Total Pageviews

Sunday, March 15, 2015

Pismo prijateljici-danas je 37 godišnjca Sirenine smrti!

Imala sam potrebu da Ti napišem nešto slično u jednom davnom pismu koje sam juče pronašla, kao da je, nimalo slučajno, baš u ovom trenutku, izniklo između brojnih stranica sjećanja i uspomena, što i danas čine okrvir za jedan nimalo srećan, bezumljem, taštinom,  niskim instinktima i  častohlepljem,  reduciran život.

Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.



Draga N***,
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete.  Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama  Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
 Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac  za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali  veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku! 
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu: 
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?  
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega? 
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu? 
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša? 
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!) 
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija. 
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već  postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.


Dani nakon hapšenja dugi kao godine... 

U cik pramaljeća 1975., neočekivano je uslijedilo hapšenje grupe intelektualaca, i dramatična režija teatralnog suđenja Tuzlanskoj grupi, kada su ljudi bez argumenata i valjanih razloga i povoda, osuđeni na kaznu dugogodišnje robije. 
Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji,  latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju,  bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila! 
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio  je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća... 
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!  

I, još nešto, moja divna damo: Možeš li zamisliti koliko se njih u ovom gradu ogriješilo, ne misleći da postoji sutra, da će jednog dana račun doći na kolektivnu naplatu? Učenik generacije, jedan od 20 najboljih Yu studenata 1973, bio je dovoljno velik izvor duševne hrane da se decenijama mnoštvo polupismenih minijatura, osrednjeg talenta i lavovskih ambicija, "namiri", narastu do neslućenih visina  i dosegnu do bogatih revira života bez truda i znanja, gdje ih ni Majka Priroda nije predodredila da idu. 
Digla sam ruke na predaju i izašla iz tog stroja kad sam shvatila da više ništa ne mogu učiniti da nas spasim, da nam osiguram normalne uvjete bitisanja, trasiram povratak korijenima, kako bismo krenuli bez spoticanja u novu avanturu škole života. Dječaci su previše patili gledajući me kako se hrvem sa okorjelim drumskim razbojnicima... Tako sam ih doživjela, a i danas se doimaju sličnim. Nakon svega, ostaje mi dio mog sačuvanog spokoja, najjačeg štita razumu i razboru, jer sam naučila nešto vrlo važno, što Swift sjajno definira "Nikada se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide."  
Sigurna sam da ćeš razumjeti milion pitanja koja se roje, nakon neshvatljive surovosti posljednjeg rata, jer ti nije nejasna Mešina riječ o bratskoj ljubavi, zakašnjeloj, kojom je grijeh preuzeo na sebe, a Šefkiju mrtvog opravdao zauvijek. Mati je znala, N***, da je njena odgovorna, mirna, radina i pouzdana kćer, novi Šefkija. Otišla je zauvijek, a da mi nije ni priliku pružila da joj tek kažem hvala i koliko je volim... Od svih porodičnih slika, samo su njena, tatina i nenina uvijek kraj mene. Sad sam ih nakratko probudila ispod tankog sloja zaborava i suze mi tuge i gnjeva liju niz lice. Neka im je rahmet, ljubavima mojim! Ostali nikada nisu ni postojali. Barem ne onakvi kakve sam ih naknadno upoznala: besramno agresivni i častohlepni, premda su, po mnogima,  učinili dobro djelo društvu ogrezlom u degradiranju svega što etika, estetika, religija, na kraju, sva milenijska civilizacija, od antičkih vremena, razvija kao moralni i uljuđeni kredo. Na ovom se mjestu postavlja bezbroj teških antropoloških dilema i pitanja, na koja teško nalazim odgovore, osim u religiji: Sotona/Iblis, navodi ljude na surovost i agresivno ponašanje, jer je riječ, htjeli mi to ili ne prihvatiti, o nečemu hereditarnom , što smo u genima donijeli sa sobomod primordijalnih predatora.
Brutalnost i nemilosrdnost smo baštinili iz animalnog carstva prazvijeri, pa nije teško uporediti neka viđena i doživljena vlastita iskustva sa primjerima iz najnovijih proučavanja The Wild: ponašanje prigodom lova, borbe među mužjacima, agresija prouzrokovana strahom ili uzbuđenosti, odbrana terena i staništa, kao i odbrana mladunčadi, i konačno takozvana "instrumentalna" agresija u kojoj se takvo ponašanje potiče i nagrađuje. Svako od ovih nabrojanih tipova ponašanja po sebi različita kako fiziološki, tako i po uzrocima. Za epilog mojih promišljanja, ostaje mi Solomonova misao kao konstanta vlastite životne filozofije: "

• Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali?

