razvijala do današnje zaprepašćujuće enigme procesa satanizoranja drugih i drugačijih. Atila Bič Božiji bi u novoj eri uživao slavu velikog stratega, što zorno potvrđuje njegova čuvena izreka: "Nije dovoljno da ja pobijedim. Svi ostali moraju da izgube!" Šta reći, osim da je njegov kredo doveden do perfekcije u kreiranju novog poretka. Pritom se ne štede sva moguća i nemoguća otrovna kumulativna punjenja za bojeve glave znanih i neznanih oruđa za eliminiranje nepoćudnih. Da je blizu istini ova tvrdnja, najvjerodostojnije svjedoči šarmantna izjava prvog direktora FBI, Edgarda Huvera: „Pojedinac je hendikepiran kada se susreće sa teorijom zavere, jer je ona toliko monstruozna da ne može da poveruje da je istinita.“

Gdje su u tome svemu naši "istraživači fleka" u tuđim životima, pa još primamljivo upakovanih u šljašteću plauzibilnu laž za Swiftove mase, teško je reći, ali da su posljedice pogubne, ne samo za ličnost u fokusu, već i njeno uže i dalje okruženje, više je nego izvjesno. Šta je cilj, ne bih znala, jer da znam, morala bih biti dio te zastrašujuće paradigme.

-„ Imperativ našeg vremena je samozaborav i nepoštovanje sebe“ reče neko sa mirisnim imenom, shvaćajući da je razvijanje ljubavi prema sebi pokazatelj univerzalne odgovornosti prema drugima. Sve dok ljubav mjerimo prema tome koliko smo spremni "zgaziti sebe", vrtjet ćemo se u začaranom krugu zločina, jer takvi "zgaženi" nemamo kapaciteta voljeti! Zaista je veličanstven čin kao Fenix ustati i nastaviti život bez mržnje i osvete prema onima koji su časne ljude, samo zbog njihove posebnosti, u pepeo pretvorili. Još je impresivnije imati snage i hrabrosti, te pružiti ruku bačenom, ili posrnulom. Sjetih se jednog zastrašujućeg zločina iz strasti i mržnje koji je završio bez ikakve osude, čak i sredine gdje se dogodio, jer je riječ o djetetu "iz društveno prihvaljive obitelji"- veoma često korištena definicija na ovim prostorima za izgrednike sa jakim zaleđem. Danas su svi na to zaboravili, ili, ponekad, tiho, u paučinom zapretenim budžacima savjesti pripomenu, pretpostavljam, jer imaju važniji zadatak: uništiti ostatak svjedoka i konkurencije, onih zloćudnih tumora društva, koji još nisu naučili klanjati se autoritetima, a ne nekim tamo moralistima sa defektom jednakosti! Upitan zašto diskreditira neke časne osobe, jedan od naturaliziranih sugrađana koji jede malu djecu, mi je davno rekao: "Pa, posljedica rata! Vidio da se samo tako nešto postiže..." Eklatantan primjer inteligentnog psihopate-survivor-a, dobro upućenog u kodex vladara iz sjene što kupuju besmrtnost tuđim nestankom, dok glas mudrih pokojnika i dalje odjekuje kao pobuna:

‎ -"Vaše vrijeme je ograničeno. Stoga, nemojte ga protraćiti tako što ćete živjeti tuđi život. Nemojte upasti u zamku i živjeti sa mišljenjem drugih ljudi. Ne dozvolite da buka stavova i mišljenja drugih potisne vaš unutarnji glas.“ Prečuli su svojom kratkom pažnjom nastavak Jobsove poruke: „ I najvažnije, imajte hrabrosti da slijedite svoje srce i svoju intuiciju. Oni već nekako znaju šta želite postati. Sve ostalo je sporedno". Ili nisu, već su je preveli na internacionalni jezik većine uspješnih! Ambivalentnost nije tek pojednostavljeno definiran moralni defekt pojedinaca i grupa, a još manje stilska figura kao sukus slavenske antiteze u složenoj komparaciji metafora, već veoma ozbiljna simetrija osjetljive vage za odmjeravanje količine istine i neistine u ljekovitom svojstvu gorke pilule progresa.
Cijelo jutro razmišljam upravo o ovom aspektu razvoja ljudske ličnosti: kada i zašto smo miris septičke jame prihvatili kao vrhunski duhovni fragrance? Šta je u njemu tako opojno da je postao temelj humanosti iz kašike prestarjelog graha? U tom i takvom promišljanju zateče me lamentacija osviještenih nad nesnosnom lakoćom odbijanja što bržeg i skorijeg hvatanja priključka na zaglušujuću lokomotivu EU progresa, ukrašenog kuljajućim crvenim dimovima, iza kojih je sve tako fascinantno nježno i ružičasto. Ali, (prokleto vječito „ali!) jedna nedorečenost i dalje budi dilemu: ne doima li se EU u mnogim aspektima kao zla maćeha koja nema samo dva aršina, nego svako malo novi uvjet postavi, tako da se u konačnici ispostavi kako će nahoče u vlastitu kuću moći tek kada odraste i donese sa sobom ćupove zlata? Sve i da su ovi prostori kontaminirani nacionalnizmom, zatvoreni u državice, izolirani od svježih ideja, suočeni sa siromaštvom i beznađem, te korumpiranim elitama koje ta ista EU podržava, teško da će izaći iz tame Srednjeg vijeka, živeći u karanteni i podražavajući obrazac izoliranih ostrva! Ako želimo napraviti ljudsko biće, ne treba ga držati u kavezu! Prosto pravilo primarno! Ipak, ne treba smetnuti s uma da je zdrav razum postao raritet, a i lomače nikada nisu bile sasvim ugašene, jer se tako brže rasplamsavaju za dnevne potrebe onih koji su potpuno zaboravili, ili, pak, nikada nisu ni znali što je poštovanje ličnosti i privatnosti.

