Nema slučajnosti, uvjerena sam. Pronađoh nekim čudom svoju pjesmu u prijepisci sa prijateljicom, baš večeras, napisanu 2009. godine, i želim da je podijelim s vama, jer njen sadržaj pripada svakom ljudskom biću koje je imalo sreću da osjeti magiju ljubavi...
Tebi sam došla
Odavno sam zaboravila kako se smije bez suza,
i postaje čovjekom iz iskre, skrivene ispod vremena,
Otkud su osunčani, široki putovi do bajkovitih predjela,
Otvarali prostran prospekt u čaroliju svijeta blještavila.
Izabrah tebe da gnijezdiš se u mojim mislima,
da nosimo sve sablje svijeta i ljubav štitimo,
Tu božansku tajnu svemira i čudo stvaranja.
Odavno su posljednji pupoljci ocvali samo za mene,
Pod krošnjama skršenim olujama s vrhova planina.
Život zanijemio kao prazna, napuštena prova,
U mirisu umirućih bokora, sa ehom gromova.
Studeni dah slutnje u prstohvatu pepela uspomena,
počiva na kamenu mahovinom obrasla krajputaša.
Pod ledenim akordima tihuje prazninom ljubav naša.
Bio si iluzija bez uporišta za ptice bez krila,
gruba riječ što uvredom tka nevjericu očaja.
Vjetar je zauvijek prestao nositi pjesmu precvalih primula
I njihov posljednji miris u studenoj noći prvih mrazeva.
A, tebi sam došla samo zato jer sam te voljela,
prije nego se od tvoga gnjeva zemlja obrušila,
zatvarajući put povratka krhotinama obećanja.
Ispred nas nije bilo više ničeg, osim pakla sjećanja.
Odavno sam zaboravila kako se smije bez suza,
i postaje čovjekom iz iskre, skrivene ispod vremena,
Otkud su osunčani, široki putovi do bajkovitih predjela,
Otvarali prostran prospekt u čaroliju svijeta blještavila.
Izabrah tebe da gnijezdiš se u mojim mislima,
da nosimo sve sablje svijeta i ljubav štitimo,
Tu božansku tajnu svemira i čudo stvaranja.
Odavno su posljednji pupoljci ocvali samo za mene,
Pod krošnjama skršenim olujama s vrhova planina.
Život zanijemio kao prazna, napuštena prova,
U mirisu umirućih bokora, sa ehom gromova.
Studeni dah slutnje u prstohvatu pepela uspomena,
počiva na kamenu mahovinom obrasla krajputaša.
Pod ledenim akordima tihuje prazninom ljubav naša.
Bio si iluzija bez uporišta za ptice bez krila,
gruba riječ što uvredom tka nevjericu očaja.
Vjetar je zauvijek prestao nositi pjesmu precvalih primula
I njihov posljednji miris u studenoj noći prvih mrazeva.
A, tebi sam došla samo zato jer sam te voljela,
prije nego se od tvoga gnjeva zemlja obrušila,
zatvarajući put povratka krhotinama obećanja.
Ispred nas nije bilo više ničeg, osim pakla sjećanja.
No comments:
Post a Comment