Nepokorena pjesma

by Zlata Zunic on Friday, October 29, 2010 at 12:29am

Za utjehu i blagost prihvatanja,

Reći tek: Hvala! premalo je.

Ispraznošću zavitlat: „Volim te!“

Iza kulisa čednosti i istine,

Prašnjavim zvukom stare činele,

Grubošću greze prošlosti zaturene,

Ledeno je,

Metalno

Škrgutanje.

Privit strpljivom ramenu umorno čelo,

Skrivajuć sebe sjećanjem zarobljenu,

Trpkom patnjom zaodjevenu,

Vječno besanim „zašto“prekrivenu

Na stazama iz davnina zalutala,

Slomljenih krila u zvijezde urasla,

Opskurno je

Licemjerno

Nepotrebno.

Trgnu me iz sna jastreb kliktavo

kroz tek olistalo, bremenito nebo,

kružeći pobjedonosno i moćno.

Oholost me grabljivice zebnjom stegnu,

Dah zaledi reskom javom zatečenu,

Konrapunktom fuge znane uzdrhtalu,

Iskonom

Zloslutnim

Pripremljenu.

Otrovom oslikan lik neznanke se prikrade

Da ponovo kandžama zgrabi dio snova i jave.

Zaustavih je oprezom novog budjenja zaštićena,

Utvaru znanu,upletenu mrežom besrama,

Ogorjelu bezbožnošću, iz grijeha izmiljelu,

Dok demonskim pirom slavi staru pobjedu,

Pohlepom

Rastočenu,

Grotesknu.

Zločin je davno učinjen, odjekuje mislima pobuna.

Ne želim ga zauzlanog međ` svojim djelima.

Sagradila sam im svetost blaženstva dragocjena,

U tajanstvenoj sigurnosti baštinjenoga:

Ljubavi nesebičnoj što sluti sreću novih početaka,

Dok čvrsto držim čaroliju nedosanjanih svitanja,

Smjernih

Iskrenih

Nepokorenih.

Bosanska hronika Vlastimira Mijovića: Proćerdani narodni imetak

Bosanska hronika Vlastimira Mijovića: Proćerdani narodni imetak: U ime svakog federalnog stanovnika vlast je, samo kroz proces (ne)privatizacije, spiskala po dvije hiljade maraka S a vlastitom imo...

Zmijski klaun (Snake clown)

Što ti se to nečujno prikrada,

Dragi Asklepije?!

Ovo nisu gladni i iscrpljeni lavovi

U pijesku arena novih koloseuma.

To, učitelju, griješna zmija dvonožna,

Donesena iz dalekih pustara,

na pramcu robovskih galija,

Otvara crna usta pohote,

smrtonosna i otrovna.

Sklupčana u kavezu nesna,

Tjeskobna i zebnjom zgrožena,

Zbog ledenih strijela u očima

ispraznih i taštih  smrtnika.

Svijetom zavodljivim i razornim

u njegovoj nadmoći,

I sužnja čežnjivim beznađem

u povratak ognjištu sigurnosti,

gdje iskra zapretena ostade!

Iskupljenju silnika jedina si nada ,

Mudri Asklepije!

Ti, što Božanskog uzdarja

Čudesnog napitka magije

Iz desne strane Gorgone,

Uskrsnuća si otjelovljenje!

I, ako se ne urušiš netragom

pod najmoćnijim otrovom,

Alhemijom bola stvorenog

iz hiljada poraza,

Zgusnutog neznanom mjerom

straha i uvreda,

Prolomiće nebo, odjeknuti ehom

riječ okrutna,

A, palčevi publike, željnje ushita,

okrenuti nadolje,

Zahtijevaće smrt jeftinog zmijskog klauna,

Znak poraza i pokore!

