"Veliko doba traži velike
ljude. Postoje nepriznati, skromni junaci, koji nisu stekli slavu ni ušli u
istoriju poput Napoleona. Analiza njihovih karaktera pomračila bi i slavu Aleksandra Makedonskog.
Danas možete sresti na praškim ulicama
čoveka u pohabanom odelu koji ni sam ne zna šta on u stvari znači u istoriji
novog velikog doba. Ide skromno svojim putem, ne dosađuje nikome, a ni njemu ne
dosađuju novinari tražeći intervju. Kad biste ga zapitali kako se zove,
odgovorio bi vam jednostavno i skromno: „Ja sam Švejk.." (J.Hašek)
Već neko
vrijeme mi, bez ikakvog jasno definiranog i svjesno osmišljenog povoda, u dnu glave
migolje, komešaju se, sapliću, pa treskom padaju, udarajući o zidove lobanje, ubojitom
satirom ispisane scene Hašekove maestralne pučke priče o doživljajima dobrog
vojaka Švejka, junaka svevremene parodije o prostodušnom univerzalnom čovjeku u
kataklizmatičnim vremenima. O tom racionalnom kontrapunktu aroganciji nadmenog i
agresivnog “europejstva” velikih i malih Halilčića jetkog Derviša Sušića,
čiji međusobni, nimalo civilizacijski obračuni, sa ili bez pijetla iz tuđeg
kokošinjca pod miškom, su se prelamali, uvijek i bez iznimke, preko leđa
“običnog, malog čovjeka”! Kvintesencijalna fantazma autorovog iskustveno
doživljenog sudara epoha koji je prethodio nadolazećoj imperijalnoj dekadentnoj
pohlepi kapitalizma, kameleonski prilagođenog bordelu istine o ljudskim
slobodama, pravima građana i pravdi za sve žitelje planete Zemlje, svjedoči o zasljepiljujućim
svjetlima karagöz pozorišta sjena, gdje su nevidljivi ostali samo lutkari, što i
danas vuku konce. Dokle? Ostaje da se
vidi!
"Ne postoji nešto takvo
kao što je neizbježan rat. Ako do rata dođe, to je zato što je zatajila ljudska
mudrost." Andrew
Bonar Law
Uljuđeni humor i satira mog vrlog Hašeka,
i danas više nego aktuelni, situirani su u doba
Prvog svjetskog rata, unutar multietničkog austro-ugarskog carstva, bremenitog vijekovnim
tenzijama. Eskalacija nasilja, nakon atentata na Franju Ferdinanda,
rezultirala je neslućenim krvoprolićem i nestajanjem tri moćne svjetske imperije,
čija se dominacija fatalno kratkovidom politikom širila na vječito trusnom,
europskom tlu, poodmaklog civilzacijskog obrasca u razvoju, braneći obraz Starog
kontinenta, a ne nekih skorojevića. Četvrta je, pak, premostila jaz do Novog
doba, zaštićena spasiteljskim ozračjem doborčinitelja “nerazvijenih i siromašnih”
zemalja afro-azijske regije, iskusna i oprezna, nakon što je restriktivnom
ekonomskom politikom, nevoljko “pristala” izgubiti Ameriku.Istina, nešto ne
pamtim iz pročitanog i naučenog tokom, ne baš kratkog životnog vijeka, da je
neko pitao pučanstvo za čije babe dušu i
za kakve ideje i ideale se želi boriti, te da li hoće biti statistika krvavog okršaja
veličanstvenih, što odnosi desetine miliona života, dok se gospodari rata
zadovoljno vajkaju za nekim okruglim stolom sa novim crvenim prekrvačem,
zdraveći jedan drugom najskupljim vinom istine i dajući čvrstu riječ o da se
nikada više neće poklati, zaklinjući se na vječni mir i bezuslovnu ljubav,
zadovoljni kvalitetom investicije. Po ISO standardu novačene europske
sirotinje, u potrazi za hljebom i boljim životom. Čudne neke relacije! Unatoč
svemu mnogi insan će mazohističkim sladostrašćem vječitih balkanoidnih
skorojevića spominjati doba vladavine prosvijećenih, agilnih gospodara domaćih
resursa, dok će drugi oplakivati otomansku polumilenijsku usnulu maglu
tavorenja na marginama dvije civilizacije, kudeći Ex Jugoslaviju, gdje su im
ugrađena krila za dugi let do slobode i statusa ravnopravnog građanin svijeta, a
pritom dato i diskreciono pravo da ideološki čiste prostor oko i ispred sebe, uklanjajući
brezovačom iz babukine avlije sve zaslužne za sopstveni prosperitet i
smiještajući ih u bajbokanu, uz Budaline Tala sudbinu!
