Socijalna kastracija kao naslijeđeni etički standard

Pozivam za svjedoka...  

Pobijedila sam dilemu da li objaviti ili ne nelijepu priču iz života koji može poslužiti kao obrazac prokletstva žene na Balkanu, a posebice u Bosni, zemlji dubokih ožiljaka turbulentne historije koja se pretočila u ambivalentnu mentalnu matricu gdje je dobro zaboravljena kategorija u ljudskoj interakciji, osim ako nije u funkciji principa korisnosti i nimalo uzvišenih interesa. Riječ je o pismu koje sam prvi put uputila Helsinškom komitetu u BiH i RH sad već davne 2002. godine, da bih to ponovila posljednji put 2010/20011. Da li je potrebno reći kako nikada nisam niti udostojena odgovorom,  kao uzoran gtađanin iz ugledne obitelji, čije reference su više nego dostatne za najzahtjevnije svjetske standarde u profesionalnom i etičkom kodeksu? Šta se dešava na prostoru exYu pa stradaju  istina, pravda i civilizacijske norme nesmetanog razvoja svih bioloških i ljudskih resursa, teško je u ovom trentuku reći, ali će, zasigurno, istorijska i sociološka nauka imati dug period mukotrpnog istraživanja fenomena permanentnih obračuna, ne samo između različitih, već i unutar jednog etniciteta, religijski determiniranog. Krenimo redom, uz kratko obrazloženje da sam se 2001. bila udala za svoju prvu gimnazijsku i studentsku ljubav, naprasno prekinutu još tada zbivanjima koja su mi, tek nakon skoro pola stoljeća, nešto jasnija, ali ne i sasvim shvatljiva:

Zlata Žunić, arabista i turkolog

Poštovana gospodjo Inić,

Nakon decenijama duge šutnje, odlučila sam progovoriti u ime svoje djece, u ime časti svojih dragih preminulih roditelja, u ime svih onih koji su sa tugom u srcu, zbog nepravde izvršene prema njima samima, ili njihovim bližnjim, napustili ovaj svijet; zbog svih milih koji žive životom nedostojnim čovjeka, devastiranog individualiteta i digniteta, bez mogućnosti rehabilitacije u etabliranom sistemu vrijednosti, što je netom završenom ratnom dramom, doveden do perfekcije.

Dokumentacija koju Vam prilažem, trebalo bi da svjedoči o raspletu jedne duboke ljudske tragedije, čiji početak seže u samo obzorje Drugog svjetskog rata, kada su čestiti i, naprasnom očevom smrću, osiromašeni članovi obitelj Selimovic iz Tuzle, kao prononsirani antifašisti, sramno provedeni kroz mržnjom nabijen špalir uglednih Tuzlaka do Okružnog zatvora i osudjeni na kaznu deportiranja u koncentracioni logor Jasenovac. Zalaganjem sjajnog intelektualca i istinskog vijernika i domoljuba, Tuzlanskog muftije Kurta, oni su, kao i oveća grupa Srba, uspjeli izbjeći sigurnu smrt i potražiti zaklon unutar oslobodilačkih partizanskih jedinica.

Epilog njihovog doprinosa borbi protivu najveće pošasti 20.og stoljeća, bilo je nečasno strijeljanje najstarijeg brata, Šefkije Selimović, kome se ni za grob ne zna, što je ostala nikada razjašnjenja misterija, nepreboljena, ali duboko skrivana rana. Sada sam sasvim sigurna, posebno nakon nekolikih pisama koje je Teufik Selimović pisao tuzlanskom novinaru Mirzi Mukiću, da su oni svi već tada dobro poznavali protagoniste tog zastrašujućeg demonstriranja sile, u funkciji dugoročnog diskvalificiranja cijele obitelji, a posebno dijela prepoznatljive humanističke i intelektualne provenijencije, koja je uvelike prevazilazila ukus “odmornih ratnika”, naknadne pameti i ideološkog  osvještenja.

Moja majka, Fadila Selimović-Žunić, nakon te, posljednje u nizu doživljenih uvreda, a vjerojatno i najveće, 1945.-te napušta vojne dužnosti i zauvijek se distancira od Partije, zavjetovavši se na šutnju, čemu je ostala dosljedna sve do svoje prerane smrti, 1979.,odbijajući pritom da primi pregršt filistarskim manirom hipokrita dodijeljenih odličja, uključujući i Spomenicu sa Sutjeske, i ne tražeći privilegije prvoborca niti za sebe, a niti za svoje bližnje.

