Djecu u lice pogleda ISTINA

Recenzija: Roman „Sjećanje na plava brda“, autora Nure Bazdulj Hubijar

Kad čujem kako neki čovek govori, zadržavam svoj sud dok ne vidim kako radi...Confucius

      Svako novo prijateljstvo je jedno zrnce oplemenjene ljepote više na tezulji one svijetle strane života, što se, nerijetko, nalazi u sjeni svih naših nemira, posustajanja, izgubljenih bitaka i tmurnih oblaka sjećanja, ovještalih nadanja u sutonima i uskraćenim svitanjima. Sa strijepnjom se skrivamo pred nadolazećim koje malo obećava, a ipak, u ponorima svog bića skrivamo vjeru da je muka tek prolazni dio svakodnevnice, neminovnost što decenijama traje i, boreći se sa svojim demonima, odbijamo da budemo uhvaćeni u zamku nepovrata. A, onda se desi nenadan susret sa fascinantnom ličnošću čiji glas, riječ nas uvjeri da pesimizmu prkosi protuteža, nudeći rješenje najvećih zagonetki života, upravo u profinjenoj književnoj naraciji sjajnih pisaca, poput Nure Bazdulj Hubijar, žene, majke ljekara, intelektualca, za koje nismo bili sigurni da će, zadugo, naći mjesto koje im pripada. Pročitavši dio književnog opusa, ali i sjajan znanstveni prikaz novog romana „Sjećanje na plava brda“ u analitički koncipiranoj recenziji profesorice Davorke Sabljak, spokojem uronih u nabujali, turbulentni tok života Nurinih junaka balkanske tragedije, čvrsto naslonjenih na nama svojstven optimizam i vjeru u neke srećne završetke, unatoč moćnim silnicama gorčine bitisanja, što od iskona generiraju najkompleksniju mentalnu strukturu, kako i Meša veli. 

Čast mi je biti mali dio ove veličanstvene sage  o Nuri Bazdulj Hubijar, o nama...

         Bosanskohercegovačkom književnom maniru svojstvenim stilom, suptilnim i pitkim, nalakćena na prostor i vrijeme, iskusni prozaista priča o životu u njegovoj najskrovitijoj tragici , što nosimo kao ubijene snove, ne znajući odakle izvire sva ta muka, tuđim grijesima davno otkana, da bude pokrov za zgarište naših iluzije i ideala. Ljudski rod mrzi istinu o sebi, svojoj zloći koju pothranjuje, odbijajući sve veličanstveno da pusti neka se razvija, stasa, buja. Čitalac ostaje zarobljen i osupnut pričom koja demistificira i demaskira bolnu spoznaju o nekom potisnutom sjećanju, događajima iz naših kolektivnih pamćenja, ne znajući da li smo im nazočili, ili su samo dio mita i folklora, što rafiniranom pređom prekriva prošlost, priječeći jasan pogled ka budućnosti.

         Nema pravila, i to je jedina izvjesnost sa kojom se susrećemo, osujećeni u namjeri da postanemo bolji ljudi. Kao stigmu nosimo iskonsku patologiju bola, zaboravljajući da se sebičnost kupuje novcima, a status opskurnim zločinjenjima! I tako, sve do prvog odmorišta, u predahu između dvije topovske kanonade, gdje nam djecu u lice pogleda ISTINA, zahtijevajući da plate sve naše grijehe. I, ne doima se bajkovitom parabola o svjetlu kada iz tame izroni vlastiti lik kome su oduzeli identitet, majku, život, zarad svojih prizemnih nagona. U turobnoj atmosferi lajt motiva, Nurina prosvjetljena misao i riječ, poput nježne pahulje, hladnoćom surove realnosti prodire duboko u tkivo emotivnog bića, prolazi kroz gustu tamu nepoznanica i, na drugoj strani, počinje da teče zlatastim N U R O M! Zaista je istina: nomen omen est.

