DIJALOG SA PROŠLOŠĆU U POTRAZI ZA ISTINOM O BUDUĆNOSTI

Recenzija knjige Samire Begman, "Posljednji Bosanski princ"

Srednjevjekovni stećak

"Mudrac govori koliko sugovornik razumije!"

             Najnovija saga o vječnoj borbi dobra i zla spisateljice Samire Begman svojom historijsko-poetskom potkom seže do bajkovitih vremena srednjovjekovne Bosne gdje se, na tromeđi svjetova, ugnijezdila filozofija religijskog učenja o svjetlosti rođenoj iz tame. Kroz okrenutost ljubavi i dobroti, izvorima ljepote življenja, Begmanova nas uvodi u već zaboravljeni svijet izgnane dihotomije u kojoj dobro trijumfuje kao princip profinjene i melanholične dimenzije umjetničkog traganja za ključevima sreće, koji uvijek ostaju tek za prstohvat iznad čovjekovih mogućnosti da se odluči, da riješi dilemu izbora puta. Tek suptilni prijekor ili nehotimična kletva Pravednih, uspostavlja narušeni balans između taštine, grubosti i oholosti na jednoj, te Zakona kozmičke harmonije što održava u Univerzumu ravnotežu  između svjetla i tame, rođenja i umiranja, smrtnosti i besmrtnosti, materijalnog i spiritualnog, na drugoj strani.

            Priča o posljednjem bosanskom princu  situirana je u svijet spisateljičinog zavičaja, gdje još uvijek živi duh zoroastijanskog dualizma mitova i legendi o vječnoj borbi dobra i zla, poniklim u manihejskoj kulturi srednjovjekovne Bosne,  čiji ideal  je baštinjen i ugrađen u mentalnu strukturu Ega kao suptilna dimenzija svijeta, smještenog izvan poimanja pet čula, uma i intelekta, dakle, na razinu intuitivne spoznaje. Alegorijski slikovit način pisanja kjiževnice, nerijetko ima arhitekturu složenog i dubokog simbola, personifikacije, proširene metafore, s ruba epskog kazivanja događaja koji su njeno vlastito spoznajno, iskustveno proživljeno u  turbulentnim vremenima historijskih lomova, odakle crpi svoje misaono-filozofske i moralne kriterije, pretačući ih u sopstveni vrijednosni sustav, iz koga izrasta čvrsto utemeljena  duhovnost. Manirom znalca historije kulture ovih prostora preko kojih su se prelamala sva previranja i lomljenja kulturoloških, ideoloških i rasnih barijera u mukotrpnom hodu ka nekim drugačijim i očovječenijim, ali moćnijim civilizacijskim odrednicama, Begmanova se vraća izvornom bosanskom biću i njegovoj inkarnaciji dobrote kao vrhovnog principa koji nije nestao, već je tek privremeno potisnut slijedom događaja na ovim zlosrećnim balkanskim vjetrometinama, e da bi se pojavio kao značajan činilac avangardne novovremene romantičarske poetike spisateljske angažiranosti.

Grb Kotromanića

Prokletstvo uzoholjenih

            Put glavnog junaka sage o posljednjem Bosanskom princu do samospoznaje, pokriven je bolnim i mukotrpnim procesom urušavanja vlastite veličine kojom se, kao nijedan vladar prije njega, ogradio od prijatelja i obitelji, što je gotovo proročansko prokletstvo uzoholjenih, čime se kozmička ćelija transformira u svoju suprotnost, pa je za neki novi balans potrebno njeno repliciranje.  Oni, naime, dijelom svijeta nanovo postaju samo kroz kaznu, čijom surovošću je duboko narušen integritet ličnosti Pravednika, poput seljakova sina Besina koji, vidjevši kralja Radišu da ubija nemoćne životinje, i sam nesvjesno čini grijeh, proklinjući silnika da se preobrazi u beznačajnu bubicu, ne ćuteći se srećnim kad se kletva počela ostvarivati. Duboko i  istinsko osjećanje konsterniranosti pratilo ga je čak i nakon susreta sa Bubicom - kraljevićem koji mu nastoji svojim posebnim čulima pomoći da spozna Istinu i Učenje. Naime, Besinova blagorodnost, pravednost i suosjećajnost ga dovode još u ranoj mladosti do učitelja Klača, koji ga upućuje u tajnu da zlo ne zna da stvara, već samo da troši, gdje Begmanova pravi maestralan spoj između zločinjenja otjelovljenog u liku posljednjeg princa bosanskog, te kazne kojom ovaj otkriva vlastito poslanje:

