Imala sam potrebu da Ti napišem nešto slično u jednom davnom pismu koje sam juče pronašla, kao da je, nimalo slučajno, baš u ovom trenutku, izniklo između brojnih stranica sjećanja i uspomena, što i danas čine okrvir za jedan nimalo srećan, bezumljem, taštinom, niskim instinktima i častohlepljem, reduciran život.
Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.
Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke, partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA! Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!
"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Naime, jutros se u 4 sata navršilo 37 godina od mamine prerane smrti i obećala sam si, u svitanje ovog novog dana, da ću svake godine od ovih preostalih, nastojati svoje misli i osjećanja, u kratkom crtama, prenijeti do čitalaca, uključujući i one koji nisu poznavali tu sjajnu heroinu, borca za humanije sutra, za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju, kakvu istinski humanisti i patrioti zamišljaju. Napustila nas je tužna, umorna i duboko pozlijeđena opetovanim manirom Bartolomjeske noći koji je 1975, jednim od najmorbidnijih, montiranih procesa u rodnom gradu, ponovo nadvio nove oblake crne slutnje, kroz tragediju hrabre obitelji antifašista i revolucionara, boraca iz svih ofanziva, ratnih i poratnih kojima se gradila država za čovjeka. Tananog senzibiliteta, moćnog intelekta i beskompromisne moralne snage, osjetila je da nadolazi novi talas patologije primitivne paradigme nacionalnih okrašaja, najprije u formi montiranih sudskih teatara apsurda, sa vodećim protagonistima jedne unarijeđene verzije moderne ideologije marksizma, kada, bez iznimke, u pravilu budu žrtvovani najelitniji slojevi duhovne baze ovih prostora.
Draga N***,
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete. Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku!
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu:
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega?
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu?
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša?
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!)
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija.
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.
Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji, latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju, bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila!
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća...
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!
Mila moja, nisi ni svjesna šta tvoje riječi znače za mene, jer su tvoji emocionalni, duhovni i intelektualni horizonti daleko nadrasli sredinu u kojoj živimo! Gotovo da sam bila na pragu da povjerujem i pokleknem pred bezumlju primjerenim degradiranjem svega što se na ovim prostorima dešavalu u, uvjetno rečeno, okvirima normalnog i racionalnog, sa primjesom prosvjećene trezvenosti, bez agresivnog nametanja, podmetanja, negiranja, nogiranja... Rat u BiH je bio tek završnica utopijskog sna o ljudskosti i eksperiment in vivo o sposobnosti ljudskih bića da se prilagode promjenama koje uključuju jednako pravo za sve žitelje planete. Čitav bizarni scenario, ne samo u našoj domaji, već i razorenim zemljama Bliskog i Srednjeg Istoka, pa i svim afričkim državama, neodoljivo me podsjeća na način kojim su prvi doseljenici u Ameriku zaposjedali svoja buduća staništa. Stampedo jahača i konja sa zapregama, pod cijenu vlastitog života, nimalo decentno "istiskuje" potencijalne konkurente, režući konjima ligamente i udarajući u osovine kotača, pri čemu nemilosrdno uzurpiraju i prava starosjedilaca. Eh, mila, upravo svjedočimo sistematičnom i visokim tehnologijama podržanom nametanju te subkulture cijelom svijetu, preskačući iz varvartstva u dekadencu, zahvaljujući napljačkanom i popaljenom. Nebitno da li je "crvenokožac", neko "bojucnuti", brat, sestra, otac, mati-cilj opravdava sredstva! Još uvijek se pitam gdje sam to, u kom vremenu i na kojoj planeti živjela, pa sam propustila da naučim kako se u sve pore socijalnog, obiteljskog, političkog i duhovnog života uvlači najsuroviji makijavelizam: bez empatije, svijesti i savjesti, žrtvuju se sve vrijednosti civilizacije, uključujući i religiju koja je, po ko zna koji put tokom milenija, iznova izvučena iz istorijske sehare kao pouzdan pokrov za sve morbidno i bizarno?
