PARKIC: Besim Spahić: Čistunska teorija o nacijama je najv...: Jeste dugacko, jeste sitno za mnoge oci ali vrijedi svakog utrosenog minuta... Dok postoje ovakvi profesori - postoji i nada... *********...
Sunday, June 28, 2015
Thursday, April 9, 2015
Pravda je samo za bogate, reče pridossli humanitarrac sa skupim igrackama?!
Na kamenu koji se kotrlja, ne kupi se mahovina. Erazmo Roterdamski
Bosanskohercegovačko pravosuđe je, koliko god to zvučalo paradoksalno, izmaklo svakom pokušaju refomiranja unatoč naporima i visokim finansijskim ulaganja u kadrovske i materijalno pretpostavke rada. Prije četiri godine Deutsche Welle objavilo je tekst o sivilu i mračnim lavirintima funkcioniranja djelilaca pravde, dakle u ključnoj petlji postratnog stabiliziranja razorene privrede i društva: "Nakon što je 2002. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH Wofgang Petritsch, dakle međunarodna zajednica u svojstvu OHR-a, nametnuo Zakon o Visokom sudskom i tužitelsjkom vijeću BiH činilo se da rezultati neće izostati. Međutim, ni devet godina nakon nametanja zakona na državnoj razini i izmjena entitetskih zakona, BiH nema efikasno pravosuđe. Naprotiv, na sceni je tvrde naši sugovornici, totalna katastrofa jer ne samo da ovakva reforma ne može zaživjeti u zemlji kakava je Bosna i Hercegovina, već je pokazala da je pravosuđe u BiH sve samo ne neovisno, što bi trebao biti temelj svakog sustava.", piše DW u svom komentaru iz avgusta 2008.
Međuvrijeme se koristi tihim i selektivnim, davno viđenim metodama pripreme terena za oslobađajuće odluke i povlačenje predmeta usljed "nedostatka dokaza" za debele račune u inozemnim bankama moćnim lobijima i zeleno-crvenim pojedincima sa DB (lojalnim) backgroundom. Ili, pak, za konačan i neopoziv politički linč uglednih stučnjaka, u ne nužno "velikokalibarskim" tužbama, čije pravično rješenje život znači za cijele obitelji. Pritom se svim silama nastoji atakovati na reputaciju uglednih majki i očeva, osvjedočenih patriota i stručnjaka, dok kredibilitet, dignitet i integritet transcendiraju u najrelativnije i sasvim trivijalne pojmove, namijenjene marginaliziranim pretendentima na zaslužene pozicije, nagrade i priznanja. Sa sve pokušajima, prilično uspješnim, inokuliranja turbo-folk pikanterija, u funkciji eliminiranja osokoljenog tužitelja, "umišljene veličine koja se pravi pametna/an", usuđujći se baciti sjenu na odabrane, tvrdeći i dokumentujući odsustvo kompetencija, poslovne etike i znanja, te javno se očitujući protestom zbog otimanje radnih mjesta, politički determiniranih. Ti infanteribli suprotstavljaju se bogohulno autoritetima i njihovom diskrecionom pravu starih-novih perjanica menadžmenta, da slobodnom procjenom anuliraju, ne samo poluvjekovne rezultate ekonomskog prosperiteta, već i "zastarjelu" akademsku paradigmu osvjedočenih stručnjaka, ne obazirući se ni na deficitarna zanimanja! Jer, njima niko nije potreban da bi zemlju potopili u more dugova, zbog čega se šuškavo boji i vizura nimalo bezopasnog sloja radničke klase, od života davno ogrubjele, spremne da svoje pravo na kruh sa sedam kora izvojevuje vilama i lopatama, nimalo decentno dakle. Da li zbog toga ložač i TE prima dvije plaće profesora, zadovoljan i srećan da nije morao učiti kao njegovi ne baš dragi učitelji...a živi bolje od njih?! U srećnoj zemlji srećnih ljudi svaki je mirakul moguć!
