KAJAN KAJAN: SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LOND...

KAJAN KAJAN: SIDRANOVO PISMO INTERNACIONALNOM PEN CENTRU U LOND...:            ABDULAH SIDRAN INTERNACIONALNI PEN CENTAR - LONDON MINISTARSTVO PRAVDE BIH            Poštovani,  ...

Osvrt uz manuskript novog romana dr Nure Bazdulj Hubijar:„Kao jedne davne zore“

Nedavno sam imala posebnu čast pročitati manuskript novog romana sjajne bosanskohercegovačke spisateljice, dr Nure Bazdulj Hubijar, pod naslovom "Kao jedne davne zore". U tekstu koji slijedi, opisujem svoje prve impresije.

„ Minervina sova počinje svoj let tek u suton“ Hegel

·         „Sloboda nije vrijedna ako ne uključuje i slobodu da se griješi.“    M. Gandhi

Suptilnim stilom  iskusnog pripovjedača, poniklog  u delikatnoj atmosferi bosanskohercegovačke zbilje, u najnovijem romanu Nura Bazdulj prati životnu putanju Maše Bošnjak, od rođenja do zrele životne dobi, u čijoj se duhovnoj i emotivnoj supstanci prelomila sva ambivelanentost ovih prostora i njegovih žitelja: dobrih i zlih, poštenih i prevrtljivih, nježnih i surovih, pametnih i ograničenih, sve u isto vrijeme i na jednom mjestu. Bez patetike i trivijalnosti, autorica slika portret žene čija drama počinje nakon rođenja, smrću majke koja je svoju bol zbog obiteljskog protivljenja njenom izboru da se uda za mladalačku ljubav, bez očeva blagoslova, platila visokom cijenom, digavši ruku na sebe ispred roditeljskog doma, gdje su je zbog uvrede i neposluha, uvijek čekala zatvorena vrata i nijemi ukućani!

Ponešto hladan racio glavne junakinje je spoj pomno skrivane konsterniranosti majčinim bezumnim činom kojim je nju, svoje tek novorođeno, stavila iza stigme tradicije i osjećanja krivice da je pogriješila, neoprostivo, prema ljudima koje je iskreno voljela i koji su joj podarili život, na jednoj, i svijesti o očevoj čudesnoj posvećenosti plodu svoje velike ljubavi, na drugoj strani. On nikada nije spominjao svoju patnju i bol, niti očaj zbog nesrećnog usuda, već je dostojanstveno i odgovorno prigrlio obje uloge, zamjenjujući i majku u svim aspektima Mašinog odrastanja i zrenja. Nimalo impulzivno, otac i kći slijede svoju stazu  snažnih priroda, čija duhovna baza ostaje vječitom tajnom okruženju, nespremnom da sudi bez predrasuda i svih zaluđujućih preživjelosti. Kao profesor filozofije na Filozofskom fakultetu, Anto Bošnjak je znao da sudbinu svoje kćeri drži u vlastitim rukama, i da samo u djetinjstvu ima priliku u njen duh usaditi čvrstu konstrukciju potonje ličnosti, otporne na predrasude i spremne da život prihvaća bez  emotivnih i duševnih lomova, u svim njegovim manifestacijama.  Upečatljivim manirom pitijske sveštenice, Maša tu svoju osobinu i decentnost, potvrđuje i u jednoj izuzetno problematičnoj situaciji, kada se suprotstavlja prijateljici Ajni, netom razvedenoj, koja s ogorčenjem odbija prihvatiti sudsku odluku da otac ima pravo viđati dijete, upozoravajući je da će mlado biće, svojim kapricom i bijesom, nepopravljivo duhovno oštetiti:

“ Duša je tanana, prozračna, krhka, tako lako ranjiva, a tako nedostupna, ne može se regenerirati. To nije livada na kojoj će poslije košenja izrasti novo cvijeće jednako lijepo i mirisno kao ono koje su pokosili i odnijeli da stoku nahrane. U duši će ostati strnjika i ono pokošeno, uvelo, osušeno cvijeće koje nije imao ko skupiti. Sve što smo doživjeli i proživjeli ostaje trajno zapisano na matrici naše duše, mozga, ko zna gdje, nama se može učiniti da smo zaboravili, ali samo učiniti. Dovoljan je tek impuls da se sve vrati jednako živo, jednako krvavo, jednako bolno. „

