(februar 2012, kolumna u MaxMinus-u, ili anticipacija junskih dešavanja)
Ko zadobije vlast,
izgubi razum. (Platon)
Surogat razmućene
civilizacije Divljeg Zapada
Odsutno
zurim u PiCija kao autista, svjetlosnim godinama udaljena od ovog čudnog vakta,
projektiranog za neku novu vrstu Zemljana, u procjepu vremena udobno ušančenih,
što nas svako malo u svoje prostrane podzemne hodnike uvuku, implantirajući
novu od mnogobrojnih „celofan mudrolija ", kojima se, postepeno i pod
krinkom, uzimaju slobode, valjda zbog mogućnosti samoranjavanja, i nameće
globalna kontrola nad životom, uključujući i nova pravila umiranja!
Sferično-haotično se kotrljam od jedne do druge teme i dileme. Promrmljah za
sebe: „Moram se koncentrirati, ako neću da provdem sate nad običnim tekstom
koji je neobičan samo zato što valja uvezati svu bjelosvjetsku papazjaniju u
suvislu cjelinu, a i polemizirati sa usopljenim trbuhozborcima koji, za lijepu
paru i sinekuru, brane sebe i svoje gospodare argumentima čije agregatno stanje
ni u mini ledenom dobu, samo dvije sedmice ranije, ne bi držali ni pol džezve
hladne vode.“ Kako se od zime i gladi pomrla sirotinja diljem svijeta, a i
ratovi s kraja proteklog i početka novog milenija redefiniranih razvojnih
ciljeva globalnog partnerstva, artikuliraju kao neizbježni pratilac
svakodnevnih prežvakavanja retuširane prošlosti i ružičasto projicirane
budućnost, pokušavam se fokusirati na najbitnije. Dvojim, pritom, što je
važnije: da li već gotovo izvjestan napad alijanse na Iran, uz neuvjerljivu retoriku koja prati
realiziranje sanitarnog (čitati: bez oružja!) koridora kroz blisko i srednjoistočni
put sirovina, pardon: svile, ili, moguće, domaća pokerašaka scena vječitih
blefera na kartama političkog profita? A, možda, i mi, obični smrtnici, što ovako
maleni ispod zvijezda dignute glave odlučno snishodljivi koračamo ka sigurnosti
kraja, da se Olimp ne dosjeti prije vremena smjestiti nas šest stopa u utrobu
Majčice Zemlje, odakle smo, vele, ponikli? Jer, ona još jedina pomno skriva greške
u čudo života upućenih, zanavjek praštajući našu neokajanu griješnost rođenja i
prokletstvo koegzistiranja sa barbarogenom, u kainskom okršaju.
Otkočena misao ja sam đavo
Učini
mi se da je sve rečeno sublimirano u jednom davnom izumu koji je spasavao
svijet izumiranja: Trumanova jaja! I, bijaše svjetlost, nestade tama; sreća se
širila poput miomirisa egzotikom orijenta začinjenih invencija majstora
kulinarskih vještina, što predugo izgladnjivanim stvaraju iluziju sitosti
toplog utočišta u ljepotama ovosvjetskog holograma! Hm, odličan lajtmotiv, jer
smo postali surogat razmućene civilizacije Divljeg Zapada u pokušaju, zapleli u
istoriju i gledamo u budućnost očiju prepunih prošlosti. Jest da mud(r)ologe
zabolje uho za svo ovo pisanije, ali mi je milo upravo to saznanje, jer će im
promaći i vijest da nisu više prvi na čelu kolone bogova, a taj se previd na
Balkanu plaća povelikom đumrukom (carina). I sve ovo skupljeno na jednu gomilu,
asociralo me, u dobar čas, na konceptualiziranje dijalektike predstavljanja dominacije
muškog roda kroz feminističku ambivalnetnost! Moram priznati, masculin
atribucija, čak i jajeta, tog izvora života, u meni pobuđuje osjećanje vlastite
neadkvatnosti marginalca koji bi da utrči u središte priče i razbuca asimetriju
lingvističke zablude u klasifikaciji. Baš zbog jajeta, imenice srednjeg roda u
našem jeziku, koja je dobila konotaciju spasonosne formule života kroz tehnološki
iskorak konzerviranja u dehidriranom stanju, da bi bila konzumirana, tokom svih
svjetskih postratnih sukoba (kao da sve krvave revolucije nisu ratovi!), u
sintagmi „Trumanova jaja“, pripisujući, tako, zaslugu za bogomdano pravo na
život, superiornim, kosmatim bićima, relativizirajući ženski doprinos.