 Teško oštećenog zdravlja, beskrajno pozlijedjena patologijom zla kafkijanske provenijencije, dočekala je nova hapšenja u obitelji 1951. godine, kada svu svoju preostalu energije usmjerava na oslobadjanje najmladjeg brata Teufika, inače visokog dužnosnika UDBE-e. Bila je to za mamu definitivna potvrda da jedini izbor u vaspitanju i obrazovanju njene djece, moraju biti najviši moralni i intelektualni kriteriji i standardi, kako bi gubitnička poniženja, što su već uvelike postala pravilo i, uz kratkotrajne suspenzije, nesmiljeno, decenijama definirala mjesta i uloge svakog od nas, bila reducirana na najmanju mjeru. Da je to bio izbor bez alternative, pokazalo se već 1975. kada je u jednom od nasramnijih montiranih sudskih procesa na prostorima ex Jugoslavije, članovima takozvane Tuzlanske grupe, na čelu sa Teufikom Selimović, dr Salihom Burek i inženjerom Halidom Čokićem, unaprijed bio ispisan “katul ferman”, koji ih je na duži rok trebalo da skloni iz javnog života i “očisti” potreban manevarski prostor od neželjenih kritičara.

Nagadjanje o tome što je nova, diskriminirajuća farsa (opet u Tuzli!) značila za moju majku, ali i nas troje: oca, brata i mene, bilo bi gotovo ironično! Dovoljno je reći da je, samo dvije godine ranije, u optužnici protivu mog oca za tehno-menadžerstvo, sinhroniziranoj sa partijskom harangom povodom Mešinog, za NJIH, uvrjedljivog djela “Derviš I smrt” iz 1967., ponovo oživio projekat sotoniziranja svega što je potencijalno opasno iz obitelji Selimović. Drugim riječima, odveć intelektualno i civilizacijski distancirano od mjere koju su odredili uskogrudi, nedaroviti, a ambiciozni  gospodari života i smrti (mnogi još uvijek živi  zdravi i, nikada moćniji!). I to, zašto ne reći, bez mogućnosti da se ekscepcija primijeni čak i na djecu koja, po logici stvari, nisu mogla participirati u svemu ovome, ali su itekako poslužili kao taoci perfidne i mračnjačke politike pobjednika. Ipak se velike vatre ne pale od sitnog iverja, već moćnih i snažnih sabala! 

Krenimo redom! Propustivši, naime, priliku za odlazak na doktorandski studij u Teheran kao jedan od najdarovitijih studenata u klasi profesora Nedima Filipovića, potpuno nesvjesna    opasnosti već uvelike poslaganog mozaika perverzne paradigme absurda nove Bartolomejske noći u Bosni, dozvolila sam si luksuz djetinje oholosti i posezanje za rješenjima, što je, u tim opskurnim prilikama, protumačeno neoprostivom arogancijom nadobudnog intelektualca. Naime, umjesto sigurne distance kojom su me moji dobro upućeni mentori nastojali zaštiti od nadolazeće lavine bezakonja, ja sam odabrala udaju za inženjera (ime poznato autoru), sina nekadašnjeg proslavljenog komandanta Tuzlanskog partizanskog odreda i prvog predsjednika Tuzlanskog sreza. Premda nimalo kalkulativno, puna vjere u vlastite mogućnosti , ali i naivne vjere u budućnost, činilo se da sam svojim vrijednim radom i zalaganjem, dobila zasluženu zaštitu moćne obitelji koja će, znajući da cijene moje moralne i stručne kvalitete, garantirati mi, ne samo sigurnost, već i profesionalnu i društvenu promidžbu. Umjesto toga, njihova “pravovjernost” bila je pozlijedjena bratovim pogrešnim izborom supruge iz žigosane porodice, čiju “islamsku fundamentalističku orijentaciju” najzornije je potvrdjvao upravo poziv arabiste i turkologa! Usto, jedino zaposlenje koje sam tada mogla imati, bilo je već ranije stečeno novinarsko mjesto u Radio Tuzli, dok su sistematizacije u Arhivu, Muzeju, Rudhemu, te novosonovanoj izdavačkoj djelatnosti, bile promptno izmijenjene, uz gorljivo tumačenje glasnogovornika Smiljke Milojević, Komitetskog bossa, ranije, profesora Gimnazije koju sam pohadjala, a čiji miljenici i danas obnašaju najatraktivnije dužnosti, da sam kao kadar nepotrebna i neupotrebljiva!

