DIJALOG SA PROŠLOŠĆU U POTRAZI ZA ISTINOM O BUDUĆNOSTI

Recenzija knjige Samire Begman, "Posljednji Bosanski princ"

Srednjevjekovni stećak

"Mudrac govori koliko sugovornik razumije!"

             Najnovija saga o vječnoj borbi dobra i zla spisateljice Samire Begman svojom historijsko-poetskom potkom seže do bajkovitih vremena srednjovjekovne Bosne gdje se, na tromeđi svjetova, ugnijezdila filozofija religijskog učenja o svjetlosti rođenoj iz tame. Kroz okrenutost ljubavi i dobroti, izvorima ljepote življenja, Begmanova nas uvodi u već zaboravljeni svijet izgnane dihotomije u kojoj dobro trijumfuje kao princip profinjene i melanholične dimenzije umjetničkog traganja za ključevima sreće, koji uvijek ostaju tek za prstohvat iznad čovjekovih mogućnosti da se odluči, da riješi dilemu izbora puta. Tek suptilni prijekor ili nehotimična kletva Pravednih, uspostavlja narušeni balans između taštine, grubosti i oholosti na jednoj, te Zakona kozmičke harmonije što održava u Univerzumu ravnotežu  između svjetla i tame, rođenja i umiranja, smrtnosti i besmrtnosti, materijalnog i spiritualnog, na drugoj strani.

            Priča o posljednjem bosanskom princu  situirana je u svijet spisateljičinog zavičaja, gdje još uvijek živi duh zoroastijanskog dualizma mitova i legendi o vječnoj borbi dobra i zla, poniklim u manihejskoj kulturi srednjovjekovne Bosne,  čiji ideal  je baštinjen i ugrađen u mentalnu strukturu Ega kao suptilna dimenzija svijeta, smještenog izvan poimanja pet čula, uma i intelekta, dakle, na razinu intuitivne spoznaje. Alegorijski slikovit način pisanja kjiževnice, nerijetko ima arhitekturu složenog i dubokog simbola, personifikacije, proširene metafore, s ruba epskog kazivanja događaja koji su njeno vlastito spoznajno, iskustveno proživljeno u  turbulentnim vremenima historijskih lomova, odakle crpi svoje misaono-filozofske i moralne kriterije, pretačući ih u sopstveni vrijednosni sustav, iz koga izrasta čvrsto utemeljena  duhovnost. Manirom znalca historije kulture ovih prostora preko kojih su se prelamala sva previranja i lomljenja kulturoloških, ideoloških i rasnih barijera u mukotrpnom hodu ka nekim drugačijim i očovječenijim, ali moćnijim civilizacijskim odrednicama, Begmanova se vraća izvornom bosanskom biću i njegovoj inkarnaciji dobrote kao vrhovnog principa koji nije nestao, već je tek privremeno potisnut slijedom događaja na ovim zlosrećnim balkanskim vjetrometinama, e da bi se pojavio kao značajan činilac avangardne novovremene romantičarske poetike spisateljske angažiranosti.

Grb Kotromanića

Prokletstvo uzoholjenih

            Put glavnog junaka sage o posljednjem Bosanskom princu do samospoznaje, pokriven je bolnim i mukotrpnim procesom urušavanja vlastite veličine kojom se, kao nijedan vladar prije njega, ogradio od prijatelja i obitelji, što je gotovo proročansko prokletstvo uzoholjenih, čime se kozmička ćelija transformira u svoju suprotnost, pa je za neki novi balans potrebno njeno repliciranje.  Oni, naime, dijelom svijeta nanovo postaju samo kroz kaznu, čijom surovošću je duboko narušen integritet ličnosti Pravednika, poput seljakova sina Besina koji, vidjevši kralja Radišu da ubija nemoćne životinje, i sam nesvjesno čini grijeh, proklinjući silnika da se preobrazi u beznačajnu bubicu, ne ćuteći se srećnim kad se kletva počela ostvarivati. Duboko i  istinsko osjećanje konsterniranosti pratilo ga je čak i nakon susreta sa Bubicom - kraljevićem koji mu nastoji svojim posebnim čulima pomoći da spozna Istinu i Učenje. Naime, Besinova blagorodnost, pravednost i suosjećajnost ga dovode još u ranoj mladosti do učitelja Klača, koji ga upućuje u tajnu da zlo ne zna da stvara, već samo da troši, gdje Begmanova pravi maestralan spoj između zločinjenja otjelovljenog u liku posljednjeg princa bosanskog, te kazne kojom ovaj otkriva vlastito poslanje:

            -«Sve ima svoj dublji smisao, čak i onda kad mi to ne vidimo i kad nam se čini da je sve loše. Tuga jednog dobrog čovjeka jednom će se sjediniti sa tugom jednog zlobnika, a onda će takva tuga djelovati tako da mu razmekša srce i stiša strasti. Kroz patnju se rađa sreća, ali samo onda ako se teži sreći i za sebe i za druge.“