         Upravo zbog svega ovoga, Nura Bazdulj Hubijar je otkrovenje za nas zakašnjele, ali to je i razlog više da ju, kao zrelog pisca, bez oprezu svojstvene skepse, stvrstamo među vodeća južnoslovenskih pera! A broj im nije zanemarljiv i, baš zbog toga, bila je potrebna hrabost i vještina da se upusti u avanturu kreiranja monumenta svojim korijenima, koristeći kao čvrstu armaturu riječ, to čudesnu spiritualnu supstancu, što se rođenjem donosi u genima. Nije pretjerano reći i to da je Nurin dar pronicanja i analiziranja, ali i interpretiranja ljudskih drama, što ostaju pomno skrivanom tajnom obitelji ili socijalnog miljea, dragocjen izvor civilizacijskog iskoraka iz mraka balkanske krčme, gdje neupitan status, još uvijek, imaju samo njihovi vlasnici.

         U nekoj novoj ikonografiji ovih prostora, vele, Pravda pripada bogatima. S obzirom na, ne tako davnom ratnom dramom potvrdjeno duhovno siromaštvo, autori maxime, pretpostaviti je, upozoravaju da se ovim aspektom obilja ne mjeri više ni raj, a niti pakao u ovozemaljskom životu, već vješto osmišljeno konačište upokojenom zdravom razumu: "Quo vadis, domine!" "Eo Romam iterum crucifigi!" Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje, veli Andrić, pa do uspavane savjesti čovječanstva teško stiže poruka i pouka iskustvene spoznaje, zbog čega književno stvaralaštvo ima svetu zadaću da istini oslika lice rječju obdarenih, među kojima ime Nure Bazdulj Hubijar, zasigurno, zauzima istaknutu poziciju. Istorija i nije najbolja učiteljica života, o čemu je književnica odlučila svjedočiti, tanano i profinjeno pletući svoju čvrstu misaonu pređu, u maniru sjajnog naratora i poznavaoca psihološke matrice, traumom kolektivne tragike narušenog identiteta etniciteta kome i sama pripada, slijedeći tradiciju opusa vodećih bosasnkohercegovačkih stvaralaca, poput Selimovića, Andrića!

Kvintesenca najnovijeg romana Sjećanje na plava brda je traganja za spoznajom o uzrocima ljudskih gubitaka, tim nesumnjivim povodima cikličnosti sukoba što izviru iz nerazriješenih posljedica nekih davnih vremena, od kojih se distancira, kao čovjek, ali i kao književnik, sistematično i naratorski vješto pišući o zatečenosti slijedom tragičnih dešavanja u vlastitom okruženju, kao produktu šireg, pa i globalnog socijalnog miljea, ostavljajući, pritom, čitaocu, označene krajputašima, maglovite staze uspona svakog od nas do samospoznaje, kao opomenu i podsjećanje za neka buduća vremena. Situacije i likovi na koje nailazimo, čitajući već prve stranice iz pera potvrđenog prozaiste Nure Bazdulj-Hubijar, najvjerodostojnije secira i definira odlomak  iz antologijskog romana „Demijan“, jednog od svjetskih autoriteta među klasicima, Herman Hessea:

         -„ Život svakog čovjeka je put ka samom sebi, pokušaj jednog puta, nagovještavanje jedne staze. Nijedan čovjek nije nikad bio potpuno on sam, ali svaki teži da to postane: poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi sa sobom sve do konca ostatke svoga rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane nikad čovjek, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dolje riba. Ali svako je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nama je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži svojoj vlastitoj svrsi. Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.”