Ja, dobra vakta za sve bezdušne i nelijepe! Ne, ne bih da zaboravim: svemu su roditelji zavist i ljubomora, manifestni kroz njihovo čedo klevetu, e da bi se odstranila konkurencija, pa makar to značilo i "ukidanje" matere, uzornog novinara sa sjajnim prospektima, uz, dakako, diskreditiranje moćnog medija i njegove izabranike, o čijoj selekciji kadrova bi se moglo raspravljati. Koliko truda treba da izgradimo čovjeka, a kako malo je potrebno da ga unište "odabrani", što sebi prisvajaju samo njima znan obrazac besmrtnosti! Pa, tako, jedna politička gromada koju i iz mog sahana hranimo, reče piscu ovih redova strogo:“ Ne uznemiravaj me više!“ Dobrota nije u tome da budemo pokorni posmatrači, aplaudirajući pobjednicima zbog mrvica sa njihove prebogate trpeze, već u djelovanju, sukladno elementarnom moralu i etičnosti, jer: "Samo se slabići ne usuđuju biti pravedni." Tagora.

31.10.2011

ZEMALJSKI MUZEJ BIH-SINONIM TRADICIJE ILI TRANZICIJE?

Ne postoji razlog koji se riječima može objasniti da nisam sinoć započela svoju ispovjest o događaju koji mi je u slutnji odjeknuo kao kikot zloduha. Moj poslovično izbaždareni instinkt za preživaljavnje, što neutralnom posmatraču liči na paranoju, govorio mi je da će sve ale i utvare, u jednom dahu, ponovo iskočiti između redova kliske priče koja hodi po rubu nestvarno stvarnog, iskeziti se na mene, i da neću imati snage othrvati im se. Zemaljski muzej u Sarajevu, nakon 125 godina postojanja, biće „svečano“ zatvoren na izmaku godine, jer za njegovu funkciji nema novaca! U ratom poharanoj zemlji, kamo su tokom pretohodnih 16 godina, u neznanim količinama pristizale donacije i pomoć iz svijeta, reda veličine destina biliona eura! Usto, zaduženoj do posljednjeg praunuka! U zlehudom vilajetu, gdje ništa pod kapom nebeskom ne opstaje, gdje je život odavno zastao, a sve, pa i ovo obilježje jedne bogate civilizacijske baštine, nestaje, urušavajući vjekovnu želju žitelja da budu svoji na svom, da se, napokon, ćute stanovnicima svijeta! Jednaki i integrirani u civilizacijski milje 21.-og stoljeća, a ne prognani iz vlastite istorije.

Aristokrate duha više ne stoluju ovdje, u zemlji nimalo krijeposnih trgovaca prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, sa više ili manje stila, gdje je duhovna pometnja proporcionalna gubljenju identiteta. Institucija koja nije bila upitna niti tokom ratova u 20.-om stoljeću, postala je balast nekim novim vladaocima, čija prosvjećenost deprimira i frustrira prosječnog građanina što, svako malo, nazoči narastajućem državnom aparatu, enormnih apetita, tajnih platnih lista i skupih domijenaka, prijema i putovanja: tog carstva za ambicijom zatočene sužnje jedine svetosti - moći ovaploćene u novcu. Ne manjka im skupih limuzina kako se ne bi miješali sa plebsom u gradskom prijevozu i trgovinama, odakle su ponikli i kamo su se zarekli: Nikad više! Ne oskudijevaju niti u unikatnoj odjeći, brand kolonjskim vodama, mladom mesu sa skupih pijaca taštine, vijernoj gardi secuiriti momaka u crnim odijelima, lađama na jedra i motore hiljada wati, pa bi se i sam Erazmo Roterdamski u čudu našao kako je zastranio u svojoj pohvalI ludosti, postidjevši se, jer je prekasno za izvinjenje likovima  koji su stoljećima zabavljali čitalačku publiku diljem Europe.