Napravivši zakratko meteorski uspon u novinarstvu i stekavši svoje poštovaoce, konkurirala sam za dopisnika TV Sarajevo, prošla kvalifikacioni ispit i, ponovo doživjela ( da li baš neočekivan?), identičan epilog. Tačnije, protiv prijedloga, upućenog Savjetu TV, glasao je Muhsin Nalić, moj susjed i kolega po peru, tada predsejdnik Općinskog odbora Socijalističkog saveza, uz obrazloženje da sam dijete državnih neprijatelja! Još jedamput sam pogriješila u procjeni! Mislila sam, naime, da će rodjenje djece donijeti smiraj, a ono je poslužilo kao najmoćnije sredstvo ucjene koja je polako,  ali sigurno, narušavala ionako krhku bračnu harmoniju i, istovremeno, moje zdravlje, čijim je, u prvi mah, gotovo letalnim ishodom, a kasnije ozbiljnim posledicama (do danas nisu sanirane, kako je vidljivo u prilogu), dobijen još jedan moćan argument prinude.

 Sve ovo, uključujući i opću, zašto ne reći, isforsirano neprijateljsku atmosferu u Tuzli, pokosilo je moju majku u 56 godini života, posvećenog svima drugima, osim sebi samoj! Razigrani primitivizam upravo u tom trenutku kulminira, urušava se moj brak (da bi konačno bio razveden 1985.,nakon troipogodišnje agonije), izlazim sa malodobnom djecom, praktično, na ulicu i nalazim utočište u jednoj sobici malog stana velikog “tehnomenadžera”, mog oca. Postidjeni količinom ničim zasluženog zla, neki ljudi neupitnog morala, poput Milorada Mihajlovića-Maćina, predsjednika Tuzlanske komore, prihvataju me i daju mi novu šansu i zaštitu, koje sam znala cijeniti i pretočiti u kvalitetan profesionalizam i još kvalitetniju ulogu jedinog roditelja dva sjajna, čedna i pametna sina. Neprijateljstvo obitelji mog muža, čije karijere cvjetaju orodjavanjem sa najmoćnijim ljudima državnog vrha, dobija na zamahu, kao krucijalni dokaz privrženosti zvaničnoj politici, a moj “lebdeći status” je samo vrijeme praćenja i evidentiranja izgovorenog i učinjenog, pod budnim nadzorom i neprekidnim provokacijama nekadašnjih radnika SDB, koji su učestvovali u spomenutim hapšenjima kao vodeći protagonisti! A sve to u funkciji pripreme završnog udarca zbog "zločina" udaje, a potom razvoda, tumačenih činom diskvalificiranja i veleizdaje nad  jednom od najutjecajnijih tuzlanskih obitelji. (Nedavno sam saznala da sam još djetetom bila na "specijalnom tretmanu" tajne policije, sumnjiva zbog dvije diplome-arabistika i turkologija, koje su samo zlonamjernim monstrumima, željnima slave i moći, ličili na "islamski fundamentalizam", u vrijeme hladnoratovske politike Istoka i Zapada, te intenziviranja i dinamiziranja privrednih, političkih i kulturnih veza sa zemljama Trećeg svijeta, za što je SFRJ pripremala odgovarajući kadrovski korpus! Danas su jači nego ikada i nesmetano uništavaju najprominetnije kadrove iz vlastitog etnosa. Je li im to bila zadaća ili koeficjent uspjeha, teško je reći, ali ne i objasniti, o čemu će nekoliko priloženih dokumenata biti sasvim uvjerljiva i dostatna ilustracija. )