Naspoljetku, nije li i Truman od majke rođeno biće, gologlavo i gologuzo?!
Nasmijah se u sebi zbog ovih svojih varijacija o temi rodne jednakosti: „Šta
sve živu čovjeku ne pada napamet, kad se odmetne od klišea!?“ Priče o
jednakosti su salonska šarada dokonih i
narcisodino ubijeđenih aukcionara i kolekcionara ljudskih slabosti, zaključih
prije no što mi misao skrenu put reanimiranih religijskih proturječja koja se
uvijek i, u pravilu, javljaju kao prethodnica nekog novoprojektiranog puta za okršaj,
a sve u dobroj namjeri, sa iritantnim
vokabularom i još iritantnijom stiliskom formacijom jezika,
nerazumljivog običnom čovjeku.
Islam u žiži idejno tempiranog koncepta
 |
| Oscar Wilde |
Oštra
pera aktualnih „analitičara“ Islama, kojima ne nedostaje retoričke i misaone
discipline dok svjedoče kako se muslimanski svijet tek na početku 21. vijeka
zahuktao u Renesansu, valjda, kroz korištenje modernog naoružanja u dokazivanju
pravne norme i kulturološko-civilizacijskih standarda. Nikako se, pritom, ne
spominje da su unutar današnjim najmoćnijih država svijeta bila nepoznata
kupatila i hamamdžici, oliti guzoperi Vizantije i Arapskih sredjovjekovnih država,
dok je Europa kakala kroz prozore i davila se u koleri, te da se Renesansa,
lege artis, zasniva na civilizacijama Istoka koje su prenosili arapski i
jevrejski naučnici i mislioci, do Kordobskog kalifata, pa i dalje. Bernard
Lewis, (rođen 31. svibnja 1916), izuzetno cijenjen britansko-američki
povjesničar (i obavještajac), znanstvenik u oblasti
orijentalnih
studija i politički
komentator, Jevrej porijeklom, u svojim analitički
argumentiranim traktatima govori da su tokom islamskog Zlatnog
doba (oko 750 CE -. C 1258 CE), pa i kasnije, do kraja 16.og stoljeća,
filozofi, naučnici i inženjeri iz tog
civilizacijskog kruga pridonijeli razvoju tehničkog, tehnološkog i
intelektualnog stvaralaštva, očuvanjem tradicije nestalih civilizacija i njenim
unaprjeđivanjem vlastitim izumima i inovacijama. Savim je druga priča potonje
zaostajanje, pa i nazadovanje kroz sindrom kolonijalne ovisnosti, ilustrativno
sublimirane u krilatici Dezmonda Tutu-a: “Kada ste došli, imali ste Knjigu u
ruci, a mi zemlju. Dali ste nam Knjigu i pozvali da kleknemo i molimo se
zajedno zajedničkom Bogu. Kad smo otvorili oči, vi ste imali zemlju, a nama je
ostala Knjiga!“
Nutricionistička hereza ikonoklasta
 | |
|
Na
drugoj strani nove linije razgraničenja, pak, pragmatizam novozavjetnih
branitelja najmlađe Abrahamske religije u BiH, identično političkoj matrici
najjačih državotvornih struktura, što su se održale na zelenoj grani i u
razvalinama exyu, personificiranih onomad u vojnom i bezbjednosnom sigurnosnom
sustavu, iz kojih su izmiljeli danas nedodorljivi tajkuni, reducira se, u
pravilu, na lik i djelo nekolicine, a ne vascijelog naroda, dobrano ugroženog i
varljivim mirom. Svom silinom ratoborne retorike, iza leđa moćnih zaštitnika,
obrušavaju se dojučerašnji ideološki čistunci i uzdanice SKJ na kritičare odveć
oštrog i ničim odbranjivog klasnog raslojavanja u ratom poharanoj zemlji. Nije
li malo previše braniti očito zbunjena sakralna i svjetovna vođstva koji se snagom
svog socijalnog upliva odriču nutricionističke hereze onih što bi htjeli
napuniti trbuhe, i to nakon godina gladovanja, ugrožavajući metabolizam, čije
zdravlje je vođama najviši etički cilj, oliti moralni imperativ? I, meni se,
evo, pobrkali harfovi, pa nikako da se dosjetim kako su ti isti alhemičari
uspjeli spojiti sakralni etički kodeks kapital odnosa sa ideološkom zabludom
profane marksističke jednakosti među ljudima, odakle su, sa svim espapom i
privilegijama, potekli? Opet sam nešto bitnog propustila, a sve od Titina
vakta! E, baš dugo pamtim, a nemam više ni sliku Crvenkapce u bijeloj košuljici
i marinsko-plavoj plisiranoj suknjici, što ne znači da su posrnule i bajkom
ozračene lisice i vukovi, zbog kojih smo silno plakali dok nam je mama čitala
Ćopićevog „Mačka i pijetla“, te Grimove horore! Davno sam počela sličiti
uspavanoj (eutanaziranoj) ljepotici, u mirisu dimnih zavjesa od srednjovjekovnih lomača za pročišćenje zraka,
uz obavezni dance macabre bolesnih ispred praga i prozora, za koje nikada nisam
bila sigurna da li se raspojasano smiju, ili u strahu vehementno podvriskuju.
