Izgubljeni

od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18

Rijetko pišem poeziju, ali je jutros jedna pjesma nenadano izmiljela ispod bezbroja taloga... I, ne želim je brusiti, jer je sve u njoj sirovo kao život koga smo prihvatili, služeći nekim bizarnim ciljevima.

Sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za neostvarena grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

slobodi nedočekanoj se radujući

nedosanjanim snovima se hrabreći

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oblakom isječenim oštricom riječi

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose heroje i mrtve

živih priviđenje, biljezima prekrivene:

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika, s obzora,

prebrojavaju slavodobitno

umirućih pobjede

gordeći se ordenjem  častohleplja;

ili tek misao nespokojnu

skrivaju iluzijom koplja nepolomljena

prividom krijuć` strah od novog izgona

iskričavom rječju o herojskoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom:

zatočeni u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni

Moj večeršnji izbor :)