Ljubav-Drugo ime za grijeh

I

 Ne, prijatelju, nije ovo dijete griješno,

Već kainski kod u našim dušama;

Prijetvornost i nezasitost vrlog čovjeka

Kome nije sveto ni vlastito rođeno,

Pod srcem toplinom brižno nošeno,

Beskrajnom predanošću plemenjeno.

I, lomi kamen da kazni grijehom začeto.

Da li je ljubav drugo ime zločina?

Il˙ licemjerje što sudi vlastite poraze,

U strahu da poslanje životom plaća,

Slijedeći iz raja izgnane, smiono odlučne

U zabranjenu voćku zube zariti,

Prologom misterije orfičkog iskušenika

Bijes neba i zemlje na sebe navući,

Vulkane silne i otrovne uzavreti

da se sruče svom žestinom Univerzuma

Na nemoć odvažnih što ljube nevoljeni.

II

Duhovnu pustinju maskira Pirova slava

Lebdeći nevidljivim sjemenom taštine

Ponad nježnog izboja sreće što je ugrožava.

Ne znate? Pa, mi smo iz suprotnih dimenzija!

A, vi, u svojoj zaslijepljenosti, znameniti,

ne vidite nebeske mreže za vaša utjelovljenja,

na čijim su bedemima izrasli, poput bršljana,

zavist i požuda, religija gospodara i robova.

I blatili ste, i mrzili, bezbožno o zidove udarali ,

Pred streljački stroj nadmeno gurali,

Čekali Smrt da nemire savjesti pokupi

I, uz fanfare trijumfa, na lomači ih spali ...

A, Fenix se iz vaše sopstvene kaljuže dizao

Stvoren da bude nebeska zamka il`, možda, štit

U najtežoj kušnji ljudskog trajanja:savjesti

Koja je i ljubav prestala njenim imenom zvati .

Izgubljeni

od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18

Rijetko pišem poeziju, ali je jutros jedna pjesma nenadano izmiljela ispod bezbroja taloga... I, ne želim je brusiti, jer je sve u njoj sirovo kao život koga smo prihvatili, služeći nekim bizarnim ciljevima.

Sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za neostvarena grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

slobodi nedočekanoj se radujući

nedosanjanim snovima se hrabreći

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oblakom isječenim oštricom riječi

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose heroje i mrtve

živih priviđenje, biljezima prekrivene:

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika, s obzora,

prebrojavaju slavodobitno

umirućih pobjede

gordeći se ordenjem  častohleplja;

ili tek misao nespokojnu

skrivaju iluzijom koplja nepolomljena

prividom krijuć` strah od novog izgona

iskričavom rječju o herojskoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom:

zatočeni u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni

Moj večeršnji izbor :)

 

Emerald Board (to Zlata Žunić) by Samira Begman

Do you know, Asclepius, when

we walked barefoot

over the red-hot stones

and recorded only one track?

when we did not carry

browsed temper

and its fruits

good-bad, deplorable-bonnie?

how that

we feel the burns now

track is covered

and about the wholeness of  temper less we know

do you know,

that in partition

existing and being is painful?

(so many bogeys, and destiny is still hungry)

how is it possible that hurts

(oh, the pain makes day longer)

just the eliminated side?

how is it possible,

that love and time are in conflict

and cloven being more settled?

...

I've followed the stars

on the emerald sky

for you, the sky was a cave

I, now, trough the pain, conceiving

that your and my sky is

Emerald Board

But soon, I know

(because, what is the time in relation to eternity

where the soul is settled)

soon ...

when the comets fraternized

and into the new planets oneness bends ...

When Prometheus ignites the fire

from the civilization into the culture

The death of you and me when they hug ...

then, Asclepius,

within your and my death

Trismegistos will be born

Translation: Sabahudin Hadzialic

Samira Begmangman on Wednesday, January 23, 2013 at 5:09pm ·

• You and Sabahudin Hadzialic like this.
• 

  Zlata Zunic "Take the flying bird and drown it flying and divide and separate it from its pollutions, which yet hold it in death; draw it forth, and repel it from itself, that it may live and answer thee; not by flying away into the regions above but by truly forbearing to fly. For if thou shalt deliver it out of its prison, after this thou shalt govern it according to Reason. and according to the days that I shall teach thee; then will it become a companion up to thee, and by it thou wilt become to be an honoured lord."/(The Golden Tractate of Hermes Trismegistus)
  Tvoja poezija ezoterije je inspirativna, a nadasve, poučna. Imala sam potrebu citirati ovaj pasus, u kome je sublimirana mudrost filozofsko-etičkog aspekta podrške drugim bićima. Zastala sam i dugo se vraćala na dva zanimljiva filozofska metapitanja, tražeći odgovore koji su već u Emeraldu (aureola Mudrosti) čvrsto spregnuti alhemijom bola, što se u smrti ponovo ujedinjuje:
  
  how is it possible that hurts
  (oh, the pain makes day longer)
  just the eliminated side?
  
  how is it possible,
  that love and time are in conflict
  and cloven being more settled?

Pismo zamišljenoj prijateljici (I):praznina zamuklih glasova tupo odzvanja

Ako nemaš snage goriti i rasipati svjetlost, barem je ne zaklanjaj.Viktor Frankl

Poštovani posjetitelji, 
     Nemalo sam bila iznenađena kada sam, ulogovavši se na blog, naišla na upozorenje da, zbog sadržaja (?), na svoju odgovornost otvarate stranice koje, kako je od samog početka koncipirano, donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom, i da predstoji dug period neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu, a imaju tu moć da zbrišu čednost svakog čija im je misao strana, topla, ljudska osjećanja mrska, jednim ovakvim kompromitirajućim "uvodom", neinventivnim i profanim, kao i priče o griješnosti onih koji nikada nisu nazočili njihovim orgijma i domijencima? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava ne tako davne krvave tragedije, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije, što su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.

     Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve: dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama koje se ne liječe niti jednom dosad poznatom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i  pozlijedilo, i gledamo na sve to kao na ustajali talog nakon olujnih poplava, iz koga čak ni Kreatori i njihovi klonovi, nisu u stanju ništa novoga da smisle svojom dobrano osiromašenom invecijom, nego vegetiraju do memljivoj podlozi onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta, kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog, na koga će, bez ikakve dvojbe, kidisati hajdučija s drumova ove napaćene zemlje. A, oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već izazvali neugodno osjećanje prisustva gotovo okultnog, primordijalne supstance nečeg silno stranog, skrivenog u ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen, preživljava u memli i blatu močvare.
      "I kao što su Andrićeve ličnosti više ideje o likovima nego slika ljudi koj i su postojali, isto tako je njegova slika života prije ideja o životu nego životna faktografija. Da li je Andrić do svoje ideje o mučnom, surovom i teško objašnjivom životu došao sasvim rano, pa se okrenuo istoriji, da pobjegne od savremenog besmisla, a u istoriji našao isti haos i besmisao, teško je reći. Pretpostavljam da je, vjerovatno, uvidio kako se suština života ne mijenja lako, možda i nikako, da vijekovi mogu da donesu promjene ali ne i poboljšanje, i da ideja o životu ne zavisi od vremena u kojem ga posmatramo: zlo je njegova vječna suština. Zato je svejedno o kojem vremenu pišemo, važno je da pišemo o životu, uvijek istom."/Tekst Meše Selimovića izgovoren je povodom 80. godišnjice Andrićevog rođenja, oktobar 1972.