Četiri jahača Apokalipse 

Počak rata nakratko je smirio strasti i ja sam se sa djecom vratila u luksuznu obiteljsku vilu-stan koji mi je, dvije godine ranije (dakle tek 1990. ili pet godina nakon razvoda), bio sudski dodijeljen (sudija je morala napustiti svoju poziciju zbog te odluke!). U Komori sam doživjela "rehabilitaciju" i zauzela visoko rangirane pozicije, dok je otac moje djece u maju 1994. otišao u predstavništvo u Dortmundu, sa unaprijed izdatim instrukcijama da nas troje ni pod koju cijenu NE SMIJEMO izaći iz zemlje, što je, dakako i učinjeno, bez "suvišnih"objašnjenja, ali i unatoč dramatičnom pogoršanju mog zdravstvenog stanja koje je početkom 1997. konačno kolabiralo. Upozoren na to, moj bivši suprug se početkom ljeta iste godine vratio u Tuzlu i ubrzo doživio saobraćajnu nesreću sa fatalnim ishodom, a uzrok je ponovo dežurni krivac, sa sve bolesnim i perfidnim spekulacijama o utjecaju gama zraka na čudesne ljiljane.

Snažno motivirana nezavidnim položajem djece koja su napustila fakultet i posvetila se održanju porodice, posljednjom snagom volje, pobijedila sam smrt i, uz njihovu fizičku, moralnu i materijalnu podršku, ponovo krenula na posao gdje sam, za kratko vrijeme  postigla zavidne rezultate, pokrenuvši nove projekte, a potom upisavši treći stupanj na Ekonomskom fakultetu, uz vrijedno učenje engleskog jezika i rada na računaru. Visoko respektirajući snagu pokazane volje, gospodin Adil Zulfikarpašić predlaže me za predsjednika Organizacijskog odbora za osnivanje Rotary Club-a u Tuzli, što je u Zurichu prihvaćeno sa velikim zadovoljstvom, a moj angažman visoko vrjednovan. Taj nedopustivi iskorak, propraćen ledenim lakonskim komentarom jednog od političkih lidera:” Otkuda ti ovdje?”, shvatila sam na način koji bi mnogi kvalificirali paranoidnim, a značio je, kako se kasnije i  ispostavilo, upravo alarmantan signal pretencioznima da sam ponovo prekoračila granice dopuštenog, zbog čega me čeka Prokrustov krevet! Nakon toga počinje otvoreno konstruiranje laži, insinuacija, pokušaji fizičkog zlostavljanja, obsceni prijedlozi i opstrukcije u realiziranju mojih radnih obaveza, uz primjenu davno izgradjenih, dosljedno baštinjenih i , u mom životu, već proživljenih metoda blokiranja, ponižavanja, iznudjivanja, generiranja sukoba na ličnom i profesionalnom planu, uz potpuno ignorirana činjenice da sam samohrana majka sa stanovitim zdravstvenim problemima, o čijem liječenju, kao desetak godina ranije o rješavanju stambenog problema, ti isti ljudi nisu željeli ni čuti! Ako me pitate: "Zašto, što je razlog? Čime ste dali povod?", molila bih da mi objasnite zašto je moj ujak, Šefkija Selimović, završio svoj život pod plotunom, iza neke kamene međe? Razlozi su identični! Ekstremno iracionalni!

Ponovo na početku, u istovjetnom košmaru, odlučila sam se na udaju za svog prvog mladića  iz četvorogišnje srednjoškolske i fakultetske veze, čiji ljudski i profesionalni debakl su pomno istražili i odlučili zadati smrtonosan udarac. Patološke diskvalifikacije  o meni kao kripto-četniku i njemu kao izgubljenoj veličini velikosrpske orijentacije (ON me je podstakao da se potražim posao u IVZ RH, kao autentičnom tumaču mog nacionalnog identiteta), rezultirale su otkazom s posla, praćenim nedopustvim istraživanjima mojih nalaza u zdravstvenom kartonu i to uz odobrenje “humainste desetljeća” i doktora nauka zvjezdanog uspona, dr Imšira Imširovića, te arogantno i nehumano odbijanje svake komunikacije SVIH ČLANOVA KOMORSKOG MENADŽMENTA, ali i pretendenata na moje radno mjesto i ostvarene rezultate. Konačan cilj je bila definitivna i nepopravljiva diskvalifikacija u sredini koja je duboko pozlijedjena ratnom dramom i njenim protagonistima, a potom, ozlojediti sinove i prinuditi me da zainteresiranom moćniku prodam stan za trećinu tržišne vrijednosti, jer ćemo, u suprotnom, počev od septembra 2002., (svi bez zaposlenja, zašto ne reći, uz asistenciju moralno-politički gospodara tame i svjetlosti),  početi ponovo gladovati, a da o ishodu prekida sa mojom skupom terapijom za poremećaj srčanog ritma, koji sam stekla kao profesionalno oboljenje, dramatično pogoršano upalama pluća, gladovanjem i iscrpljenošću u ratu, i ne govorim. 

