Nepokorena pjesma

by Zlata Zunic on Friday, October 29, 2010 at 12:29am

Za utjehu i blagost prihvatanja,

Reći tek: Hvala! premalo je.

Ispraznošću zavitlat: „Volim te!“

Iza kulisa čednosti i istine,

Prašnjavim zvukom stare činele,

Grubošću greze prošlosti zaturene,

Ledeno je,

Metalno

Škrgutanje.

Privit strpljivom ramenu umorno čelo,

Skrivajuć sebe sjećanjem zarobljenu,

Trpkom patnjom zaodjevenu,

Vječno besanim „zašto“prekrivenu

Na stazama iz davnina zalutala,

Slomljenih krila u zvijezde urasla,

Opskurno je

Licemjerno

Nepotrebno.

Trgnu me iz sna jastreb kliktavo

kroz tek olistalo, bremenito nebo,

kružeći pobjedonosno i moćno.

Oholost me grabljivice zebnjom stegnu,

Dah zaledi reskom javom zatečenu,

Konrapunktom fuge znane uzdrhtalu,

Iskonom

Zloslutnim

Pripremljenu.

Otrovom oslikan lik neznanke se prikrade

Da ponovo kandžama zgrabi dio snova i jave.

Zaustavih je oprezom novog budjenja zaštićena,

Utvaru znanu,upletenu mrežom besrama,

Ogorjelu bezbožnošću, iz grijeha izmiljelu,

Dok demonskim pirom slavi staru pobjedu,

Pohlepom

Rastočenu,

Grotesknu.

Zločin je davno učinjen, odjekuje mislima pobuna.

Ne želim ga zauzlanog međ` svojim djelima.

Sagradila sam im svetost blaženstva dragocjena,

U tajanstvenoj sigurnosti baštinjenoga:

Ljubavi nesebičnoj što sluti sreću novih početaka,

Dok čvrsto držim čaroliju nedosanjanih svitanja,

Smjernih

Iskrenih

Nepokorenih.