PISMO PRVO: Praznina zamuklih glasova tupo odzvanja

Draga prijateljice,
        Nedostaju mi nenadano iščezli prijatelji, jer pakao kroz koji sam prolazila i još uvijek kročim, bez roptanja, e da ne bih uznemirila draga bića, dovoljno već uplašena i razorena beznađem, u ovoj gluhoj samoći doima se  kao bezdan tame, kamo se svakog trenutka sve brže tone, reflektirajući  se kao ovaploćenje mitološke predodžbe o svršetku vremena. Jednog dana ću ti pričati o detaljima osbkurnosti ponovnog rođenja u posvemašnjem nestajanju. Citostatici koje još uvijek dobijam, doslovno me drže na postelji i po 12-14 dana u mjesecu. MOJA ČELIČNA VOLJA je ovdje, a ne ja kojoj su vidici zatamnjeni okrutnim utamničenjem, zaklanjajući narastajućim zidovima šutnje i straha i ono malo svjetla na obzoru, u čije cvjetanje sam duboko vjerovala. Pa, ipak, ni nakon ružnog saznanja da bolujem od karcinoma, potom operacije, pa ponovnih terapija, nisam duhom posustala, klonula, predajući se, premda, moram ti priznati, praznina zamuklih glasova tupo odzvanja. Nisam dopustila da me um vlastiti iznevjeri, jer svako pretjerivanje je bezumnost, pa bila to i borba za pravdu i istinu, ili protivu nemani u sebi, što prijeti da me istom i podmuklijom uništi, oduzimajući i zadnju nadu da ću doživjeti kraj jednog ružnog sna, budeći se iz nespokoja.
     Osjećam se silno usamljenom, ne zato što nema ljudi sličnih meni, već zbog zaglušujuće buke demontiranja matrice jednoumlja, i instaliranja nove tehnologije za demokratsko-tiransko osvještenje "običnog čovjeka" i prostog puka, u potvrđenoj i višestruko provjerenoj invenciji kreativnosti bivših ideoloških opunomoćenika, sada na čelu desetina stranaka koje su unisone u svom opredjeljenje za pluto(demos)kraciju, bez izuzetka, ograđujući se od vlastitih zabluda u vremenu proteklom, kao da je riječ o drugoj dimenziji i tuđem paralelnom životu.Usto, taj impozantni melange policentričnosti, do posljednjeg zareza je istovjetan u svojim "vjerodostojno i plodonosno", zašto ne reći, stručno i profesionalno kreiranim programima razvoja, kako ih sami ocjenjuju već 17 godina, potvrđujući ponavljanjem lekcije, u istim ili neznatno izmijenjenim povojima, svoju epohalnu odgovornost prema historiji. Nije velika mudrost ustvrditi da je riječ o koncenzusom kloniranim takmičarskim ekipama sakupljača posljednjeg zrna zlata ugroženih naroda, te krajnje bizarnih poreza na ubrzani proces siromašenja podanika, koji bi potom, valjda, trebalo da urode bogatim plodovima, iz čvrsto uvezanog ostatka ostataka nekadašnjih udarnika, znanstvenika, graditelja, zakopanih šest stopa ispod zemlje! Da li si čula da se na siromaštvo igdje plaća porez? E, ovdje su i Gogoljeve mrtve duše i Igoovi jadnici, dakle, najbrojniji stratum "populacije", ukalkulirani, naprosto, jer su se uvijek potvrđivali kao izvor blagostanja, čak i u zajedničkoj državi koja je, očito, bila  jedina zapreka enormnim zaduživanjima kod međunarodne zajednice. Samo disolucija i rat su alavu snagu Balkana mogli dovesti u priliku koja se od prapostanka svijeta, svaki put iznova, potvrđuje kao nezamjenjivo funkcionalna i efikasna okolnost lakog i brzog bogaćenja kroz pomoć i podršku diljem svijeta, zabavljenog značajnijim poslovima od našeg negativne stope razvoja i prirodnog priraštaja, sve do konačnog pada u dužničko ropstvo, iz koga ne postoji siguran i miran izlaz, jer su svi novci netragom nestali, a da se ni živi ni mrtvi nikada nisu vratili u nacional-socijalistike torove. Osim, dakako, protagonista novog poretka, vrlih podobnih kadrovi, koji su, gle čuda, svoja imanja bez ikakvih problema ponovo glat dobili, u dilovima kojima su pravni obraz dale, specijalno za te namjene birane i plaćene komisije za provođenje Dejtona, popularno nazvane, što se ispostavilo u dobar čas, nemogućom misijom, nakon što su se "glavni" namirili. Pritom se malo znalo da je ovaj dokument kojim je uskraćeno ostrašćenost pravom na klanje, ocijenjen još potkraj 1998. na Madridskoj konferenciji za implementaciju, uzrokom krhke državne organizacije, koncentrirane u tri latentno eksplozivne homogene nacionalne cjeline, gdje je prognanim i izbjeglim licima povratak u njihove prijeratne domove, i danas, 14 godina kasnije, onemogućen.  Ukoliko novi popis stanovništva zabilježi pad kvote tih nejedućih, nepijućih zombija statistike koja počiva samo na pretpostavkama i ciframa iz 1991.g, izostaće i pomoć svijeta kome smo, kako se čini, postali prilično mučan balast u bezdanu tranzicije i selektivnog inokuliranja kapitalističkog neoliberlanog poretka, čije su glavno političko oruđe efikasne lokalne vlade, naklonjene globalizmu i tako mrskom imperijalizmu, za čije se spominjanje, koliko do juče, u Mitrovici, Foči, Zenici, uz agresivnu asistenciju današnjih tajkuna i vlastele, sjedilo desetke godina.
      U tom stanju bizarne pomirenosti, apatije i stojicizma, brojim minute, dane, mjesece, godine, desetljeća, čekajući da nešto teško i opskurno prođe, nestane. Pritom, dajući sve od sebe da me ne opaze oni koji ciljaju djecu kao najmoćnije sredsto prinude, jedinog modela privređivanja, razvijenog do perfekcije. O životnim putovima i usponu tih i takvih "eltinih kadrova" zemlje koja nestaje sa mape, dogorijevajući u pepelu piromanski podmetnutog požara, odlučivali su djedovi i očevi mališana, sada zrelih ljudi u naponu stvaralačke snage, sterilizirane na neizvjestan rok, što nove-stare gospodare ne obavezuje na moralni čin pružanja ruke pomoćnice, već ih većma inspirira na dodatni animozitet, a sve u znak sjećanja na sramotnu podaničku servilnost i licemjerje prema omraženim pretpostavljenim golotrbanima, što su, u znak solidarnosti sa proletarijatom svoje zemlje, u gradovima poklonili državi čitave četvrti.
Danas, pak, bez imalo opreza, demonstriraju  disciplinu lomljenja kičme, ukoliko samo osjete da si potomci zaslužnih građana daju pravo na čovjeka dostojan život, kao civilizacijsku i demokratsku normu. Prema općeprihvaćenim propozicijama, primjerice, unuci proslavljenih heroja rada i borbe protivu fašizma u Europi, samo pola vijeka ranije, mogli bi, možda, da uđu u uži izbor kao posilni, ili dokazivanjem lojalnost nošenjem praznih aktovki, te zanošenjem izraslina na okukama!