            Govorila je iz nje jedna duboko pozlijeđena djetinja duša koja nikada nije dovoljno sazrela da bi razumjela zašto i kako majka, roditelj, može napustiti, ili biti lišen prava, želje i volje da učestvuje vlastitim prisustvom i toplinom u formiranju kompleksne mentalne strukture mladog bića, zarad nečeg profanog i nerazumnog, čiju svrhu je teško uglaviti u logici imanentnu supstanciju. Sreća djetetova je iznad svih i svega, bio je Mašin aksiom, zbog čega nije željela zagaziti u te duboke, nemirne vode.
           Zapravo, sve je počelo davne 73. godine, dok se još uvijek nije blagonaklono gledalo na kršenje tradicionalnih normi, jer je snaga baštinjenih predrasuda, većma zasnovanih na afirmaciji razlika konfesionalnih koncepta vjere u jednog Boga, maskirala duboke zamke u svijesti ljudi, i početni entuzijzam u transformaciji feudalne mentalne matrice. Životni put Maše Bošnak i nekolikih likova u ovoj ljubavnoj sagi, bizarna je kulturološka deklinacija sa skrivenom porukom koja brani pravo čovjeka na slobodu izbora, na svetost života, o čemu se, kroz vijekove, očituju moćni umovi, od antičkih vremena, do danas. 

Ljubav ne poznaje te prerogative, pa, iako su konzervativizam Amirinih roditelja i latentne negativne međunacionalne naboje osjećali i slutili, čak i u popustljivom ponašanju očevih roditelja koji su se, kako se kasnije ispostavilo, na neki način stidjeli snahe inovjerke, preimenujući je u Mira, Ante Bošnjak i njegova izabranica, vjerovali su u moćan utjecaj svoje  iskrene ljubavi:

„„Vjenčali su se u maju 73. Bez svadbe i svatova, bez bijele vjenčanice i cvijeća, osim njih bili su prisutni samo kumovi. Tog 25. maja je padala kiša, nebo i zemlja i ljudi, sve je izgledalo plačno, a njih oboje su u istom trenu pomislili: Zar ovolika sreća može postojati? Dok ju je ritualno prenosio preko praga malenog stana na Grbavici, Anto joj je na uho zapjevao: Ti nemaš prsten sa našeg vjenčanja / al' pamtiš strehu na kraju grada/ bez mnogo cvijeća, bez vela i zlata / bila si lijepa i sretna ko nikad... „

Nažalost, vrijeme je pokazalo da su dugotrajno tamnovanje u suprotnostima i dogmatizam nadjačali pobjedonosne fanfare nekih novih vjetrova humanizma i renesanse nakon WW2, pa su se negativni stereotipi obrušili svom snagom stigme i na Mašine roditelje, uvjerene da će rođenje djeteta srušiti tradicionalne barijere i ukloniti antagonizme. Dolazak na svijet novoga života, međutim, potvrdio je odlučnost Amirinih roditelja da ne prihvate nikakav kompromis, odričući je se, iako je bila očeva ljubimica, vezana iskrenim osjećanjem pripadanja njihovim moralnim i ljudskim kvalitetama. Profinjena i tanana, Amira je počela bivati opsjednuta tom strašnom šutnjom, ignoriranjem i distancom.

Čovjek je uvijek sam

Sve samoće su slične jedna drugoj, a ipak različite po količini i kakvoći  boli koju ostavljaju u dubokim kavernama naših načetih duša, čija su iskušenja veća sto su bliže univerzalnim vrijednostima i vlastitoj misiji u tom ezoteričnom svijetu ideja postanka i nestanka. Tragovi gubitka roditelja su svojevrsna tuga s kojom se rađamo, a njihovim nestankom je samo prekrijemo balzamom neumitnosti, jer nikada ne nestaje želja da ih barem zakratko susretnemo i popričamo o svojim samoćama, dilemama i strahovima od pogrešnih odluka. Svi mi, poput Amire, pokušavamo zamislit što bi nam oni rekli o opasnostima tog primamljivog svijeta, čija nas prividna, plavičasta prozračna širina mami u svoje naručje bez kraja i granica do sloboda, čije ljepote je teško naslutit, tek im se osjeća miris zavodljivosti. Amirin moralni kredo nije joj dao velike izbore: da  se opredijeli za samu sebe, za svoj porod, koji joj je imputiran kao greška i neposluh, ili za svoju ovisnost o dragim ljdima, za sestre i roditelje, za obitelj koja ju je emotivno i duhovno  odredila. I, tako, sasvim raspolućena, u procjepu dileme između sebe kćeri i sebe majke, donosi sudbonosnu odluku. da ne postoji!