            Istina, ako je čitava armija opasnih momaka unovčila muku ovih prostora, i to papreno, zašto ne bi pokušali i novi državotvorci sa svojom pojakom četom socijalnih i kulturoloških diverzanata? Važno je održati privid lažnih veličina sa istorijskom zadaćom sljepačkog glavinjanja pred narodom do Domanovićeve litice, i spasiti obraz "eliti" palanačkih pijavica i drumskih sjecikesa koji ne poznaju pravila igre i za čije duboke jame u svijesti o sebi i drugima, nedostaje adekvatnih mjernih instrumenata. Prateći tok vlastitih misli, sjećanja na doživljeno i proživljeno, podsjetih se na milion pehlivanskih pokušaja da izmigoljim iz te pređe sna i jave, sa čvrstom potkom zla koji se nosi kao vlastita koža. A, tako bih željela da je mogu odbaciti i navući neku novu, pa krenuti životu pohode, tom daru ili prokletstvu, nisam sigurna. Osjetila sam, pišući tekst zemaljske sramote, da se vraća ono staro osjećanje oporosti istine o nama, što priziva zatomljena sjećanja, pretopljena u bezobličnu , prijeteću kaljugu, iz koje, svako malo, izrone bljedunjavom masom prevučeni likovi ljudi i neljudi, pomiješani: bezbojni, bezmirisni, bestežinski tromi.

Pokušavam slijediti trag Zemaljskog muzeja unazad vijek i više, a pred očima izniču groteskni likovi karađoz pozorišta koji vrijedno grade svoje dvorce i zadužbine, zvučnim titulama i slavom opervaženi. Skriveni od očiju javnosti, plećkaju se međusobno, i drže zavjeta koniurata, sigurni da ih niko neće omesti u nakani da deveto koljeno obezbijede. Da li u toj i takvoj potrebi, ljubav znači i čuvanje niti sa prošlošću u privatiziranim muzejskim eksponatima, čija vrijednost je dostupna samo u tajne posvećenima? Možda će u prelijepoj, renoviranoj zgradi na Marin Dvoru, neka madam ili ser od Trnova, uskoro osnovati privatnu zbirku koja korespondira sa uspostavljanjem nove geopolitičke arhitekture i ekonomskog poretka? Koliko se aktualna slika Zemaljskog muzeja, kao zajedničkog kulturnog dobra, uklapa u sliku tranzicije državnog i društvenog vlasništva u ruke pojedinaca ili grupa, organiziranih na iodeološkim međama populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, što cijelo jedno područe Europe izolira od duhovnog, intelektualnog, a time znanstvenog, tehničko-tehnološkog i ekonomsko-političkog progresa, teško je reći. Izvjesno je, međutim, da u ovoj državi još uvijek obitavaju živi ljudi koje treba, ako ništa, a ono iz čiste pristojnosti pitati za volju. Možda tih „spopala-maca“ 450.000 Eura i nije neka cifra čak niti za dobrano osiromašeno bosanskohercegovačko pučanstvo, a u funkciji prepoznavanja vlastitih korijena, porijekla i geneze nacionalnih i kulturoloških atributa.

27.12.2011.

OSVRT:"Kutija života", Sabahudin Hadžialić, prva knjiga najavljene trilogije "Raskršće svjetova"

UVOD

I

„Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi, nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“ Mehemed-Meša Selimović: „ O Bosni“

II

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

III

Postoje dava načina da se bude izgubljen: prvi je ne znati gdje si, a drugi je otići tako daleko naprijed, da niko ne zna gdje smo!

„...       Ako se ispituje osobne živote onih za koje se, općenito, drži da su imali značajan utjecaj na ljudsku misao, jedna stvar postaje znakovita: oni su, za najveći dio, vrlo čudni, neobični ljudi, jer da su kao svi drugi, ne bi bili izumitelji u najširem smislu tog pojma, nego bi činili stvari na isti način poput ostalih, uključujući i društvenim konvencijama determiniranu kategoriju uspješnih. Napredak ljudske spoznaje gotovo nikad ne dolazi u skladu sa očekivanjima, predvidivo, poput proširenja već dobro poznatog puta. Aristotelova logika, Newtonova fizika, Galileovo eksperimentiranje s prirodom, Rembrandtovo korištenje sjeni, Plankov Quantum, Armstrongov izum frekvencijske modulacije, radikalne su invencije, nastale kao koraci izvan staze istraživanja njihovih suvremenika. Nova znanja gotovo uvijek nastaju izvan utabanih putova, gdje drugi odlaze da pokupe ono što je već pročišćeno i prepoznatljivo...“

Robert Canup (američki publicista).