            Dubokom rezigniranošću oslikavajući neshvatljivu diskrepancu između pojedinca i Univerzuma, književnica nam naracijom zrelog stvaraoca otkriva vječne istine o usamljenosti, nemoći, nepravdi kroz zaboravljeno proročanstvo, o čemu učitelj priča Besinu:

            -«Doći će doba kada će ljudi postati slabi i nemoćni pa će potpasti pod uticaje nebeskih tijela sa tamne strane. I zamutit će im se razum i oslabiti vid, a iluzija će prekriti Znanje i pomutiti govore, pa niko nikog razumjeti neće. Rušit će se stubovi na kojima počiva ovo nebesko tijelo i ovo ljudstvo; Istina, Čistota, Milost i Mudrost, a nastajat će nova ljudstva na stubovima pobjede, moći, bogatstva i slave. I odmjeravat će ovo nebesko tijelo, udarati po njima međe i omeđenim dijelovima pridijevati imena po sebi. Ali dio na njegovom rezu, gdje se slijeva voda života i sveprisustva, nosit će ime po vodi. I za svagda će u toj zemlji biti prisutno sve što se na ovom nebeskom tijelu slilo i po njemu se rasplinulo, da bude mu mjera i ogledalo.

            I kada se bude vodila odlučujuća bitka Dobra i Zla, otvorit će se portali nebeski i u zemlji koja nosi ime što život znači uzdić će se Riječ i imati moć Stvaranja, baš kao i sad. Tada će i ljudi i duhovi žeti na istom 

polju, a oni što ne vide, vidjet će čuda.»

Borba dobra i zla

 Vječna borba dobra i zla kao univerzalna filozofska potka

            Borba dobra i zla je zapravo borba naših vlastitih životnih iskustava – ona se događa iznutra, a projicirana je u vanjski svijet  kao manifestacija svekolikih činjenja ili nečinjenja. Neka od glavnih oružja u toj unutarnjoj borbi su identifikacija i interpretacija u kojoj se dešava transformacija ličnosti kroz degradaciju ili pozitivnu progresiju, o čemu Begmanova piše dijaloškom metodom uvjerljive filozofske naracije:

            - «Šta, zar ti možeš da pronikneš u misli?»

            -«Da», odgovori Bubica. «Svaka misao, svaka želja i osjećaj su snaga izražena valovima, zvučnim titrajima i bojama. Ljudsko oko ne može vidjeti te boje niti uho može čuti te zvučne titraje, dočim instinkt može osjetiti valove, ali bez razvijenog sluha i vida, čovjek nije u stanju da ih prepozna. Ti valovi streme da se sjedine sa sebi istim ili sličnim, postaju još snažniji i tako ta snaga tvori našu stvarnost.»

               Koliko dugo seže pamćenje ovog svijeta, vrlina se mjeri pobjedom,  bogatstvom, slavom i moći, pa spisateljičina zatečenost slijedom tragičnih dešavanja u domovini,  s tugom i gorčinom, pa i svojevrsnom pobunom, ostaje ovijena maglovitim sjećanjima na priče iz davnine o skromnosti i poniznosti, koje su u vrijednosnom sustavu New Age paradigme dobile gotovo grotesknu konotaciju reinkarniranih novovremenih vrlina dekadentne vladajuće elite. Kao pisac, angažirani kulturni poslenik, Samira Begman komponira potpuno samosvojan pogled na svijet, oblikujući ga kroz visokoetičnu filozofsku potku o istorijski determiniranoj kolektivnoj svijesti i njenom ekvivalentu u ličnim i socijalnim odnosima pojedinca, kroz subjektivno prepoznavanje i prihvatanje univerzalnih moralnih vrijednosti. Možda to najbolje ilustrira njeno promišljanje o Bosni i Bosancima koje su proklinjali, palili, uništavali: pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu, postupno formirajući relativno zatvorene zajednice, kao ostrva u svijetu stalnih prijetnji. Posebno vrijedno je poglavlje u kome Besin sa Bubicom kao pratiocem pokušava pronaći sugovornike kojima bi prenio mudrost djedova, sve dok je strašću bio vezan za svoje namjere, ma iz kakvih vrlina bile generirane. Osjetivši da posustaje u svojoj potrazi, Bubica se obraća Besinu, spremnom da primi Istinu, objašnjavajući da čovjek svojim činjenjima ostavlja trag u vremenu i prostoru: «Zapisali su oni sami, svojim djelom i svojim životom. Utkali su nit savršenog Čovjeka u kakvoću i bit ove Planete i ona će za sva vremena djelovati na ljude koji su očistili svoje srce od osobina tame i teže da budu luča koja će svijetliti drugima.»