Možda sam te opteretila, ali ćeš iz svake moje riječi saznati jednu jasniju istinu o nama, našem bosanskom prokletstvu. Rijetki imaju pristup toj sehari u mom srcu, ali ti si, N***, ličnost van serije i izvan okvira, gdje su se rojili i ostali moji demoni. Sve srećne obitelji liče jedna na drugu, a sve nesrećne porodice su, kako veli Tolstoj, nesrećne na svoj način!
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić: 
 " Fizički ili verbalni napad predstavlja aktivnu agresiju. Štetne posljedice takve agresije nisu samo fizičke ozljede i bol, nego i ugrožavanje ličnosti napadnute osobe. No, osim aktivne agresije psiholozi govore i o pasivnoj koja uzrokuje štetne posljedice namjernim nepoduzimanjem akcije, kao primjerice kada se namjerno ne čini ništa što bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju i bol osobe prema kojoj postoji osjećaj neprijateljstva ili mržnje."

Puno, puno te volim i divim ti se div-ženo! Kada bih imala dio tvoje upornosti i snage, nakon svega, vjerovatno ne bih bila ja...
 
 Povod je parcijalna amnestija kroz akademsku raspravu o "dobrim i lošim momcima"!


 Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke,  partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA!  Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "
islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!

"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Jedina legitimna mjera u ovom slučaju bila bi kolektivna amnestija prvoboraca, antifašista i njihovih obitelji, a ne salonska satisfakcija jednom jedinom žrtvovanom među mnogima, premda svjedočim da je dr Salih Burek divan čovjek, dojmljiv i respektabilan intelektualac: prvi doktor ekonomskih znanosti u BiH, koji je tek u 90.j doživio rehabilitaciju zbog "teškog zločina prema narodu i državi", argumentovanoga nesumnjivom erudicijom, moćnim intelektom i kreativnom energijom pionira naučne misli. Tužba za subverzivnu djelatnost, izvan patriotskih okvira dozvoljene pameti i znanja! I, odmah nakon toga je umro!

11.05.2014. | PIŠE: Samir KARIĆ

Sudski procesi 70-ih godina u Tuzli: Nekad se odgovaralo i za verbalni delikt

(poenta izgubljena već u naslovu)
U organizaciji Fondacije Istina, pravda pomirenje i Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, jučer je u ovom gradu održan okrugli sto o temi Politički obračuni i sudski procesi sedamdesetih godina u Tuzli. U fokusu skupa bio je slučaj Pašage Mandžića, ali i montirani sudski proces protiv Saliha Bureka, Teufika Selimovića, Halida Čokića i drugih.



Sunday, December 21, 2014

Zimsko pismo-jedan od najljepših tekstova mlade generacije pisaca dijaspore

Sinoć, sjedeći do kasno u svojoj uzavreloj samoći, pročitah bilješku divne mlade dame, rođene u Prijedoru, sada žitelja Mainza- u SR Njemačkoj, pod naslovom : ZIMSKO PISMO. Prva reakcija mi je komentar: "Curo moja, Mirsada, ovo je savršeno! Ja sam oduševljena jezgrovitom rečenicom, čistom misli i glatkom putanjom logike. Piši djevojko, imaš dar velikih pera! Okriltila si i vini se u nebeska prostranstva."
Opustijelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plesu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zasto gledam ravnodusno bijeli tango? Zasto ne znam sanjati ona predgradja, mjesta vjecitog cekanja, gdje pisu se najduza i najljepsa sjecanja...? Cini se da je covjek nadzivljen. Nista ljudsko u njemu vise nema smisla. Tek, sa postidjenom sjetom, pomislim na neposluh nasih dusa♥♥♥
Smijale su se bas ovim lekcijama po kojim nam se danas zivoti odmotavaju. Ucili su nas nasi stari mali ljudi tajnama velikog zivljenja. Mi nismo htjeli nauciti nista... Udisali smo zivot kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim culima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa zivotima od svih onih naucenih lekcija koje nismo ni slusali. Mrznemo skupa sa svim razgolicenim tajnama postojanja i teskim zaboravom na nekad davno udahnut okus zivota. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju cudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta i dragih ljudi kojih vise nema i koji, mozda, nikada nisu ni bila stvarna...Rat i ludo vrijeme su ucinili svoje,ma mi smo sve sebi sami ucinili i cinimo jos nazalost... Mjesta su poplocana nasm htijenjima. Stjecista izgubljenih dusa, gdje se svi vracamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tuzna prostanstva našeg mimoilazenja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Samaaa. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadasnje male nemire podijeljene s vama. Nicega preoznatljivog. Nicega vise nema na mutnoj povrsini svijesti. Potom, umorana, prateci svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto.... Skrovito skloniste za moj novi, nauceni zvot.... Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjecam baš nicim.Mirisom mastila udahnem nestale dane.,sva ona divna sjecanja,drage ljude koji su cinili da sve bude bolje i lakse...Sva  postanem mastilo zimskog pisma koje ce, mozda, naci vase nepoznate adrese i otici bijelim usjecima duz utihlih ulica moga djetinstva,mladosti moga grada...