 “Kutija života“ kao spirtus movens

Potraga za vlastitim identitetom

          U fluidnoj pređi između jave i sna, na već iskustveno potvrđenim vrijednosnim sustavima vlastitog književnog opusa, satkan je poput mitske predodžbe o realnome svijetu, i posljednji roman Sabahudina Hadžialića „Kutija života“, prvi u najavljenoj trilogiji „Raskršće svjetova“, doimajući se kao pomak u neke nove prostore mašte i još neiskušane stvaralačke postupke, u kojima, uvijek iznova, prepoznajemo pisca trajno uronjena u aktualnu društvenu zbilju. Trag pera, onaj isti iz ne tako davno publikovanih knjževnih, poetskih i publicističkih radova, sublimiran u britkoj rečenici, u slobodarskoj misli, u plimi životnog iskustva što zapljuskuje svaku riječ istom snagom i u „Kutiji života“, jednako je jasan i prepoznatljiv, premda se čitalac gnjura u sasvim nova prostranstva misli i ideja, jer su putanje, ali i ishodišta stvaralačke invencije i imaginacije autora bitno drugačiji od svih prethodnih djela.Time njegovo stvaralaštvo dobija novu dimenziju društvene aktualnosti, jer se tematski u cijelosti oblikuje kao reakcija na konkretna zbivanja u bližem okruženju, ali i na globalnoj razini, osiguravajući mu posebno mjesto u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.

 ¸           Štivo koje imamo pred sobom je svojom strukturom i leksikom neobična mješavina žanrova u kojima Sabahudin Hadžialić smjelo žonglira živahnim i, nadasve, nepretencioznim stilom, eksperimentirajući sa specifičnim otklonom od standradiziranih kanona strukture romana, vješto preplićući  putopisnu reportažu sa mitološkim ornamentima i sagama, poeziju sa lekcijama iz historije i civilizacije, objektiviziranu stvarnost sa ontološkim poniranjem u najdublja, najapstraktnija i najzamršenija pitanja univerzalija. Junake koji prožimaju njegovo vlastitio biće, pisac situira u vijekovima oblikovanom kolektivno nesvjesnom, ali i sasvim konkretnim historijskim istinama i zbivanjima na razmeđi svjetova, što se u svakom pojedincu projicira na neponovljiv i specifičan način, nikada ne remeteći zajedničku crtu svojevrsnog stereotipa. Hadžialić svojim romanom artikulira jednu asimetričnu dimenziju Balkana, primarno Bosne i Hercegovine, gdje se sublimiraju davinčijevski odrazi dva suprotstavljena ogledala, čija percepcija i refleksija kodova nije eminentno istočna i zapadna, već ove dvije izmiješane, istovremeno, sa sjevernim i južnim magičnim transverzalama, ukrštene u  jedinstvu ekstremnih suprotnosti. Sam naslov djela upućuje na neprikrivenu namjeru autora da  svojevrsnim autobiografskim svjedočenjem, sa paralelnom pričom o srednjovjekovnom miljeu i avanturama glavnog junaka i tragičnim ishodom, podastre dokaze o evoluiranju mentalne matrice žitelja ovog podneblja pod kontroverznim utjecajima vanjskog svijeta, koja bi, u konačnici, mogla biti argument za devoluciju duhovne supstance. U toj i takvoj nakani, Hadžailić uspijeva potvrditi da je ambivalentni spiritus movens jednog tamnog i, za historiju, nedokučivog vremena, skriven u otpornoj jezgri tradicije i narodnog predanja, uspio preživjeti sve civilizacijske turbulencije, zorno se manifestirajući u duhovnoj paradigmi dualizma, kao neuništive eterenalije suvremenog čovjeka. Svi putevi života u potrazi za vlastitim identitetom, za svojim nastavkom, za drugim ja, zapravo su uzlet za slobodom, pravom i pravdom, za ljubavlju i plemenitosti misije svakog pojedinca u ovozemaljskom životu; kao ljudska potreba za uklanjanjem svekolikih granica i vododjelnica, utkana u cijeli opus Hadžialićev, tako da se, uistinu, može govoriti o arhetipskoj temi koja trajno okupira spisatelja.