 Kako bi skica za tragičan igrokaz bila potpunija, navešću provjeren podatak da sam ja na području Tuzlanskog kantona, ali i u RH, jedan od rijetkih orijetalista sa diplomom iz arabistike i turkologije (svaka od njih zasebno je dovoljna za zvanje koje posjedujem), zbog čega su mi po dolasku u Rijeku, iz Policijske uprave, bez predomišljanja ponudili državljanstvo i posao, da bi kratko po mom, ne baš ugodnom susretu, sa ambasadorom Zlatkom Dizdarević, inače kolegi po peru, interesovanje naglo splasnulo, najvjerojatnije poljuljano krivom projekciom slike, prelomljenom kroz “kreativno” brušenu prizmu projektanata novog poretka na natruhama starih predrasuda i poimanja vlastog i tudjeg mjesta i uloge u histirijskim razmjerama. Da je tako, zorno svjedoči i podatak da sam se u više navrata e-Mailom obraćala bosanskohercegovačkim zvaničnicima, nudeći svoje usluge u Istarskoj i Primorsko-Goranskoj županiji, gdje živi gotovo veliki broj, kako rekoh, Bošnjaka, a da, kao jedan od malobrojnih intelektualaca, nisam bila udostojena čak niti konvencionalim diplomatskim odgovorom. Uostalom, pretpostavljam da to korespondira sa odsustvom osjećanja za mjeru koje se već nekoliko godina demonstrira na Mešinim književnim susretima u Tuzli. Tačnije, većini obitelji nikada nije upućena pozivnica, čime organizator pravi jasnu distinkciju izmedju “malih, običnih ljudi”, kako nas je nazvao ambasador Dizdarević i onih koji to nisu. Pa ipak, pravo na rad i život, kao temeljne odrednice demokracije, nije ograničeno atributima kvantitativnosti (mali i veliki), jer bi većem broju korisnika ovakove elitističke formule ono  bilo uskraćeno, a svako takvo poimanje ima u sociološkoj znanosti jasnu definiciju, čiji eufemizam je diskriminacija, ili, mnogo jednostavnije, proizvoljna trijaža na živuće i one koji to  nisu i ne treba da budu.

 Sa dubokom rezigniranošću moram konstatirati da su sudionici "igara bez granica", nakon svega, ipak nekažnjeno, po ko zna koji put, izvršili svojevrsnu egzekuciju nad elementarnim normama civiliziranog i humanog. Bezočno i surovo deskvalificiranje, a u funkciji laganog i brzog eliminiranja prepreka za ostvarivanje prizemnih nauma, uključujući  i pokušaje otimanje luksuznog stana koga, ne samo da ne mogu prodati po tržišnoj cijeni, nego niti izdati, e da bih djeci obezbijedila rentu za školovanje, a sebi konačno liječenje.

Autentično tumačenje "lika i djela"

    Nimalo benigne nisu niti posljedice za djecu, čiji mentalni sklop visokih etičkih normi i standarda, te snažnog intelektualizma, teško može izdržati ovako opaku gomilu laži i amoralnog barbarizma. Sigurna sam da  nije potrebno posebno objašnjavati kuda sve ovo vodi na duži vremenski rok, što je meni bilo jasno već u maju ove godine tokom spomenutog susreta sa ambasadorom Dizdarevića, koji mi je u nedostatku bilo kakavog argumenta nervozno saopštio kako on "sve zna o meni" i to samo 10 godina nakon javno izrečene prijetnje još uvijek aktualnog menadžmenta Komore u Tuzli da će mi biti uručena radnička knjižica, ukoliko i jednu riječ progovorim protivu JNA! (tada sam krišom čitala opozicionu štampu, jer mi je, u suprotnom, prijetio otkaz!)