         Nastojanje, čak i najmeritornijih, da analizaraju književno djelo kakvo imamo pred sobom, ma kako stručno podržano znalačkim poimanjem onoga čemu nas uči teorija književnosti, predstavlja tek opservaciju kompleksnosti polivalentnog dara autora da zapazi i pronikne u ljudske duhovne i emocionalne međe, njihovu nepredvidivost, pa i u već viđenim životnim okolnostima, čija poanta nije uvijek objašnjiva niti samom autoru. Roman u fokusu je, u isto vrijeme, i koristan dokument, što će živopisnom dijaloškom metodom razmijenjenih poruka putem Interneta, mekom grubošću bosanske leksike, koju Nura Bazdulj Hubijar svjesno ne polira, te autentičnom jezičkom dinamikom, zaintrigirati čitalačku publiku i motivirati većinu da sagledaju sebe u svijetu koji ga okružuje iz neke drugačije-svjesnije ravni.

         Najnoviji roman Nure Hubijar, Sjećanje na plava brda , jeste izuzetno snažno i potresno kazivanje žene, majke, ljekara, gotovo pitijski poziv svim ljudima sačuvane duhovne energije i vitaliteta, te umijeća da sinergijom razuma i srca presuđuju, upućujući ih kako prepoznati apsurd vlastite isključivosti što vodi u opskurna bespuća iracionalnog, rojeći pitanja bez odgovora. Utamničen duh i emocionalna strmoglavica, negacija su svijesti i savjesti i, samim tim, oštra vododjelnica između ljubavi i mržnje, gdje razum posustaje, a protagonisti se vraćaju na početak priče, u carstvo bezumlja. Spisateljica svojim djelom, nenametljivo, ali sugestivno, pruža obilje argumenata za preispitivanje, turbulentnim vremenima dogmatski ušančenih stavova velike većine, diljem svijeta raštrkanih žitelja njene napaćene domovine, uspostavljajući, tako, svojesvrstan motorički mehanizam za reanimiranje intelektualnog obrasca u traženju istine o svima nama, količini grijeha koja seže dalje od svih ponuđenih odgovora, u predvečerje 21. stoljeca, što sigurnim korakom kroči zvjezdanim stazama tehnološkog progresa, kada više nema uporišta pokajanju i indulgencijama za Gordijev čvor ljudske mržnje i njenih vjekovnih recidiva. Neobična temastka i književna struktura cjelokupnog teksta kao da odašilje u Univerzum signale o tome da ne moramo vjerovati u Boga, ali treba da se plašimo Njegovog gnjeva!

Zlata Žunić, arabista&turkolog

Izgubljeni

od Zlata Zunic, 4. kolovoz 2011 u 13:18

sve lijepe riječi su tek izgovor

za veličanstven čin i osjećanja

izgubljena u košmaru stvarnosti:

za ljubav bezvremenu koje nema

u bližnjih sjenovitu odrazu

za nenapisana grandiozna djela

čija slava nas pronosi uobraziljom

bogobojaznost kitnjastu živeći

oltaru tuđu žrtvu prinoseći

radujući se nedočekanoj slobodi

hrabreći nedosanjanim snovima

svoje zavečerje strijepnjom krpeći

oštricom riječi isječenim oblakom

željni neba ispod kiše od suza

topline kakvu sunce ne daje

osmjeha tek novorođenog

u skutu majke, uz krik sigurnosti:

ona se ne uči, stvarna je

sa otiskom i aurom svetaštva

i likom anđeoskim, svevremenim

daleko od promišljenih puteva

kud kola nose starce i mrtve

živuće načinjene od voska i maski

vojnike vremena na štitovima

dok cezari bez lika s obzora

prebrojavaju umiruće

ordene častohleplja dijeleći

ili tek misao eteričnu

skrivenu pokrovom savjesti 

kao negaciju svijesti

o zamišljenoj čistoti

daleko

u iskonu praroditeljskom,

izgnani u konačnosti

kainski dijeleći grijehe

unaprijed besmisleno izgubljeni

Estetska hirurgija: Butterfly Effect

Estetska hirurgija: Butterfly Effect: "'history is a nightmare from which I am trying to awake' („Ulysses“. James Joyce) Pet tona ića i pića za rođendan U namjeri da..."

Estetska hirurgija: Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavlj...