            -«Sve ima svoj dublji smisao, čak i onda kad mi to ne vidimo i kad nam se čini da je sve loše. Tuga jednog dobrog čovjeka jednom će se sjediniti sa tugom jednog zlobnika, a onda će takva tuga djelovati tako da mu razmekša srce i stiša strasti. Kroz patnju se rađa sreća, ali samo onda ako se teži sreći i za sebe i za druge.“

            Dubokom rezigniranošću oslikavajući neshvatljivu diskrepancu između pojedinca i Univerzuma, književnica nam naracijom zrelog stvaraoca otkriva vječne istine o usamljenosti, nemoći, nepravdi kroz zaboravljeno proročanstvo, o čemu učitelj priča Besinu:

            -«Doći će doba kada će ljudi postati slabi i nemoćni pa će potpasti pod uticaje nebeskih tijela sa tamne strane. I zamutit će im se razum i oslabiti vid, a iluzija će prekriti Znanje i pomutiti govore, pa niko nikog razumjeti neće. Rušit će se stubovi na kojima počiva ovo nebesko tijelo i ovo ljudstvo; Istina, Čistota, Milost i Mudrost, a nastajat će nova ljudstva na stubovima pobjede, moći, bogatstva i slave. I odmjeravat će ovo nebesko tijelo, udarati po njima međe i omeđenim dijelovima pridijevati imena po sebi. Ali dio na njegovom rezu, gdje se slijeva voda života i sveprisustva, nosit će ime po vodi. I za svagda će u toj zemlji biti prisutno sve što se na ovom nebeskom tijelu slilo i po njemu se rasplinulo, da bude mu mjera i ogledalo.

            I kada se bude vodila odlučujuća bitka Dobra i Zla, otvorit će se portali nebeski i u zemlji koja nosi ime što život znači uzdić će se Riječ i imati moć Stvaranja, baš kao i sad. Tada će i ljudi i duhovi žeti na istom 

polju, a oni što ne vide, vidjet će čuda.»

Borba dobra i zla

 Vječna borba dobra i zla kao univerzalna filozofska potka

            Borba dobra i zla je zapravo borba naših vlastitih životnih iskustava – ona se događa iznutra, a projicirana je u vanjski svijet  kao manifestacija svekolikih činjenja ili nečinjenja. Neka od glavnih oružja u toj unutarnjoj borbi su identifikacija i interpretacija u kojoj se dešava transformacija ličnosti kroz degradaciju ili pozitivnu progresiju, o čemu Begmanova piše dijaloškom metodom uvjerljive filozofske naracije:

            - «Šta, zar ti možeš da pronikneš u misli?»

            -«Da», odgovori Bubica. «Svaka misao, svaka želja i osjećaj su snaga izražena valovima, zvučnim titrajima i bojama. Ljudsko oko ne može vidjeti te boje niti uho može čuti te zvučne titraje, dočim instinkt može osjetiti valove, ali bez razvijenog sluha i vida, čovjek nije u stanju da ih prepozna. Ti valovi streme da se sjedine sa sebi istim ili sličnim, postaju još snažniji i tako ta snaga tvori našu stvarnost.»

               Koliko dugo seže pamćenje ovog svijeta, vrlina se mjeri pobjedom,  bogatstvom, slavom i moći, pa spisateljičina zatečenost slijedom tragičnih dešavanja u domovini,  s tugom i gorčinom, pa i svojevrsnom pobunom, ostaje ovijena maglovitim sjećanjima na priče iz davnine o skromnosti i poniznosti, koje su u vrijednosnom sustavu New Age paradigme dobile gotovo grotesknu konotaciju reinkarniranih novovremenih vrlina dekadentne vladajuće elite. Kao pisac, angažirani kulturni poslenik, Samira Begman komponira potpuno samosvojan pogled na svijet, oblikujući ga kroz visokoetičnu filozofsku potku o istorijski determiniranoj kolektivnoj svijesti i njenom ekvivalentu u ličnim i socijalnim odnosima pojedinca, kroz subjektivno prepoznavanje i prihvatanje univerzalnih moralnih vrijednosti. Možda to najbolje ilustrira njeno promišljanje o Bosni i Bosancima koje su proklinjali, palili, uništavali: pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu, postupno formirajući relativno zatvorene zajednice, kao ostrva u svijetu stalnih prijetnji. Posebno vrijedno je poglavlje u kome Besin sa Bubicom kao pratiocem pokušava pronaći sugovornike kojima bi prenio mudrost djedova, sve dok je strašću bio vezan za svoje namjere, ma iz kakvih vrlina bile generirane. Osjetivši da posustaje u svojoj potrazi, Bubica se obraća Besinu, spremnom da primi Istinu, objašnjavajući da čovjek svojim činjenjima ostavlja trag u vremenu i prostoru: «Zapisali su oni sami, svojim djelom i svojim životom. Utkali su nit savršenog Čovjeka u kakvoću i bit ove Planete i ona će za sva vremena djelovati na ljude koji su očistili svoje srce od osobina tame i teže da budu luča koja će svijetliti drugima.»