Ne, nisam nikada sumnjala u svoje duhovne i intelektualne kapacitete, ali sam potpuno izgubila tlo pod nogama kada sam shvatila da mi manjka "uličnih fakulteta" i da me okružuje milje, opasniji od svih ambicioznih i taštih neprijatelja. Ne govori li ti što činjenica da sam ostala bez posla 2001. samo zbog bolesti, pogoršane gladovanjem i teškim upalama pluča u getu, da nikada nisam ostvarila svoje pravo na krov nad glavom, novac za liječenje ("Nema novaca, žao mi je!...A, i svi ćemo umrijeti..." - antologijska izreka Zlatnog humaniste desetljeća. dr I.I., čovjeka za sve sisteme i sva vremena, heroja naknadne pameti i hrabrosti, osobito da se suoči sa krcatom kasom duplog dna), da sam nakon svih proživljenih dezintegracionih procesa u režiji najboljih muževa zemlje na izdisaju, doživjela kliničku smrt, a da nikoga nije bilo? Ponajmanje su se osvrtali veliki Europejci (Halilčići), do jučer rigidni ideološki ikonobranitelji "jednoumlja", danas demonkrate, ni da pruže ruku!
Hvala Bogu, pa ne nosim njihov teret u sebi; spoznaju da su majka, dijete zaplakali zbog mene i moje surove potrebe da dokazujem svoju supremaciju skupim odijelima i zvjericama od automobila, kolekcijama skupih, nepotrebnih stvarčica, siromaštvu duha toliko potrebnih, dok djeca heroja (gle mog uspjeha!) ispred mene kleče i mole za posao, za koru kruha, za pravo na život, za pomilovanje što su preživjeli jedan od najtragičnijih pokolja moderne historije Svijeta? Da tugom slomljeni traže zrno pravde za majku i oca, i njihove napaćene duše! I, samo jedan pogled u skupocjenom ogledalu im pokaže pobjednika:
"Gle, kako sam moćan: ponovo sam uspio/la," jer mu/joj je dato diskreciono pravo na otimanje, ne samo duše i dostojanstva, već, prije svega, materijalnih dobara koja su primarni cilj svakog borca za tron i žezlo nekrunjenih glava.Ne postavlja si pitanje svog vlastitog doprinosa miru i odbrani života, niti ih more filozofsko-antropološke nedoumice u stilu:
Kako je moguće da su ljudi tako okrutni?
Zašto je čovjek motiviran da ubija svog bližnjega?
Je li on jedina vrsta u biološkom svijetu koji ubija svoju vrstu?
Ako je s druge strane on jedino biće u svemiru koje je obdareno razumom, zašto se onako nerazumno ponaša?
On je osim toga obdaren i savješću, i srcem. Kako je onda moguće da se onako nesavjesno ophodi i gazi ljudsko dostojanstvo i ljudska prava? (ovo bi već bila zamka za sebe svog, najvećeg!)
Kako njegovo srce, koje je simbol pažnje, ljubavi, razumijevanja i topline može biti ispunjeno onolikom mržnjom, mržnjom do istrebljenja? I, usto, svaku kap krvi kapitalizirati, zaspati mirne savjesti, ili nečega što joj je adekvatna zamjena? U suprotnom, viđen melange egocentrizma i brutalnosti u antropologiji sublimiran je u autentičnoj definiciji izdaje vlastite prirode i vrste kojoj pripada.
Ako silni i obijesni, agresivni i bezdušni "vladaoci", bez smisla za diplomaciju i političku korektnost, uopće znaju šta je izdaja, jer nišči duhom se rađaju i umiru u sljepilu moralnih kategorija.
Da sam ih bolje poznavala i da sam sebe malo više cijenila, otišla bih u Teheran te 1974.g., i preskočila teško iskušenje koje se kasnije, poput zločina, vuklo za mnom decenijama. Naime, samo tri mjeseca nakon udaje, uslijedila su hapšenja, ali je bilo već prekasno da nešto kvalitetno izmijenim. Saznala sam, po prvi put, koliko je moćna ljudska zavist, ljubomora i ledena negacija, ne samo zasluga, već postojanja svih koje je moderna Inkvizicija proglasila vješticama, u stilu balkanske palanke! Na meti su, prije svih bili, ovjenčani vrijednim rezultatima, mukotrpnim radom, nesebičnim zalaganjem i iskrenom ljubavi prema otadžbini, ostvarenim.
Dani nakon hapšenja dugi kao godine...