Radnja romana „Kutija života“ asocira na knjigu "Sveta krv i sveti gral" koju su 1982. objavila tri BBC reportera, za čije pisanje se rodila ideja pri snimanju BBC-ovog dokumentarnog filma o francuskom svešteniku Berengeru Saunieru. Kružile su, naime, priče da je stekao veliko bogatstvo nakon što je otkrio i dešifrirao četiri stara svitka skrivena u šupljem stubu svoje crkve u gradiću Rennes-le-Chateau. Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, angažiran prilikom snimanja filma, po izlasku knjige su u javnom nastupu na BBC izjavili kako su saznali da ti stari zapisi još uvijek postoje i da se u njima otkriva postojanje tajnog udruženja nazvanog Prieure de Sion, čiji zadatak je bila zaštita potomaka Isusovih i stvaranje preduvijeta za njihovo nesmetano preuzimanje vladavine nad čitavim svijetom. Opštu pometnju i oštre reakcije demistificiranjem mita o Svetom gralu, zlatnom putiru koga je Isus koristio tokom Posljednje večere, izazvale su tvrdnje i navodi autora knjige da je udruženje ostalo aktivno tijekom svih ostalih stoljeća, a medju njegovim članovima se ističu Isaac Newton, Andre Malraux, Victor Hugo, Claude Debussy, te Charles de Gaulle. Radon, glavni junak Hadžialićevog romana kreće u potragu za kutijom života, nošen uvjerenjem da će pronaći odgovore na pitanja o sreći i mudrosti i, neupućen u obrede, nevičan protokolu iskonskih čuvara tajni, bezazlen i prostodušan, otvara još jednu u nizu replika Pandorine kutije na kojoj nema reza, niti skrivenih ključaonica. Slična sudbina je zadesila i junaka modernog doba u paralelnoj priči kutije u kutiji, gdje se spominju poznata imena autorovih suvremenika i njihovih potomaka.

Mitologizirana prošlost i nedosanjana budućnost

Posmatrati svekolike historijske turbulencije na Balkanskom poluotoku 20.tog stoljeća iz ugla angažiranog pisca, analizirati i definirati anticivilizacijske putanje posljednjeg konflikta, ne samo u Bosni i Hercegovini, te, općenito, kroz glavne likove romana problematizirati fenomen balkanizacije regije, unoseći elemente mitologizirane prošlosti i nedosanjane budućnosti, predstavlja izazov za književno-kritičku misao, jer pretpostavlja poznavanje lavirinta istorijskih zbivanja, dinamiku migracija, intenzitet i kakvoću religijskih i političkih utjecaja koji su ostavili dubok pečat u vremenu i prostoru. Suočen sa pojavnim manifestacijama apokaliptičkih razmjera, čiji obol je signifikantno nepoznavanje vlastitih korijena, Hadžialić se svojim moćnim racijom odupire bodlerovskom iskušenju nepovjerenja prema vremenu sadašnjem i bijegu u  fantazije, legende i sigurnost daily dreamer-a, zbog čega se njegov roman razlikuje od mnogih sličnih pokušaja. Iz oskudnih, tek mitovima i legendama pothranjivanih implikacija o porijeklu i genezi nacionalnih i kulturoloških atributa, primarno trajbalnih, autor blagošću učitelja upućuje čitaoca na zaključak da je u ovim smutnim vremenimna iznjedrila perfidno artikulirana paradigma neargumentiranih animoziteta, uz kreštavo i kakofonično opetovanje različitosti, projiciranih u specifičan otklon od filozofskog poimanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti, koje nam na stranicama svog romana u romanu, pisac ponovo vraća na uvid. Uz razvijanje i kultiviranje religijskih i folklornih diskursa, kao odrednica etničke identifikacije, imperativ je, po Hadžialiću, aktualizirati modalitete filozofskog i sociološkog koncepta kritike usmenim predanjem formirane svijesti o samosvojnosti, a time i nametnutim obrascima podjela. 

         Tlo Bosne i Hercegovine, od pamtivjeka poprište migracija naroda i naviranja osvajača s raznih strana, trajno je detrminirano kao sjecište na razmeđi civilizacija i dodira različitih svjetova, stoljećima graničeći između zapadnog i istočnog kulturnog kruga. Teritorij današnje Bosne i Hercegovine dijelom se podudara sa linijom tih sudbinskih razdvajanja - ali često i dodira - jer od doseljenja u ranom srednjem vijeku, istočna granica tada manje prohodnih planinskih područja koja su naseljavala keltska i ilirska, a kasnije većim dijelom južnoslovenska plemena, oscilira oko granica između nekadašnjega Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva (u 4.stoljeću), kasnije podvojenih svjetova čiji sukob civilzacijski traje i danas. Kroz njezino se tkivo isprepleće teritorij Franačkog i Bizantskog Carstva (u 9. st.), a zatim razmeđe katoličke i pravoslavne crkve (sredinom 11. st.), pa kršćanstva i islama (od 15.-19. st.), čiji, nerijetko, divergentni utjecaji su evidentni i danas, na početku 21. stoljeća. Mogli bismo se složiti sa jednom od teza Ive Goldsteina, da „ima i drugih europskih zemalja gdje se susreću različite kulture, kao Španjolska ili južna Italija“, ali  Bosna i Hercegovina ima sasvim osebujan položaj stoga što se ovdje ne sastaju samo dva, nego se povezuju i isprepleću čak četiri civilizacijska kruga: uz istočni i zapadni, još i sjeverni srednjoeuropski i južni mediteranski.   