"Samo
su mrtvi vidjeli svršetak rata." Platon
Čini
se, ipak, da nema slučajnosti u mojim asocijacijama
uoči sedamnaeste godišnjice obilježavanja 11. Jula, dana kada je izvršen jedan
od najvećih zločina nakon Drugog svjetskog rata, u samom srcu te iste
samozadovoljne Europe, u UN-ovoj “zaštićenoj zoni”, satelitski nadgledanoj,
gdje ni miševi nisu mogli kihnuti, a kamoli kolo voditi poput pripadnika
Nordijskog bataljona, a da ne budu registrirani kao zvuk tromblona, u najboljem
slučaju. O ostalom svjedoče mrtvi, ali
i živi, zauvijek istrgnuti iz svojih korijena, iz života, iz ljubavi, iz
čovječanstva. Korak po korak, mig po mig, ugnijezdilo se i duboko ukorijenilo diljem
lijepe nam globalizirane Planete erozivno osjećanje nepripadanja
marginaliziranog etnoreligijskog korpusa nekih protosemitskih patvorina, koje
bi trebalo, po New Age paradigmi, valjda, uz koncenzus iz više međusobno
polifoničnih izvora,.redizajnirati, ili, naprosto, “utopiti u moderne europske
tokove”, kao da su, evo sad, ovog časa šljegli iz srednjovjekovnog mraka
istočne satrapije. Usmjeravajući preživjele, nebitno koje ideološke
provenijencije, uz komunikacije ka prosvijetljenom Sjeveru, ili malo istočnijem
bogatom Zapadu. Tamo će živjeti blagorodnim životom multikulturnih i sasvim
benignih, ljudskim pravima i blagostanjem okruženih građana, sa biljegom
mučenika i mitologiziranim sjećanjem na izgon. Okupljeni, usto, u neprofitnim
etno-udrugama, čarobnoj formuli za koeficijent astronomskih lobističkih
primanja, neoborivom argumentu o demokratičnosti demokratije, što će, bez
izuzetka, biti ukamaćeno tvrdoglavim domoljubima i herojima, neopojanim sirotanovićima
u već dobrano ispražnjenoj kući koju odbijaju, ili, pak, ne mogu napustiti, izgubljeni
u prostoru ekstremne neimaštine stalno generiranih latentnih sukoba, stigmatizirani
i iščašeni iz vremena! Nepostojeći, a ipak tu negdje, čvrsto vezani za
prošlost, bez sadašnjosti i budućnosti, u funkciji potsjetnika na dobro
osmišljen koncept razbijanja apsurdne i paradoksom zaodjenute paradigme o
prijetećoj zelenoj transverzali, kao mogućem reliktu sumorne historijske
manipulacije zavojevača. Istina, svjedočimo i nekim drugačijim vjetrovima sa
zapadnih strana, gdje nije sve tako ružičasto kako nam se čini, pa ušančenu
svijest domaćih gospodara treba razmrdati artikuliranjem odgovornosti za
spiskane fondove, uništenu privredu, oslanjajući se na vječitu ljudsku potrebu
da se na branik pravde stane tek nakon izvršene “forenzičke” obrade, zepečaćene
u zlaćanoj foliji nespornih autoriteta. Dakako, u mnogim aspektima ove
evolucijski višeznačne polifonije, uz zadaću ide i primjeren status, socijalni
i finansijski, pa teško da bi to mogao biti neko odveć neupućen i subjektivan (generalno
govoreći!), zbog delikatnosti projekta koji zahtijeva visok stupanj sofisticiranosti
i objektivnosti, što implicite svjedoči da su realizatori, pretpostaviti je,
sasvim realni i racionalni izdanci sa godovima svih naših milenijskih lutanja i
posrtanja! Ovogodišnje obilježavanje masovnog stratišta u Srebrebici, uz
sahranu novih 560 novoidentificiranih žrtava, sa preciznom programskom šemom
kreščendo-zviždača, možda neće pomoći mrtvima, ali bi živima trebalo da bude
svojevrsna garancija budućnosti, kao i netom predstavljeni projekat “Video arhiv genocida u
Bosni i Hercegovini”, pod visokim pokroviteljstvom međunarodne Fondacija Cinema
for Peace, sa sjedistem u Berlinu i uredima u Sarajevu i Los
Angelesu! Kako god, međutim, da okrenemo sav taj tragični i, istodobno,
spektakularni mélange, praćen iskrenom sućuti vascijelog slobodarskog svijeta,
nama valja platiti dospjela dugovanja za ovu godinu, ako se ne varam, nekih 300
miliona eura, a fondovi odzvanjaju prazno, sa opravdanim indicijama o duplom
dnu, zasad vješto zavarenom sa svih strana, dok Wikileaks ne procuri svim
curećim agregatnim stanjem.