          

Jedinstvo Univerzuma

   Amanet djedova: etičnost i pravednost        
         Ne  govoreći jezikom etničkih, već moralnih i filozofskih odrednica, književnica afirmira religiju jednakosti koju još uvijek značajan dio građana Svijeta negira, potvrđujući, tako, svoju materijalističku privrženost idealu etničkog suvereniteta i supremacije, vododjelnici između etičnosti  i pravednosti u dekadentnoj nakani da osionošću zavladaju planetarnim resursima, pod veoma sofisticiranom krinkom privrženosti multietničnom konceptu univerzalnog bića. Njihov strogo kontrolirani nacionalizam svako malo dozira različitosti kao dokaz autohtonosti, uz glorificiranje uzvišenog nacionalizma unutar internacionalne porodice, što svojim korijenima seže duboko izvan zajedničkih interesa, determiniranih kosmopolitizmom u sinergiji sa čovjekoljubljem, na koga Begmanova ukazuje u svom završnom opserviranju:

                -«Sve tvoje divne osobine, Besine, ljubav koju bezuvjetno izkazuješ svim bićima, vjernost, istrajnost, a iznad svega samilost prema slabima, to je vrč u koji se ulijeva mudrost djedova i ključ kojim se otvara riznica Znanja. Niko nije u stanju da primi učenje djedova i dođe do riznice Znanja, ako ne pročisti svoje srce i ne razvije osobine koje ti posjeduješ. Hodeći Zemljom, u žarkoj želji da pomogneš, ti si utkao tu nit koja će djelovati na one koji žude za nečim svijetlim, ali u svom srcu još nose, svjesno ili nesvjesno, osobine tame, i zato nisu sposobni da ga ispune mudrošću djedova.  A ti, Besine, ti si taj put, i svojim djelom raskrčio si ga i drugima po cijeloj Zemlji.»

               U namjeri da pronikne u dubinu tragike događaja koji izmiču normalnom poimanju ljudskosti, prijateljstva, ljubavi, istine i pravednosti, Begmanova  filozofijom baštinjene i vijekovima pomno skrivane mudrosti  prešućuje vlastiti dijalog sa sadašnjošću i, pozivajući se na amanet djedova što su se povukli u visoke planine, determinira sebe i kao čovjeka, i kao umjetnika, kroz potragu za izgubljenim putevima kojim želi da  dopre do ljudi, krčeći  trnovite urvine novih svjedočenja da nit istorijskog pamćenja nije izgubljena, i da nakon tragičnih iskušenja, dolazi pročišćenje.

‘            Ne postoji budućnost kojom se može izbrisati prošlost, kao da u svojoj bajci poručuje autor Samira Begman.  Njeno umijeće i vještina književno-filozofskog promišljanja i kazivanja je civilizacijska baština što nadilazi nacionalne i državne granice, ostajući dijelom kulturnog i porodičnog miljea, što je, očito, Samiru Begman od rane mladosti profiliralo kao umjetnika, mislioca, ali i kozmopolitu po uvjerenju, uvijek i bez ostatka dosljednu tradiciji prostora sa kojih je potekla. Ne negirajući svoje pretke, niti njihov utjecaj na fomiranje jedne slojevite ličnosti i kompleksnog pogleda na svijet, tradicija i mitologija zavičaja nepresušan su zdenac vrijednog djela o svojevrsnoj filozofiji pobune protiv zabluda, u atmosferi koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i smjerne, ali odlučne pobune protiv neljudskosti prema slabim i nemoćnim, te tragičnim predrasudama. Prvi odlučujući rat je rat sa samim sobom, zbog čega Begmanova posljednjem princu Bosne daje bajkovit lik antiheroja koji se transformira u Bubicu sa paranormalnim sposobnostima, što izlaze izvan granica ovosvjetovnog.  Trijumf izvojevan u tom ratu protiv samoga sebe, čini osnovu za pobjedu i u ostalim dimenzijama vlastitog postojanja i jastva, pri čemu autorica, Samira  Begman, izbjegava vječitu ljudsku zamku da u moralnu nomenklaturu uvodi  Sotonu i Božiju volju kako bi činili ono što je u skladu sa njihovim svjesnim ciljevima, nesvjesnim idealima ili iskrivljenim slikama svijeta. (Zl.Ž.)           