     Ništa novo pod kapom nebeskom, a život prolazi, odbrojava i dogorjeva...Neumoljivo. Još, k tome, odjedanput uočim  da vas nikoga nema. Znaš, ulovio me stari nemir, zaboravljena ratna zebnja: "Šta se dešava, pa tišinom dani prolaze?" Znam da je ponovo pokrenuta tiha, ali sistematična blokada u komuniciranju, zbog obnovljene davne tužbe za kršenje radnih i ljudskih prava, koja, tek sad, sa karcinomom, dobija snagu dokaza bezumne arogancije i ignoriranja protagonista devalviranja, ne samo pojedinaca i grupa, već i pedestgodišnjih kolektivnih napora da se zemlja uzdigne do respektabilnog nivoa u međunarodnim razmjerama. Zvuči mi kao groteska kontinuirano opetovana izlika da, molim lijepo, moramo uvažiti globalne krize refleksije, zbog čega se suočavamo sa sve težim uvjetima življenja i u ovoj, i od Boga napuštenoj zemlji bogatih resursa, gdje ništa više nije naše, pa ni mi sami, dok to ne odredi troglava, iznurena država bogatih vlastodržaca, selektivno priznajući, pritom, diskreciono pravo na privatno vlasništvo bogatim, uz neizostavnu slobodu govora, dok diskriminaciju (valjda, istih, jedino živućih) po bilo kom osnovu, smatra zločinom ... I, svi šutke bježe u svoj kutak mraka, da spasu glave od goropadi koju miris dolarsko zelene boje pretvara u neman! Rat nije završen, a biće kad sve bude nestalo, osim onih odabranih 200 obitelji, za koje nisam sigurna da mogu ispuniti kvotu uvjeta državotvornosti, sve i da im je, uz metorski stečeni imetak, i namjera pozlaćena!
     Opaska: da nije tragično, bilo bi smiješno kako ih silno iritira svaka izgovorena, čime opravdavaju isti scenarij kao prije 38 godina: ni ovaj put nisam među "odabranim", ne zato što je to samo moja odluka, već, znajući profil i porodično stablo, pa i vlastite grijehe, neki stari "obiteljski" znanci su me, još u samom startu, obilježili žigom "Nepripadajući". I, ponovo ću se pozvati na često citiranu Hemingvejevu šarmantnu misao: "Kad se ljudi slažu sa mnom, uvijek imam osjećaj da sam negdje pogriješio." Dakle, osjećanje izopćenosti je iracionalno koliko i zagrljaj, pa se s tog aspekta ćutim zaštićenom mogućih posljedica. Jer, u politici koja jedina funkcionira na ovim zlehudim prostorima, nema vječitih prijatelja ili neprijatelja, već samo vječitih interesa, čime se obrazac kongruencije stavova i ideja, potpuno relativizira. Nažalost, ili na sreću, što je manje vjerovatno, nisam igrač za utakmicu bez pravila.

       Ne volim lažnu skromnost: bila sam, kao i moji djeca, najbolje što je ova zemlja imala, nimalo svjesna rizika savjesnog rada i odgovornosti za sve što mi je ikada dato kao obaveza. Iz (ne)poznatih razloga su nam dali do znanja da ne računamo na kompeticiju kvalitete, na priznanja evidentnih rezultatu bilo kakvog angažmana, debelim slojem tajnovitosti prekrivajući stvarne razloge, učinivši sve da izgubimo vrijeme, a sad gubimo glave narušenim zdravljem ... Eufemizam za nešto nehumano je reći: "nije se smjelo desiti", jer put kojim smo daleko odmaknuli od sebe jučer, ne videći ni u perspektivi sebe sutra, ireverzibilan je. Upravo zbog te i takve doktrine nepovjerenja u davno kompromitirane kritičare nimalo benigne politike prebrojavanja krvnih zrnaca, praćenog fanfarama neoromantičarskog nacionalnog buđenja, pod krinkom slobodumlja i osvještenja, nikada više niko neće moći sebi laskati da nije znao za usud pojedinaca, neupitnih moralnih kredita, te da smo permanentnim dolijevanjem ulja na požar nesnosne lakoće prihvaćanja populizma, krčili put vlastitom nestanku. Pastor Martinu Nimeleru (1892–1984) o ćutanju i nereagovanju nemačkih intelektualaca nakon uspona nacista na vlast i početka politike "čišćenja" usmjerene protiv različitih grupa društva.

Prvo su došli po komuniste,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista.

Zatim su došli po Jevreje,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin.

Zatim su došli po sindikalce,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac.

Zatim su došli po katolike,

a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene,

ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni
 

     Samo je jedna istina o kojoj blijedounjavo govore i izvještaji svjetskih statističkih agencija, ali i organizacija za zaštitu ljudskih prava, u domicilnim uvjetima kadrovski ekipiranih po receptima vlada: pohlepa je proždrljivo pojela ideju demokracije, a realizirana je primitivnim obeščašćivanjem koje se, kao metod logora, geta, gulaga, primjenjuje još od iskona. Oprosti im Bože, nisu znali šta rade! Za nešto veliko, treba imati osobnu ingenioznost, impresivnu mentalnu snagu i duhovne vidike dalje od vlastite pružene ruke. Barem koji centimetar. Žestiti se na pojedinca, kao hrvatsku novinarku Jasnu Babić, što govori i piše u zemlji gdje pravnici, sa smiješkom na usnama, onako, kao usput dodaju kako je pravda za bogate, samo petnaestak godina nakon sasvim drugačijeg sistema vrednovanja i mjerenja pojedinčane i kolektivne kvalitete, ravno je demenciji.
      Svim svojim bićem, a i djelima, dokazala sam i dokazujem patriotizam i ljubav prema domovini BiH, ali i Jugoslaviji, prema njihovim žiteljima, gdje je moj porod trebalo da se ovaploti. Zato nisam otišla, već ostala, ni časa ne sumnjajući u čast i solidarnost supatnika i suputnika, da bih se kao bezemljaš, pauperizirani žitelj grada, što se oslanja na svoje znanje i umijeće, osvjedočila kako je put do pakla popločan dobrim namjerama! I, postali smo samo suvišna usta koja vapiju za radom i učenjem, jer su objema nogama na golom asfaltu, bez kuće na moru, bez jahte, bez svega što je danas statusni simbol bezdušne gramzivosti, kao najvišeg kriterija privrženosti i ropske odanosti neoliberalnom kapitalizmu i njegovim mjerilima uspostavljenoj demokraciji, koja nije ništa drugo do neutaživa žeđ za visokim prihodima. Njegovo visočanstvo Novac je postao jedino znak prepoznavanja naše vrijednosti, čime je svaka druga spona među ljudima, čak i unutar obitelji, hirurški presječena. Neki klinci sa seoskih imanja, regruti meteorske industrijalizacije zemlje, te urbanog miljea ideološki privilegiranih, stasali u socijalnim uvjetima potpune jednakosti izbora, naime, svoj novi i ljepši život, vidjeli su za korak bliže, drugima nedostižnim Armani odijelima i obvezatnim Audijima, Poršeima, Jaguarima (u Bosni!), gdje je pravilo da imovina i stalno uvećavanje materijalnog bogatstva pojedinaca legitimira vlast.
      Riječ je prije o nama, naivnim, čija najveća nepoznanica je bila i ostala matematika globaliziranih formula množenja u dijeljenju zajedničkih bogastava, uz vrlo pažljivo biranje titulara. Ovdje u BiH su tom novom naučnom metodom proučavanja Univerzuma, otkrili njima primjerenu vrlo skupu skupu jednačinu za konstrukciju Frankenštajna pregolemog za kljaste noge, polugladnog, dobrano PTS-om načetog, koga će, glede i unatoč svemu, pokušati osoviti da im bude simbolom definiranog etnoreligijskog integriteta i neupitne državnosti na šizmatičkim korijenima. Sve i da uspiju, prvi će se osvjedočiti u malfunkciju projektiranog genetskog mutanta, veleumnog gorostasa, koga su osmislili invencijom egoizma i usopljenog tumačenja svoje uloge i misije u historijskim razmjerama, sa skučenim, pa i potpuno pogrešnim percepcijama o solidarnosti i kolektivizmu, na kome svaki sistem, pa i robovlasnički, počiva. Za bolje,očito, nisu bili projektirani!