“Isplesti
vijenac je mnogo lakše, nego za njega naći dostojnu glavu.” Goethe
I, ponovo se odnekud javlja, gle čuda, moja blistava fascinacija čovjekovom
sposobnošću da utone u vlastitu zabludu, ma koliko tuđa svjedočanstva i primjer
bili očigledni, ma koliko snažno bilo čudo tuđeg zivota, pa i vlastitog,
uostalom, ne mareći, pritom, zašto se polarni medvjed veseli, kad tigar dobija
ozebline. Čitam na svjetskim portalima nimalo diplomatsko vojevanje ekonomske
teorije sa praksom naoliberalizma, u kome su sve vrijednosti podvrgnute
standardima finansijske oligarhije, čije poslovanje i ukamaćivanje posuđenog i
otetog, postaje pretežak teret za čovječanstvo u kome milioni gladuju, na rubu
opstanka. Prema profesoru Jamesu Petrasu,
(James Petras je umirovljeni profesor emeritus za sociologiju na Sveučilištu u
Binghamton Binghamton, New York i honorarni profesor na Saint Mary University,
Halifax, Nova Scotia, Kanada, koji je objavljivao obilje radova o političkim
pitanjima Latinske Amerike i Srednjeg istoka). u toku je proces političke regresije od dekadentne
demokracije do tehnokratske diktature, a podijeljen je na dva poglavlja: prva
faza predviđa prelaz od demokracije u raspadanju na demokraciju oligarhije;
druga faza, sada u toku u Evropi, obuhvaća prelaz od oligarijske demokracije na
kolonijalno-tehnokratsku diktaturu. I, mi nesrećnici, usred te i takve
organizirane zbrke, poharani i pobijeni, ekonomskim nesuvislostima rastjerani i
prognani iz vlastitog identiteta, moralno političkom podobnošću komutarnih ličnosti
desetkovani i ušutkani, preživljavamo dan i komad, dijeleći sa “sposobnim” sve
tragedije, bez prava na svoje zarađeno i ušteđeno, a kamoli podjelu “dobiti”. Ili,
barem, pristojan posao, prema kriterijima i standardima onih u čije okrilje
željno hrlimo! Šta bi na sve ovo rekao Talu Halilčić,
ili Šekspirov Šajlok Saleriu? Da li je mučnina rakijskog podrijetla, ili
političkog, uključujući i domoljubnu, bez transparentnih pokazatelja koliko
“funti mesa” će koštati rasipnih sinova troškovi života na visokoj nozi,
zaslužnih babuka za ideološku čistotu, bezmalo rasne provenijencije, u državi
građana identičnih haplotipova? Ili će, po starom, oprobanom receptu, račun za
pečenog brava u mehani platiti onaj što se nije dvije decenije omrsio? Jadno je
kad najnebitniju distinkciju odmjerimo laktom kao sekstantom za identifiaciju naherenih uglova original
surogata, mijenjajući svako malo modro-crveni apparel, pa poput rahmetli Pavarotija sad zapjenjenom
romantikom pjevamo “O sole mio”, da bismo već u sljedećem pasažu navukli halju
Rigoleta, dvorske lude, ili raspjevanog Seviljskog berberina, a možda i tragičnog
Otela? Svjedno, efekat je isti za gledališče!