Na drugoj stani su nesnalažljivi davljenici, slični piscu ovih redova, koji nakon smrti oca svoje djece, počinje bitku Mutter Courage sa svim Brechtovim pikanterijama, ovjenčana deficitarnim i atraktivnim zanimanjem, "zanimljivim" radnim mjestom, luksuznim stanom predšasnih funkcionera, novim e-litnim kadrovima bolnim trnom u nesitim očima! "Pakistanski sindrom", kako ga moderna socijalna psihologija definira, dobija zastrašujuće razmjere kada se progresivna fibrilacija pretkomora ( WPW synd) pretvara u malignitet, za koji u BiH nije bilo ni stručnjaka, a ni lijeka! Bilo bi naivno misliti da Taldžije nisu odavno smislile plan "privatne nacionalizacije" svega pobrojanoga, dugo primijenjivan kao učinkovit metod tokom prvobitne akumulacije kapitala u svijetu kriminaiziranih državnih struktura prethodnih stoljeća, aktualiziran početkom 21. vijeku u ekstremno pogubnoj formi na tlu država Srednjeg Istoka Azije, gdje se smjenjuju žestoki momci u borbi pod različitim stijegovima, a sve za račun kreatora Novog Svjetskog poretka sa Hjubris sindromom. I svako onaj ko nije pod stranom zaštitom, kao eksteritorijalna figura i nezamjenjiv čimbenik demokratske tranzicije, našao se na nišanu hadučije i njihovih jataka, ali i ništa manje rigidnih egzistentih manipulatora. (Ne bih da se kakofonično ponavljam, ali tek da se podsjetimo: niti jedan konkurs na koji sam pozvana /Univerzitet Tz, Američki Univerzitet u BiH, Radio Tuzla, RTC TK.,PR za Distrikt Brčko, nisam uspjela proći "stroge kriterije" znanja i kompetencija u oštroj kompeticiji nove demokratske plutokracije :) Koliko daleko je išla ta traka(vica) iz brainwashing factories svjedoči podatak da je na Univerzi u Tz, za asistenta izabrana apsolventica, kćer profesora brčanskog ekonomskog fakulteta, a ne mračnjačkog sistema obrazovanja magistar orijentalnih znanosti, koga je lično rektor pozvao i ponudi mu/joj angažman. Godinu dana skrivano je obaviještenje o ishodu debate mudrih glava Senata! Ništa se slučajno ne dešava, pa su telefoni uradili više posla nego stari i zaboravljeni profesori na katedri za orijentalistiku, ili višedecenijski novinarski i publicistički, pa i prevodilački angažman! I kažu: nema solidarnosti u ovoj zemlji! Kao i uvijek na ovim prostorima, krivi zaključak! Primjer koji pobija sve skeptike, upravo nastojim u kratkim crtama opisati! Mala plaća, kako dušebrižno reče jedan od homo novusa, prominentnih trgovaca ljudskim dušama, skupljač zlatnog perja iz tuđih dvorišta, nije bila dostatna da se održava veliki stan, renovira nakon godina granatiranja, a najavljivana i obnarodovana distribucija međunarodne pomoći nikako da stigne, kao što je i inozemna ušteđevina preminulog domaćina netragom iščezla u vidu magle!) Neko reče da se treba obratiti, ipak, najvišim državnim instancama za tumačenje i zaštitu elementarnih građanskih i radnih pravo, i naivni očajnik se lati pera, te šefu kabineta člana Predsjedništva države iz reda svog nacionalnog korpusa (?), napisa sljedeće! ( Ni slutio nije da i oni tamo filtrirali nacionalne dopise, baš kao i rečeni Kantonalni sud, svi zajedno uvjereni da za dobrobit svojih obitelji, pa i šire zajednice, čine najbolje što umiju i znaju, kako nikada nikome ne bi bili balast ili Seid-Finci problem)
Poštovani Savjetniče,
Slijedeći svoje besprijekorno brušene instinkte bosanske intelektualke i, prije svega, samohrane matere, dala sam si slobodu da Vas izravno kontaktiram i, na kraju života, dobijem potvrdu opravdanosti svoje davne, ljudske i humanističke potrebe da sa ugroženim narodom podijelim nimalo lijepu besperspektivnost, europskim fundamentalizmom dobrano reduciranu, a inaugurianu dehumaniziranim pravilima i metodama reanimirane i redefinirane Inkvizicije, primjerene novom dobu! Valjda, zbog toga kažu: ne mrzi igru, već igrača!