·  “Dovoljno sam živio da bih vidio kako razlike među ljudima rađaju mržnju.” Stendhal

Dajte nam mir i mi ćemo ga uništiti.

Kroz Mašine monologe i dijaloge, primjerene vrhunskom konceptu dramatiziranja radnje koja ostaje u sferama refleksivnog proživljavanja stvarnosti, Nura Bazdulj nam nastoji vratiti povjerenje u same sebe i vlastite odluke, u život koji čine naoko male stvari, ali su, zapravo, suština našeg postojanja:- Zašto svi ljudi nabrajaju ono što nemaju, zašto nikom prvo ne padne na um ono što ima? Mlada si, lijepa, obrazovana, zdrava, imaš divne roditelje i sestru, imaš posao. I kao krunu na sve to, ono najvrednije, ono dragocjenije od svih blaga ovoga svijeta, imaš svoje dijete. Svi mi manje više proćerdamo život uludo jureći da nešto dostignemo, da se nađemo usred bajke. Bajke postoje samo u knjigama i u glavama, u životu ih nema. Svi to znamo, pa ipak ih sami izmislimo u snovima, zacrtamo nešto što moramo naći, dosegnuti i vjerujemo da ćemo nakon toga postati sretni. Nije tako, Ajna, vjeruj mi. Život je u hodu, na kraju puta nema ništa.   (...) Taj put kojim hodiš sa svojim djetetom. Ako na tom putu u njoj i u sebi ne nađeš sreću, ako se ne budeš trudila da budeš bolja, da budeš  onakva kakvu sebe želiš na tom putu, doći ćeš do kraja ne postignuvši ništa.“

Istančana lucidnom očevom, filozofski istrajnom, discipliniranom dinamikom da hladne glave razmišlja o stvarnosti, događajima, ljudima i ljubavima, Maša je savladala temeljni nauk teorije života, pričajući o svemu i svačemu sa ocem u smiraje dana, kada bi se njih dvoje šćućurili jedno uz drugo, analizirajući protekli dan, uspjehe i nesupjehe, promašaje i dobitke sabirući i oduzimajući, gradeći na njima strategiju što se ne nalazi u udžbenicima, kompleksnom pređom duše, intelekta, duha, pa i opsjena čija istinitost nikada nije bila upitna pred divovskom snagom autoriteta onih što nas nastoje zaštitit, uputiti i naoružati snagom dobra, kako bismo prepoznavali i izbjegavali neuništivo zlo animalne matrice onog najdublje skrivanog u ljudskoj prirodi. A, upoznali su ga odmah na početku rata kad su granate odjekivale gradom, ne prepoznajući nikoga imenom i prezimenom, ne pitajući za uzrast, rod, naciju ili vjeroispovijest, tjerajući u bijeg sve koji su imali kamo otići. Spisateljica ljubavlju uokviruje lice tete Julke, dok priča o svom poginulom mužu, kroz Mašinu fascinaciju sugrđanima koji su ostali dosljedni svojoj odluci da žive zajedno, pa i daju život, poput čika Miše, za svoje prijatelje, za nju i njenog oca:“ Kazala mi je  da je pjevao prekrasno. Da se smijao prekrasno. Da je živio prekrasno. Pazi, sve su to njene riječi. To kažem zato što su također njene riječi: “I umro je prekrasno.”

Bila sam se ukipila, problijedila, a ona kazala: “Nije bio ljiga, beskičmenjak, glista,  sagorio je u sjajnom plamenu kao čovjek, Baš kao što je i njegov tata na Sutjesci život dao štiteći saborca muslimana na šta je cijeli život bio ponosan.” I znaš šta mi je još kazala. Da je bježeći sa Grbavice bila odlučna, mirna, bez mrvice straha za svoj život ali da se rasplakala prelazeći most Bratstva i iedinstva. Koja grosteska. Most takvog imena se pretvorio u svoju suprotnost.  Most je riječ, most je osmjeh, most je pružena ruka, most je glas, most je ljubav, most je sve ono što ljude spaja. On više nije spajao, on je razdvajao. On više i nije bio most, tek neka hladna, metalna konstrukcija bez svrhe i smisla. “

Razlike u permanentom sukobu!