Kad sam bio mlad, vjerovao sam da je novac
najvažnija svar u životu. Sad kad sam ostario – to znam.”Oscar Wilde
O,
kad smo kod domoljublja koje bi, po svemu, trebalo biti derivat čovjekoljublja,
sjetih se duhovitog šlagvorta s početka priče, koji mi je promakao, zanesenoj seciranjem
Haše(k) europejstva i vaskrsavanjem mrtvih i umirućih. Dok
je još imao izbora da misli i govori po vlastitom nahođenju, Jozef Švejk, taj
sredovečni, prostodušni čovek, što prodaje ukradene pse i živi skromno u stanu
gđe. Muller, slušajući tugaljivu konstataciju gazdarice, nakon atentata na Franju cara,
u Sarajevu, 1914.-te: “I tako nam ubiše Ferdinanda!” , nastavlja trljati
reumatično koljeno, poprilično rezignirano kometirajući: “Koga to Ferdinanda?
Ja poznajem dva Ferdinanda: jednoga što služi kod drogeriste Pruse, i što mu je
u zabuni popio flašicu nekakve vodice za mazanje kose. A, onda, znam još i Ferdinanda Kokošku,
onog što skuplja pseća govanca. Ni za jednog, ni za drugog, nije šteta!” Nisam posve sigurna da, nakon svekolikih
ispiranja mozgova, još uvijek tu negdje kraj nas, žive oni koji bi, birajući između
autodeificiranih vladalaca-tlačitelja, čije ovlasti i moć su vododjelnica
između života i smrt, i od iskona našoj sitnošičardžijskoj sumnjičavosti
podvrgnutih potlačenih, tipovali na ČOVJEKA, zbog čega taj anahroni species
šaptom nestaje. Mi smo, očito, svoju muku pretvorili u modus vivendi, pa su nam
se i harfovi u mozgu pobrkali, te nije čudo da uzroke ne razlučujemo od
posljedica, jer umijeće življenja na ovim hermafroditasko ispolitiziranim
prostorima, postaje opasna igra na rubu pameti i skliskoj ivici kriminala. Da
je tako svjedoči i jedan od posljednjih, meni veoma upečatljivih, eklatantnih
primjera zamjene teza: hapšenje mladog cyber kriminalca u Banja Luci,
sirotinje.ba, čiju ingenioznost niko nije prepoznao bez tačno utvrđene tarife
koju mladac, očito, nije mogao platiti, pa se latio knjige, skupio znanje i
orobio, koga drugog, do najbezdušnije Šajloke Novog Doba-banke! Kritičko
promišljanje nam nije svojstveno i uvijek je odbranjivo onom poslovičnom
balkanskim, nekada davno, u normalnom svijetu, prepoznatljivom ambivalentnošću,
u kojoj zakon štiti privilegirane, dok se maćehinski, sa servilnom odanošću
političkim oligarsima, grozi onima što ne umiju, ili im ne staje pod kapu od
gladnih, bolesnih, iscprljenih, poniženih i duboko uvrijeđenih orgijama Četiri
Jahača Apokalipse, otimati. Zato, neka mi ne bude zamjereno što, bez poznavanja
više detalja, kažem da je u Banja
Luci uhapšena pogrešna osoba. Trebalo
je uzaptiti usopljene tajkunobrigadne posilne generala-izjelica, koji nisu
prepoznali njegove talente, i dali priliku da bude Bil Gejts,
a ne Cyber Robin Hood, ako im već tako silno smeta sličnost sa omiljenim
junakom iz engleske povijesti. Malo je iznenađujuće da se privatna svojina štiti
enormim budžetskim izdvajanjima građana za funkcioniranje administrativnog
aparata: istih onih od kojih se nemilosrdno uzima za samo državi znane namjene,
dok se javna dobra smatraju erarom, tačnije, koncesijom privilegirane kaste, ma
koliko asimetrična ova konstatcija bila sa proklamiranom demokracijom čije se
definicije, kao pijan plota, drže erlovi, perlovi, sultani, vojevode i njihove
hanume, sultanije i perlice. Uostalom, upravo filmovani mit o Robinu Hoodu,
za koji su, gle apsurda, prema navodima Naoma Čomskog, liberalni blacklisted ljevičarski
scenaristi Holivooda pisali anonimne scenarije, govori o greškama
anglo-saksonskog prava, koje rezultiraju pojavom otpadništva, uvjetno govoreći.
Jer, zaista je sve relativno, pa i moral, kao kad celebrities snimaju svoja
seksualna iskustva, i svi im se dive, jer sjajno ljuljaju i zanose; jer,
naprosto, umiju iz kamena lovu iscijediti, što znači da su “pametne”! Ostale su
glupače all totales, koje bi da budu voljene i poštovane, a jedna he***a će ih
koštati života, s obzirom na to da niko, pa ni voljeni, neće prihvatiti
material koji “ne baca dvostruku dobit ” nakon što plasira svoju neprofitnu mušku potporu! Ove potonje
su najzanimljivija meta za pikado smrtonosnim strijelicama inventivnog “kurare
mahalanja”, ma kako ga preveli autoriteti od lokalnih jezika.