S druge strane, pak, pitam se šta to može znati neko koga nikada ranije nisam imala priliku susresti, osim da sam bila jedan od vodećih bh privrednih novinara, kada mi već nisu dopustili da se bavim arabistikom i turkologijom? Ko je taj koji je tako hitro Ambasadoru  podastro neke SVOJE podatke o kontroverznoj Zlati Žunić, uzgred jednom od 10 najboljih exyu studenata 1973.(zanimljivo je da to niko, nikada i nigdje ne spominje!), a da pritom nisam imala priliku da iznesem svoju istinu i redefiniram zlonamjeno plasirane kvalifikacije? Napokon, kome sve to treba,  posebno kada je riječ o ljudima što su bili intimni obiteljski prijatelji,  a njihovi roditelji privilegirani poznantsvom sa Mešom Selimovićem, mojim daidžom? Da li je, u tom slučaju, moja ponuda MVP BIH da u Rijeci obnašam dužnost konzularnog predstavnika B&H, nepodopština odroda koji je heretičkom udajom navukao na sebe anatemu najglasnijih zagovornika multietničnosti i multikulturalnosti? Kako tumačiti i to da jedan od rijetkih  turkologa od ovih krajeva pa do Slovenije, ne samo da nije angažiran, nego mu se neprestano upire prstom preko crte, uz "toplu preporuku" da ne talasa, već da prihvati ponudjeno ili nestane, što je, u osnovi, isto? 

    Moram priznati da sam uplašena onim što nisam u stanju razumjeti i za što ne nalazim nikakovo racionalno objašnjenje. Rigidni radikalizam pomućene svijesti nije počeo i završio u topovskoj paljbi! On je postao modus vivendi i modus operandi koji se plaća novim žrtvama na prostorima gdje jauci još nisu utihnuli, a potoci krvi zadugo neće presušiti. Zato Vas molim da mi čim prije definirate “postotak” vjerojatnoće za pravedno rješenje ove odveć dugotrajne drame, te časno moralno poravnanje, jer od toga zavisi opstanak moje djece, ali i kvaliteta ostatka mog dobrano potrošenog života.

Blokade iracionalne provenijencije, koje nisu zaobišle niti moje rotarijanske prijatelje, nadjačale su zdrav razum i pragmatičnost, čime je doveden u pitanje ne samo moj, već i opstanak cijele moje obitelji. Njihova razmišljanja su ponovo usmjerena na neke daleke svjetove kao sapsenje što se tumači nedostatkom patriotske svijesti! Ili su, možda siromaštvo, antidepresivi i potpuno neizvjesno sutra u kontekstu izjava vrlih komunističkih kadrova i nezamjenjivih kapitalističkih menadžera o surovosti tržišne privrede (koje nema ni u tragovima kod nas), dovoljan razlog za suicidnu odluku o odustajanju od borbe za vlastito mjesto pod suncem, što izaziva toliko animoziteta  kod istih onih hermetički zatvorenih interesnih grupa koje su tranziciju iskoristili za historijsku pljačku, kapitaliziranje zajedničke žrtve, hladno, neljudski posmatrajući umiranje (figurativno, koliko i stvarno), najkreativnijeg društvenog stratuma u posvemašnjoj neimaštini i poniženju.  Za neke od potomka obitelji Selimović, ma šta da uradili, svilen gajtan nikada nije bio, a niti će biti tek latentna prijetnja, već stvarnost od koje se krv ledi, kao što je etiketiranje uspješne i lijepe djevojke vrlo opasnom kvalifikacijom o kćeri državnog neprijatelja, usto i islamskim fundamentalistom, što jeste osveta mediokriteta, nesposobnih da svoje ambicije potkrijepe talentom. Moram priznati da sam, definitivno,  iscrpljena (bila je to 2002) i, sa mojom dijagnozom (tada još samo srčanim aritmijama!), sumnjam da ću dovoljno dugo izdržati pritisak, što kreatori milenijskog skoka udesno dobro znaju, strpljivo čekajući sa svojim bankovnim računima da siromaštvo i izolacija dokrajče one koji samo šest topa ispod zemlje mogu biti njima od koristi, jer posjeduju nešto iznad toga što ovi smatraju da im, po prirodi stvari, pripada.

