Zimsko pismo-jedan od najljepših tekstova mlade generacije pisaca dijaspore

Sinoć, sjedeći do kasno u svojoj uzavreloj samoći, pročitah bilješku divne mlade dame, rođene u Prijedoru, sada žitelja Mainza- u SR Njemačkoj, pod naslovom : ZIMSKO PISMO. Prva reakcija mi je komentar: "Curo moja, Mirsada, ovo je savršeno! Ja sam oduševljena jezgrovitom rečenicom, čistom misli i glatkom putanjom logike. Piši djevojko, imaš dar velikih pera! Okriltila si i vini se u nebeska prostranstva."

Opustijelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plesu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zasto gledam ravnodusno bijeli tango? Zasto ne znam sanjati ona predgradja, mjesta vjecitog cekanja, gdje pisu se najduza i najljepsa sjecanja...? Cini se da je covjek nadzivljen. Nista ljudsko u njemu vise nema smisla. Tek, sa postidjenom sjetom, pomislim na neposluh nasih dusa♥♥♥
Smijale su se bas ovim lekcijama po kojim nam se danas zivoti odmotavaju. Ucili su nas nasi stari mali ljudi tajnama velikog zivljenja. Mi nismo htjeli nauciti nista... Udisali smo zivot kao planinski vjetar s jeseni. Vjerovali samo svojim culima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja. Nestajemo neumitno sa zivotima od svih onih naucenih lekcija koje nismo ni slusali. Mrznemo skupa sa svim razgolicenim tajnama postojanja i teskim zaboravom na nekad davno udahnut okus zivota. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima. Misli imaju cudne skrivene staze i prate tragove do svih onih mjesta i dragih ljudi kojih vise nema i koji, mozda, nikada nisu ni bila stvarna...Rat i ludo vrijeme su ucinili svoje,ma mi smo sve sebi sami ucinili i cinimo jos nazalost... Mjesta su poplocana nasm htijenjima. Stjecista izgubljenih dusa, gdje se svi vracamo i nikada ponovo ne sretnemo. Tuzna prostanstva našeg mimoilazenja. Ipak, odstojim na tom nejasnom prostoru. Samaaa. Pokušavam raspoznati sebe i u sebi sve one nekadasnje male nemire podijeljene s vama. Nicega preoznatljivog. Nicega vise nema na mutnoj povrsini svijesti. Potom, umorana, prateci svoje pognute misli dogegam se natrag, na jedno drugo mjesto.... Skrovito skloniste za moj novi, nauceni zvot.... Opipam ga. Stvaran je. Znam to, jer ga ne osjecam baš nicim.Mirisom mastila udahnem nestale dane.,sva ona divna sjecanja,drage ljude koji su cinili da sve bude bolje i lakse...Sva  postanem mastilo zimskog pisma koje ce, mozda, naci vase nepoznate adrese i otici bijelim usjecima duz utihlih ulica moga djetinstva,mladosti moga grada...

Po zidovima promicu sjenke nekog starog  filma. Skrivena medju njih djetinjasto pokusavam pobjeci i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki... U susjedstvu neko slusa Rahmanjinova. Sonata. Zasto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srecan? Ti zvuci kao da kidaju zivot. Bole....U boli  svakog insana  bar malo ima.Sa prozora zgrade preko puta vidim oci djeteta. Oci koje stare.... Pogled ce mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu zivota. U mom zvotu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomicnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noc u truplima ugasenih cigareta.Sve se stisaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao zivi, koracajuci oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupcilo u svoje sivilo. Dijevojcice, s ocima koje stare, u polumraku pustosi vise ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni zivot gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre rijeci zimskog pisma....