Bogatstvo
i siromaštvo imaju zajedničko prokletstvo; da čovjeka učine robom. Graf
Vratimo se pratećoja Povelji o šumama Magna Carta-e,
kojom je zabranjeno korištenje njenih resursa za hranu, ogrijev i građevinski
material, kako bi, u funkciji javnog dobra, bila “sačuvana za dolazeće
generacije” (koga ili čega???), čime je izvršen izravan atak na najsiromašnije
slojeve društva, gdje se, opet, nije našao neko dovoljno odvažan i pronicljiv
da pokaže kako nije nikakva pamet i hrabrost biti bandit, ali je velika mudrost
dati i drugima, čiji ugroženi opstanak narušava ravnotežu našeg vlastitog
postojanja. Izuzev, ako gospodar ne raspolaže dovoljnim brojem Gogoljevih
mrtvih duša, dakako, bez obzira na vremensku diskrepancu (princip je isti, sve
su ostalo nijanse!). Uprkos svemu ovome, identični zakoni ostaju i danas raširena praksa u cijelom svijetu, a da u
međuvremenu niko nije riješio pitanje zaštite siromašnog čovjeka i njegovih
potomaka, koji postaju svojevrsnom prijetnjom neprirodnom poretku stvari. A,
evo i kako! Do 17. stoljeća, ova Povelja je pala kao žrtva porasta robne
ekonomije i kapitalističke prakse i morala, uz opasku da su prava običnih građana
ograničena na ono što se ne može privatizirati - kategoriju koja se nastavlja
smanjivati do virtualne nevidljivosti. U Boliviji, primjerice, pokušaj
privatizacije vode bio je trigger za ustanak koji je doveo autohtonu većinu na
vlast, po prvi put u povijesti. Ovo je samo maleni uzorak borbe u toku diljem
većeg dijela svijeta, neki s ekstremnim nasiljem, kao u istočnom Kongu, gdje su
milijuni poginuli u posljednjih nekoliko godina, kako bi se osiguralo dovoljno
zalihe minerala za mobitele i druge svrhe, i naravno obilje profita.
"Ne zavisi od tebe hoćeš li biti bogat, ali zavisi od tebe hoćeš li biti sretan."
Epiktet
Sjetih se, u trenutku zamora Oshove
“Knjige o egu”, i shvatih da sve češće i sistematičnije razmišljam o mudrosti
Istoka, čije zaostajanje u materijalnom razvoju je u kratkom periodu postalo
istorijska činjenica, zabrinuvši cijeli svijet, zabavljen moderniziranjem
starih stereotipa etnonacionalnih i religijskih sukoba, svojim snažnim uzletom,
bez velikih potresa, individualnih i kolektivnih, te ideoloških nedoumica oko
ekonomskih premisa, a da o circumcisiumu kojim djecu lišavamo “dijela tijela”s
kojim su rođeni, ne govorim! Čitav verbalni rat se vodi oko toga na društvenim
mrežama, a nišandžije su, u pravilu, potomci usukanih maleckih sa zvučnim i
utjecajnim titulama, što još uvijek žive svoj srednjovjekovni san o robovima na
njihovim otetim imanjima, na čiji neposluh mogu, bez ikakve odgovornosti,
nahuškati svoje krvoločne zvijeri. U taj kontekst utrča prilično zgođušan i fascinantno
pametni nobelovac, ekonomist Nouriel
Roubini, usto otmjeno vehementan i
ludo hrabar, dovoljno da bude moj lik iz mašte. Bez imalo dvojenja 'nagazio' je
bankare, predloživši “rasturanje” financijskih tržišta koja su dovela do
recesije s “dvostrukim dnom”, i zbog kojih smo izgubili gotovo tri godine, što je
trebalo iskoristiti za izlazak iz krize: “"Nitko nije išao u zatvor od
početka financijske krize. Banke neprestano rade ilegalne stvari i u najboljem
slučaju im daju pljusku u obliku novčane kazne. Kad bi neki ljudi završili u
zatvoru, možda bi drugi naučili lekciju. Ili da neki završe obješeni na
ulici", kazao je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Ako je vjerovati
njegovom iskonom profiliranom DNK, za
sljedeću godinu predviđa "savršenu oluju":
