Danas sam FB pročitala dvije briljantne pjesme sarajevske pjesnikinje Danje Gašpar Đokić, od kojih čitaocima bloga prenosim jednu izuzetnu reminiscenciju ovozemaljskog nedirnuća, tišine čiji nas
odroni ne odnose u ponore taštine, već brane naše tajanstvene damare, pod
kožu rasprostrte!
Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata.
Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.
Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća.
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće.
(Iz zbirke "Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli")
Snažna je tišina
U kojoj smo se susreli,
U kojoj su grmili jedino
Damari rasprostrti pod kožom
Određujući ritam vremena
Kroz pogled što upija,
Kroz nazaustavljivo klatno
Urođenog nam sata.
Tišina što porađa
Šutnju kao nedonošće,
Pa joj mi blizinom
Uvjetujemo napredovanje.
Fokusirajmo se na
Bezdan tišine pogleda,
Tajnošću ovjenčan
Trepavicama lahorastim
U ime prvog i poslijednjeg
Ovozemaljskog nedirnuća.
Svaki tvoj ostanak krstit ću
Pregrštom odstajale tišine,
A kad budeš jednom odlazio,
Prolit ću za tobom čašu šutnje,
Za sreću, zbog odbranjene samoće.
(Iz zbirke "Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli")
No comments:
Post a Comment