Njima ne bi pomogla ni Trumanova jaja, pomislih, sjećajući se, usto, i
spaljenih afričkih sela, ebolom zaraženih, naracijom naučne ekvidistance
opisanih u knjizi koju sam redigovala, tokom kratkog buđenja iz sna, da bih
zaspala ponovo, nakon što je ova dospjela do europskih akademskih krugova.
Visokosofisticirani darvinizam i Potop
U sredstvima javnog
informiranja, nimalo lijepe vijesti: repriza prošlogodišnje, ili nova epizoda
haosa koja bi se mogla proširiti na jednu trećinu čovječanstva, definitivno
lišenog "prekidača" za isključivanje ludosti i gluposti. Koliko je
ljudski rod daleko od apsurda maksime: "dok se jednom ne smrkne, drugom ne
svane?" U Subsaharskoj regiji milioni umiru od gladi, a scene dugih kolona
jedva pokrivenih prašnjavih, bolesnih i ekstremno izgladnjelih žena, djece,
muškaraca! Izaziva osjećanje stida i u meni koja nemam baš previše! Da li bismo
bismo bili drugačiji da smo i sami "neko"? Plašim se odgovora što bi
mogao iznjedriti novo pitanje: zašto se na najvećim svjetskim TV stanicama,
godinama emituju jedni te isti korektivno-didaktički prizori, ako je bilo
dovoljno vremena da se toj metanaraciji, sa motivima brižljivo čuvanim od
javnosti, dade human epilog? Ovdje bi već Trumanova jaja pomogla, ali očito
nije namjera, a još manje cilj prekratiti agoniju, s rezigniranošću
zaključujem, dok mi likovi svjetskog establišmenta iza titan(ijum)skih kapija,
satelitima osmatranih, sa sve njihovim pripuzima, blaziranog izgleda, ogrezlim
u perverziju pravljenja skupocjenih sapuna od vlastitog sala, prežderavanjima
natučenog, kao kontrapunkt Trumanovim jajima, promiču pred očima u ulozi dominantne
vrste iz romana „Vremenska mašina“. Za to vrijeme Eloi i dalje marširaju u muku,
bez svog zalutalog vođe-junaka! Postoji samo jedna vrsta ljudi kojima,
nerijetko, duboko u sebi "zavidim"! Riječ je o samosvjesnim i u sebe
potpuno sigurnim zatočenicima Napoleonova sindroma koji nikada ne dođu u dilemu
o valjanosti njihove percepcija, recepcije, koncepcije i ostala zbirka
"cija"! A, u svakom vremenu i svim sistemima njihovi klo(v)novi su
tu, sada već i uz pomoć sjajno uznapredovale tehnologije krioprezervacije, u
čiju učinkovitost uvjerava i nedavni podvig naučnika Instituta za biofiziku Ruske
akademije nauka, uzgojem biljke iz sjemena starog 30 hiljada godina, pronađenog
u slojevima sibirskog leda.Unatoč brižljivo organiziranoj novoj verziji sinemaskop
kolor potopa, uvijek postoji negdje Noina barka spasa. Ostaje nejasno da li je ovaj
put riječ o replici Pandorine kutije sa genima Morloka, ili zaleđenom Prometeju
koga će, kako sada stvari stoje, Olimp ponovo okovati, da mu orlovi i vrane
jetra kljucaju, sve dok se čovjek ne rodi, spreman da preuzme krivicu ljubavi
na sebe:
''Ovakvu ćeš
podnosit vječno strašnu kob,
jer ne rodi se još
tko riješit će te tog.
To kazna je što
ljudski ljubio si rod.'' (Eshil, Okovani Prometej)