Jedan od spisateljevih lajt motiva, naime, nije tek puki prijelaz iz jednog u drugi oblik političke vladavine, sa jednim ili više gospodara, pod tuđim ili vlastitim zastavama, već lomovi epoha kada dobrota, ljubav za bližnje, znanje, vještina i trud nisu presudni za determiniranje uloge i statusa pojedinaca i grupa. Nedostatak istorijske i civilizacijske odgovornosti za ideološke stramputice populizma, karakterističnog za formiranje prvih nacionalnih država, te ranog kapitalizma, postaje modus vivendi i modus operandi zemlje u regeresiji, udaljavajući je neslućenom brzinom od okruženja u već vidljivu duhovnu izolaciju i vraćajući je u srednji vijek opskurne i razmetljive hajdučije. Razumjeti i prihvatiti da nije riječ o državotvornosti inspirarnoj bajkama i lamentacijama nad povjesnom tragedijom jednog populusa, znači poznavati, prije svega, druge sa kojima je, u interakaciji, vijekovima Balkan dijelio varijable i konstante minulih vremena. Ta i takva istorija, drumskim zasjedama omeđena i mitovima prožeta, na rubu bezbožnosti i bogobojažljivog idolopoklonstva, trebalo je da bude učiteljica života, umjesto vododjelnica i nova dimenzija bezumlja, kao rezultat spekulativnih i manipulativnih vračanja - kao prokletstvo iz nekog zaboravljenog vremena; relikt prošlosti metafizički transponovan iz kolektivno nesvjesnog u sablasnu svijest o samoidenftifikaciji kroz sadržaje koji se decenijama pokušavaju objektivizirati, duboko urezani u bosanskohercegovačku mentalnu strukturu dvadesetog stoljeća.

              Veličina čovjeka i književnika-pjesnika jeste upravo u profinjenosti, lucidnosti i tananosti koji, nerijetko, zamigolje u košmare kompleksne senzibiliziranosti životom, otkrivajući nepoznata područja emotivne i intelektualne skale kojom definiraju sami sebe, prije svega, a potom i svijet što ih okružuje. Ambiciozan i zahtjevan projekat pisanja trilogije sa pričama koje nisu fikcija, već većma stvarnost, prošla, sadašnja i buduća, potpuno je novi momenat u piščevom prepoznavanju vlastitih inspiracija i aspiracija, kamo seže njegovo duhovno bilo, rastače se, obrušava niz bedeme jastva, ponire i izvire u bučnom vrelu neke nove rijeke što hita ka utoku, ka Hadžialićevoj neiscrpnoj energiji. Život, s lakoćom prihvaćen u njasirovijem obliku, sponatnim misaonim procesima ponovo se vraća na početak priče. I, pisac se ponovo zapitao o suštini bivstvovanja, a pitanje je budjenje, premda i sam zna da su putevi do odgovora ezoterično bauljanje u mraku eshatologije: oni su ispod kože, u krvi koja pulsira kroz vene, u dahu i damarima, alhemijom komutarnih identiteta pretvorenih u vezove na sidrištu razbijenih iluzija.

          

Kontinuitet potrage za Istinom

       Vraćajući se u šarmantni svijet svog djetinjstva i prvih sjećanja na prijateljstva i ljubavi, roditeljski dom, susjedstvo, Hadžialić nam otvara širok prospekt besprijekorne raspoređenosti emotivnog i refeksivnog, harmončan ritam rečenice, sa porukom koja svjedoči da nesporazumi, najčešće sa krvavim epilogom, izviru iz nedostatka komunikacije čovjeka sa čovjekom, opsesije vlastitim egom koji interpersonalna, pa i politička praksa još iz iz davnina, podstiče svim sredstvima, jer je izvor moći pojedinica i grupa. I mnogo više od toga! Zasigurno, jedan od najmoćnijih generatora crnog svjetla ispod koga se reflektiraju zaslijepljenosti, projicirajući iskrivljenu sliku svijeta i našeg mjesta i uloge u njemu. Rječju, svega što ugrožava taj narcisoidni dio pregolemog jastva ambiciznih da svoj život grade na potenciranju različitosti, tražeći uvijek publiku na vašarištima taštine, hipodromima privilegija, brzacima nedosanjanih snova djece što su diktirala tempo okruženju, vješto i lukavo migoljeći, sa smiješkom, i izvlačeći se ustranu skrušeno, za prstohvat izmičući kazni, kad lopta slomi staklo prozora, ili riječ neutješno probode nečije srce. Zvjezdani časovi čovječanstva nisu počeli od časa našeg ulaska u svijet kakav poznajemo, a niti se s njim završavaju, samo se pojavljuju znaci u djelima poput ovoga ispred nas, da postoji kontinuitet potrage za Istinom koji hrabri, nadahnjuje i oslobađa.Roman „Kutija života“ prati ovu nit latentnog paradoksa od prastarih vremena, kompilirajući tradiciju i iskustvo, te analizirajući uzroke i posljedice kroz duhovni, moralni i intelektualni kredo spisateljeve erudicije, vidljive u tematskoj raznovrsnosti, jezičkoj slobodi i mekoći, izražajnim sredstvima iz kojih pršti poruka orbi et urbi o neprihvatljivosti ropske limitiranosti, dekadentne podijeljenosti i hipokrizije svijeta što je u profitu zakopao svoj duhovni i moralni identitet i vjeru, obilato se koristeći krilaticom „divide et impera“, više nego učinkovitom na balkanskim vjetrometinama.