Po zidovima promicu sjenke nekog starog  filma. Skrivena medju njih djetinjasto pokusavam pobjeci i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki... U susjedstvu neko slusa Rahmanjinova. Sonata. Zasto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srecan? Ti zvuci kao da kidaju zivot. Bole....U boli  svakog insana  bar malo ima.Sa prozora zgrade preko puta vidim oci djeteta. Oci koje stare.... Pogled ce mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu zivota. U mom zvotu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomicnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noc u truplima ugasenih cigareta.Sve se stisaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao zivi, koracajuci oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupcilo u svoje sivilo. Dijevojcice, s ocima koje stare, u polumraku pustosi vise ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni zivot gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre rijeci zimskog pisma....

Nocas se sjecam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokusati sjecati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da cu utonuti u neizbjeznost patetike i smijesni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica.... Ne mogu ih se vise sjetiti. Znam da su bila drugacija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nesto najljepse ikad stvoreno. Mogli smo im se smijesiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i cekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sacuvati.... NAZALOST
Lutaju sada rasuta posvuda ta lica. Tudjaa, neprepoznatljiva i nikome draga nasa lica.Imali smo imena. Ne pamtim ih vise. Znam da su bila raznolika i melodicna. I zivjela su samo kao imena. Obicna imena.Bez oznaka religijske pripadnosti ...Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Rijec s ljubavlju i postovanjem... Imena su nam pocela umirati. Postala su ruzni znaci nasih prepoznavanja u razlicitosti. Imali smo rijeci. Kada nismo znali njihova znacenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluskivali kao pjesmu svemira i savrseno ih razumjeli. O Boze, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vjecnosti!!!!
Potom, dosla je sutnja. Kao podlac. U prezrenju tudjih sami smo onijemili i pobacali samozivim rukama sve te darove rijeci... Danas nam ni vlastite rijeci podjednako ne znace nista koliko i tudje. Imali smo moc da stanujemo u snovima. SIROMASNI PODSTANARI U SAVRSENOJ RASKOSI.
Placali smo stanarinu vjerom u uzviseno pozvanje svojih lica. Vjerom u rijeci i imena. Vjerom u vjecnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tacku svijetlosti, gdje su se dodirivali svi nasi, kao more ustalasani zivoti.Nocas, kada ne postoji niti djelic nas, niti ista za sto bi mogli reci da je nase, ja cu biti vase i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Rijec sto je dostojanstveno zivjela na usnama. Bicu mali, smijesni podstanar nestalog zivota, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.