Prokletstvo Bosne i Hercegovine je kolektivna tragedija cjelokupne populacije, i kršćana i hrišćana i muslimana, ali i onih rođenih iz takozvanih „mješovitih“ brakova (?) poput Maše, pri čemu se, u nekim kritičkim pamfletima nacionalističkog narativa, zanemaruje ili, pak, potpuno previđa činjenica da kolektiv čine jedinke, ljudi sa emocijama, od krvi i mesa, misleća bića koja vole, raduju se, pate kad se desi kataklizma koja svakoga pogađa. Koliko daleko sve to može da ide, potvrdio je posljednji sukob u BiH, za koji je ostalo sasvim nejasno kako se mogao desiti, sa svim tim zastrašujućim zločinima,  na tlu Europe, u srcu Starog kontinenta, a da niko nije osjetio potrebu ugasiti vatru na svom pragu bilo kojim metodom intervencije, čak 4 godine! Da li je moguće, sudeći po surovosti, nimalo decentnom maniru i primitivnim oblicima obračuna oko neke posve nejasne doktrine o pravu i pravdi, odrediti mjeru dubokih frustracija što u jednoj mladoj ličnosti, ostavlja obrazac nacionalnog pripadanja, kao uvjeta cjelokupne socijalne vertikale, kao egzistencijalnog imperativa? Laičkim metodama je teško utvrditi domete takvog civilizacijskog obrata, ali niko pametan neće zanemariti moguće posljedice nimalo benignog „isključenja“, nakon čega slijedi otuđenje, da bi, u kontinuitetu, iz prijezira iznikla pobuna i neprijateljstvo prema sredini koja preživljenim metodama inzistira na granicama čovjeka kao jedinstvenog entiteta, i u biološkom i u socijalnom aspektu njegovog bitisanja.

• Isključenje i zagrljaj: "Velike ljubavi se rađaju rastu i jačaju u velikoj samoći... “ NBH

U taj i takav kontekst, spisateljica smješta kao lajt-motiv cijele priče, Mašine ljubavi: Zlatana, očevog studenta, koga prihvaća kao prijatelja, odbijajući, nikada do kraja dorečeno, dijademu mladenke, kao obavezu koja prevazilazi njene granice tolerancije naspram tradicionlanih standarda i odgovornosti za stroga pravila protokola braka, i Danka, teta Julkinog sina, njenu prvu djetinja fascinacija s kojim se, zapravo, identificirala kroz igru, potpuno predavanje svijetu maštarije i bajkovitih skaski i igrokaza, dok joj granice nije postavila zrela dob i njegova odluka da se ženi voljenom djevojkom. I, ovaj put, unatoč svemu, muslimankom na koju nije bila ljubomorna, ali je u skrivenom kutu svoga srca zadržala diskreciono pravo da Danka smatra svojom prvom i jedinom istinskom ljubavi, prisvajajući ga za sva vremena.

U jednom od razgovora sa Zlatanom, divnim mladim čovjekom,  što ju je iskreno volio ljubavlju muža, plemenitog muškarca koji ju hoće zaštiti od nje same, od njenog bola, tu, majčinom smrću ugrađenu prizmu, kroz koju se prelamaju sve misli, osjećanja i djela, ili kako on to definira:“ Ti svima daješ makar djelić sebe. I prijateljima i onima koji ti to nisu. Valjalo bi da te život očeliči, a ti iz bitke u bitku bez oklopa i koplja, vazda nježna i ranjiva, kao ta fantastična Rosa brandisiana,“ Maša mu, uz bezgranično povjerenje, otvara dušu:

 „ - Zlatane moj, to ima samo u pjesmi. U životu nema. Niko nikoga ne može zaštititi od zla, nesreće, bola, sudbine. Na koncu to svaki čovjek sam proživi i preboli probijajući se kroz ruševine i ponore života. Ili ne preboli. Koliko puta si dosad odlazio? Tri ili četiri? Svaki put zbog gluposti. I vraćao se, a ja te dočekivala i primala nazad. Zašto? Jer sam osjećala, jer sam znala da mi želiš dobro, da me pokušavaš štititi. I još zbog nečeg. Mogla sam ti pričati o svome životu. Jedino tebi na cijelom svijetu. Nadam se da zbog toga neću jednom žaliti. „ I nastavlja monolog sjajnim opservacijama u kojima je osjetna dinamika spisateljicinog spiritualnog iskustva:

„...Zapravo je dobar osjećaj doći u neke godine, okrenuti se iza sebe i shvatiti da si za ljude oko sebe zbilja bio tek slutnja, tajna. Izuzeci dakako uvijek postoje, znaš da pred tobom nisam bila mi slutnja ni tajna. Ne bar u mjeri u kojoj sam to bila prema drugima. Vjerovala sam ti, i sad ti bezuvjetno vjerujem, dok živim smatraću te iskrenim prijateljem. A prijateljstvo je po meni čak vrednije od ljubavi. I dragocjenije. I rjeđe. Ljubav je poprilično prosta, ona traži pokoravanje, ona je ustvari nešto užasno sebično u poređenju s prijateljstvom, nema onu uviđavnost, istančan osjećaj za mjeru, razumjevanje i oslonac u svakoj situaciji.“

 Kao dokaz svojoj tvrdnji Maša navodi neupitnu ljubav kojom su njen djed i nana voljeli svoju kćer: ljubav, veliku kao svemir, kako sama reče, a ipak su je pritiscima sebičnosti ugušili, ne misleći da čine nešto loše, niti destruktivno „pedagoškim“ metodom „isključenja“ od sebe, od onih koje je gotovo obožavala i kojima se divila, što se ispostavilo pogubnim za sve protagoniste te ljudske drame. Nakon ranjavanja u ratu, otac joj je ispričao sve detalje te šekspirijanske tragedije, utisnuvši žig u mladost, suočen sa smrću i razaranjem, besmislom, jednom rječju. Prva reakcija joj je bila osjećanje krivice i plakala je danima neutješno sa akuzacijskim odnosom usmjerenim prema sebi da se sve loše stvari događaju onima koje voli zbog nje; mamina smrt, ubistvo čika Miše, tatino  ranjavanje...Kada je riječ o majci koja joj je silno nedostajala, ali ne i njeno fizičko prisustvo, jer je nije nikada ni upoznala, nikoga nije optuživala, najmanje nanu i djeda, samo je zaključila, visoko moralno:  “ Nisu shvatili. Ne dok je bila živa. Poslije jesu. Ali je bilo prekasno.“

„...najbitnije stvari iz našeg života smjestimo na neko skrovito, tajno, samo nama znano mjesto. Uklonimo sve putokaze prema onome što smatramo vlastitim blagom, ili još gore-vlastitom neprebolnom ranom, kako niko ne bi mogao naći put do njih i ukrasti nam ih, ili se nad ranom zgroziti, ili ih samo vidjeti... Čovjek je zagonetno biće.“ Jedna od tih tajni za Mašu je bila njena doživotna fascinacija Dankom i njegovim umijećem komuniciranja sa malom djevojčicom. Došavši jednog dana po Mašu u školu, zbog spriječenosti njenog oca i teta Julke, Danko je prisnošću i svojom imaginacijom, osvojio srce djeteta kome je, očito, nedostajalo nešto vrlo bitno, čega nikada nije bila u potpunosti svjesna. Ili se nije usuđivala sebi priznati?! Priče koje joj je čitao, način na koji joj se obraćao, njihovi zajednički igrokazi, kasnije su sve njene odnose sa muškarcima profilirali po tom uzoru, u kojima su ovi gubili na kredibilitetu i ljepoti, već na početku. Nije to bila fascinacija muškarcem šestogodišnjeg djeteta, već nešto mnogo više, kao čarolija potpunih obiteljskih odnosa, kao snoviđenje, kompenzacija za neki imaginarni život, kakav je, valjda, trebalo da bude: „U tebi sam prepoznala i našla sebe. Tako će i ostati.  I dok toga nisam postala svjesna znala sam da u životu želim samo jednog muškarca, onog zbog koga će svi drugi biti nebitni.(…) Nikad nikom nisam pričala o tebi. Ni spomenula te nisam. Zato što ta priča više ne bi bila tako bajkovita. A ja sam u duši ona ista curica, ona tvoja vila koja voli bajke, za koju nije osrednjost, koja se grozi osrednjosti. Nikom nisam pričala ni o kraju mog Bendžija. (…) S kim god sam bila, Danko, ja sam bila sama. Velike ljubavi se rađaju rastu i jačaju u velikoj samoći... A samoća nije odsustvo ljudi, to je prosto pitanje duha. Tako je rasla i tako traje moja ljubav za tebe. Tako  će…” Ta iskrena i velika ljubav iz nikada nenapisanih Mašinih pisama, doživljava konačan i neopoziv lom viješću o Dankovoj smrti, čije su se bolne frustracije zbog očeve smrti, dok je štitio Mašu i njenog oca, skrivene u ormaru, reflektirale kroz tešku bolest i smrt, negdje tamo vani, daleko od bosanske zemlje. :” Gotovo. Drama je završena, Zavjesa se spustila. Maša sjedila kao somnobulni statista. Lice joj imalo izraz mira i potpune praznine kao obrađene njive u jesenji suton. A oči, oči su izgledale kao jedne davne zore kad je kleknula nad dragog psića Bendžija da mu zaklopi oči.“