Prikaz romana Nure Bazdulj-Hubijar:"Sjećanje na plava brda"

UZ 100-GODIŠNICU ROĐENJA MEŠE SELIMOVIĆ: Čovjekoljublje kao ideološka i umjetnička odrednica

Meša Selimović

Riječ o daidži

Veoma je nezahvalno iz ugla pristrasnog sudionika, a ne objektivnog posmatrača, analizirati i definirati lik pisca i umjetnika koji je ostavio dubok pečat u vremenu i ambijentu gdje je stasao i sazrijevao, suočen sa razornim historijskim silnicama koje su se prelamale kroz obiteljski život, iz čega docnije izranja njegovo filozofsko poimanje univerzalnih civilizacijskih vrijednosti. Uz stogodišnjicu rodjenja stvaraoca i mislioca izuzetne erudicije i dara, potrebno je aktualizirati motive njegovog promišljanja o životu, o ljudima,  vratiti se na početak priče, razumjeti i prihvatiti da nije riječ o inspiraciji bajkama, vec tragikom vlastite obitelji, iskustveno proživljenim i doživljenim sadržajem koji se decenijama pokušava relativizirati.Autobiografija pod nazivom “Sjećanja" je za mene bila svojevrsno otkrovenje, nova dimenzija u mom pogledu na Mešino književno stvaralaštvo u cijelosti, kao zapis iz nekog zaboravljenog vremena, duboko urezan u tanano srce i moćan intelekt.

Svoja prva saznanja o životu situira u voljeni rodni grad, Tuzlu, aktualizirajući snagu utjecaja topline sigurnog obiteljskog doma, posebno djeda sa „najljepšim glasom od baršuna, od ljubavi, od dobrote“ koji nikada nije kudio, korio i savjetovao. Pričao je priče o dobru i zlu, a ponajviše bio pažljivim slušaocem kakvim je i Meša docnije postao, smireno reagirajući, sa smješkom na licu, na sve naše mladalačke, arogantne pobune i otpore autoritetima, za koje je i sam dobro znao da nisu uvijek u funkciji dobobiti mladih i čednih bića koja uče hoditi svijetom odraslih.

          Odmjereni brat, brižan otac, sjajan prijatelj i nenametljivi učitelj, Meša nas je podržavao svim srcem i dušom, neodolijvo me podsjećajući na svoju majku Pašu, snažnu ličnost, nježnog stasa, eteričnog izgleda, nečujnu i dostojanstvenu, povučenu u neki samo svoj svijet, gdje nije bilo mjesta za zlobu, osudu, grubu riječ,ili bilo što čovjeka nedostojno.

„Ostavljao je da o svemu presudi ljubav.“

Upotrijebiću Mešin citat iz „Sjećanja“ gdje su najljepše sekvence posvećene djedu, čiji su čisti, mirisni skuti bili najtoplije utočište njegovoj nikada utaženoj, dječijoj potrebi za ljubavlju, što i jeste temeljem profinjenog i melahnoličog umjetničkog traganja za ključevima sreće koji uvijek ostaju tek za prstohvat iznad čovjekovih mogućnosti da se odluči, da riješi dilemu izbora puta. Djed, baš kao i Meša koga se sjećam: „Ostavljao je da o svemu presudi ljubav.“ ...“Najteža njegova kazna za nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ, bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja...Nastojali smo da do nje ne dođe, nasilno kroteći svoju narav, ili smo preklinjali nenu, ljubeći joj ruku i obećavajući anđeosku nevinost i krotkost, da prećuti krivicu.I sljedećeg jutra nekažnjeni krivac je sjedio uz djedovo koljeno,tih, neprirodno miran, osjećajući kako mu vreli žmarci prolaze tijelom zbog nezaslužene sreće, s lakim osjecanjem stida zbog prećutane krivice, i s dubokim uvjerenjem da zaista neće skoro griješiti.“

Upravo ta Mešina okrenutost ljubavi kao jedinom dostojanstvenom i ljudskom izboru, hranila se neizbrisivim sjećanjima na socijalni milje starog radničkog naselja, gdje je odrastao i formirao se, identificirajući se sa dragim siromašnim susjedima, čiji neljudski uslovi življenja postupno radjaju bunt koji ga je odveo putem ideje o ravnopravnosti svih ljudi.: „Žene i djeca (tušanjskih) rudara bili su pravi mučenici, sirotinja kakva se valjda može naći samo ovdje kod nas,na ovom dijelu Balkana...Ne znam za teže scene očaja i sirotinje.“

            „Volio sam te ljude koje je život potpuno obespravio, a oni su svoj položaj činili još težim, iz očajanja...Kad god se sjetim Tušnja, pred očima mi izađe noć, i žišci upaljenih karbituša što u koloni promiču kroz noć preko strme Piskavice, prema selu Rasovcu. Taj kalvarijski put po kiši, blatu, snijegu, vjetru, uz veliko brdu, deset kilometara do rudnika i deset od rudnika do sela, garavi i umorni kad pođu i kad dođu, izgledao mi je kao najteža sudbina koja može ljude snaći.“ Često se u kući pričalo o tim maglovitim vremenima, nekim čudnim, šifrovanim jezikom, kao da je mnogo toga trebalo da ostane pokopano tajnom u nekom prošlom vremenu.

"Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I život.“ je, zasigurno, moto što determinira Mešu kao ličnost, ali i književnika koji shvaća i prihvaća nemogućnost potpune spoznaje onoga čime je okružen. Život koji i mi danas živimo, permenentno nam potvrdjuje utemeljenost  i istinitost njegove spoznaje da nama upravljaju slučajnost,strah od ništavila, od moćnijeg, od sebe. Razara nas nemogućnost da utičemo na svoju sudbinu, ali i na ono što nas okružuje.

Djelo kao autobiografsko svjedočenje

U jednom od brojnih intervjua sa članovime uže Mešine obitelji, novinar je upotrijebio imenicu „pogibija“ brata Šefkije, koja je trebalo, kako se čini, da bude eufemizam za strijeljanje, nakon nehumane i neutemeljene odluke o krivici, što je bila sve drugo, osim istinski zločin. Priznanje i veličanje Mešinog književnog stvaralaštva, valjda kao pismenog uratka darovita pisca, a ne i čovjeka, oca, brata, sina, svjesno ili slučajno, izostavlja činjenicu da je najsnažniji stvaralački poriv za remek djela "Derviš i smrt" i "Tvrdjava" utkan u Mešino vlastito životno iskustvo: bankrot oca, a prije svega strijeljenja starijeg brata, antifašiste i oficira NOV-a.U potrazi za uzrocima te obiteljske kalvarije, nikada do kraja rasvjetljene, bez zvanične rehabilitacije, Meša je stvorio literarno djelo kao zadužbinu svom tragičnom usudu, zašto ne reći,svojevrsnoj žrtvi vječitog animoziteta ambicioznih i pretencioznih "ideoloških" čuvara, čiju mentalnu strukturu Meša oslikava u svojim romanima i pripovjetkama. „Derviš i smrt“je pisan stilom u kome se miješaju introspekcija, filozofski sudovi o životu i lična ljudska drama, smještena u islamsko-orijentalni milje, čiji maestalan spoj dubokom rezigniranošću zbog neshvatljive diskrepance izmedju pojedinca i vlasti, otkriva univerzalne istine o usamljenosti, nemoći, nepravdi, i strahu od posljedica vlastitog činjenja.

Epilog njihovog doprinosa borbi protivu najveće pošasti 20.og stoljeća, bilo je nečasno strijeljanje najstarijeg brata, Šefkije Selimović, kome se ni za grob ne zna, što je ostala nikada razjašnjenja misterija, nepreboljena, ali duboko skrivana rana. Sada sam sasvim sigurna, posebno nakon nekolikih pisama koje je Teofik Selimović, Mešin najmlađi brat, pisao tuzlanskom novinaru Mirzi Mukiću, da su oni svi već tada dobro poznavali protagoniste tog zastrašujućeg demonstriranja sile, u funkciji dugoročnog diskvalificiranja cijele obitelji, a posebno dijela prepoznatljive humanističke i intelektualne provenijencije, koja je uvelike prevazilazila ukus “odmornih ratnika”, naknadne pameti i ideološkog osvještenja.

            Meša je rijetko govorio o sebi čak i u uskom krugu obitelji, posebno o ratnim i prvim poratnim godinama. Njegova zatečenost slijedom tragičnih dešavanja, o čemu je, s tugom i gorčinom, pa i svojevrsnom pobunom, pisao u svojim romanima, ostaje ovijena mojim maglovitim sjećanjima. Kao pisac, angažirani kluturni poslenik, ali, istodobno, sin i brat, otac, suprug i prijatelj, Meša kreira potpuno samosvojan pogled na svijet, oblikujući ga kroz visokoetičnu filozofsku potku o istorijski determiniranoj kolektivnoj svijesti i njenom ekvivalentu u ličnim i socijalnim odnosima pojedinca, kroz subjektivno prepoznavanje i prihvatanje univerzalnih moralnih vrijednosti. Možda to najbolje ilustrira njegovo promišljanje o Bosni i Bosancima koje su“ proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu.“, postupno formirajući relativno zatvorene zajednice, kao ostatke kolonijalne vlasti, od kojih je muslimanska bila najzatvorenija:“ Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao“, posebno atmosferom pripadanja obiteljskom krugu, s neobičnom naglašenom osjećajnošću, što je više nego uočljivo, kako Meša ističe, u kulturnom nasljedju „naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske."