urušavanje eurozone, krizu dvostrukog dna SAD-a, usporavanje kineske
ekonomije i tržišta koja su sada u uzletu, kao i rat na Bliskom istoku. Da ne bismo ostali u zabludi kako svi gube u ovom ekonomskom karakazanu,
sjetimo se da uvijek neko profitira na muci, pa Roubini ističe da se među
industrijama koje su ostvarile najveći rast, izdvajaju proizvođači kondoma,
koji su u SAD-u 2009. prodali 22 posto više svojih gumenih proizvoda nego
godinu ranije. Za njima mnogo ne zaostaju proizvođači alarma, kao i oružja. Sve
zabava do zabave za puk, bez pravljenja dodatne sirotinje. Za to vrijeme bogati
sve bogatiji i, hraneći svoj ego u dosadi, jer više ne moraju na takmičenja, posjećuju
aukcije, gdje plaćaju slike astronomskim iznosima od kojih se mojoj sirotoj
glavi zamuti : i prošlost i budućnost se istumbaju, u nemoćnom pitanju
sublimiraju:
Ko sam to ja i
meni slični? Šta tražimo na ovom svijetu, ako samo čekamo na prirodni process
depopulacije? Pa, to je, bar, lako rješivo!” ( Eufemizam za smrt ljepše zvuči i
nema prizvuk očaja). Najnoviji
kuriozitet je nedavno vaskrsnuo iz strogo čuvane tajne: američki milijarder
Leon Black je osoba koja je u maju o.g. platila rekordnih 119,9 miliona dolara za
kultnu sliku glasovitog norveškog ekspresioniste Edvarda Munka “Krik”, u aukcijskoj
kući Sotheby's u New Yorku u ,
objavio je Wall Street Journal. To je najviša postignuta cijena za neko djelo
na javnoj držbi ikada postignuta do sada. Nećete mi zamjeriti, ako se povjerim:
nikad čula za prvog, a drugog prepoznajem tek po čuvenju! Ne samo djelom, nego
i cijelim svojim životom, Munk zaslužuje status majstora dramatskog likovnog
izričaja, koji nije proizvod njegove pomodne umjetničke dinamike, već realnost
sa kojom se suočio, prenoseći je dosljedno na platno. Krikovi pijetizma Eduarda Munka
u ulju i pastelu, njegovi anđeli straha, tuge i smrti, čije sjeme je baštinio u
rustičnom ambijentu rođenja i odrastanja bez majke i uz utjecaj očeve tiranske
religiozne opsesije, malo su poznati onima kojih tragičan usud snažno inspirira
njegovu delikatnu prirodu, duboko emotivnu i ranjivo suptilnu. U svim Munkovim
djelima, a posebice tri verzije “Krika”, ima svojevrsne simbolike intimnih
proživljavanja vlastite obiteljske drame, o čemu je sam svjedočio, pričajući da
bi mu se iznenada dešavalo da čuje zaglušujuće vapaje, praćene jezivim
vizijama, što mu je oduzimalo dah i snagu iz tijela. I sam prilično siromašan,
daleko od uspavane savjesti bogatog dijela čovječanstva, postao je kultni
umjetnik ekspresionizma kroz svoje simbole i metafore o beznađu usamljenih i
vapijućih sa ruba pakla, što ga, decenijama nakon smrti, pretvaraju u statusni
symbol i unosan business. Šta je to tako morbidno u ljudima da umjetničkom
imaginacijom vizualizirani horor iz najstvarnije stvarnosti plaćaju bogatstvom,
umjesto da smisao vlastitih pregnuća, nastojanja i djelanja nalaze u
otklanjanju patnje i boli, koju Munk sugestivnim kreativnim umijećem, artikulira?!
Pod tim okolnostima, diskutabilni su i Munkova bipolarnost, kao i psihološki
portret enormno bogatih kolekcionara, posmrtnih mecena i poštovatelja, zbog
čega dosljedno negiram privlačnost svakog “blagostanje” u kome se uživa
apetitom siromaha, ne mareći da li tigar dobija ozebline, dok se, poput
sjevernog medvjeda, radujem “hladovini” štita od bogatstva! Jer, cijena je
previsoka i ne plaća se na akord, već umah.
“Žene
intelektualke su kao tijesne cipele: jedva čekamo da ih se otarasimo.” Chaplin