S obzirom na moj strog odgoj djeteta prvoboraca i vrijednih građana ove zemlje, kao uvjereni i osvjedočeni antifašista, ne koketiram sa milosrđem koga ne smatram dostojnim čovjeka bez grijeha i grešaka. Ono je, dapače, uvreda digniteta osobe koja bilježi u svom angažmanu, na svim poljima, vrijedne rezultate. Nažalost, ostvraila se moja anticipacija iz 93. godine: ušančeni u svom samoljublju, prvi izdanci probeharale bih tranzicione plutokracije, gurnuli su ostatak elitnih kadrova pod najniže slojeva savjesti, ratom istanjene do neprepoznatljvosti. Razlika između nacionalnog romantizma 19. stoljeća, primjerice, i danas, u eri globalizacije, je jasna: nacije su oni narodi koji imaju institucionalne mehanizme zaštite svog opstanka i svojih vrijednosti od najnižih, elementarnih institucija do države. Bosna , prema globalnim standardima, je izašla iz rata u invalidskim dejtonskim kolicima kojoj prosto niti daju da umre niti da živi. Prema tome, to je ono što sada predstavlja faktor nestabilnosti na ovom prostoru, zato što se stubokom svi strmoglavljujemo u besperspektivnost i osjećanje ugroženosti, prije svega, doživljavajući upravo svoj korpus gubitničkim. Znači, i Bošnjaci sada imaju neku vrstu matične države koja je, istina, talac Dejtona, talac jednog galimatijas ustava, koji predstavlja čudo za svakog iole upućenog poznavaoca ustavnog prava. To nema prirodnu harmoniju i ne može da opstane, ni kao nauka, ni elementarna postavka, a kamoli kao operativna država.
Treba usto istaći kao potvrdu. činjenicu da, kao rezultatntu, imamo bezbroj eklatantnih primjera maćehinskog odnosa države prema građanima, marginalizirajući njihove egzistencijalne probleme, do granice nestanka sa ovih prostora, bez obzira na religijsku pripadnost i nacionalnu opredijeljenost. Ambijent o kome svjedočim, polako, ali sigurno tone u kolektivnu letargiju, budeći se samo na trube nacionalnih vođa, što njihov nehuman status tumače, horski, krivicom onih drugih, trivijalnim, pa i bezobraznim i bestidnim argumentima, bez stvarnog povoda i razloga, kako bi se zamaskiralo kapitaliziranje žrtve, čije uzoke i povode istorijska nauka tek treba da valorizira. Jedno je izvjesno: posjedujemo zajedničku mentalnu falinku-kratko i šturo istorijsko pamćenje, plodno tle da se plantažira otrov zakorovljne biljke puzavice kojom svjetski establišment, preko svojih štićenika kindergartena, uspostavlja dezintegrirajući faktor jedinstva. Ovaj put to mudro čini kroz ideju o slobodnom tržištu i enormnom bogaćenju u siromašnoj zemlji ratom razorenoj, što se završava u nespretnoj i besplodnoj tranziciji državnog vlasništva građana u privatni posjed pojedinaca, koji su se potvrdili kao nedorasli i nezreli izazovima vremena. I, sve je spušteno na razinu individualnih okršaja baš kao u vestern-filmovima, gdje se za posjed borio podsijecanjem ligamenata susjedovim konjima, ili zabijanjem klina u točkove. Svi mi koji smo pokušali implementirati nauku i aktualna svjetska dostignuća, namah samo stigmatizirani i sramotno marginalizirani.
Drugo: Poslije pada socijalističkog sistema, ostala je navika i kod novih političara, demokrata, da kontrolišu privatnost i izvode zaključke o duhovnim kapacitetima svakog građanina na temelju davno uspostavljenih predrasuda. Kad neki stari "kontrolori", sa metodama prevaziđene ideološke matrice jednoumlja provjerovaju sistemom ideološkog monitoringa naš moralni, duhovni, pa i religijski kredo, oni su pola problema riješili; to im je pola pobjede na izborima, jer onda imaju svoje odane sluge i licemjere, imaju stalne mehanizme komunikacije sa narodom koja još dobija duhovni blagoslov iz čistog izvora od natruha "gnjilog sistema" poražene socijaldemokracije.
