Pravda je samo za bogate, reče pridossli humanitarrac sa skupim igrackama?!

Na kamenu koji se kotrlja, ne kupi se mahovina. Erazmo Roterdamski

 

Bosanskohercegovačko pravosuđe je, koliko god to zvučalo paradoksalno, izmaklo svakom pokušaju refomiranja unatoč naporima i visokim finansijskim ulaganja u kadrovske i materijalno pretpostavke rada. Prije četiri godine Deutsche Welle objavilo je tekst o sivilu i mračnim lavirintima funkcioniranja djelilaca pravde, dakle u ključnoj petlji postratnog stabiliziranja razorene privrede i društva: "Nakon što je 2002. godine tadašnji visoki predstavnik u BiH Wofgang Petritsch, dakle međunarodna zajednica u svojstvu OHR-a, nametnuo Zakon o Visokom sudskom i tužitelsjkom vijeću BiH činilo se da rezultati neće izostati. Međutim, ni devet godina nakon nametanja zakona na državnoj razini i izmjena entitetskih zakona, BiH nema efikasno pravosuđe. Naprotiv, na sceni je tvrde naši sugovornici, totalna katastrofa jer ne samo da ovakva reforma ne može zaživjeti u zemlji kakava je Bosna i Hercegovina, već je pokazala da je pravosuđe u BiH sve samo ne neovisno, što bi trebao biti temelj svakog sustava.", piše DW u svom komentaru iz avgusta 2008.

Međuvrijeme se koristi tihim i selektivnim, davno viđenim metodama pripreme terena za oslobađajuće  odluke i povlačenje predmeta usljed "nedostatka dokaza" za debele račune u inozemnim bankama moćnim lobijima i zeleno-crvenim pojedincima sa DB (lojalnim) backgroundom. Ili, pak, za konačan i neopoziv politički linč uglednih stučnjaka, u ne nužno "velikokalibarskim" tužbama, čije pravično rješenje život znači za cijele obitelji. Pritom se svim silama nastoji atakovati na reputaciju uglednih majki i očeva, osvjedočenih patriota i stručnjaka, dok kredibilitet, dignitet i integritet transcendiraju u najrelativnije i sasvim trivijalne pojmove, namijenjene marginaliziranim pretendentima na zaslužene pozicije, nagrade i priznanja. Sa sve pokušajima, prilično uspješnim, inokuliranja turbo-folk  pikanterija, u funkciji  eliminiranja osokoljenog tužitelja, "umišljene veličine koja se pravi pametna/an", usuđujći se  baciti sjenu na odabrane, tvrdeći i dokumentujući odsustvo kompetencija, poslovne etike i znanja, te javno se očitujući protestom zbog otimanje radnih mjesta, politički determiniranih. Ti infanteribli  suprotstavljaju se bogohulno autoritetima i njihovom diskrecionom pravu  starih-novih perjanica menadžmenta, da  slobodnom procjenom anuliraju, ne samo poluvjekovne rezultate ekonomskog prosperiteta, već i "zastarjelu" akademsku paradigmu osvjedočenih stručnjaka, ne obazirući se ni na deficitarna zanimanja! Jer, njima niko nije potreban da bi zemlju potopili u more dugova, zbog čega se šuškavo boji i vizura nimalo bezopasnog sloja radničke klase, od života davno ogrubjele, spremne da svoje pravo na kruh sa sedam kora izvojevuje vilama i lopatama, nimalo decentno dakle. Da li zbog toga ložač i TE prima dvije plaće profesora, zadovoljan i srećan da nije morao učiti kao njegovi ne baš dragi učitelji...a živi bolje od njih?! U srećnoj zemlji srećnih ljudi svaki je mirakul moguć!