          

Jedinstvo Univerzuma

   Amanet djedova: etičnost i pravednost        
         Ne  govoreći jezikom etničkih, već moralnih i filozofskih odrednica, književnica afirmira religiju jednakosti koju još uvijek značajan dio građana Svijeta negira, potvrđujući, tako, svoju materijalističku privrženost idealu etničkog suvereniteta i supremacije, vododjelnici između etičnosti  i pravednosti u dekadentnoj nakani da osionošću zavladaju planetarnim resursima, pod veoma sofisticiranom krinkom privrženosti multietničnom konceptu univerzalnog bića. Njihov strogo kontrolirani nacionalizam svako malo dozira različitosti kao dokaz autohtonosti, uz glorificiranje uzvišenog nacionalizma unutar internacionalne porodice, što svojim korijenima seže duboko izvan zajedničkih interesa, determiniranih kosmopolitizmom u sinergiji sa čovjekoljubljem, na koga Begmanova ukazuje u svom završnom opserviranju:

                -«Sve tvoje divne osobine, Besine, ljubav koju bezuvjetno izkazuješ svim bićima, vjernost, istrajnost, a iznad svega samilost prema slabima, to je vrč u koji se ulijeva mudrost djedova i ključ kojim se otvara riznica Znanja. Niko nije u stanju da primi učenje djedova i dođe do riznice Znanja, ako ne pročisti svoje srce i ne razvije osobine koje ti posjeduješ. Hodeći Zemljom, u žarkoj želji da pomogneš, ti si utkao tu nit koja će djelovati na one koji žude za nečim svijetlim, ali u svom srcu još nose, svjesno ili nesvjesno, osobine tame, i zato nisu sposobni da ga ispune mudrošću djedova.  A ti, Besine, ti si taj put, i svojim djelom raskrčio si ga i drugima po cijeloj Zemlji.»

               U namjeri da pronikne u dubinu tragike događaja koji izmiču normalnom poimanju ljudskosti, prijateljstva, ljubavi, istine i pravednosti, Begmanova  filozofijom baštinjene i vijekovima pomno skrivane mudrosti  prešućuje vlastiti dijalog sa sadašnjošću i, pozivajući se na amanet djedova što su se povukli u visoke planine, determinira sebe i kao čovjeka, i kao umjetnika, kroz potragu za izgubljenim putevima kojim želi da  dopre do ljudi, krčeći  trnovite urvine novih svjedočenja da nit istorijskog pamćenja nije izgubljena, i da nakon tragičnih iskušenja, dolazi pročišćenje.

‘            Ne postoji budućnost kojom se može izbrisati prošlost, kao da u svojoj bajci poručuje autor Samira Begman.  Njeno umijeće i vještina književno-filozofskog promišljanja i kazivanja je civilizacijska baština što nadilazi nacionalne i državne granice, ostajući dijelom kulturnog i porodičnog miljea, što je, očito, Samiru Begman od rane mladosti profiliralo kao umjetnika, mislioca, ali i kozmopolitu po uvjerenju, uvijek i bez ostatka dosljednu tradiciji prostora sa kojih je potekla. Ne negirajući svoje pretke, niti njihov utjecaj na fomiranje jedne slojevite ličnosti i kompleksnog pogleda na svijet, tradicija i mitologija zavičaja nepresušan su zdenac vrijednog djela o svojevrsnoj filozofiji pobune protiv zabluda, u atmosferi koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i smjerne, ali odlučne pobune protiv neljudskosti prema slabim i nemoćnim, te tragičnim predrasudama. Prvi odlučujući rat je rat sa samim sobom, zbog čega Begmanova posljednjem princu Bosne daje bajkovit lik antiheroja koji se transformira u Bubicu sa paranormalnim sposobnostima, što izlaze izvan granica ovosvjetovnog.  Trijumf izvojevan u tom ratu protiv samoga sebe, čini osnovu za pobjedu i u ostalim dimenzijama vlastitog postojanja i jastva, pri čemu autorica, Samira  Begman, izbjegava vječitu ljudsku zamku da u moralnu nomenklaturu uvodi  Sotonu i Božiju volju kako bi činili ono što je u skladu sa njihovim svjesnim ciljevima, nesvjesnim idealima ili iskrivljenim slikama svijeta. (Zl.Ž.)