Desile se su epske promjenei, pa umjesto promocije znanja i sposobnosti, dobili smo retoričku brigadu korifeja i apologeta ušančenih grupa dobitnika, za drum spretnih, koji se ne mire sa suvremenom koncepcijom urbane strukture kritičke prosudbe. Tako su nam nametnuli Pakistanski kompleks da smo drugorazredni ljudi, ukoliko nemamo pomoć i podršku obitelji, partije ili rodne grupe. Ono što želim da Vas zamolim, upravo je na fonu jednog, pod tepih spremljenog pitanja: statusa Bošnjakinje, kako vele, manje efikasne , ali "podatnije" u nomeklaturi kadrova, što se protivi svim kriterijima i standardima promoviranja ljudskih prava, a posebice ženske populacije, ostavljene na milost i nemilost homo novusa među tobožnjim "poslodavcima". I svi stari anmoziteti, klanovski okršaji ratom pothranjeni, došli su na naplatu nama, već starim roditeljima... Molim Vas da pogledate nekolike dokumente u prilogu i da mi odgovorno, manirom državnika i saopštite da li je sve što sam učinila do sada u skladu sa visinom penzije, uzgred pokradene, za čiju korekciju se borim 12 godina (najprije plaće niže od ostalih sa VSS, specijalno ztcrđene za "primadonu koja se pravi pametna", a potom penziju, jer je i ocu moje djece, nakon smrti od nikuda, oteta sva stečevina, pa su sinovi dobili od UMELA i iz Dortmuda veliku nulu i 800KM dionica)
Presuda Kantonalnog suda u Tz
Da ne dužim: nakon 12 punih godina borbe da se "nostrificira"
diploma jednog od 20 najboljih studenata exyu, obezbijedi malo
mira i normalni uvjeti za život i rad, bez ucjene, opsesivno-kompulzivnih
pritisaka na psihu, bez odmora koji si nisam mogla priuštiti, dakle, bez
svega što svaka nona sa pijace može platit, dobih prije neki dan
rješenje Kantonalnog suda u Tz, po kome obaveza po Kolektivnom ugovoru
za mene ne važe, dogovor o stimulativnoj otpremnini, ukoliko 1 i pol
mjesec prije navršenih 35 godina radnog staža i 60 života, ustupim
mjesto mlađem kolegi, D.K., u koga Komora ima povjerenje, jer ga je
odškolovala nedavno uz rad i dala mu dvostruku plaću za pola posla dobrohotne "donatorice".
I, gle divnog čuda: nakon što sam platila 150 KM da mi sudski ekspert
izračuna primanja na temelju podataka Agencije za statistiku, dobih za
100KM niži startni izbos od onog spornog, umanjen i za minuli rad, te
dodatak na status magistra, kako penzija ne bi mogla premašiti sadašnji
iznos od 480KM, niti ugrožiti prosjek države! Bože mili, kako sam srećan čovjek! Očekivanu zamjenu
pacemakera, starog 10 i pol godina, neću morati platiti, jer me moja
otadžbina "oslobodila" zemaljske muke ovom presudom, po carskim i
spahijskim novoetičkim uzusima
Ukoliko Vas ne motivira neko poput mene (escellnt exyu student 73.,) neka Vam na umu bude hiljade žena, Bosanki, koje više ne mogu rađati nova pokolenja, jer su prestare, ili ih nemaju čime hraniti. Jedan razgovor sa ljudima iz Kabineta dao bi svima uvid u ošravdanosz ili neopravdanost uzroka paničnog straha Bosanaca da će morati otići, a nemaju kamo!
S poštovanjem, prof Zlata Žunić, arabista i turkolog (oboje diplomirano sa ocjenom 10)
Historia magistra vitae?