Spisateljica uvodi u priču brojne likove sa gotovo svetačkom aurom koji su Mašu formirali kao ljudsko biće:  kompleksno, darovito, razumno i posvećeno, bez predrasuda i ekstremnih emotivnih i mentalnih distorzija. Iako i takav ishod ne bi bio nešto posve neuobičajeno, s obzirom na Mašina iskustva u djetinjstvu i mladosti, pa i zreloj dobi, koje je provela sama sa ocem, sa instant tetama umjesto majke, lišena svih ljepota  obiteljskog života kroz druženja i razmijenu topline, osjećanja pripadanja i ljubavi. I, sve je to samo u hipu zamijenila gruba igra u kojoj su ljuska bića postala progonitelji ili tek meta najbrutalnijeg naboja mržnje onih što su pohrlili krvlju ispisati granice svoje zemlje, svog imanja, ali i njima sličnih u pohlepi, tom grijehu iskona. „Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.“ Meša

 

Novi roman Nure Bazdulj Hubijar sastoji se od nekoliko  uporednih particija koje se stapaju u cjelinu  u jednom liku i njenoj, ¨náoko, mirnoj rutini svakodnevnice, odakle ne izniču eksplicitni znaci potresne storije, u verbalnom smislu, sa svim elementima ratne i postratne traume, gdje se, uz ljubav i strijepnju, gnijezde sve utvare i ale ljudske zloće, uz gubljenje moralnih kompasa pojedinaca I grupa, naporedo sa veličanstvenim djelima humanosti i herojstva. U ležernom stilu, bez dramatičnih pasaža, decentnim vokubularom i opisima koji teku blagim tokom metodičnog umijeća izbora  leksičkih morfema i sintagmi, N.BH uspijeva da drži pažnju čitaoca dešavanjima u gradu, izloženom permanentom granatiranju, gdje vjetrovi rata neselektivno odnose živote i vjeru da je krhka nada u racio tek uobrazilja umornih žitelja, dočaravajući nam sav apsurd oružanog sukoba i pogubnost dugoročnih posljedica, kroz slojevitost  ličnih tragedija. Osobito Mašine koja je ratnim razaranjima izgubila sve drage ljude što su u njenom životu zauzimali visoko mjesto na ljestvici ljubavi, čije značanje se za nju nikada nije promijenilo, a riječ je o bezuslovnoj posvećnosti i pomaganju ljudima, posebno onim u nevolji.

Nametnuti obrasci i nepisana pravila tradicijom uspostavljenih razlika, postaju vremenom kriterij svekolikih međuljudskih odnosa koji su, eo ipso, neprobojna brana demokratskim načelima mirne koegzistencije, uvažavanja različitosti i njihovom uobličavanju humanističkih ideja progresa. Socijalna sredina determinira i naš vlastiti pogled na svijet, poprimajući oblike oportunističkih ponašanja i djelovanja, jer je tako lakše živjeti i pronaći sebi mjesto u društvu. Sudeći po mnogo čemu, pa i Mašinim ljubavima, mržnja se nije uvukla među normalne ljude, uvjetno rečeno, i njena moralna snaga štiti je od apsurda degradacije dometa humanizma i etičkih postulata, što se postupno, ali sigurno infiltrirala kroz paradigmu isključivosti i ksenofobije, odakle je kratak put do vlastite negacije. I ponovo se oslanjam na hegelijansku misao: „Filozofija ionako dolazi uvijek prekasno do spoznaje kakav bi život treblo da bude. Kao misao svijeta javlja se ona tek u vrijeme pošto je zbiljnost ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, pokazuje nužno isto tako i istorija- da se tek u zrelosti zbilje ono idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi, u liku intelektualnog carstva, gradi isti svijet, shvaćen u njegovoj supstanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomladiti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek u suton." Ili, post festum, kada je prekasno za kvalitetnijai učinkovitija rješenja.