Hadžialićeva stilsko formalna sredstva ne odstupaju od njegove žanrovske svestranosti, pa satirik u mah postaje nježni pjesnik lire, ili tradicionalni narator priča što plijene pažnju slušalaca i čitalaca, mameći ih i uvlačeći duboko u koloplet neiskazanih povjesnih i suvremenih istina, čiji memljivi talozi u nama postaju pretežak teret, sve dok riječ ne probije opnu mistifikacije koja je, ništa drugo, do sustavno korištenje filtra ili pomno brušene prizme za interpretiranje stvarnosti, na način koji odgovara određenoj logici, snažno  pritom inokulirajući odabrani identitet. Takva prizma postaje obrazac tumačenja i komunikacije, te pomaže u stvaranju ideološke tradicije koja obrće  povijesne zbiljnosti na željeni način. Samozavaravanje ove vrste zahtijeva određeni stupanj neznanja i naivnosti koji su hvaljeni kao vrline, a i važan su obrambeni mehanizam protiv zla koje ulazi u ljude putem kritičkog uma. Neoromantične, pretežno vjerske mistifikacije, usmjerene su na mase, ali u pravilu su proizvedene i kodificirane od pojedinaca koji su, u određenom smislu, odvojeni od publike. Hadžilaićeva gama poetskih i proznih radova, jedno je od najmoćnijih oružja u suprotstavljanju ovom pomodnom trendu ideološko-religijskog fiksiranja logike konzistentnih termina i koncepcija. Pisac u romanu, što je dosta neuobičajena praksa, piše goleme fusnote sa precizno definiranim obrazloženjima pojmova, ne ostavljajući ni za čas dilemu u autentičnost upotrebe tradicionalnih naziva, posebice toponima, u pravilu vezanih za događaje i žitelje Bosne i Hercegovine.

Rekli su u Hadžialiću: 

""Biti pisac, a to vidim kao uzvišenu i nedostižnu metaforu, u svim vremenima značilo je i znači da si sa listom prazne hartije ostavljen na milost i nemilost pred svekolikim ništavilom. Napušten pred tolikim opsenama i nebrojenim lažima koje prete da svakoga ko hvata pero u ruke gurnu u ponor. Doduše, Danilo Kiš, u tom listu prazne hartije, je video otisak palimpsesta, celu književnost. Pisac kao onaj robijaš Šalamova neprestano kroti zmije. Možda je jedina olakšavajuća okolnost što s njim, kako to reče Margaret Diras, svi pišu, i čitaoci i junaci i naratori, bez obzira da li to rade, kako je to popularno danas reći, „mastilom ili krvlju“. A mastilo je piščev znoj, gorke suze." R. Bratić, jedan od dobitnika Andrićeve nagrade za književnost, komentirao je ovako nedavno usvojenu odluku Akademije „Ivo Andrić“ iz Beograda, o dodjeli ovog visokog priznanja Sabahudinu Hažialiću*.

 *12.4.2011.g. je predsjednik i osnivač Akademije “Ivo Andrić”, književnik Radomir Smiljanić, u svome domu u Beogradu, razgovarao sa književnikom Sabahudinom Hadžialićem, obavjestivši ga da mu je jednoglasnom odlukom Žirija dodijeljeno priznanje Akademije “Ivo Andrić” za 2011.g. Nagradu će književnik Sabahudin Hadžialić primiti na dan dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, 26.10.2011.g.

ZAŠTO SAM ZA OTCJEPLJENJE RS? (autor: mladi čovjek bez zaposlenja i budućnosti)

Ovaj post objavljujem na svom blogu iz samo jednog razloga, definiranom u pitanju koje sam sebi postavila, nakon čitanja teksta: kako se desilo da potrebama, željama i nadanjima vlastite djece pretpostavimo autoritete koji su doveli ovu zemlju na rub opstanka? Dvojimo li ikada šta smo im ostavili kao izbor između krajnjeg siromaštva, čiji epilog je put bez povratka na jednoj, i borbe bez pravila, čiju suštinu definiraju riječi jednog od najvećih gangstera svih vremena, na drugoj strani:

"Možeš dospjeti dalje s toplom riječi i pištoljem nego što bi mogao samo s toplom riječi.“ Al Capone

14.12.2011

ne plasim se ja vlkova vetc ljujdi.
Da je po vlkovma ovaj biljeg bi vjetcnost nadzivio. 