Na drugoj stani su nesnalažljivi davljenici, slični piscu ovih redova, koji nakon smrti oca svoje djece, počinje bitku Mutter Courage sa svim Brechtovim pikanterijama, ovjenčana deficitarnim i atraktivnim zanimanjem, "zanimljivim" radnim mjestom, luksuznim stanom predšasnih funkcionera, novim e-litnim kadrovima bolnim trnom u nesitim očima! "Pakistanski sindrom", kako ga moderna socijalna psihologija definira,  dobija zastrašujuće razmjere kada se progresivna fibrilacija pretkomora ( WPW synd) pretvara u malignitet, za koji u BiH nije bilo ni stručnjaka, a ni lijeka! Bilo bi naivno misliti da Taldžije nisu odavno smislile plan "privatne nacionalizacije" svega pobrojanoga, dugo primijenjivan kao učinkovit metod tokom prvobitne akumulacije kapitala u svijetu kriminaiziranih državnih struktura prethodnih stoljeća, aktualiziran početkom 21. vijeku u ekstremno pogubnoj formi na tlu država Srednjeg Istoka Azije, gdje se smjenjuju žestoki momci u borbi pod različitim stijegovima, a sve za račun kreatora Novog Svjetskog poretka sa Hjubris sindromom. I svako onaj ko nije pod stranom zaštitom, kao eksteritorijalna figura i nezamjenjiv čimbenik demokratske tranzicije, našao se na nišanu hadučije i njihovih jataka, ali i ništa manje rigidnih egzistentih manipulatora. (Ne bih da se kakofonično ponavljam, ali tek da se podsjetimo: niti jedan konkurs na koji sam pozvana /Univerzitet Tz, Američki Univerzitet u BiH, Radio Tuzla, RTC TK.,PR za Distrikt Brčko, nisam uspjela proći "stroge kriterije" znanja i kompetencija u oštroj kompeticiji nove demokratske plutokracije :) Koliko daleko je išla ta traka(vica) iz brainwashing factories svjedoči podatak da je na Univerzi u Tz, za asistenta izabrana apsolventica, kćer profesora brčanskog ekonomskog fakulteta, a ne mračnjačkog sistema obrazovanja magistar orijentalnih znanosti, koga je lično rektor pozvao i ponudi mu/joj angažman. Godinu dana skrivano je obaviještenje o ishodu debate mudrih glava Senata! Ništa se slučajno ne dešava, pa su telefoni uradili više posla nego stari i zaboravljeni profesori na katedri za orijentalistiku, ili višedecenijski novinarski i publicistički, pa i prevodilački  angažman! I kažu: nema solidarnosti u ovoj zemlji! Kao i uvijek na ovim prostorima, krivi zaključak! Primjer koji pobija sve skeptike, upravo nastojim u kratkim crtama opisati! Mala plaća, kako dušebrižno reče jedan od homo novusa,  prominentnih trgovaca ljudskim dušama, skupljač zlatnog perja iz tuđih dvorišta,  nije bila dostatna da se održava veliki stan, renovira nakon godina granatiranja, a najavljivana i obnarodovana distribucija međunarodne pomoći nikako da stigne, kao što je i inozemna ušteđevina preminulog domaćina netragom iščezla u vidu magle!)  Neko reče da se treba obratiti, ipak, najvišim državnim instancama za tumačenje i zaštitu elementarnih građanskih i radnih pravo,  i naivni očajnik  se lati pera, te šefu kabineta člana Predsjedništva države iz reda svog nacionalnog korpusa (?), napisa sljedeće! ( Ni slutio nije da i oni tamo filtrirali nacionalne dopise, baš kao i rečeni Kantonalni sud, svi zajedno uvjereni da za dobrobit svojih obitelji, pa i šire zajednice, čine najbolje što umiju i znaju, kako nikada nikome ne bi bili balast ili Seid-Finci problem)

 

 

Poštovani Savjetniče,

Slijedeći svoje besprijekorno brušene instinkte bosanske intelektualke i, prije svega, samohrane matere, dala sam si slobodu da Vas izravno kontaktiram i, na kraju života, dobijem potvrdu opravdanosti svoje davne, ljudske i humanističke potrebe da sa ugroženim narodom podijelim nimalo lijepu besperspektivnost, europskim fundamentalizmom dobrano reduciranu, a inaugurianu dehumaniziranim pravilima i metodama reanimirane i redefinirane Inkvizicije, primjerene novom dobu! Valjda, zbog toga kažu: ne mrzi igru, već igrača! 