Iz priloženog je evidentno zašto majstori velikih igara pozivanje na prošlost definiraju duhovnim i duševnim zakrivljenjem ljudi koji su nam do jučer služili kao uzori i primjeri, dokazi za tvrdnje o permanentom procesu kozmetičkih intervencija na istorijskim faktima, sve i da je riječ o novijem vremenu! Drugim riječima, ni naše sjećanje ne smije se potvrditi, jer će biti ubrzo pobijeno najnižim metodama marginaliziranja. Eklatatan primjer za to jeste Krleža koji danas nema status ingenioznog pisca i polemičara, enciklopediste, na prostoru exyu, kao nekada, zbog simpatija prema marksizmu i ideji jugoslovenstva. "Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, ponajmanje u dnevnopolitičkom smislu – bio je to više bio strastveni interes. Ideje koje je pritom Krleža promovirao utemeljene su na njegovu cjelokupnom društvenom i političkom svjetonazoru i angažmanu...Za Krležu »historija je … više nesvodljivi slijed negoli razložna suvislost, rijetko kad posve smislena čak i kada je potpuno pojmljiva, a suviše često obilježena ›protuslovnim i nerazumnim ljudskim naporima‹«. Kada opisuje povijesne situacije, Krleža često upotrebljava riječi poput »metež«, »gungula« i druge.5 Tvrdi da su sve historiografske škole i vrste »još uvijek samo svjedočanstvo kako čovjek nije našao sebe i kako su mu najplemenitija nadahnuća, na žalost, još uvijek samo maštanje o neostvarenim iluzijama… snaći se u historijskom krvavom metežu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragičnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog naročito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije, ali ovom zadatku, po daru i uobrazilji, doraslo je tek nekoliko imena, dostojnih da im se prizna da su bili doista historici svoga vremena«.6Historija je »pratilica ljudskih slabosti, već po zakonu podmitljivosti spremna je da laže kad god joj se ukaže prilika: a prilike nisu rijetke«, a na retoričko pitanje »da li je onamagistra vitae?« odgovara: »tko bi to znao? Bludnica u svakom slučaju više nego učiteljica«.7 Na drugom joj mjestu ne odriče epitet »prave učiteljice«, ali odmah niže »dokaze da od povijesti mi Hrvati za život ništa naučili nismo«.8/Ivo Goldstajn
Pravosuđe i kriminalna hidra
Sve što su od početka reforme pravosuđa izjavili ugledni pravni stručnjaci, deset godina kasnije je dobilo još dramatičnije razmjere i sudstvo je postalo kamen spoticanja u rješavanju najsložnijih pitanja funkcioniranja države i društva: "Pravni stručnjak iz Sarajeva, odvjetnica Senka Nožica kaže da je jedna od najvećih pogrešaka, koja je napravljena, povjeravanje istraga tužiteljstva u krivičnim predmetima jer su tužitelji samo pisali optužnice bez kompletnih istraga: „To se pokazalo kao katastrofalno jer tužitelji nisu imali ni znanja ni kapaciteta provesti velike istrage, a rezultat je niz oslobađajućih presuda u vrlo velikim aferama u kojima je svaki građanin znao da se nešto mutno dogodilo a nažalost tužitelji to nisu mogli potvrditi u tijeku svojih istraga“.
Nadalje, prebacivanje predmeta sa viših na niže pravosudne organe i politički pritisci ogledalo su stanja u zemlji. Novinarka magazina „Dani“ Dženana Karup Druško kaže da je žalosno da pravosudni sustav BiH i nakon dugogodišnjih reformi ima paralalelni sistem što pokazuje i slučaj nedavno preminulog tužitelja Dijane Milić: „Profesori pravnog fakulteta protiv kojih je ona pokrenula istragu imaju veliku moć svojim položajem i vel.iki utjecaj na pravosuđe. Mnogi suci i tužitelji su njihovi bivši studenti. Ž rtva je bila jedna nesretna tužiteljica, koja je vjerovala u pravo i pravdu“. Istrage traju godinama i da se onda baca prašina u oči javnosti kako nema nikakvih dokaza što niko normalan u ovoj zemlji ne može povjerovati“.
http://www.source.ba/clanak/5637462208910/vijesti/Mehmedovic-o-Lijanovicima:-Ne-sporim-da-ima-krivice,-ali-pogresno-vrijeme
http://www.slobodnaevropa.org/content/muselimovic-duboka-kriza-u-pravosudju-bih/26659735.html
http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-ko-su-gradjani-drugog-reda-u-bih/26938676.html
http://www.slobodnaevropa.org/content/muselimovic-duboka-kriza-u-pravosudju-bih/26659735.html
http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-ko-su-gradjani-drugog-reda-u-bih/26938676.html
Tuesday, April 7, 2015
osvemupomalo-ZlZ: Istoria magistra vitae!