U cik pramaljeća 1975., neočekivano je uslijedilo hapšenje grupe intelektualaca, i dramatična režija teatralnog suđenja Tuzlanskoj grupi, kada su ljudi bez argumenata i valjanih razloga i povoda, osuđeni na
kaznu dugogodišnje robije. Mamin najmlađi brat, skojevac, prvoborac, učesnik svih ofanziva za odbranu domovine, ranjen na Sutjeski, koga je morala sama nositi, nalaziti hranu u naprijetljskom okruženju, njegovati i skrivati, bio je među prvooptuženim "nacionalistima" (oženjen Srpkinjom), što je osobito kosnulo "ideološki pravovjerno profiliranu" obitelj mog supruga! Neću tvrditi da nas dvoje, muž i ja, on sedam godina stariji od mene, nismo o temi ne osobito sjajnih odnosa između obitelji, latentnim klanovskim okršajima, nadugo i naširoko razgovarali prije braka. I, dali smo vjeru jedno drugom da niko nikada neće moći ubaciti crv sumnje i razdora, a kamoli nešto više, u naš mali univerzum. Za kratko vrijeme se i ta naša harmonija počela stubokom urušavati pod pritiskom izvana, osobito kad je agresivna mlada generacija, mobilizirana na univerzitetima BiH za ideološku policiju, bizarnim metodama difamiranja i kleveta, morbidnim konstrukcijama viografuha žrtava koje je trebalo zauvijek izbaciti iz stroja kao konkurenciju, blitzkrieg sistemom krenula u nezadrživ napad na nepoćudne, ili "moralno-političke nepodobne" (surova i neargumentirana definicija za OTPADNIŠTVO). Po svemu sam osjetila i primjećivala da je on u dubokom očaju, i da mora donijeti odluku! Rečeno mu je eksplicitno da mu je karijera ugrožena ženidbom kćeri državnog neprijatelja, "islamskim fundamentalistom"! Strašno, mila!
Nikada mi nije objasnio šta se desilo, ali se zato izbezumljen neočekivanim obratom, zatrčao u najmorbidniju varijantu samouništenja i negacije naše krhke zajednice, da ne bi vidio kako mu se ruši svijet, nestaje ljubav i solidarnost, a na horizontu se gubi sigurnost puta u budućnost! Umjesto žene-statusnog simbola, kakvu je, prema kriterijima tadašnje skale vrijednosti zasluživao, dobio je stigamtiziranu i diskredtiranu ličnost. Potpuno zatečen nečim što nije razumio i što ga je silno plašilo, jer nije logično, a još manje realno i racionalno, odlučio je da se distancira i meni prepusti odluku koja je bila sve izvjesnija, što su se poniženja multiplicirala. Roditelji i ja, zbog svih naših nastojanja da održimo glavu iznad talasa nasilje i otvorene harange, i da, ujedno, i njemu pomognemo, na kraju smo pokleknuli, zamoreni do granica izdržljivosti. Nije tebalo dugo, i mama je podlegla svim tim užasima jednog jutra, dok se igrala sa mojim starijim sinom. Mislio je da se šali i smijao se dok je padala, bez svijesti, skrivajući od nas da joj je ulkus pukao i da krvari... I danas me hladne srsi prođu tijelom, kad pomislim na taj trenutak. Sreća, bio je dovoljno mali, da se samo fragmenata sjeća...
Mama je umrla, a ja sam ostala kao sjena sa teškim srčanim aritmijama, da dižem dvoje nejači, od svih napuštena, jer su "pravovjerni" moju stigmu smatrali prijelaznim virusom prokletstva. Vjerujem da su znali puno više nego li ja znam i danas o tome da je i pozdrav usputni onima na "specijalnom tretmanu", svojevrsna podrška za odstrijel markiranima. Slutila se oluja, a okršaji su krenuli od najviših vrhova Partije, jer nije bilo dovoljno novaca za sve koji su se željeli prestižan status. (Hm, koja koincidencija?!) Tada nisam imala vremena da mislim o sebi: sačuvati zdrav razum kod djece, moralno i intelektualno ih osokoliti, dati im bilo kakvo materijalno uporište, u uslovima potpune negacije, bilo je herojsko djelo i tražilo je cijelu mene, bez ostatka! Ako postoji balans u Svemiru, voljela bih da cijenu tog zločina otimanja života, bez ikakvih povoda i razloga, plate kreatori i protagonisti, a ne njihova djeca. Ukoliko se koncentrični krugovi ovog nasilja, praćenog nekritičkim optužbama i drskim klevetama, budu multiplicirali, sa ovih prostora će nestati autohtono stanovništvo...Ili je to cilj?!
I, još nešto, moja divna damo: Možeš li
zamisliti koliko se njih u ovom gradu ogriješilo, ne misleći da postoji sutra,
da će jednog dana račun doći na kolektivnu naplatu? Učenik generacije, jedan
od 20 najboljih Yu studenata 1973, bio je dovoljno velik izvor duševne hrane da se decenijama mnoštvo polupismenih minijatura, osrednjeg talenta i lavovskih ambicija, "namiri", narastu do neslućenih visina i dosegnu do bogatih revira života bez truda i znanja, gdje ih ni Majka Priroda nije predodredila da idu.