S obzirom na moj strog odgoj djeteta prvoboraca i vrijednih građana ove zemlje, kao uvjereni i osvjedočeni antifašista, ne koketiram sa milosrđem koga ne smatram dostojnim čovjeka bez grijeha i grešaka. Ono je, dapače, uvreda digniteta osobe koja bilježi u svom angažmanu, na svim poljima, vrijedne rezultate. Nažalost, ostvraila se moja anticipacija iz 93. godine: ušančeni u svom samoljublju, prvi izdanci probeharale bih tranzicione plutokracije, gurnuli su ostatak elitnih kadrova pod najniže slojeva savjesti, ratom istanjene do neprepoznatljvosti. Razlika između nacionalnog romantizma 19. stoljeća, primjerice, i danas, u eri globalizacije,  je jasna: nacije su oni narodi koji imaju institucionalne mehanizme zaštite svog opstanka i svojih vrijednosti od najnižih, elementarnih institucija do države. Bosna , prema globalnim standardima, je izašla iz rata u invalidskim dejtonskim kolicima kojoj prosto niti daju da umre niti da živi. Prema tome, to je ono što sada predstavlja faktor nestabilnosti na ovom prostoru, zato što se stubokom svi strmoglavljujemo u besperspektivnost i osjećanje ugroženosti, prije svega, doživljavajući upravo svoj korpus gubitničkim. Znači, i Bošnjaci sada imaju neku vrstu matične države koja je, istina, talac Dejtona, talac jednog galimatijas ustava, koji predstavlja čudo za svakog iole upućenog poznavaoca ustavnog prava. To nema prirodnu harmoniju i ne može da opstane, ni kao nauka, ni elementarna postavka, a kamoli kao operativna država. 

Treba usto istaći kao potvrdu. činjenicu da, kao rezultatntu, imamo bezbroj eklatantnih primjera maćehinskog odnosa države prema građanima, marginalizirajući njihove egzistencijalne probleme, do granice nestanka sa ovih prostora, bez obzira na religijsku pripadnost i nacionalnu opredijeljenost. Ambijent o kome svjedočim, polako, ali sigurno tone u kolektivnu letargiju, budeći se samo na trube nacionalnih vođa, što njihov nehuman status tumače, horski, krivicom onih drugih, trivijalnim, pa i bezobraznim i bestidnim  argumentima, bez stvarnog  povoda i razloga, kako bi se zamaskiralo kapitaliziranje žrtve, čije uzoke i povode istorijska nauka tek treba da valorizira. Jedno je izvjesno: posjedujemo zajedničku mentalnu falinku-kratko i šturo istorijsko pamćenje, plodno tle da se plantažira otrov zakorovljne biljke puzavice kojom svjetski establišment, preko svojih štićenika kindergartena, uspostavlja dezintegrirajući faktor jedinstva. Ovaj put to mudro čini kroz ideju o slobodnom tržištu i enormnom bogaćenju u siromašnoj zemlji ratom razorenoj, što se završava u nespretnoj i besplodnoj tranziciji državnog vlasništva građana u privatni posjed pojedinaca, koji su se potvrdili kao nedorasli i nezreli izazovima vremena. I, sve je spušteno na razinu individualnih okršaja baš kao u vestern-filmovima, gdje se za posjed borio podsijecanjem ligamenata susjedovim konjima, ili zabijanjem klina u točkove. Svi mi koji smo pokušali implementirati nauku i aktualna svjetska dostignuća, namah samo stigmatizirani i sramotno marginalizirani. 

Drugo: Poslije pada socijalističkog sistema, ostala je navika i kod novih političara, demokrata, da kontrolišu privatnost i izvode zaključke o duhovnim kapacitetima svakog građanina na temelju davno uspostavljenih predrasuda. Kad neki stari "kontrolori", sa metodama prevaziđene ideološke matrice jednoumlja provjerovaju sistemom ideološkog monitoringa naš moralni, duhovni, pa i religijski kredo, oni su pola problema riješili; to im je pola pobjede na izborima, jer onda imaju svoje odane sluge i licemjere, imaju stalne mehanizme komunikacije sa narodom koja još dobija duhovni blagoslov iz čistog izvora od natruha "gnjilog sistema" poražene socijaldemokracije.