Tiho je.... Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izaslii gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogucnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o COVJEKU I COVJECNOSTI. Otisli smo razlicitim cestama, vjerujuci u ispravnost svojih odabranih mogucnosti. Imali smo zakon NUZNOGA za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali kao jedini izbor tada... Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz nase podstanarske sobe, nismo ponijeli NAJVRIJEDNIJI dio sebe. Dio koji su nam u amanet dali nasi stari COVJECNOST bez obzira kojem narodu i vjeroispovjesti pripadali...Sada vise i ne lutamo. I ne trazimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane rijeci. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plasiti bliskosti i susreta....
Dovoljno nam je hladno da bi ikada pozeljeli toplinu drugih. Mozda cete se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokusavajuci ni da me se sjetite. Mozda cete se nasmijati pateticnom i smijesnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Mozda, cak, necete ni povjerovati da se uopste vise igdje i pisu  pisma i dnevnici,pa ko to jos radi?.Ipak, dobro znam da pamtiite zimske vatre,toplu sobu i svoje najmilije oko sebe,staru majku dok priprema rucak... Tada  lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima cinila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao,
nasa imena su postojala jedno uzviseno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega vise nema i nikoga se ne moze sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirucim plamicima vidjet cete nase, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog zivota. Ne znam sto cete osjecati. Ne znam ni kako cete preći svo to vrijeme do ulica u predgradju u kojem smo zivjeli. Ne znam ni da li  cete vi pozeljeti napisati pismo ili  popuniti stranice svoga dnevnikai. Ja jedino znam da ja ne smijem prestati cekati ,vjerovati i nadati se da ce ponovo biti bolje,da  ce se ljudi cjeniti i vrijednovati po onome sto cine,da na njihovim imenima nece biti znakova,da ce necija rijec nesto znaciti i vrijedjeti, da ce se djeca i dalje bezbrizno igrati u snjegu...To moram ako ne zbog sebe onda zbog moje tri Hurije i zbog vas koji ste tu i koji dolazite...♥NADA♥... poslijednja umire i ja smijem prestati vjerovati da zimska pisma jos postoje i putuju....



Saturday, November 15, 2014

Kult šutnje-Danja Gašpar Đokić

Danas sam FB pročitala dvije briljantne pjesme sarajevske pjesnikinje Danje Gašpar Đokić, od kojih čitaocima bloga prenosim jednu izuzetnu reminiscenciju ovozemaljskog nedirnuća, tišine čiji nas odroni ne odnose u ponore taštine, već brane naše tajanstvene damare, pod kožu rasprostrte!

Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata.

Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.

Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća.

Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće.

(Iz zbirke "Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli")

  • Pat Dod Fokusirajmo se na
    Bezdan tišine pogleda,...ČUDOVITE MISLI
  • Danja Gašpar Đokić hvala ti, draga Pat, od srca
  • Zlata Zunic "Svaki tvoj ostanak krstit ću
    Pregrštom odstajale tišine,
    A kad budeš jednom odlazio,

    Prolit ću za tobom čašu šutnje,
    Za sreću, zbog odbranjene samoće."
    Čudesan stil, Danja! Ti si pjesnik ovozemaljskog nedirnuća, tišine čiji nas odroni ne nose u ponore taštine, već brane naše tajanstvene damare, pod kožu rasprostrte!
  • Danja Gašpar Đokić Draga Zlato, uvijek me obradujes posjetom i prelijepim komentarima...zaista sam sretna sto ti se pjesma svidjela i zahvaljujem ti se na ovim predivnim rijecima
  • Zlata Zunic O, Danja, ti pišeš tugu najljepšim stilskim sredstvima, i doživljavam je baš kao duhovnu uzašašće...Ovo što sam pročitala, naprofinjeniju je filozofiju istočnjačkih gurua sublimiralo! Raduje me taj tvoj sjajni dar... Još nisam u cijelosti proniknula u sve tvoje briljantne morfeme i sintagme....
  • Danja Gašpar Đokić draga Zlato, hvala na Tvojim predivnim rijecima...puno mi znaci Tvoja podrska, jer znam da si odlican poznavatelj i teoreticar knjizevnosti...nacin na koji pisem je ono kako to jedino i umijem, drugacija sam od ostalih, mozda me vecina ne razumije u mom izricaju, ali ja sam ovo sto jesam, kroz stihove koje pisem...koliko dobro, ne znam, ali kroz stihove izbacujem svoju nutrinu, emocije i promisljanja
  • Zlata Zunic Ostani Danja! Nju umijem razumjeti. I, hvala ti za komplimente. Uvijek postoje bolji i uvjerljiviji od nas koji se ne plašimo pera, već ljudske agresivne ambicije
    Moj prijatelj me upravo impresionirao jednim objašnjenjem, koje se izvanredno uklapa u ovaj tvoj sinopsis za život: "Jedino ne znam sta se desava, kad se srce razbije u komadice... kad se dusa rastavi... i kad se komadici izgube nepovratno... Kad kažu da VREME LECI SVE... samo uzaludna recenica na papiru... i kad, to isto vreme, samo produzava sve jacu bol... Kad su radjanje i zalazak Sunca, samo jos jedan, precrtani datum na kalendaru uzaludnog vremena, provedenog u nekom tamo životu..."
  • Zlata Zunic Nadam se da imam tvoju dozvolu da pjemu objavim na svom blogu koji nema široku publiku, ali ima probrane mislioce!
  • Zlata Zunic