Estetska hirurgija: Plausibilna laž: Rodovi i njihove igračke (objavlj...: "by Zlata Zunic on Wednesday, November 24, 2010 Ljudi ne vjeruju u laž jer moraju, već zato što žele. (Malcolm Muggeridge, novinar)  Lo..."

Estetska hirurgija: I Bog ima svoj pakao-ljubav prema ljudima

Estetska hirurgija: I Bog ima svoj pakao-ljubav prema ljudima

New Age ekologija duše

1. Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore. - Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u greški. ~ Ciceron, Filipike 12,5.

Ekologija i denzitet=GDP(rofit)

          Ekologija, sudeći po svemu, nije odnedavno sasvim slučajno postala vodeća naučna disciplina Novog Doba, i ne zadržava se samo na onoj pojednostavljenoj formuli da će nas DDT i genetski modificirana hrana ubiti (kao da smo besmrtni), od čega, svako malo, počinje novi ciklus kreiranja altruizmom nabijenih regula, manifesta i proglasa o zaštiti ljudskog zdravlja i života. Ona je već odavno prevazišla granice agrikulture i zašla u sfere psihološke znanosti za redefiniranje onečišćene duhovne i mentalne matrice čovječanstva koje bi, sudeći po svemu, trebalo da postane unisona horska družina bezglasja. Da je veoma pouzdan izvor promocije autora i njihovih projekata, ne treba sumnjati, jer je veći dio ljudskog roda talac bešćutnosti boraca za njihova prava, željan tople riječi utjehe, pa ga svaki nagovještaj brige za njegovu dušu raduje, dajući mu, ako ništa, a ono privid da nekome nešto, eto, i on znači. Pritom svjesno zaboravlja da je i dalje samo broj u statistici o vitalitetu nacije ili naroda, kako ko više voli, koja hladnom logikom brojki bilježi mortalitet, natalitet i GDP, izvlačeći iz njih složenu računicu profita. Nedavno čitam osupnuta vlastitim naivnošću da  je nauka odavno izračunala omjer između raspoloživih resursa Zemlje i granične naseljenosti ljudske vrste. I gle, nevjerovatan podatak, star valjda koliko i čovječanstvo da je naš planet „projiciran“ prostor za tek 500 miliona stanovnika, ili nešto manje od polovine Kineza. Potom slijedi malo ohrabrenje u pogledu maksimalne veličina ukupne populacije, uz očuvanje optimalnih uvjeta prosperiteta, spominjanjem cifre od 3 milijarde duša, dakako, živih, dok sve preko tog broja je „višak“ koji će se morati naučiti „snalaziti“, dok će prekobrojni, nakon 9 milijardi potražiti zaklon na nekom drugom nebeskom tijelu.

Abakusom do cenzusa

        Zanimljivo bi bilo saznati kako su, pomoću kojih abakusa statističari i rizničari Svijeta izračunali da danas broj stanovnika planete premašuje 6 milijardi, na drugoj strani ozbiljno upozoravajući na upozoravajuće starenje vodećih nacija, bez prirodnog priraštaja? Da li su, u tom slučaju, Afrika i Azija glavni krivci za siromaštvo i neimaštinu planetarnih razmjera? Bosna i Hercegovina, zasigurno nije, a velom misterije ostalo je prekriveno pitanje bez odgovora zašto se, i nakon ratom izmijenjenje demografsske slike, još uvijek operiše podacima posljednjeg popisa stanovništva od prije 20 godina, što je na rubu naučne fantastike? Naime, ne drži vodu obrazloženje da odlaganje uspostavljanja novog cenzusa cementira rezultate etničkog čišćenja! Kao da će milion i više hiljada nestalih, ubijenih i izgnanih jednog jutra čudom uskrsnuti u zemlji svojih pradjedova, što svake sekunde na državni aparat, u funkciji služenja prosperitetu i sreći svojih, oštrom granciom siromaštva i bogatstva, raslojenih građana troši 267 KM. Kao ilustaciju prethodnoj konstatciji, dovoljno je navesti podatak da jedna satnica, primjerice, tekstilnog radnika vrijedi 6 KM, dok notar za isto vrijeme zaradi deset puta više. Sjetih se Krleže:“ "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, pak, dopunio svoju svoju sjajnu argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li danas stoje ili kleče. Ne vide se od dvodecenijeskog čišćenja duše i duha, kontaminiranih idejom o socijalnoj pravdi“.