Desile se su epske promjenei, pa umjesto promocije znanja i sposobnosti, dobili smo retoričku brigadu korifeja i apologeta ušančenih grupa dobitnika, za drum spretnih, koji se ne mire sa suvremenom koncepcijom urbane strukture kritičke prosudbe. Tako su nam nametnuli Pakistanski kompleks da smo drugorazredni ljudi, ukoliko nemamo pomoć i podršku obitelji, partije ili rodne grupe. Ono što želim da Vas zamolim, upravo je na fonu jednog, pod tepih spremljenog pitanja: statusa Bošnjakinje, kako vele, manje efikasne , ali "podatnije" u nomeklaturi kadrova, što se protivi svim kriterijima i standardima promoviranja ljudskih prava, a posebice ženske populacije, ostavljene na milost i nemilost homo novusa među tobožnjim "poslodavcima". I svi stari anmoziteti, klanovski  okršaji ratom pothranjeni, došli su na naplatu nama, već starim roditeljima... Molim Vas da pogledate nekolike dokumente u prilogu i da mi odgovorno, manirom državnika i saopštite da li je sve što sam učinila do sada u skladu sa visinom penzije, uzgred pokradene, za čiju korekciju se borim 12 godina (najprije plaće niže od ostalih sa VSS, specijalno ztcrđene  za "primadonu koja se pravi pametna", a potom penziju, jer je i ocu moje djece, nakon smrti od nikuda, oteta sva stečevina, pa su sinovi dobili od UMELA i iz Dortmuda veliku nulu i 800KM dionica) 

 

Presuda Kantonalnog suda u Tz

  Da ne dužim: nakon 12 punih godina borbe da se "nostrificira" diploma jednog od 20 najboljih studenata exyu,  obezbijedi malo mira i normalni uvjeti za život i rad, bez ucjene, opsesivno-kompulzivnih pritisaka na psihu, bez odmora koji si nisam mogla priuštiti, dakle, bez svega što svaka nona sa pijace  može platit, dobih prije neki dan rješenje Kantonalnog suda u Tz, po kome obaveza po Kolektivnom ugovoru za mene ne važe, dogovor o stimulativnoj otpremnini, ukoliko 1 i pol mjesec prije navršenih 35 godina radnog staža i 60 života, ustupim mjesto mlađem kolegi, D.K., u koga Komora ima povjerenje, jer ga je odškolovala nedavno uz rad i dala mu dvostruku plaću za pola posla dobrohotne "donatorice". I, gle divnog čuda: nakon što sam platila 150 KM da mi sudski ekspert izračuna primanja na temelju podataka Agencije za statistiku, dobih za 100KM niži startni izbos od onog spornog, umanjen i za minuli rad, te dodatak na status magistra, kako penzija ne bi mogla premašiti sadašnji iznos od 480KM, niti ugrožiti prosjek države! Bože mili, kako sam srećan čovjek! Očekivanu zamjenu pacemakera, starog 10 i pol godina,  neću morati platiti, jer me moja otadžbina "oslobodila" zemaljske muke ovom presudom, po carskim i spahijskim novoetičkim uzusima

Ukoliko Vas ne motivira neko poput mene (escellnt exyu student 73.,) neka Vam na umu bude hiljade žena, Bosanki, koje više ne mogu rađati nova pokolenja, jer su prestare, ili ih nemaju čime hraniti. Jedan razgovor sa ljudima iz Kabineta dao bi svima uvid u ošravdanosz ili neopravdanost uzroka paničnog straha Bosanaca da će morati otići, a nemaju kamo!

S poštovanjem, prof Zlata Žunić, arabista i turkolog (oboje diplomirano sa ocjenom 10)

Historia magistra vitae?