24. 01.13

Poštovani posjetitelji, 
     Nemalo sam bila nedavno iznenađena kada sam se ulogovala na Blog, naišavši na upozorenje da, zbog sadržaja, na svoju odgovornost otvarate stranice koje donose, uz književno-satirične eseje i književne recenzije, tekstove o nekim mojim ličnim zapažanjima, prijepiskama i proživljavanjima, posebno od trenutka kada sam saznala da imam karcinom i da predstoji dug perido neizvjesnosti i liječenja.Čega se plaše svi oni koji se zaklinju u samo njima znanu istinu? Kritička misao pravdenih je uvijek završavala na lomači ljudske pohlepe i morbidne želje za moći, pa ako su se prepoznali svi što su svoju dušu davno učinili neosjetljivim na tuđu patnju i bol, svoje srce sahranili ispod debelo naplaćenih žrtava bosanskohercegovačkog sramnog pokolja, dok su im obitelji u inozemstvu skupljale "donacije" za predvodnike nove demokracije koji su odlučivali o sudbini svakog pojedinačno prema zaslugama za njihov boljitak, tada mogu razumjeti strah od istine.
     Nakon svega proživljenog, došao je dan koga sam silno plašila: dan kad nas ne uzbuđuju tuđe klevete ni kletve, svjedeno, dan u kome je prekretnica što krije jednu nevidljivu zamku, vrlo opasnu, sa posljedicama kjoje se ne liječe niti jednom ljekovitom supstancom: prestaje interesovanje za sve što nas je ikada radovalo, ali i  pozlijedilo, i gledaš na to kao na ustajale otpatke koji nisu u stanju ništa novo da smisle, nego vegetiraju do crvljivosti onoga što nazivamo duhom i dušom...Uvjeravam vas da smijeh nema isto značenje, nevažan je, ali ostaje potreba da posipamo mrvice i znakove pored puta kako bismo pošasti potpunog odumiranja čula spasili barem jednog plemenitog od obijesne hajdučije s drumova ove napaćene zemlje. Oni su poraženi tek kada shvate da su iz srca zauvijek nestali, da ništa ne znače, da za njihov nož nema ranjivog mjesta, da su sjeni koje nisu učinile štetu znanjem i dovitljivošću intelektualno superiornih, već skrivenim ostacima surovog animalnog predatora što, s vremena na vrijeme, zakrabuljen preživljava u memli i blatu močvare.

Draga prijateljice,
        Nedostajete mi, a pakao kroz koji sam prolazila bez roptanja, da ne bih uznemirlila draga bića, dovoljno već uplašena i razorena Stradijom, ne bih nikome poželjela. Jednog dana ću ti pričati o tome. Citostatici koje još uvijek dobijam, doslovno me drže na postelji i do 12-14 dana. MOJA ČELIČNA VOLJA je ovdje na FB, a ne ja kojoj se smračilo pred očima i ono malo svjetla na obzoru, u čije cvjetanje sam duboko vjerovala. I nakon ružnog saznanja da bolujem od karcinoma, potom operacije, pa ponovnih terapija, nisam duhom posustala, premda, moram ti priznati, praznina grubo odzvanja. Nisam dopustila da me um vlastiti iznevjeri, jer svako pretjerivanje jeste bezumnost, pa bila to i borba za pravdu, istinu i pomirenje, ili protivu nemani u sebi, što prijeti da me uništi, oduzimajući i zadnju nadu da ću doživjeti kraj jednog ružnog sna, budeći se iz nespokoja.
     Ovdje sam jako usamljena, ne zato što nema ljudi sličnih meni, već zbog zastrašujućeg teroriziranja političkih vođa milion partija i stranaka, koje nisu ideološki različite, a još manje determinirane, a lišene su bilo kakvog programa, bez odgovornosti prema historiji, jer su svi skupa postali sakupljači posljednjeg zrna zlata ugroženih naroda, te neshvatljivih i krajnje dehumanitiranih poreza na sirotinju! Da li si čula da se na siromaštvo igdje plaća porez? E, ovdje su i mrtve duše i nezaposleni, dakle najborjniji dio "populacije", ukalkulirani, naprosto, jer su izvor novaca od međunarodne zajednice, zabavljene značajnijim poslovima: krađom tuđih resursa. Ako brojno stanje padne ispod očekivane kvote, nema više pomoći svijeta kome smo, kako mi se čini, postali prlično gadljiv teret.
      U toj i takvoj osami, brojim minute, čekajući da nešto prođe, nestane, dajući sve od sebe da me ne opaze oni koji ciljaju na djecu...Da, mila moja: djeca vrhunskih intelektualaca, nekadašnjih autoriteta, postali su opsesija bratskih talova nove elite starih uhljupa, koji bi da im vide leđa, ekonomski ih potpuno devalvirajući i igrajući na kartu dostojanstva. O njihovim životima su odlučivali djedovi i otac moje djece, a to ih, ne samo da nije obavezalo na moralni čin pružanja ruke pomoćnice, već naprotiv, radja u njima nevjerojatno iracionalan animozitet koji bi da demonstra kako njih devojica, unuci proslavljenog komandanta i poton jeg predjednika Sreza, mogu biti samo njihvi šoferi ili lojalnost dokazivati nošenjem skuta!
     Ništa novo pod kapom nebeskom, a život prolazi neumoljivo. I, još k tome, odjednput vidim da vas nikoga nema. Znaš, najprije me uplašilo: "Šta se dešava?" Znam da je ponovo pokrenuta haranga zbog moje tužbe koja, tek sad sa karcinomom, dobija snagu dokaza zastražujuće arogancije i ignoriranja sve težih uvjeta življenja potpuno nemoćnih žitelja ove i od Boga napuštene zemlje... I, svi bježe u svoj kutak mraka, da spasu glave!
     Neću biti lažno skromna: bila sam, kao i moji sinovi, najbolje što je ova zemlja imala. Odrekli su nas se, učinili da izgubimo vrijeme, a sad gubimo glave narušenim zdravljem ... Nije se smjelo desiti, jer je ovaj put ireverzibilan. Nikada više neće niko moći sebi laskati da smo narod od milion i pol poluetničkih duša, nacija u razvoju sa petz novoređenih dnevno, ili šta već, jer je pohlepa pojela ideju, a realizirana je prostačkim i primitivnim obeščašćivanjem koje se, kao metod logora, geta, gulaga, primjenjje još od iskona. Oprosti im Bože, nisu znali šta rade! Za nešto veliko, treba imati osobnu ingenioznost, impresiovnu mentalnu snagu i duhovne vidike dalje od vlastite pružene ruke. Barem koji centimetar. Žestiti se na mene što ovo govorim i pišem u zemlji gdje pravnici, sa smiješkom na usnama, onako kao usput dodaju kako je pravda za bogate, samo petnaestak godina nakon sasvim drugačijeg sisetma vrednovanja i mjerenja pojedinčane i kolektivne kvalitete, ravno je demenciji!
    Svim svojim bićem, a i djelima, dokazala sam patriotizam i ljubav prema domovini, gdje je moj porod trebalo da se ovaploti. Zato nisam otišla, već ostala, ni časa ne sumnjajući u čast i solidarnost supatnika i suputnika, da bih se kao bezemljaš, pauperizirani žitelj grada, što se oslanja na svoje znanje i i umijeće, osvjedočila kako jeste put do pakla popločan dobrim namjerama! I, postali smo samo suvišna usta koja vapiju za radom i učenjem, jer su objema nogama na golom asfaltu, bez kuće na moru, bez jahte, bez svega što je danas statusni simbol bezdušne gramzivosti, kao najvišeg kriterija privrženosti Novom Dobu i njegovim gospodarima. Nažalost, neki klinci sa seoskih imanja, u Armani odijelima i obvezatrnim Audijima, Poršeima, Jaguarima (u Bosni!) su imali drugačiju ideju, približniju globalistizoranim modelima podjela u množenjima: napravili su Frankenštajna i hoće ga osoviti na noge. Sve i da uspiju, prvi će sami stradati od maloumnog gorostasa koga su invencijom egoizma, krivog tumačenja svoje uloge i misije u historijskim razmjerama, sa skučenim, pa i poptuno pogrešnim vidicima o solidarnosti i kolektivizmu, osmislili. Za bolje nisu bili projektirani!
24. 01.13

TEBI SAM DOŠLA (2009)

Nema slučajnosti, uvjerena sam. Pronađoh nekim čudom svoju pjesmu u prijepisci sa prijateljicom, baš večeras, napisanu 2009. godine, i želim da je podijelim s vama, jer njen sadržaj pripada svakom ljudskom biću koje je imalo sreću da osjeti magiju ljubavi...