Digla sam
ruke na predaju i izašla iz tog stroja kad sam shvatila da više ništa ne mogu
učiniti da nas spasim, da nam osiguram normalne uvjete bitisanja, trasiram povratak korijenima, kako bismo krenuli bez spoticanja u novu avanturu škole života. Dječaci su previše patili gledajući me kako se
hrvem sa okorjelim drumskim razbojnicima...
Tako sam ih doživjela, a i danas se doimaju sličnim. Nakon svega, ostaje mi dio mog sačuvanog spokoja, najjačeg štita razumu i razboru, jer sam naučila nešto vrlo važno, što Swift sjajno definira "Nikada se ne čudim što vidim ljude zle, ali se često čudim što ih ne vidim da se stide."
Sigurna sam da ćeš razumjeti milion pitanja koja se roje, nakon neshvatljive surovosti posljednjeg rata, jer ti nije
nejasna Mešina riječ o bratskoj ljubavi, zakašnjeloj, kojom je grijeh preuzeo
na sebe, a Šefkiju mrtvog opravdao zauvijek. Mati je znala, N***, da je njena odgovorna, mirna, radina i pouzdana kćer, novi Šefkija. Otišla je zauvijek, a da mi
nije ni priliku pružila da joj tek kažem hvala i koliko je volim... Od svih
porodičnih slika, samo su njena, tatina i nenina uvijek kraj mene. Sad sam ih
nakratko probudila ispod tankog sloja zaborava i suze mi tuge i gnjeva liju niz
lice. Neka im je rahmet, ljubavima mojim! Ostali nikada nisu ni postojali. Barem ne onakvi kakve sam ih naknadno upoznala: besramno agresivni i častohlepni, premda su, po mnogima, učinili dobro djelo društvu ogrezlom u degradiranju svega što etika, estetika, religija, na kraju, sva milenijska civilizacija, od antičkih vremena, razvija kao moralni i uljuđeni kredo. Na ovom se mjestu postavlja bezbroj teških antropoloških dilema i pitanja, na koja teško nalazim odgovore, osim u religiji: Sotona/Iblis, navodi ljude na surovost i agresivno ponašanje, jer je riječ, htjeli mi to ili ne prihvatiti, o nečemu hereditarnom , što smo u genima donijeli sa sobomod primordijalnih predatora.
Brutalnost i nemilosrdnost smo baštinili iz animalnog carstva prazvijeri, pa nije teško uporediti neka viđena i doživljena vlastita iskustva sa primjerima iz najnovijih proučavanja The Wild: ponašanje prigodom lova,
borbe među mužjacima, agresija prouzrokovana strahom ili uzbuđenosti,
odbrana terena i staništa, kao i odbrana mladunčadi, i konačno takozvana
"instrumentalna" agresija u kojoj se takvo ponašanje potiče i nagrađuje. Svako od ovih nabrojanih tipova ponašanja po sebi
različita kako fiziološki, tako i po uzrocima. Za epilog mojih promišljanja, ostaje mi Solomonova misao kao konstanta vlastite životne filozofije: "
• Može li tko nositi oganj u njedrima a da mu se odjeća ne upali?
Možda sam te opteretila, ali ćeš iz svake moje
riječi saznati jednu jasniju istinu o nama, našem bosanskom prokletstvu.
Rijetki imaju pristup toj sehari u mom srcu, ali ti si, N***, ličnost van
serije i izvan okvira, gdje su se rojili i ostali moji demoni. Sve srećne
obitelji liče jedna na drugu, a sve nesrećne porodice su, kako veli Tolstoj,
nesrećne na svoj način!
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić:
Dopusti mi za kraj današnjeg pisma da citiram jednu mudru ličnost iz našeg miljea, koja se bavi seriozno i na nauci zasnovanoj analizi uzroka i posljedica rata u ExYu , kao i misterijom ljudske agresije, Mons. Želimir Puljić:
"
Fizički ili verbalni napad predstavlja aktivnu agresiju. Štetne
posljedice takve agresije nisu samo fizičke ozljede i bol, nego i
ugrožavanje ličnosti napadnute osobe. No, osim aktivne agresije
psiholozi govore i o pasivnoj koja uzrokuje štetne posljedice namjernim
nepoduzimanjem akcije, kao primjerice kada se namjerno ne čini ništa što
bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju i bol osobe prema kojoj postoji
osjećaj neprijateljstva ili mržnje."