Iz priloženog je evidentno zašto majstori velikih igara pozivanje na prošlost definiraju duhovnim i duševnim zakrivljenjem ljudi koji su nam do jučer služili kao uzori i primjeri, dokazi za tvrdnje o permanentom procesu kozmetičkih intervencija na istorijskim faktima, sve i da je riječ o novijem vremenu! Drugim riječima, ni naše sjećanje ne smije se potvrditi, jer će biti ubrzo pobijeno najnižim metodama marginaliziranja. Eklatatan primjer za to jeste Krleža koji danas nema status ingenioznog pisca i polemičara, enciklopediste, na prostoru exyu, kao nekada, zbog simpatija prema marksizmu i ideji jugoslovenstva. "Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, ponajmanje u dnevnopolitičkom smislu – bio je to više bio strastveni interes. Ideje koje je pritom Krleža promovirao utemeljene su na njegovu cjelokupnom društvenom i političkom svjetonazoru i angažmanu...Za Krležu »historija je … više nesvodljivi slijed negoli razložna suvislost, rijetko kad posve smislena čak i kada je potpuno pojmljiva, a suviše često obilježena ›protuslovnim i nerazumnim ljudskim naporima‹«. Kada opisuje povijesne situacije, Krleža često upotrebljava riječi poput »metež«, »gungula« i druge.5 Tvrdi da su sve historiografske škole i vrste »još uvijek samo svjedočanstvo kako čovjek nije našao sebe i kako su mu najplemenitija nadahnuća, na žalost, još uvijek samo maštanje o neostvarenim iluzijama… snaći se u historijskom krvavom metežu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragičnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog naročito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije, ali ovom zadatku, po daru i uobrazilji, doraslo je tek nekoliko imena, dostojnih da im se prizna da su bili doista historici svoga vremena«.6Historija je »pratilica ljudskih slabosti, već po zakonu podmitljivosti spremna je da laže kad god joj se ukaže prilika: a prilike nisu rijetke«, a na retoričko pitanje »da li je onamagistra vitae?« odgovara: »tko bi to znao? Bludnica u svakom slučaju više nego učiteljica«.7 Na drugom joj mjestu ne odriče epitet »prave učiteljice«, ali odmah niže »dokaze da od povijesti mi Hrvati za život ništa naučili nismo«.8/Ivo Goldstajn 

Pravosuđe i kriminalna hidra

Sve što su od početka reforme pravosuđa izjavili ugledni pravni stručnjaci, deset godina kasnije je dobilo još dramatičnije razmjere i sudstvo je postalo kamen spoticanja u rješavanju najsložnijih pitanja funkcioniranja države i društva: "Pravni stručnjak iz Sarajeva, odvjetnica Senka Nožica kaže da je jedna od najvećih pogrešaka, koja je napravljena, povjeravanje istraga tužiteljstva u krivičnim predmetima jer su tužitelji samo pisali optužnice bez kompletnih istraga: „To se pokazalo kao katastrofalno jer tužitelji nisu imali ni znanja ni kapaciteta provesti velike istrage, a rezultat je niz oslobađajućih presuda u vrlo velikim aferama u kojima je svaki građanin znao da se nešto mutno dogodilo a nažalost tužitelji to nisu mogli potvrditi u tijeku svojih istraga“. 

Nadalje, prebacivanje predmeta sa viših na niže pravosudne organe i politički pritisci ogledalo su stanja u zemlji. Novinarka magazina „Dani“ Dženana Karup Druško kaže da je žalosno da pravosudni sustav BiH i nakon dugogodišnjih reformi ima paralalelni sistem što pokazuje i slučaj nedavno preminulog tužitelja Dijane Milić: „Profesori pravnog fakulteta protiv kojih je ona pokrenula istragu imaju veliku moć svojim položajem i vel.iki utjecaj na pravosuđe. Mnogi suci i tužitelji su njihovi bivši studenti. Ž rtva je bila jedna nesretna tužiteljica, koja je vjerovala u pravo i pravdu“. Istrage traju godinama i da se onda baca prašina u oči javnosti kako nema nikakvih dokaza što niko normalan u ovoj zemlji ne može povjerovati“.

http://www.source.ba/clanak/5637462208910/vijesti/Mehmedovic-o-Lijanovicima:-Ne-sporim-da-ima-krivice,-ali-pogresno-vrijeme

http://www.slobodnaevropa.org/content/muselimovic-duboka-kriza-u-pravosudju-bih/26659735.html

http://www.slobodnaevropa.org/content/most-rse-ko-su-gradjani-drugog-reda-u-bih/26938676.html