Tebi sam došla

Odavno sam zaboravila kako se smije bez suza,
i postaje čovjekom iz iskre, skrivene ispod vremena,
Otkud su osunčani, široki putovi do bajkovitih predjela,
Otvarali prostran prospekt u čaroliju svijeta blještavila.

Izabrah tebe da gnijezdiš se u mojim mislima,
da nosimo sve sablje svijeta i ljubav štitimo,
Tu božansku tajnu svemira i čudo stvaranja.

Odavno su posljednji pupoljci ocvali samo za mene,
Pod krošnjama skršenim olujama s vrhova planina.
Život zanijemio kao prazna, napuštena prova,
U mirisu umirućih bokora, sa ehom gromova.

Studeni dah slutnje u prstohvatu pepela uspomena,
počiva na kamenu mahovinom obrasla krajputaša.
Pod ledenim akordima tihuje prazninom ljubav naša.

Bio si iluzija bez uporišta za ptice bez krila,
gruba riječ što uvredom tka nevjericu očaja.
Vjetar je zauvijek prestao nositi pjesmu precvalih primula
I njihov posljednji miris u studenoj noći prvih mrazeva.

A, tebi sam došla samo zato jer sam te voljela,
prije nego se od tvoga gnjeva zemlja obrušila,
zatvarajući put povratka krhotinama obećanja.

Ispred nas nije bilo više ničeg, osim pakla sjećanja.

Socijalna kastracija kao naslijeđeni etički standard

Pozivam za svjedoka...  

Pobijedila sam dilemu da li objaviti ili ne nelijepu priču iz života koji može poslužiti kao obrazac prokletstva žene na Balkanu, a posebice u Bosni, zemlji dubokih ožiljaka turbulentne historije koja se pretočila u ambivalentnu mentalnu matricu gdje je dobro zaboravljena kategorija u ljudskoj interakciji, osim ako nije u funkciji principa korisnosti i nimalo uzvišenih interesa. Riječ je o pismu koje sam prvi put uputila Helsinškom komitetu u BiH i RH sad već davne 2002. godine, da bih to ponovila posljednji put 2010/20011. Da li je potrebno reći kako nikada nisam niti udostojena odgovorom,  kao uzoran gtađanin iz ugledne obitelji, čije reference su više nego dostatne za najzahtjevnije svjetske standarde u profesionalnom i etičkom kodeksu? Šta se dešava na prostoru exYu pa stradaju  istina, pravda i civilizacijske norme nesmetanog razvoja svih bioloških i ljudskih resursa, teško je u ovom trentuku reći, ali će, zasigurno, istorijska i sociološka nauka imati dug period mukotrpnog istraživanja fenomena permanentnih obračuna, ne samo između različitih, već i unutar jednog etniciteta, religijski determiniranog. Krenimo redom, uz kratko obrazloženje da sam se 2001. bila udala za svoju prvu gimnazijsku i studentsku ljubav, naprasno prekinutu još tada zbivanjima koja su mi, tek nakon skoro pola stoljeća, nešto jasnija, ali ne i sasvim shvatljiva:

Zlata Žunić, arabista i turkolog

Poštovana gospodjo Inić,

Nakon decenijama duge šutnje, odlučila sam progovoriti u ime svoje djece, u ime časti svojih dragih preminulih roditelja, u ime svih onih koji su sa tugom u srcu, zbog nepravde izvršene prema njima samima, ili njihovim bližnjim, napustili ovaj svijet; zbog svih milih koji žive životom nedostojnim čovjeka, devastiranog individualiteta i digniteta, bez mogućnosti rehabilitacije u etabliranom sistemu vrijednosti, što je netom završenom ratnom dramom, doveden do perfekcije.

Dokumentacija koju Vam prilažem, trebalo bi da svjedoči o raspletu jedne duboke ljudske tragedije, čiji početak seže u samo obzorje Drugog svjetskog rata, kada su čestiti i, naprasnom očevom smrću, osiromašeni članovi obitelj Selimovic iz Tuzle, kao prononsirani antifašisti, sramno provedeni kroz mržnjom nabijen špalir uglednih Tuzlaka do Okružnog zatvora i osudjeni na kaznu deportiranja u koncentracioni logor Jasenovac. Zalaganjem sjajnog intelektualca i istinskog vijernika i domoljuba, Tuzlanskog muftije Kurta, oni su, kao i oveća grupa Srba, uspjeli izbjeći sigurnu smrt i potražiti zaklon unutar oslobodilačkih partizanskih jedinica.

Epilog njihovog doprinosa borbi protivu najveće pošasti 20.og stoljeća, bilo je nečasno strijeljanje najstarijeg brata, Šefkije Selimović, kome se ni za grob ne zna, što je ostala nikada razjašnjenja misterija, nepreboljena, ali duboko skrivana rana. Sada sam sasvim sigurna, posebno nakon nekolikih pisama koje je Teufik Selimović pisao tuzlanskom novinaru Mirzi Mukiću, da su oni svi već tada dobro poznavali protagoniste tog zastrašujućeg demonstriranja sile, u funkciji dugoročnog diskvalificiranja cijele obitelji, a posebno dijela prepoznatljive humanističke i intelektualne provenijencije, koja je uvelike prevazilazila ukus “odmornih ratnika”, naknadne pameti i ideološkog  osvještenja.

Moja majka, Fadila Selimović-Žunić, nakon te, posljednje u nizu doživljenih uvreda, a vjerojatno i najveće, 1945.-te napušta vojne dužnosti i zauvijek se distancira od Partije, zavjetovavši se na šutnju, čemu je ostala dosljedna sve do svoje prerane smrti, 1979.,odbijajući pritom da primi pregršt filistarskim manirom hipokrita dodijeljenih odličja, uključujući i Spomenicu sa Sutjeske, i ne tražeći privilegije prvoborca niti za sebe, a niti za svoje bližnje.

 Teško oštećenog zdravlja, beskrajno pozlijedjena patologijom zla kafkijanske provenijencije, dočekala je nova hapšenja u obitelji 1951. godine, kada svu svoju preostalu energije usmjerava na oslobadjanje najmladjeg brata Teufika, inače visokog dužnosnika UDBE-e. Bila je to za mamu definitivna potvrda da jedini izbor u vaspitanju i obrazovanju njene djece, moraju biti najviši moralni i intelektualni kriteriji i standardi, kako bi gubitnička poniženja, što su već uvelike postala pravilo i, uz kratkotrajne suspenzije, nesmiljeno, decenijama definirala mjesta i uloge svakog od nas, bila reducirana na najmanju mjeru. Da je to bio izbor bez alternative, pokazalo se već 1975. kada je u jednom od nasramnijih montiranih sudskih procesa na prostorima ex Jugoslavije, članovima takozvane Tuzlanske grupe, na čelu sa Teufikom Selimović, dr Salihom Burek i inženjerom Halidom Čokićem, unaprijed bio ispisan “katul ferman”, koji ih je na duži rok trebalo da skloni iz javnog života i “očisti” potreban manevarski prostor od neželjenih kritičara.