1377, kad kralj nas bjese Tvrtko

Jasno i glasno izjavljujem, sa punom odgovornošću: želim da se Republika Srpska odvoji i da idu sa milim bogom gdje god su naumili. Ne želim da ispaštam više zbog nečije bolesne imaginacije da se može nasilu živjeti zajedno. Suština neslaganja sa secesijom RS-a je u „patetičnom“ izgovoru da bi se tim činom legalizirala etnička čišćenja koja su Srbi objektivno i počinili, ali i da bi se opravdali vlastiti propusti, glupost i kukavičluk. Pa, zar ta legalizacija već nije učinjena Dejtonskim sporazumom, kada su ljudi koji su kasnije privedeni sudovima pravde za stravične zločine, dobili svoju državu ? To je legalna država sa svim funkcionalnim mehanizmima vlasti, sa svojom policijom, školstvom, zdravstvom i svim onim što čini jednu državu državom; ovo je činjenica, ona je nepobitna i moramo to prihvatiti. 

Dragi moji Bosanci, ili kako hoćemo već da se zovemo, da Vam prevedem: narod iz RS neće da živi sa nama u istoj zemlji, ne vole nas i nije im i niti će im ikada biti žao zbog zla koje nam je učinjeno. Ispadamo očajnici koji smatraju da bolje znaju od Srba šta je dobro za njih same. Da smo ovoliko vremena potrošili razvijajući vlastite sposobnosti, proizvodnju i kulturu, danas bi bili respektabilna grupa, narod, horda, šta god ... Ovako smo siromašna skupina gubitnika, žrtava koje se na koljenima grčevito drže skuta svog dželata, nostalgično grcajući o nekakvom zajedništvu, i padaju u trans pri pomenu bivše Juge. Iste one Juge u kojoj smo bili priznati kao smješna pojava, nastala zbog potrebe da se ima „islamski argument“ pred nesvrstanim i arapskim zemljama, od kojih su se „kamčila prirodna bogatstva“, te se imalo pogodno tlo za prodaju naoružanja nekim tamo mrziteljima „američke demokracije“. Onaj koji bi digao glas i proklamovao islamsku kulturu i naciju u toj „divnoj“ i često spominjanoj Jugi, bio bi najstrožije kažnjen, a njegova porodica je dovodjena pred jasan izbor: ili nestaje on, ili nestaju svi.

 Sada nam se pruža prvi put u istoriji mogućnost da imamo „svoja četiri zida“ i da pokažemo šta znamo i možemo, ali mi opet biramo lažno zajedništvo. Isto kao da se bojimo ostati sami. Kao da se bojimo ili, pak, znamo da mi to sami ne možemo i ne znamo. Možda je po srijedi činjenica da mi ne možemo funkcionisati bez okrutnog gospodara koji baca ponekada mrvice preživjelim robovima? Postoji u narodu izreka: "„Bolje sluga u dobra gospodara neg' sam svoj mufljuz“. Pokusurajmo se jednom za svagda. Hoće otcjepljenje, neka ga imaju. Treba novcem platiti dug iz zaduženja zemlje iz koje bježe, i treba platiti finansijsku, privrednu, moralnu štetu koja će nastati zbog rasparčavanja države. Treba da servisiraju sva zaduženja za investicije, koje su dobili na ime „manjeg Bosanskog entiteta“. Nakon toga ostajemo sami sa sobom po prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji. Fildžan država. Jest' pa šta? Više nas niko neće klati svakih pedeset godina nakon što nas dobro istroši u rudnicima, na putevima i čim mu malo omrznemo. Konačno ćemo da vidimo da li možemo da postanemo narod ili ostajemo fusnota na prašnjavim i požutjelim stranicama svjetske istorije. Jedino što možemo svi izgubiti je ovo vječno juče. 

A se lezi dobri gost Misljen prave vjere bosanske. 

Biljeg postavi ksci Korija i na mi i na moju milu kucnicu Badacu. 
Ti koji prolazis projdi u miru i ne spominji si i ne gonetaj grijehe nase. 
Zalud ti je taj posao. Nasi dani su izbrojani, nase notci potrosene, nasi grijesi dim. 
Svojih koraka se plasi, oni tce ti glave dojci na putu kojim hodis. 
I da znas vise vrijedi crv koji se sada kretje no sva dobra djela koja zajedno ucinsmo za zivota svojih i Badaca i ja. Kam nam usjecen je godne 1273. po Gospodu u Kocerini na plemenitoj zemlji, a pisa Dabisa. 

undefined