Nikada više ne želim čuti manipulaciju o ljudima koji žive u prošlosti, propuštajući budućnost! Sveto neznanje je postalo jedini efikasno oružje u neravnopravnoj borbi dobra i zla! Kajan ne dvoji da li prošlost svjedoči današnjost, vrijeme nevremena i loših igrača u nametnutoj igri bezdušja:
http://kajankajan.blogspot.com/2015/04/pisma-iz-drugog-vremena.html
http://kajankajan.blogspot.com/2015/04/pisma-iz-drugog-vremena.html
KAJAN KAJAN: PISMA IZ DRUGOG VREMENA
KAJAN KAJAN: PISMA IZ DRUGOG VREMENA: Historija iz zasjede Piše: Ibrahim Kajan Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je n...
Thursday, March 19, 2015
Bosanska hronika Vlastimira Mijovića: Vlast ima svoje batinaše i cinkaroše
Bosanska hronika Vlastimira Mijovića: Vlast ima svoje batinaše i cinkaroše: U cijelosti prenosim intervju koji je sa mnom danas objavljen na internet portalu www.sarajevo365.com K olega Mijoviću, Aldin Širano...
Sunday, March 15, 2015
Pismo prijateljici-danas je 37 godišnjca Sirenine smrti!
Imala sam potrebu da Ti napišem nešto slično u jednom davnom pismu koje sam juče pronašla, kao da je, nimalo slučajno, baš u ovom trenutku, izniklo između brojnih stranica sjećanja i uspomena, što i danas čine okrvir za jedan nimalo srećan, bezumljem, taštinom, niskim instinktima i častohlepljem, reduciran život.
Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.
Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke, partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA! Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!
"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.
Draga N***,
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete. Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku!
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu:
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega?
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu?
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša?
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!)
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija.
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.
Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji, latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju, bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila!
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća...
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete. Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku!
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu:
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega?
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu?
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša?
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!)
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija.
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.
Dani nakon hapšenja dugi kao godine...
U cik pramaljeća 1975., neočekivano je uslijedilo hapšenje grupe intelektualaca, i dramatična režija teatralnog suđenja Tuzlanskoj grupi, kada su ljudi bez argumenata i valjanih razloga i povoda, osuđeni na
kaznu dugogodišnje robije. Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji, latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju, bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila!
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća...
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!
I, još nešto, moja divna damo: Možeš li
zamisliti koliko se njih u ovom gradu ogriješilo, ne misleći da postoji sutra,
da će jednog dana račun doći na kolektivnu naplatu? Učenik generacije, jedan
od 20 najboljih Yu studenata 1973, bio je dovoljno velik izvor duševne hrane da se decenijama mnoštvo polupismenih minijatura, osrednjeg talenta i lavovskih ambicija, "namiri", narastu do neslućenih visina i dosegnu do bogatih revira života bez truda i znanja, gdje ih ni Majka Priroda nije predodredila da idu.
Digla sam
ruke na predaju i izašla iz tog stroja kad sam shvatila da više ništa ne mogu
učiniti da nas spasim, da nam osiguram normalne uvjete bitisanja, trasiram povratak korijenima, kako bismo krenuli bez spoticanja u novu avanturu škole života. Dječaci su previše patili gledajući me kako se
hrvem sa okorjelim drumskim razbojnicima...
Tako sam ih doživjela, a i danas se doimaju sličnim. Nakon svega, ostaje mi dio mog sačuvanog spokoja, najjačeg štita razumu i razboru, jer sam naučila nešto vrlo važno, što Swift sjajno definira "Nikada se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide."
Sigurna sam da ćeš razumjeti milion pitanja koja se roje, nakon neshvatljive surovosti posljednjeg rata, jer ti nije
nejasna Mešina riječ o bratskoj ljubavi, zakašnjeloj, kojom je grijeh preuzeo
na sebe, a Šefkiju mrtvog opravdao zauvijek. Mati je znala, N***, da je njena odgovorna, mirna, radina i pouzdana kćer, novi Šefkija. Otišla je zauvijek, a da mi
nije ni priliku pružila da joj tek kažem hvala i koliko je volim... Od svih
porodičnih slika, samo su njena, tatina i nenina uvijek kraj mene. Sad sam ih
nakratko probudila ispod tankog sloja zaborava i suze mi tuge i gnjeva liju niz
lice. Neka im je rahmet, ljubavima mojim! Ostali nikada nisu ni postojali. Barem ne onakvi kakve sam ih naknadno upoznala: besramno agresivni i častohlepni, premda su, po mnogima, učinili dobro djelo društvu ogrezlom u degradiranju svega što etika, estetika, religija, na kraju, sva milenijska civilizacija, od antičkih vremena, razvija kao moralni i uljuđeni kredo. Na ovom se mjestu postavlja bezbroj teških antropoloških dilema i pitanja, na koja teško nalazim odgovore, osim u religiji: Sotona/Iblis, navodi ljude na surovost i agresivno ponašanje, jer je riječ, htjeli mi to ili ne prihvatiti, o nečemu hereditarnom , što smo u genima donijeli sa sobomod primordijalnih predatora.