osvemu-pomalo/2012/10/socijalna-kastracija-kao-naslijeđeni etički standard

Početak cijele priče seže u daleke 70.te godine 20.og stoljeća i neočekivanih obračuna sa nosiocima prosperiteta i revolucioniranja tradicionalne feudalne matrice kolonijalnog mentaliteta. Tekst koji objavljujem, zasigurno nije i ne može biti cjelovit presjek događanja i svekolikih stradanja dijela obitelji, koji je prolazio i prolazi kalvarijski put od trijumfa antifašizma, strijeljnja najstarijeg brata (Mešina remek djela su ispisana o tom neobjašnjivom bezumlju, a u kontekstu odnosa pojedinca i vlasti), do potpunog kolapsa svih moralnih vrijednosti i ponavljanja istorije, ne samo pojedinačne i obiteljske, već i kolektivne.

 

Pozivam za svjedoka...

http://www.youtube.com/watch?v=jnXywWGJJ7s

Bez izostavljene crtice i zareza

 http://www.diogenpro.com/mjesec-estetske-hirurgije-uskrsnuce_vaskrsnuce.html

.

osvemupomalo-ZlZ: Ljubav-Drugo ime za grijeh

http://osvemu-pomalo.blogspot.com/2012/10/socijalna-kastracija-kao-naslijeeni.html
Pozivam za svjedoka... 

Ljubav-Drugo ime za grijeh

I

 Ne, prijatelju, nije ovo dijete griješno,

Već kainski kod u našim dušama;

Prijetvornost i nezasitost vrlog čovjeka

Kome nije sveto ni vlastito rođeno,

Pod srcem toplinom brižno nošeno,

Beskrajnom predanošću plemenjeno.

I, lomi kamen da kazni grijehom začeto.

Da li je ljubav drugo ime zločina?

Il˙ licemjerje što sudi vlastite poraze,

U strahu da poslanje životom plaća,

Slijedeći iz raja izgnane, smiono odlučne

U zabranjenu voćku zube zariti,

Prologom misterije orfičkog iskušenika

Bijes neba i zemlje na sebe navući,

Vulkane silne i otrovne uzavreti

da se sruče svom žestinom Univerzuma

Na nemoć odvažnih što ljube nevoljeni.

II

Duhovnu pustinju maskira Pirova slava

Lebdeći nevidljivim sjemenom taštine

Ponad nježnog izboja sreće što je ugrožava.

Ne znate? Pa, mi smo iz suprotnih dimenzija!

A, vi, u svojoj zaslijepljenosti, znameniti,

ne vidite nebeske mreže za vaša utjelovljenja,

na čijim su bedemima izrasli, poput bršljana,

zavist i požuda, religija gospodara i robova.

I blatili ste, i mrzili, bezbožno o zidove udarali ,

Pred streljački stroj nadmeno gurali,

Čekali Smrt da nemire savjesti pokupi

I, uz fanfare trijumfa, na lomači ih spali ...

A, Fenix se iz vaše sopstvene kaljuže dizao

Stvoren da bude nebeska zamka il`, možda, štit

U najtežoj kušnji ljudskog trajanja:savjesti

Koja je i ljubav prestala njenim imenom zvati .

Izgubljeni

od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18

Rijetko pišem poeziju, ali je jutros jedna pjesma nenadano izmiljela ispod bezbroja taloga... I, ne želim je brusiti, jer je sve u njoj sirovo kao život koga smo prihvatili, služeći nekim bizarnim ciljevima.

Sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za neostvarena grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

slobodi nedočekanoj se radujući

nedosanjanim snovima se hrabreći

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oblakom isječenim oštricom riječi

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose heroje i mrtve

živih priviđenje, biljezima prekrivene:

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika, s obzora,

prebrojavaju slavodobitno

umirućih pobjede

gordeći se ordenjem  častohleplja;

ili tek misao nespokojnu

skrivaju iluzijom koplja nepolomljena

prividom krijuć` strah od novog izgona

iskričavom rječju o herojskoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom:

zatočeni u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni

Moj večeršnji izbor :)