Drugim riječima, cijenjena gospodo, samo malo dobre volje i povjerenja u vlastite procjene, a ne zlobne glasine bosanske kasabe, dovoljan su pokretač da se izvrši moralni čin prema čovjeku koji je duboko vjerovao u načela demokracije, založivši za to sigurnost vlastite obitelji. Curriculum vitae koji Vam dostavljam, sasvim izvjesno, ne bi trebalo da postidi posredinka Vaših strogih kriterija i visokih standarda. Moja obitelj i ja smo nešto što nije većina na Balkanu i za čiju istinu ljudi poput Vas treba da se angažiraju, s obzirom na njihovo civilizacijsko opredjeljenje.  Dvanaesta godina patnje počinje da poprima razmjere najdramatičnijeg raspleta! Možete li zaboraviti moju malu ulogu u historijskim pomacima ovih prostora i okrenuti ledja nekome ko je čitav svoj život posvetio drugima, ma šta to značilo? Ako mislite da sam vrijedna toga, Vi ćete učiniti potrebno da se ova agonija okonča. Ako ne, molim Vas da mi date znak, kako bih izbjegla totalni kolaps moje obitelji, čije nevolje su izravna projekcija mog tvrdoglavog persistiranja na principima i moralnim postulatima.

S poštovanjem,

 Zlata (S) Žunić

Tuzla, 31.07.2002

p.s. Sa «da» ili «ne» odgovorima u što kraćem vremenu, biću sasvim zadovoljna i spokojna ću otići, znajući da sam učinila sve što je u mojoj moći!

Dostavljeno:

1.     Helsinški komitet-Ured za ljudska prava u Sarajevu

2.     Helsinški komitet-Ured za ljudska prava u Zagrebu

Nota bene: Nikada nisam dobila odgovor povodom ove predstavke. O posljedicama opasnim po život, nekom drugom prilikom, jer 10 godina je neslućeno širok manevarski prostor za otvaranje novih opcija, balkanske provenijencije. Čini se, naime, da Šefkija Selimović, strijeljani brat Meše Selimović, a oba su moje mame braća i suborci, nije bio posljednja žrtva "čaršije" i njenih odanih sejiza koji svojom revnom "informiranošću" o gazdama gospodare avlijom. S tim u tijesnoj sprezi je i ignoriranje veoma ozbiljnih zdravstvenih poremećaja koji su, prema riječima, jedne uposlenice, tumačenjem dijela rukovodilaca, bili samo moja "podvala" i "insenacija", u funkciji NJIHOVE DISKVALIFIKACIJE! Takvoj se ocjeni pridružio jedan broj zdravstvenih radnika koji su svoja zvanja na fakultetima "odbranili" poslušnošću prema političkim moćnicima jedne od najdosljednijih diktatura u historiji bosanskohercegovačkih prostora:

 















Najnovije: karcinom, bolest koja nije samo maligna za pacjenta, već cijelu obitelj, posebno ako je bizarnim palanačkim blokadama dovedena do ruba finansijskog kolapsa! Šta je sljedeće?
I, najzad, ono najparadoksalnije pitanje svih pitanja: čemu treba da posluži uništavanje jednoroditeljskih obitelji? Nije li ovakav lukavi čin degradiranja i diskreditiranja, klevetanja, konstruiranja bolesnih difamacija, u funkciji nestanka dobrano reducirane populacije? Ili je tek modernizirana transkripcija mentalne i emocionalne tradicije iskona, baštinjene iz indoeuropskih korijena?

Bizarni rituali

Jedan od takvih je „sati“. Sati je indijski pogrebni običaj, danas vrlo rijedak i strogo kažnjiv zločin u Indiji, kada se žena koja je ostala udovica spaljuje zajedno s pokojnim mužem. Na takav čin žena je morala dobrovoljno pristati, a s obzirom na materijalno stanje i upitnu daljnju egzistenciju većina ih je zaista dobrovoljno odlazila u smrt.

Neko je nekada sjajno rekao da "u svim epohama postoje ljudi koji se penju preko glava, palih u bitkama velikih", ma što to značilo! Ostali su mi, međutim, nejasni motivi stalnog, jednostranog generiranja sukoba koje druga strana ne prihvaća, bivajući zbog stiocizma tihog otpora, dosljedno kažnjena. Valjda je sve u gnomi: Divide et impera!
Što god da jeste, ekstremno je morbidno i civilizacijski neprihvatljivo!