Nikada se nisam usudila pitati ga o dogadjajima koji su ga inspirirali da napiše djela velike književne vrijednosti, jer sam osjećala da je suviše strašno, da ga duboko pozljedjuje nešto što je želio prešutjeti, a obilježilo ga je i kao čovjeka, i kao umjetnika, tražeći način da dopre do ljudi, nailazeći na trnovite urvine novih razočarenja ( "Znam da su ljudi zli, ali me uvijek ponovo iznenadi kada se u to uvjerim."). Moja majka je govorila da ne pokušavam proniknuti u dubinu tragike dogadjaja koji izmiču normalnom poimanju ljudskosti, prijateljstva, ljubavi, istine i pravednosti. Osjećanje gotovo djetinje konsterniranosti proživljenim, čemu sam i sama svjedočila, sublimirano je u jednom od najljepših citata iz „Sjećanja“: „Nisam prihvatio svijet starijih, jer ga nisam razumijevao. Više sam volio svijet ljubavi, koji nisam izmislio:zaista je postojao.“

Meša i rodni grad Tuzla

Odlazak u Beograd 1971. godine je posebno poglavlje posljednjih tragičnih zbivanja u životu ovog književnika i bio je, u izvjesnom smislu, svojevrstan pokušaj distanciranja od usuda, od besmisla koji ga je do kraja života pratio. Ogorčen napadima nekih intelektualnih krugova, teško oštećenog zdravlja, beskrajno pozlijedjen patologijom zla kafkijanske provenijencije, dočekao je nova hapšenja u obitelji 1975. kada je u jednom od najbizarnijih montiranih sudskih procesa na prostorima ex Jugoslavije, članovima takozvane Tuzlanske grupe, na čelu sa njegovim najmlađim bratom,Teofikom Selimović , unaprijed bio ispisan “katul ferman”, koji ih je na duži rok trebalo da skloni iz javnog života i “očisti” potreban manevarski prostor od neželjenih kritičara. Pod krinkom islamskog fundamentalizma osuđen je na desetgodišnju kaznu strogog zatvora, koja je duboko pozlijedila Mešu, ali i moju majku Fadilu, njegovu sestru i suborca, nosioca svih ratnih priznanja, uključujući i Spomenicu sa Sutjeske, gdje se obrela u jeku ofanzive, zajedno sa svojom braćom kao refernt saniteta  6. Istočnobosanske brigade. Umrla je uvrijeđena i tužna početkom 1979. godine, kada se više nije mogla othrvati nadolazećem talasu sinhronizovanih uvreda, diskreditiranja i posvemašnjih blokada.

Posljednji dolazak u Tuzlu bio je više zvaničan i protoklorana, nego privatan, a povod je bio promjena imena Tuzlanske gimnazije u „Gimnazija Meša Selimović“, čime je njegov rodni grad učinio značajan civilizacijski pomak, distancirajući se od dnevnopolitičkih obračuna.

           Upravo zbog svega ovoga, nije čudno da se obitelj nigdje ne spominje, da nikada niti jedna slika Mešinih roditelja,braće i sestara nije objavljena, a niti je kuća u kojoj je rodjen postala dijelom zaštićene kulturne baštine, kao što je to praksa u civiliziranim zemljama. Izuzetak je naziv Gimnazije koju je pohadjao i gdje je predavao, te statua u centru njegovog rodnog garada, s kojim se Meša nikada nije prestao identificirati, što i jeste temeljem njegovog kritičkog traganja za uzrocima ljudskih gubitaka, tako maestralno opisanog u „Tvrdjavi“:

„...šaptao (sam) bez glasa, gutajući gorke suze bijesa: proći će i ovo,mila moja.Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad ... Ponizili su me,tuđom rukom,oni za sve imaju izvršioce,vječne sluge,bez savjesti i bez razuma kakvi su i sami,drukčiji samo po tome što imaju moć presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad neću shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju,svi ih preziru,a svi ih se boje.“ (Tvrđava)

Nacionalno iznad djela, riječi, mudrosti i filozofije

Ne postoji budućnost kojom se može izbrisati prošlost, zbog čega je za sve nas u obitelji zbunjujuće permanentno generiranje rasprava o Mešinoj nacionalnoj pripadnosti, jer doprinos umijeću i vještini književno-filozofskog promišljanja i kazivanja, je civilizacijska baština koja nadilazi nacionalne i državne granice, ostajući, usto, i dijelom kulturnog i porodičnog miljea, što ga je od rane mladosti profiliralo kao umjenika, mislioca, ali i čovjeka.Tokom naših čestih porodičnih susretanja, doživljavala sam ga, ne samo kao brata svoje majke, punog ljubavi i povjerenja, već kao kozmopolitu po uvjerenje, uvijek i bez ostatka dosljednog tradiciji prostora sa kojih je potekao, ne negirajući svoje pretke, niti njihov utjecaj na fomiranje jedne slojevite ličnosti i kompleksnog pogleda na svijet, iz čega su iznjedrila vrijedna djela o ideološkim stramputicama i dilemama, odnosu vlasti i pojedinca, svojevrsnoj filozofiji pobune protiv samoga sebe i vlastitih zabluda, u atmosferi koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti. Najvjerodostojnije o ovome svjedoči sam književnik, Meša Selimović, koji je bio i ostao za mene nježni daidža, pun divljenja za sve nas koji smo odrastali, i brižna uzdanica cijeloj obitelji od prepraneog gubitka oca, Alije Selimovića, pa do vlastite smrti: „Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima."

