I
Ne, prijatelju, nije ovo dijete griješno,
Već kainski kod u našim dušama;
Prijetvornost i nezasitost vrlog čovjeka
Kome nije sveto ni vlastito rođeno,
Pod srcem toplinom brižno nošeno,
Beskrajnom predanošću plemenjeno.
I, lomi kamen da kazni grijehom začeto.
Da li je ljubav drugo ime zločina?
Il˙ licemjerje što sudi vlastite poraze,
U strahu da poslanje životom plaća,
Slijedeći iz raja izgnane, smiono odlučne
U zabranjenu voćku zube zariti,
Prologom misterije orfičkog iskušenika
Bijes neba i zemlje na sebe navući,
Vulkane silne i otrovne uzavreti
da se sruče svom žestinom Univerzuma
Na nemoć odvažnih što ljube nevoljeni.
II
Duhovnu pustinju maskira Pirova slava
Lebdeći nevidljivim sjemenom taštine
Ponad nježnog izboja sreće što je ugrožava.
Ne znate? Pa, mi smo iz suprotnih dimenzija!
A, vi, u svojoj zaslijepljenosti, znameniti,
ne vidite nebeske mreže za vaša utjelovljenja,
na čijim su bedemima izrasli, poput bršljana,
zavist i požuda, religija gospodara i robova.
I blatili ste, i mrzili, bezbožno o zidove udarali ,
Pred streljački stroj nadmeno gurali,
Čekali Smrt da nemire savjesti pokupi
I, uz fanfare trijumfa, na lomači ih spali ...
A, Fenix se iz vaše sopstvene kaljuže dizao
Stvoren da bude nebeska zamka il`, možda, štit
U najtežoj kušnji ljudskog trajanja:savjesti
Koja je i ljubav prestala njenim imenom zvati .
No comments:
Post a Comment