Nagadjanje o tome što je nova, diskriminirajuća farsa (opet u Tuzli!) značila za moju majku, ali i nas troje: oca, brata i mene, bilo bi gotovo ironično! Dovoljno je reći da je, samo dvije godine ranije, u optužnici protivu mog oca za tehno-menadžerstvo, sinhroniziranoj sa partijskom harangom povodom Mešinog, za NJIH, uvrjedljivog djela “Derviš I smrt” iz 1967., ponovo oživio projekat sotoniziranja svega što je potencijalno opasno iz obitelji Selimović. Drugim riječima, odveć intelektualno i civilizacijski distancirano od mjere koju su odredili uskogrudi, nedaroviti, a ambiciozni  gospodari života i smrti (mnogi još uvijek živi  zdravi i, nikada moćniji!). I to, zašto ne reći, bez mogućnosti da se ekscepcija primijeni čak i na djecu koja, po logici stvari, nisu mogla participirati u svemu ovome, ali su itekako poslužili kao taoci perfidne i mračnjačke politike pobjednika. Ipak se velike vatre ne pale od sitnog iverja, već moćnih i snažnih sabala! 

Krenimo redom! Propustivši, naime, priliku za odlazak na doktorandski studij u Teheran kao jedan od najdarovitijih studenata u klasi profesora Nedima Filipovića, potpuno nesvjesna    opasnosti već uvelike poslaganog mozaika perverzne paradigme absurda nove Bartolomejske noći u Bosni, dozvolila sam si luksuz djetinje oholosti i posezanje za rješenjima, što je, u tim opskurnim prilikama, protumačeno neoprostivom arogancijom nadobudnog intelektualca. Naime, umjesto sigurne distance kojom su me moji dobro upućeni mentori nastojali zaštiti od nadolazeće lavine bezakonja, ja sam odabrala udaju za inženjera (ime poznato autoru), sina nekadašnjeg proslavljenog komandanta Tuzlanskog partizanskog odreda i prvog predsjednika Tuzlanskog sreza. Premda nimalo kalkulativno, puna vjere u vlastite mogućnosti , ali i naivne vjere u budućnost, činilo se da sam svojim vrijednim radom i zalaganjem, dobila zasluženu zaštitu moćne obitelji koja će, znajući da cijene moje moralne i stručne kvalitete, garantirati mi, ne samo sigurnost, već i profesionalnu i društvenu promidžbu. Umjesto toga, njihova “pravovjernost” bila je pozlijedjena bratovim pogrešnim izborom supruge iz žigosane porodice, čiju “islamsku fundamentalističku orijentaciju” najzornije je potvrdjvao upravo poziv arabiste i turkologa! Usto, jedino zaposlenje koje sam tada mogla imati, bilo je već ranije stečeno novinarsko mjesto u Radio Tuzli, dok su sistematizacije u Arhivu, Muzeju, Rudhemu, te novosonovanoj izdavačkoj djelatnosti, bile promptno izmijenjene, uz gorljivo tumačenje glasnogovornika Smiljke Milojević, Komitetskog bossa, ranije, profesora Gimnazije koju sam pohadjala, a čiji miljenici i danas obnašaju najatraktivnije dužnosti, da sam kao kadar nepotrebna i neupotrebljiva!

Napravivši zakratko meteorski uspon u novinarstvu i stekavši svoje poštovaoce, konkurirala sam za dopisnika TV Sarajevo, prošla kvalifikacioni ispit i, ponovo doživjela ( da li baš neočekivan?), identičan epilog. Tačnije, protiv prijedloga, upućenog Savjetu TV, glasao je Muhsin Nalić, moj susjed i kolega po peru, tada predsejdnik Općinskog odbora Socijalističkog saveza, uz obrazloženje da sam dijete državnih neprijatelja! Još jedamput sam pogriješila u procjeni! Mislila sam, naime, da će rodjenje djece donijeti smiraj, a ono je poslužilo kao najmoćnije sredstvo ucjene koja je polako,  ali sigurno, narušavala ionako krhku bračnu harmoniju i, istovremeno, moje zdravlje, čijim je, u prvi mah, gotovo letalnim ishodom, a kasnije ozbiljnim posledicama (do danas nisu sanirane, kako je vidljivo u prilogu), dobijen još jedan moćan argument prinude.

 Sve ovo, uključujući i opću, zašto ne reći, isforsirano neprijateljsku atmosferu u Tuzli, pokosilo je moju majku u 56 godini života, posvećenog svima drugima, osim sebi samoj! Razigrani primitivizam upravo u tom trenutku kulminira, urušava se moj brak (da bi konačno bio razveden 1985.,nakon troipogodišnje agonije), izlazim sa malodobnom djecom, praktično, na ulicu i nalazim utočište u jednoj sobici malog stana velikog “tehnomenadžera”, mog oca. Postidjeni količinom ničim zasluženog zla, neki ljudi neupitnog morala, poput Milorada Mihajlovića-Maćina, predsjednika Tuzlanske komore, prihvataju me i daju mi novu šansu i zaštitu, koje sam znala cijeniti i pretočiti u kvalitetan profesionalizam i još kvalitetniju ulogu jedinog roditelja dva sjajna, čedna i pametna sina. Neprijateljstvo obitelji mog muža, čije karijere cvjetaju orodjavanjem sa najmoćnijim ljudima državnog vrha, dobija na zamahu, kao krucijalni dokaz privrženosti zvaničnoj politici, a moj “lebdeći status” je samo vrijeme praćenja i evidentiranja izgovorenog i učinjenog, pod budnim nadzorom i neprekidnim provokacijama nekadašnjih radnika SDB, koji su učestvovali u spomenutim hapšenjima kao vodeći protagonisti! A sve to u funkciji pripreme završnog udarca zbog "zločina" udaje, a potom razvoda, tumačenih činom diskvalificiranja i veleizdaje nad  jednom od najutjecajnijih tuzlanskih obitelji. (Nedavno sam saznala da sam još djetetom bila na "specijalnom tretmanu" tajne policije, sumnjiva zbog dvije diplome-arabistika i turkologija, koje su samo zlonamjernim monstrumima, željnima slave i moći, ličili na "islamski fundamentalizam", u vrijeme hladnoratovske politike Istoka i Zapada, te intenziviranja i dinamiziranja privrednih, političkih i kulturnih veza sa zemljama Trećeg svijeta, za što je SFRJ pripremala odgovarajući kadrovski korpus! Danas su jači nego ikada i nesmetano uništavaju najprominetnije kadrove iz vlastitog etnosa. Je li im to bila zadaća ili koeficjent uspjeha, teško je reći, ali ne i objasniti, o čemu će nekoliko priloženih dokumenata biti sasvim uvjerljiva i dostatna ilustracija. )

Četiri jahača Apokalipse 

Počak rata nakratko je smirio strasti i ja sam se sa djecom vratila u luksuznu obiteljsku vilu-stan koji mi je, dvije godine ranije (dakle tek 1990. ili pet godina nakon razvoda), bio sudski dodijeljen (sudija je morala napustiti svoju poziciju zbog te odluke!). U Komori sam doživjela "rehabilitaciju" i zauzela visoko rangirane pozicije, dok je otac moje djece u maju 1994. otišao u predstavništvo u Dortmundu, sa unaprijed izdatim instrukcijama da nas troje ni pod koju cijenu NE SMIJEMO izaći iz zemlje, što je, dakako i učinjeno, bez "suvišnih"objašnjenja, ali i unatoč dramatičnom pogoršanju mog zdravstvenog stanja koje je početkom 1997. konačno kolabiralo. Upozoren na to, moj bivši suprug se početkom ljeta iste godine vratio u Tuzlu i ubrzo doživio saobraćajnu nesreću sa fatalnim ishodom, a uzrok je ponovo dežurni krivac, sa sve bolesnim i perfidnim spekulacijama o utjecaju gama zraka na čudesne ljiljane.