Meša i strijeljani brat, Šefkija Selimović

Meša sa starijom sestrom Mulijom Selimović

Mešina obitelj-skica:

Alija i Paša (Šabanović) Selimović imali su 4 sina:

Šekija, bez djece-supruga Desa

Mehemed, (Maša i Jesenka)-supruga Darka

Muhamed, (Mirza, Željko i Selma)-supruga Razija

Teofik, (Bojan i Bojana)-supruga Nadežda

i 4 kćeri:

Mulija (Selimovic) Đonlagić (djeca:Midhat, Rašid, Mirsad)-suprug Nezir

Hasiba (Selimović) Hadžiefendić. (djeca:Mustafa, Habiba)-suprug Mehmed

Safija Ramadanagić, (kćer:Amira )-suprug Ramiz

Fadila Selimović-Žunić (Zlatko i Zlata)-suprug Mustafa

Po starini: Šefkija, Mulija, Meša, Hasiba, Muhamed, Safija, Fadila, Teofik

SKICA ZAVIČAJA

Sjećanje na djetinsjtvo


Ponekada, prelazeći mostom preko Jale do svog omiljenog popodnevnog odmorišta, pogledom zalutam do dna dubokog popločanog korita rijeke, gdje se tromo valja uska traka vodenog toka, beživotno me podjećajući na neka, ne tako davna vremena, kada su obale plavile neukrotive bujice, nakon svake obilnije kiše. Sjedeći, tako, jednog dana uz kafu sa drugom iz gimnazijskih dana, sasvim slučajno se sjetismo djetinjstva, i on me iznenada, sav ozbiljan, zapita:
     -„Da li si se ikada kupala u Jali?“
     -„Ne, nisam“, spremno odgovorih i rekoh mud da mi roditelji nikada nisu dopuštali pokvasiti noge dublje od članaka, jer je, kako se pričalo, dva kilometra uzvodno još za Austriugraske monrahije izgrađen sanatorijum za plučne bolesti ispuštao otpadne vode u rijeku. Drugi, zasigurno jači razloga, bilo je moje pomalo krhko zdravlja djeteta koje ja naglo izrastalo, uz slabljenje imuniteta, te osjetih potrebu da mu objasnim:
-„Znaš, negdje u u četvrtoj godini života bila sam se jako razboljela i mojoj majci nikada nije bilo jasno šta se to desilo sa njenom brižljivo čuvanom i odgajanom djevojčicom, tako da su mi mnoge dječije radosti bile uskraćene, posebno ljeti, kada bi se sva djeca iz komšiluka skupljala na Solini i Jali, pecajući ribu, hvatajuci bjelouške i kupajući se u „dubljanu“, kako smo zvali gotovo virovite udubine u koritu, gdje se moglo i kvalitetno zaroniti, te medjusobno tuškati...“

-„Kad govoriš o dubljanima“, nasmiješi se moj sagovornik, i nastavi: „Mi smo skakali s mosta dole kod Socijalnog, dva kilometra nizvodno, sa pješačkog Gvozdenog mosta! Sad možeš zamisliti koliko duboka voda mora biti, pa da skočiš naglavačke sa one visine!“

Djeca sa dvije strane rijeke


Kroz maglu sjećanja navirale su do mene priče mog dragog, preminulog rodjaka s Golog Brijega, opčinjenog rijekom i ribolovom od djetinjstva, provedenog na zelenilom optočenim obalama Jale, što su se pružale tik ispod ruba voćnjaka na čijem vrhu je izranjala prelijepa kuća sa cvjetnjakom, kamo sam rado odlazila ljeti, impresionirana nježnom tolerancijom tetke, pažnjom i mekoćom koje su mi bile bliže od strogih pravila kućnog reda u vlastitom domu. Djeca s lijeve i desne obale Jale su se, prema kazivanjima tog divnog i nenametljivog čovjeka, nekim nepisanim pravilima palanke, dijelila su se u dva tabora: u prvom su bili mališani iz centralnog dijela grada, a u drugom oni preko rijeke, mada ih je dijelilo svega dvadesetak metara "brisanog prostora", gdje se uglavilo i Tuzlansko pozorište, te još nekolike upravne zgrade iz novije historije grada, s početka proteklog milenija. Igrali su se svako na svojoj strani, nerijetko ratujući oblucima i strijelama, zbog grube riječi, ili samo njima znanih razloga, djelimično generiranih benignim komšijskim animozitetima očeva i majki. Dakako, ljepotu igre, ali i dječačkih grubosti, prekidalo bi, svako malo, iznenadno proljetnje i jesenjsko bujanje i presipanje vode izvan mjestimično prilično dubokog korita, nanoseći značajnu materijalnu štetu, te ugrožavajući okolno stanovnoštvo.
U to vrijeme nije bilo popločanih, strmih strana korita, pa bi obilnije padavine odnekuda s majevičkih proplanaka donosile kotrljajuću masu žučkasto-smeđe vode koja se u svega nekoliko minuta oslobađala meke obale, razlivajući se po okolnim livadama i baštama, plaveći ulice i noseći sa sobom iščupano drveće, gomile sijena, olupine starih štednjaka, ostatke automobila, pa čak i uginule životinje, zahvaćene iznendanom nepogodom. Kuće i podrumi su, sve do Oktobarske mog djetinjstva, bivali poplavljeni, a sirene su najavljivale kritičan nivo vodostaja, sve do rubova mostova u centru grada, od kojih su neki, usljed snažne bujice popuštali i, smrvljeni, otplutali do ušća, zajedno sa ostacima, donesenim iz pritoka i gornjeg toka.