Puno, puno te volim i divim ti se div-ženo! Kada
bih imala dio tvoje upornosti i snage, nakon svega, vjerovatno ne bih bila ja...
Povod je parcijalna amnestija kroz akademsku raspravu o "dobrim i lošim momcima"!
Danas se navršilo 37 godina od smrti moje majke, Fadile Selimovć Žunić, konspirativnog imena Sirena: ilegalke, skojevke, partizanke, oficira saniteta VI Istočnobosanske brigade, nakon montiranog procesa u Tuzli, protivu vodećih intelektualaca, starih komunista i osvjedočenih patriota. Nije bila zvanično optužena, ali je, kao Mešina i Buđonijeva sestra, prvoborac i heroina antifašistiučkog pokreta u Tuzli, dobila status DRŽAVNOG NEPRIJATELJA! Koja grda i teška kvalifikacija, o ljudi, djeco Ademova!
Ne može biti satisfakcija nikome akademska rasprava i promocija pojedinaca i grupa, ponajmanje meni koja sam tada diplomirala arabistiku i turkologiju i, kao takav raritetan kadar, ne samo u ExYu, već i Europi, postala prva žena doktorand sa stipendijom Iranske vlade Šaha Pahlavije. U nevakat, rekao bi Sušić, jer sam egzemplarno, po kratkom postupku, stigmatizirana kao "islamski fundamentalista", "dijete državnog neprijatelja", što je determiniralo cijelu moju životnu putanju, ne samo obiteljsku, već i profesionalnu! Niko ne može poreći da se ideološki sukobi nisu prelamali preko potpuno nevinih ljudi, posebice djece. Najduža kazna izrečena je Teofiku Selimović, mom ujaku, u trajanju od 10 godina teške robije u Zenici.
Nažalost, na sesije o kojima govori prethodni osvrt iz novina, nisu pozvana njegova djeca, niti su im prisustvovali članovi obitelji, već svjedoci i tužitelji! Kao i u svom drugim prilikam, porodica Meše Selimović je isključena, uz vrlo perfidno objašnjenje da rodni grad slavi književnika, a ne njegove rodbinske veze... Ne postoji sigurniji put do antagonizama i isključenja iz zagrljaja, pa i disfunkcionalnosti cijele obitelji velikog pisca,koja, u velikim kulturama, ima značaj istorijske vrijednosti! Ime i lik oca, majke, braće i sestara, uključujući njihove potomke, nisu i ne mogu biti implicite dio Mešine biografije samo u prilikama kad se muka dijeli na ravne časti! S druge strane, pak, na rubu pameti je misliti da postoje samonikli! Ili je riječ, ponovo, o motivima s tamne strane ljudske prirode?! Ko će biti pametan u zemlji gdje je jedino pravilo, da nema pravila?!
"Na skupu su govorili prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Rusmir Mahmutćehajić. Ibrahimagić je kazao da ovaj skup ne može poništiti presudu iz 1975, ali je svojevrsna satisfakcija Salihu Bureku i drugima."
Jedina legitimna mjera u ovom slučaju bila bi kolektivna amnestija prvoboraca, antifašista i njihovih obitelji, a ne salonska satisfakcija jednom jedinom žrtvovanom među mnogima, premda svjedočim da je dr Salih Burek divan čovjek, dojmljiv i respektabilan intelektualac: prvi doktor ekonomskih znanosti u BiH, koji je tek u 90.j doživio rehabilitaciju zbog "teškog zločina prema narodu i državi", argumentovanoga nesumnjivom erudicijom, moćnim intelektom i kreativnom energijom pionira naučne misli. Tužba za subverzivnu djelatnost, izvan patriotskih okvira dozvoljene pameti i znanja! I, odmah nakon toga je umro!
Sudski procesi 70-ih godina u Tuzli: Nekad se odgovaralo i za verbalni delikt
(poenta izgubljena već u naslovu)
U organizaciji Fondacije Istina, pravda pomirenje i
Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, jučer je u ovom gradu održan
okrugli sto o temi Politički obračuni i sudski procesi sedamdesetih
godina u Tuzli. U fokusu skupa bio je slučaj Pašage Mandžića, ali i
montirani sudski proces protiv Saliha Bureka, Teufika Selimovića, Halida
Čokića i drugih.