Brutalnost i nemilosrdnost smo baštinili iz animalnog carstva prazvijeri, pa nije teško uporediti neka viđena i doživljena vlastita iskustva sa primjerima iz najnovijih proučavanja The Wild: ponašanje prigodom lova,
borbe među mužjacima, agresija prouzrokovana strahom ili uzbuđenosti,
odbrana terena i staništa, kao i odbrana mladunčadi, i konačno takozvana
"instrumentalna" agresija u kojoj se takvo ponašanje potiče i nagrađuje. Svako od ovih nabrojanih tipova ponašanja po sebi
različita kako fiziološki, tako i po uzrocima. Za epilog mojih promišljanja, ostaje mi Solomonova misao kao konstanta vlastite životne filozofije: "
• Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali?
Možda sam te opteretila, ali ćeš iz svake moje
riječi saznati jednu jasniju istinu o nama, našem bosanskom prokletstvu.
Rijetki imaju pristup toj sehari u mom srcu, ali ti si, N***, ličnost van
serije i izvan okvira, gdje su se rojili i ostali moji demoni. Sve srećne
obitelji liče jedna na drugu, a sve nesrećne porodice su, kako veli Tolstoj,
nesrećne na svoj način!
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić:
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić:
"
Fizički ili verbalni napad predstavlja aktivnu agresiju. Štetne
posljedice takve agresije nisu samo fizičke ozljede i bol, nego i
ugrožavanje ličnosti napadnute osobe. No, osim aktivne agresije
psiholozi govore i o pasivnoj koja uzrokuje štetne posljedice namjernim
nepoduzimanjem akcije, kao primjerice kada se namjerno ne čini ništa što
bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju i bol osobe prema kojoj postoji
osjećaj neprijateljstva ili mržnje."
Puno, puno te volim i divim ti se div-ženo! Kada
bih imala dio tvoje upornosti i snage, nakon svega, vjerovatno ne bih bila ja...
Povod je parcijalna amnestija kroz akademsku raspravu o "dobrim i lošim momcima"!
Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke, partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA! Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!
"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Jedina legitimna mjera u ovom slučaju bila bi kolektivna amnestija prvoboraca, antifašista i njihovih obitelji, a ne salonska satisfakcija jednom jedinom žrtvovanom među mnogima, premda svjedočim da je dr Salih Burek divan čovjek, dojmljiv i respektabilan intelektualac: prvi doktor ekonomskih znanosti u BiH, koji je tek u 90.j doživio rehabilitaciju zbog "teškog zločina prema narodu i državi", argumentovanoga nesumnjivom erudicijom, moćnim intelektom i kreativnom energijom pionira naučne misli. Tužba za subverzivnu djelatnost, izvan patriotskih okvira dozvoljene pameti i znanja! I, odmah nakon toga je umro!
Sudski procesi 70-ih godina u Tuzli: Nekad se odgovaralo i za verbalni delikt
(poenta izgubljena već u naslovu)
U organizaciji Fondacije Istina, pravda pomirenje i
Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, jučer je u ovom gradu održan
okrugli sto o temi Politički obračuni i sudski procesi sedamdesetih
godina u Tuzli. U fokusu skupa bio je slučaj Pašage Mandžića, ali i
montirani sudski proces protiv Saliha Bureka, Teufika Selimovića, Halida
Čokića i drugih.
Sunday, December 21, 2014
Zimsko pismo-jedan od najljepših tekstova mlade generacije pisaca dijaspore
Sinoć, sjedeći do kasno u svojoj uzavreloj samoći, pročitah bilješku divne mlade dame, rođene u Prijedoru, sada žitelja Mainza- u SR Njemačkoj, pod naslovom : ZIMSKO PISMO. Prva reakcija mi je komentar: "Curo
moja, Mirsada, ovo je savršeno! Ja sam oduševljena jezgrovitom
rečenicom, čistom misli i glatkom putanjom logike. Piši djevojko, imaš
dar velikih pera! Okriltila si i vini se u nebeska prostranstva."
