SKICA ZAVIČAJA

Sjećanje na djetinsjtvo


Ponekada, prelazeći mostom preko Jale do svog omiljenog popodnevnog odmorišta, pogledom zalutam do dna dubokog popločanog korita rijeke, gdje se tromo valja uska traka vodenog toka, beživotno me podjećajući na neka, ne tako davna vremena, kada su obale plavile neukrotive bujice, nakon svake obilnije kiše. Sjedeći, tako, jednog dana uz kafu sa drugom iz gimnazijskih dana, sasvim slučajno se sjetismo djetinjstva, i on me iznenada, sav ozbiljan, zapita:
     -„Da li si se ikada kupala u Jali?“
     -„Ne, nisam“, spremno odgovorih i rekoh mud da mi roditelji nikada nisu dopuštali pokvasiti noge dublje od članaka, jer je, kako se pričalo, dva kilometra uzvodno još za Austriugraske monrahije izgrađen sanatorijum za plučne bolesti ispuštao otpadne vode u rijeku. Drugi, zasigurno jači razloga, bilo je moje pomalo krhko zdravlja djeteta koje ja naglo izrastalo, uz slabljenje imuniteta, te osjetih potrebu da mu objasnim:
-„Znaš, negdje u u četvrtoj godini života bila sam se jako razboljela i mojoj majci nikada nije bilo jasno šta se to desilo sa njenom brižljivo čuvanom i odgajanom djevojčicom, tako da su mi mnoge dječije radosti bile uskraćene, posebno ljeti, kada bi se sva djeca iz komšiluka skupljala na Solini i Jali, pecajući ribu, hvatajuci bjelouške i kupajući se u „dubljanu“, kako smo zvali gotovo virovite udubine u koritu, gdje se moglo i kvalitetno zaroniti, te medjusobno tuškati...“

-„Kad govoriš o dubljanima“, nasmiješi se moj sagovornik, i nastavi: „Mi smo skakali s mosta dole kod Socijalnog, dva kilometra nizvodno, sa pješačkog Gvozdenog mosta! Sad možeš zamisliti koliko duboka voda mora biti, pa da skočiš naglavačke sa one visine!“

Djeca sa dvije strane rijeke


Kroz maglu sjećanja navirale su do mene priče mog dragog, preminulog rodjaka s Golog Brijega, opčinjenog rijekom i ribolovom od djetinjstva, provedenog na zelenilom optočenim obalama Jale, što su se pružale tik ispod ruba voćnjaka na čijem vrhu je izranjala prelijepa kuća sa cvjetnjakom, kamo sam rado odlazila ljeti, impresionirana nježnom tolerancijom tetke, pažnjom i mekoćom koje su mi bile bliže od strogih pravila kućnog reda u vlastitom domu. Djeca s lijeve i desne obale Jale su se, prema kazivanjima tog divnog i nenametljivog čovjeka, nekim nepisanim pravilima palanke, dijelila su se u dva tabora: u prvom su bili mališani iz centralnog dijela grada, a u drugom oni preko rijeke, mada ih je dijelilo svega dvadesetak metara "brisanog prostora", gdje se uglavilo i Tuzlansko pozorište, te još nekolike upravne zgrade iz novije historije grada, s početka proteklog milenija. Igrali su se svako na svojoj strani, nerijetko ratujući oblucima i strijelama, zbog grube riječi, ili samo njima znanih razloga, djelimično generiranih benignim komšijskim animozitetima očeva i majki. Dakako, ljepotu igre, ali i dječačkih grubosti, prekidalo bi, svako malo, iznenadno proljetnje i jesenjsko bujanje i presipanje vode izvan mjestimično prilično dubokog korita, nanoseći značajnu materijalnu štetu, te ugrožavajući okolno stanovnoštvo.
U to vrijeme nije bilo popločanih, strmih strana korita, pa bi obilnije padavine odnekuda s majevičkih proplanaka donosile kotrljajuću masu žučkasto-smeđe vode koja se u svega nekoliko minuta oslobađala meke obale, razlivajući se po okolnim livadama i baštama, plaveći ulice i noseći sa sobom iščupano drveće, gomile sijena, olupine starih štednjaka, ostatke automobila, pa čak i uginule životinje, zahvaćene iznendanom nepogodom. Kuće i podrumi su, sve do Oktobarske mog djetinjstva, bivali poplavljeni, a sirene su najavljivale kritičan nivo vodostaja, sve do rubova mostova u centru grada, od kojih su neki, usljed snažne bujice popuštali i, smrvljeni, otplutali do ušća, zajedno sa ostacima, donesenim iz pritoka i gornjeg toka.


Ni rijeke našeg djetinjstva misu više iste


Starije generacije žitelja Tuzle se, nerijetko, pitaju danas gdje su nestale sve te vode njihovog djetinjstva, među kojima se sa radošću sjećaju Spreče, čija pitoma dolinu i gostoljubive obale bi se, za vrijeme praznika i ljetnjeg raspusta, ispunile izletnicima, pristiglim vozom preko uskotračne pruge, ili autobusima, nama djeci manje zanimljivim. Danas su ti prekrasni pejzaži dno jednog od najvećih akumulacijskih jezera u ovom dijelu Balkana, čuvenom Modracu, sa ekskluzivnim ugostiteljskim objektima i plažama, kao kompenzacija za izgubljenu plodnu ravnicu, najprije u funkciji meteorske industrijalizacije regije, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a odnedavno i snabdijevanja vodom grada koji je, za kratko vrijeme, od kasabe postao razvijeni centar bazne industrije.
Na sasvim drugoj strani Solina, bujičarka, imala je pomalo ozloglašen status priručne akumulacije za zalivanje bašti i, u isto vrijeme, kolektora otpadnih voda, čija prava ćud bi nenadano, bez najave, iz usnule, žabokrečinom, šašom i lokvanjem pokrivene mirne rječice, snagom svojih brzaka, opovrgla nepravedan drugorazredni status i zanemarivanje činjenice da je riječ o prirodnom bogatstvu, čiji značaj se, istini za volju, donedavno nije niti znao. Samo koju godinu ranije, priča o ekologiji i zagadjenju okoline činila nam se zanimljivom pasijom salonskih političkih, naučnih i stručnih autoriteta koji su, eto, svako malo nalazili kreativan razlog za promociju svojih ideja i postignuća, te demonstriranje vještine akademskog komuniciranja unutar zatvorenih krugova, čija je misao i riječ trebalo da bude aksiom privrednog i društvenog rasta i razvoja.
Kroz grmljavinu medjusobnih ratnih okršaja i fanfara trijumfalne gluposti i sramotne ludosti, gotovo nečujno su našom realnošću postala "mudroslovlja" i, ne baš uvijek blagonaklono prihvaćana upozorenja o pošasti zagađivanja vodotokova, sve dok iscrpljeni od znoja, hvatajući dah, nismo počeli posezati za osvježenjem u praznim slavinama ratnih godina, kada je voda bila jedini dostupan resurs za održanje života. Tek tada su se, decenijama prisutne redukcije i nestašice, na koje smo bili gotovo navikli, potvrdile osnovanost apokaliptičnih  proročanstava o budućnosti sukoba za ovaj dragocjeni eliksir života.