Snažno motivirana nezavidnim položajem djece koja su napustila fakultet i posvetila se održanju porodice, posljednjom snagom volje, pobijedila sam smrt i, uz njihovu fizičku, moralnu i materijalnu podršku, ponovo krenula na posao gdje sam, za kratko vrijeme  postigla zavidne rezultate, pokrenuvši nove projekte, a potom upisavši treći stupanj na Ekonomskom fakultetu, uz vrijedno učenje engleskog jezika i rada na računaru. Visoko respektirajući snagu pokazane volje, gospodin Adil Zulfikarpašić predlaže me za predsjednika Organizacijskog odbora za osnivanje Rotary Club-a u Tuzli, što je u Zurichu prihvaćeno sa velikim zadovoljstvom, a moj angažman visoko vrjednovan. Taj nedopustivi iskorak, propraćen ledenim lakonskim komentarom jednog od političkih lidera:” Otkuda ti ovdje?”, shvatila sam na način koji bi mnogi kvalificirali paranoidnim, a značio je, kako se kasnije i  ispostavilo, upravo alarmantan signal pretencioznima da sam ponovo prekoračila granice dopuštenog, zbog čega me čeka Prokrustov krevet! Nakon toga počinje otvoreno konstruiranje laži, insinuacija, pokušaji fizičkog zlostavljanja, obsceni prijedlozi i opstrukcije u realiziranju mojih radnih obaveza, uz primjenu davno izgradjenih, dosljedno baštinjenih i , u mom životu, već proživljenih metoda blokiranja, ponižavanja, iznudjivanja, generiranja sukoba na ličnom i profesionalnom planu, uz potpuno ignorirana činjenice da sam samohrana majka sa stanovitim zdravstvenim problemima, o čijem liječenju, kao desetak godina ranije o rješavanju stambenog problema, ti isti ljudi nisu željeli ni čuti! Ako me pitate: "Zašto, što je razlog? Čime ste dali povod?", molila bih da mi objasnite zašto je moj ujak, Šefkija Selimović, završio svoj život pod plotunom, iza neke kamene međe? Razlozi su identični! Ekstremno iracionalni!

Ponovo na početku, u istovjetnom košmaru, odlučila sam se na udaju za svog prvog mladića  iz četvorogišnje srednjoškolske i fakultetske veze, čiji ljudski i profesionalni debakl su pomno istražili i odlučili zadati smrtonosan udarac. Patološke diskvalifikacije  o meni kao kripto-četniku i njemu kao izgubljenoj veličini velikosrpske orijentacije (ON me je podstakao da se potražim posao u IVZ RH, kao autentičnom tumaču mog nacionalnog identiteta), rezultirale su otkazom s posla, praćenim nedopustvim istraživanjima mojih nalaza u zdravstvenom kartonu i to uz odobrenje “humainste desetljeća” i doktora nauka zvjezdanog uspona, dr Imšira Imširovića, te arogantno i nehumano odbijanje svake komunikacije SVIH ČLANOVA KOMORSKOG MENADŽMENTA, ali i pretendenata na moje radno mjesto i ostvarene rezultate. Konačan cilj je bila definitivna i nepopravljiva diskvalifikacija u sredini koja je duboko pozlijedjena ratnom dramom i njenim protagonistima, a potom, ozlojediti sinove i prinuditi me da zainteresiranom moćniku prodam stan za trećinu tržišne vrijednosti, jer ćemo, u suprotnom, počev od septembra 2002., (svi bez zaposlenja, zašto ne reći, uz asistenciju moralno-politički gospodara tame i svjetlosti),  početi ponovo gladovati, a da o ishodu prekida sa mojom skupom terapijom za poremećaj srčanog ritma, koji sam stekla kao profesionalno oboljenje, dramatično pogoršano upalama pluća, gladovanjem i iscrpljenošću u ratu, i ne govorim. 

 Kako bi skica za tragičan igrokaz bila potpunija, navešću provjeren podatak da sam ja na području Tuzlanskog kantona, ali i u RH, jedan od rijetkih orijetalista sa diplomom iz arabistike i turkologije (svaka od njih zasebno je dovoljna za zvanje koje posjedujem), zbog čega su mi po dolasku u Rijeku, iz Policijske uprave, bez predomišljanja ponudili državljanstvo i posao, da bi kratko po mom, ne baš ugodnom susretu, sa ambasadorom Zlatkom Dizdarević, inače kolegi po peru, interesovanje naglo splasnulo, najvjerojatnije poljuljano krivom projekciom slike, prelomljenom kroz “kreativno” brušenu prizmu projektanata novog poretka na natruhama starih predrasuda i poimanja vlastog i tudjeg mjesta i uloge u histirijskim razmjerama. Da je tako, zorno svjedoči i podatak da sam se u više navrata e-Mailom obraćala bosanskohercegovačkim zvaničnicima, nudeći svoje usluge u Istarskoj i Primorsko-Goranskoj županiji, gdje živi gotovo veliki broj, kako rekoh, Bošnjaka, a da, kao jedan od malobrojnih intelektualaca, nisam bila udostojena čak niti konvencionalim diplomatskim odgovorom. Uostalom, pretpostavljam da to korespondira sa odsustvom osjećanja za mjeru koje se već nekoliko godina demonstrira na Mešinim književnim susretima u Tuzli. Tačnije, većini obitelji nikada nije upućena pozivnica, čime organizator pravi jasnu distinkciju izmedju “malih, običnih ljudi”, kako nas je nazvao ambasador Dizdarević i onih koji to nisu. Pa ipak, pravo na rad i život, kao temeljne odrednice demokracije, nije ograničeno atributima kvantitativnosti (mali i veliki), jer bi većem broju korisnika ovakove elitističke formule ono  bilo uskraćeno, a svako takvo poimanje ima u sociološkoj znanosti jasnu definiciju, čiji eufemizam je diskriminacija, ili, mnogo jednostavnije, proizvoljna trijaža na živuće i one koji to  nisu i ne treba da budu.

 Sa dubokom rezigniranošću moram konstatirati da su sudionici "igara bez granica", nakon svega, ipak nekažnjeno, po ko zna koji put, izvršili svojevrsnu egzekuciju nad elementarnim normama civiliziranog i humanog. Bezočno i surovo deskvalificiranje, a u funkciji laganog i brzog eliminiranja prepreka za ostvarivanje prizemnih nauma, uključujući  i pokušaje otimanje luksuznog stana koga, ne samo da ne mogu prodati po tržišnoj cijeni, nego niti izdati, e da bih djeci obezbijedila rentu za školovanje, a sebi konačno liječenje.

Autentično tumačenje "lika i djela"

    Nimalo benigne nisu niti posljedice za djecu, čiji mentalni sklop visokih etičkih normi i standarda, te snažnog intelektualizma, teško može izdržati ovako opaku gomilu laži i amoralnog barbarizma. Sigurna sam da  nije potrebno posebno objašnjavati kuda sve ovo vodi na duži vremenski rok, što je meni bilo jasno već u maju ove godine tokom spomenutog susreta sa ambasadorom Dizdarevića, koji mi je u nedostatku bilo kakavog argumenta nervozno saopštio kako on "sve zna o meni" i to samo 10 godina nakon javno izrečene prijetnje još uvijek aktualnog menadžmenta Komore u Tuzli da će mi biti uručena radnička knjižica, ukoliko i jednu riječ progovorim protivu JNA! (tada sam krišom čitala opozicionu štampu, jer mi je, u suprotnom, prijetio otkaz!)

S druge strane, pak, pitam se šta to može znati neko koga nikada ranije nisam imala priliku susresti, osim da sam bila jedan od vodećih bh privrednih novinara, kada mi već nisu dopustili da se bavim arabistikom i turkologijom? Ko je taj koji je tako hitro Ambasadoru  podastro neke SVOJE podatke o kontroverznoj Zlati Žunić, uzgred jednom od 10 najboljih exyu studenata 1973.(zanimljivo je da to niko, nikada i nigdje ne spominje!), a da pritom nisam imala priliku da iznesem svoju istinu i redefiniram zlonamjeno plasirane kvalifikacije? Napokon, kome sve to treba,  posebno kada je riječ o ljudima što su bili intimni obiteljski prijatelji,  a njihovi roditelji privilegirani poznantsvom sa Mešom Selimovićem, mojim daidžom? Da li je, u tom slučaju, moja ponuda MVP BIH da u Rijeci obnašam dužnost konzularnog predstavnika B&H, nepodopština odroda koji je heretičkom udajom navukao na sebe anatemu najglasnijih zagovornika multietničnosti i multikulturalnosti? Kako tumačiti i to da jedan od rijetkih  turkologa od ovih krajeva pa do Slovenije, ne samo da nije angažiran, nego mu se neprestano upire prstom preko crte, uz "toplu preporuku" da ne talasa, već da prihvati ponudjeno ili nestane, što je, u osnovi, isto? 