Smijale su se bas ovim lekcijama po kojim nam se danas zivoti odmotavaju. Ucili su nas nasi stari mali ljudi tajnama velikog zivljenja. Mi nismo htjeli nauciti nista... Udisali smo zivot kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim culima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa zivotima od svih onih naucenih lekcija koje nismo ni slusali. Mrznemo skupa sa svim razgolicenim tajnama postojanja i teskim zaboravom na nekad davno udahnut okus zivota. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju cudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta i dragih ljudi kojih vise nema i koji, mozda, nikada nisu ni bila stvarna...Rat i ludo vrijeme su ucinili svoje,ma mi smo sve sebi sami ucinili i cinimo jos nazalost... Mjesta su poplocana nasm htijenjima. Stjecista izgubljenih dusa, gdje se svi vracamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tuzna prostanstva našeg mimoilazenja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Samaaa. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadasnje male nemire podijeljene s vama. Nicega preoznatljivog. Nicega vise nema na mutnoj povrsini svijesti. Potom, umorana, prateci svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto.... Skrovito skloniste za moj novi, nauceni zvot.... Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjecam baš nicim.Mirisom mastila udahnem nestale dane.,sva ona divna sjecanja,drage ljude koji su cinili da sve bude bolje i lakse...Sva postanem mastilo zimskog pisma koje ce, mozda, naci vase nepoznate adrese i otici bijelim usjecima duz utihlih ulica moga djetinstva,mladosti moga grada...
Po zidovima promicu sjenke nekog starog filma. Skrivena medju njih djetinjasto pokusavam pobjeci i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki... U susjedstvu neko slusa Rahmanjinova. Sonata. Zasto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srecan? Ti zvuci kao da kidaju zivot. Bole....U boli svakog insana bar malo ima.Sa prozora zgrade preko puta vidim oci djeteta. Oci koje stare.... Pogled ce mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu zivota. U mom zvotu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomicnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noc u truplima ugasenih cigareta.Sve se stisaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao zivi, koracajuci oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupcilo u svoje sivilo. Dijevojcice, s ocima koje stare, u polumraku pustosi vise ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni zivot gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre rijeci zimskog pisma....
Nocas se sjecam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokusati sjecati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da cu utonuti u neizbjeznost patetike i smijesni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica.... Ne mogu ih se vise sjetiti. Znam da su bila drugacija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nesto najljepse ikad stvoreno. Mogli smo im se smijesiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i cekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sacuvati.... NAZALOST
Potom, dosla je sutnja. Kao podlac. U prezrenju tudjih sami smo onijemili i pobacali samozivim rukama sve te darove rijeci... Danas nam ni vlastite rijeci podjednako ne znace nista koliko i tudje. Imali smo moc da stanujemo u snovima. SIROMASNI PODSTANARI U SAVRSENOJ RASKOSI.
Placali smo stanarinu vjerom u uzviseno pozvanje svojih lica. Vjerom u rijeci i imena. Vjerom u vjecnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tacku svijetlosti, gdje su se dodirivali svi nasi, kao more ustalasani zivoti.Nocas, kada ne postoji niti djelic nas, niti ista za sto bi mogli reci da je nase, ja cu biti vase i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Rijec sto je dostojanstveno zivjela na usnama. Bicu mali, smijesni podstanar nestalog zivota, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.
Tiho je.... Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izaslii gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogucnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o COVJEKU I COVJECNOSTI. Otisli smo razlicitim cestama, vjerujuci u ispravnost svojih odabranih mogucnosti. Imali smo zakon NUZNOGA za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali kao jedini izbor tada... Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz nase podstanarske sobe, nismo ponijeli NAJVRIJEDNIJI dio sebe. Dio koji su nam u amanet dali nasi stari COVJECNOST bez obzira kojem narodu i vjeroispovjesti pripadali...Sada vise i ne lutamo. I ne trazimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane rijeci. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plasiti bliskosti i susreta....
Subscribe to:
Posts (Atom)