Nocas se sjecam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokusati sjecati. Bez milosti za sebe i vas. Bez bojazni da cu utonuti u neizbjeznost patetike i smijesni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica.... Ne mogu ih se vise sjetiti. Znam da su bila drugacija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nesto najljepse ikad stvoreno. Mogli smo im se smijesiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i cekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sacuvati.... NAZALOST

Lutaju sada rasuta posvuda ta lica. Tudjaa, neprepoznatljiva i nikome draga nasa lica.Imali smo imena. Ne pamtim ih vise. Znam da su bila raznolika i melodicna. I zivjela su samo kao imena. Obicna imena.Bez oznaka religijske pripadnosti ...Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Rijec s ljubavlju i postovanjem... Imena su nam pocela umirati. Postala su ruzni znaci nasih prepoznavanja u razlicitosti. Imali smo rijeci. Kada nismo znali njihova znacenja pretvarali smo ih u melodije. Onda smo ih osluskivali kao pjesmu svemira i savrseno ih razumjeli. O Boze, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vjecnosti!!!!
Potom, dosla je sutnja. Kao podlac. U prezrenju tudjih sami smo onijemili i pobacali samozivim rukama sve te darove rijeci... Danas nam ni vlastite rijeci podjednako ne znace nista koliko i tudje. Imali smo moc da stanujemo u snovima. SIROMASNI PODSTANARI U SAVRSENOJ RASKOSI.
Placali smo stanarinu vjerom u uzviseno pozvanje svojih lica. Vjerom u rijeci i imena. Vjerom u vjecnost svih nas. Vjerom u malu nebesku tacku svijetlosti, gdje su se dodirivali svi nasi, kao more ustalasani zivoti.Nocas, kada ne postoji niti djelic nas, niti ista za sto bi mogli reci da je nase, ja cu biti vase i moje davno lice. Ime koje ste voljeli. Rijec sto je dostojanstveno zivjela na usnama. Bicu mali, smijesni podstanar nestalog zivota, ili tek samo obris slova jednog zimskog pisma.

Tiho je.... Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izaslii gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogucnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o COVJEKU I COVJECNOSTI. Otisli smo razlicitim cestama, vjerujuci u ispravnost svojih odabranih mogucnosti. Imali smo zakon NUZNOGA za opravdanje. Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali kao jedini izbor tada... Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz nase podstanarske sobe, nismo ponijeli NAJVRIJEDNIJI dio sebe. Dio koji su nam u amanet dali nasi stari COVJECNOST bez obzira kojem narodu i vjeroispovjesti pripadali...Sada vise i ne lutamo. I ne trazimo nove ceste. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane rijeci. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plasiti bliskosti i susreta....

Dovoljno nam je hladno da bi ikada pozeljeli toplinu drugih. Mozda cete se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokusavajuci ni da me se sjetite. Mozda cete se nasmijati pateticnom i smijesnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Mozda, cak, necete ni povjerovati da se uopste vise igdje i pisu  pisma i dnevnici,pa ko to jos radi?.Ipak, dobro znam da pamtiite zimske vatre,toplu sobu i svoje najmilije oko sebe,staru majku dok priprema rucak... Tada  lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima cinila ih istim. U pucketanju te vatre, u koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao,

nasa imena su postojala jedno uzviseno ime. To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega vise nema i nikoga se ne moze sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirucim plamicima vidjet cete nase, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog zivota. Ne znam sto cete osjecati. Ne znam ni kako cete preći svo to vrijeme do ulica u predgradju u kojem smo zivjeli. Ne znam ni da li  cete vi pozeljeti napisati pismo ili  popuniti stranice svoga dnevnikai. Ja jedino znam da ja ne smijem prestati cekati ,vjerovati i nadati se da ce ponovo biti bolje,da  ce se ljudi cjeniti i vrijednovati po onome sto cine,da na njihovim imenima nece biti znakova,da ce necija rijec nesto znaciti i vrijedjeti, da ce se djeca i dalje bezbrizno igrati u snjegu...To moram ako ne zbog sebe onda zbog moje tri Hurije i zbog vas koji ste tu i koji dolazite...♥NADA♥... poslijednja umire i ja smijem prestati vjerovati da zimska pisma jos postoje i putuju....