    Moram priznati da sam uplašena onim što nisam u stanju razumjeti i za što ne nalazim nikakovo racionalno objašnjenje. Rigidni radikalizam pomućene svijesti nije počeo i završio u topovskoj paljbi! On je postao modus vivendi i modus operandi koji se plaća novim žrtvama na prostorima gdje jauci još nisu utihnuli, a potoci krvi zadugo neće presušiti. Zato Vas molim da mi čim prije definirate “postotak” vjerojatnoće za pravedno rješenje ove odveć dugotrajne drame, te časno moralno poravnanje, jer od toga zavisi opstanak moje djece, ali i kvaliteta ostatka mog dobrano potrošenog života.

Blokade iracionalne provenijencije, koje nisu zaobišle niti moje rotarijanske prijatelje, nadjačale su zdrav razum i pragmatičnost, čime je doveden u pitanje ne samo moj, već i opstanak cijele moje obitelji. Njihova razmišljanja su ponovo usmjerena na neke daleke svjetove kao sapsenje što se tumači nedostatkom patriotske svijesti! Ili su, možda siromaštvo, antidepresivi i potpuno neizvjesno sutra u kontekstu izjava vrlih komunističkih kadrova i nezamjenjivih kapitalističkih menadžera o surovosti tržišne privrede (koje nema ni u tragovima kod nas), dovoljan razlog za suicidnu odluku o odustajanju od borbe za vlastito mjesto pod suncem, što izaziva toliko animoziteta  kod istih onih hermetički zatvorenih interesnih grupa koje su tranziciju iskoristili za historijsku pljačku, kapitaliziranje zajedničke žrtve, hladno, neljudski posmatrajući umiranje (figurativno, koliko i stvarno), najkreativnijeg društvenog stratuma u posvemašnjoj neimaštini i poniženju.  Za neke od potomka obitelji Selimović, ma šta da uradili, svilen gajtan nikada nije bio, a niti će biti tek latentna prijetnja, već stvarnost od koje se krv ledi, kao što je etiketiranje uspješne i lijepe djevojke vrlo opasnom kvalifikacijom o kćeri državnog neprijatelja, usto i islamskim fundamentalistom, što jeste osveta mediokriteta, nesposobnih da svoje ambicije potkrijepe talentom. Moram priznati da sam, definitivno,  iscrpljena (bila je to 2002) i, sa mojom dijagnozom (tada još samo srčanim aritmijama!), sumnjam da ću dovoljno dugo izdržati pritisak, što kreatori milenijskog skoka udesno dobro znaju, strpljivo čekajući sa svojim bankovnim računima da siromaštvo i izolacija dokrajče one koji samo šest topa ispod zemlje mogu biti njima od koristi, jer posjeduju nešto iznad toga što ovi smatraju da im, po prirodi stvari, pripada.

Drugim riječima, cijenjena gospodo, samo malo dobre volje i povjerenja u vlastite procjene, a ne zlobne glasine bosanske kasabe, dovoljan su pokretač da se izvrši moralni čin prema čovjeku koji je duboko vjerovao u načela demokracije, založivši za to sigurnost vlastite obitelji. Curriculum vitae koji Vam dostavljam, sasvim izvjesno, ne bi trebalo da postidi posredinka Vaših strogih kriterija i visokih standarda. Moja obitelj i ja smo nešto što nije većina na Balkanu i za čiju istinu ljudi poput Vas treba da se angažiraju, s obzirom na njihovo civilizacijsko opredjeljenje.  Dvanaesta godina patnje počinje da poprima razmjere najdramatičnijeg raspleta! Možete li zaboraviti moju malu ulogu u historijskim pomacima ovih prostora i okrenuti ledja nekome ko je čitav svoj život posvetio drugima, ma šta to značilo? Ako mislite da sam vrijedna toga, Vi ćete učiniti potrebno da se ova agonija okonča. Ako ne, molim Vas da mi date znak, kako bih izbjegla totalni kolaps moje obitelji, čije nevolje su izravna projekcija mog tvrdoglavog persistiranja na principima i moralnim postulatima.

S poštovanjem,

 Zlata (S) Žunić

Tuzla, 31.07.2002

p.s. Sa «da» ili «ne» odgovorima u što kraćem vremenu, biću sasvim zadovoljna i spokojna ću otići, znajući da sam učinila sve što je u mojoj moći!

Dostavljeno:

1.     Helsinški komitet-Ured za ljudska prava u Sarajevu

2.     Helsinški komitet-Ured za ljudska prava u Zagrebu

Nota bene: Nikada nisam dobila odgovor povodom ove predstavke. O posljedicama opasnim po život, nekom drugom prilikom, jer 10 godina je neslućeno širok manevarski prostor za otvaranje novih opcija, balkanske provenijencije. Čini se, naime, da Šefkija Selimović, strijeljani brat Meše Selimović, a oba su moje mame braća i suborci, nije bio posljednja žrtva "čaršije" i njenih odanih sejiza koji svojom revnom "informiranošću" o gazdama gospodare avlijom. S tim u tijesnoj sprezi je i ignoriranje veoma ozbiljnih zdravstvenih poremećaja koji su, prema riječima, jedne uposlenice, tumačenjem dijela rukovodilaca, bili samo moja "podvala" i "insenacija", u funkciji NJIHOVE DISKVALIFIKACIJE! Takvoj se ocjeni pridružio jedan broj zdravstvenih radnika koji su svoja zvanja na fakultetima "odbranili" poslušnošću prema političkim moćnicima jedne od najdosljednijih diktatura u historiji bosanskohercegovačkih prostora:

 















Najnovije: karcinom, bolest koja nije samo maligna za pacjenta, već cijelu obitelj, posebno ako je bizarnim palanačkim blokadama dovedena do ruba finansijskog kolapsa! Šta je sljedeće?
I, najzad, ono najparadoksalnije pitanje svih pitanja: čemu treba da posluži uništavanje jednoroditeljskih obitelji? Nije li ovakav lukavi čin degradiranja i diskreditiranja, klevetanja, konstruiranja bolesnih difamacija, u funkciji nestanka dobrano reducirane populacije? Ili je tek modernizirana transkripcija mentalne i emocionalne tradicije iskona, baštinjene iz indoeuropskih korijena?

Bizarni rituali

Jedan od takvih je „sati“. Sati je indijski pogrebni običaj, danas vrlo rijedak i strogo kažnjiv zločin u Indiji, kada se žena koja je ostala udovica spaljuje zajedno s pokojnim mužem. Na takav čin žena je morala dobrovoljno pristati, a s obzirom na materijalno stanje i upitnu daljnju egzistenciju većina ih je zaista dobrovoljno odlazila u smrt.

Neko je nekada sjajno rekao da "u svim epohama postoje ljudi koji se penju preko glava, palih u bitkama velikih", ma što to značilo! Ostali su mi, međutim, nejasni motivi stalnog, jednostranog generiranja sukoba koje druga strana ne prihvaća, bivajući zbog stiocizma tihog otpora, dosljedno kažnjena. Valjda je sve u gnomi: Divide et impera!
Što god da jeste, ekstremno je morbidno i civilizacijski neprihvatljivo!