Ni rijeke našeg djetinjstva misu više iste


Starije generacije žitelja Tuzle se, nerijetko, pitaju danas gdje su nestale sve te vode njihovog djetinjstva, među kojima se sa radošću sjećaju Spreče, čija pitoma dolinu i gostoljubive obale bi se, za vrijeme praznika i ljetnjeg raspusta, ispunile izletnicima, pristiglim vozom preko uskotračne pruge, ili autobusima, nama djeci manje zanimljivim. Danas su ti prekrasni pejzaži dno jednog od najvećih akumulacijskih jezera u ovom dijelu Balkana, čuvenom Modracu, sa ekskluzivnim ugostiteljskim objektima i plažama, kao kompenzacija za izgubljenu plodnu ravnicu, najprije u funkciji meteorske industrijalizacije regije, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a odnedavno i snabdijevanja vodom grada koji je, za kratko vrijeme, od kasabe postao razvijeni centar bazne industrije.
Na sasvim drugoj strani Solina, bujičarka, imala je pomalo ozloglašen status priručne akumulacije za zalivanje bašti i, u isto vrijeme, kolektora otpadnih voda, čija prava ćud bi nenadano, bez najave, iz usnule, žabokrečinom, šašom i lokvanjem pokrivene mirne rječice, snagom svojih brzaka, opovrgla nepravedan drugorazredni status i zanemarivanje činjenice da je riječ o prirodnom bogatstvu, čiji značaj se, istini za volju, donedavno nije niti znao. Samo koju godinu ranije, priča o ekologiji i zagadjenju okoline činila nam se zanimljivom pasijom salonskih političkih, naučnih i stručnih autoriteta koji su, eto, svako malo nalazili kreativan razlog za promociju svojih ideja i postignuća, te demonstriranje vještine akademskog komuniciranja unutar zatvorenih krugova, čija je misao i riječ trebalo da bude aksiom privrednog i društvenog rasta i razvoja.
Kroz grmljavinu medjusobnih ratnih okršaja i fanfara trijumfalne gluposti i sramotne ludosti, gotovo nečujno su našom realnošću postala "mudroslovlja" i, ne baš uvijek blagonaklono prihvaćana upozorenja o pošasti zagađivanja vodotokova, sve dok iscrpljeni od znoja, hvatajući dah, nismo počeli posezati za osvježenjem u praznim slavinama ratnih godina, kada je voda bila jedini dostupan resurs za održanje života. Tek tada su se, decenijama prisutne redukcije i nestašice, na koje smo bili gotovo navikli, potvrdile osnovanost apokaliptičnih  proročanstava o budućnosti sukoba za ovaj dragocjeni eliksir života.
 

SVE ŠTO TREBA REĆI

"Are you ready to cut off your head and place your foot on it? If so, come; Love awaits you! Love is not grown in a garden, nor sold in the marketplace; whether you are a king or a servant, the price is your head, and nothing less. Yes, the cost... of the elixir of love is your head! Do you hesitate? 0 miser, It is cheap at that price!" -Abu Hamid Al-Ghazzali

Da li si spreman da si odsjeces glavu i stanes stopalom na nju?Ako jesi,dodji: ljubav čeka na tebe! Ljubav ne raste u basti, niti se kupuje na trznici: bilo da si kralj ili prosjak, cijena je tvoja glava, i nista manje. Da, vrijednost eliskira ljubavi je tvoja glava. Da li oklijevas? O jadnice,ona je jeftina po toj cijeni!
-Abu Hamid Al-Ghazzali

Abu Hamid al-Ghazali (450-505 AH/1058-1111 AD) [aka: al-Ghazzali , Algazel ] is one of the great jurists, theologians and mystics of the 12th Century.