 Mevlanini otvori do jezive ljepote Dostojevskog

       I dok se na razini univerzalnih kategorija ozbiljno, sa moćnom medijskom i finansijskom podrškom industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, decenijama raspravlja o blagorodnim efektima ekologije na zdravlje polugladnog i srednovjekovnim recidivima svakojakih boleščura „inficiranog“ čovječanstva, u bajkama primjerenom ambijentu skupih odmarališta, ljetovališta i zimovališta diljem Planete,valjda za mustru, o ovoj bogougodnoj temi se medi nadugo i naširoko.U međuvremenu, objekat te i takve karitativne brige u moć ušuškanih zabavlja se životom, svako u skladu sa svojim mogućnostima i snalažljivosti, kako davno reče jedan moj kolega, iz plejade „niotkud izniklih“, stimulativno nagrađivanih čuvara poželjnog poretka stvari. Nebitno kojeg. I krug za krugom se okrećemo dok se ne zavrti u glavama onih čija percepcija je izoštrena, pa sami ne požele izaći van tog vrtloženja, da konačno predahnu, neki sa strahom od konačnog pročišćenja, dok mudriji i prosvjetljeniji čine to sa stilom, poput Mevlane Dž. Rumija:“ "Kad zatvoriš jedan otvor, tad se drugi sam otvara. Pa nek se zbog moje smrti ni riječ tuge ne prozbori."

            Sve ovo, pa i mnogo više:Egipat, Tunis, Maroko, ali i ostatak toplog turbulentnog pojasa, neće pokvariti ostalima zabavu između dvije sapunice, programiranim tako da živiš tuđi život, klizeći čist i pjenušav po ravnoj površini privida. A, tek kako je ljubak ugođaj slušati ushićena srca, očišćena od grijeha, dok raspravljaju o temama potpuno sterilnim od svake primisli, nedajbože, da nam neko servira zakrečenje krvno-žilnog sustava, prijetećom demencijom i delinkventnim potomstvom zbog dragocjenog vremena utučenog u pripreme za visokoparne prezentacije argumenata o ulozi Ojnura u Šeherzadinom nazadovanju. Tražeći svoje mjesto pod suncem, ali i utopijski relikt jednakog prava na učešća u podijeli svjetskog bogatstva, pripadnice nježnijeg pola su reducirale fiziološki determiniranu empatiju, pod utjecajem famozne emancipacije s početka proteklog stoljeća, što vremenski korespondira, da li slučajno, i sa ukidanja ropstva. Naime, formalno sticanje građanskih prava kao da je bilo u funkciji stvaranja nove strukture robova, kao izvora blagostanja, a time i finansijske neodgovornosti onih koji nisu nikad rađali, a nisu božanske vrste. Ako, pak, žele biti "uspješne", moraju slijediti "pravila" New Age ekologije uma, usmjeravajući svoju dosljednost i pedantnost u transmisiju volje samoproglašenih bogova, što nikako ne isključuje i onu putenu kongruenciju. Od mračnog srednjeg vijeka, naime,dešava se čudna metamorfoza u svijesti ljudskog roda, pa dio ženske rodne skupine, još uvijek obilježen Aurom ljubavi, dobrote i ljepote, svako malo, gori na lomačama novog pravovjerja. Ilistrirajući bijes duhovno očišćenih i steriliziranih, u "Braći Karamazov" Dostojevski uzvikuje:" Ljepota je strašna, jeziva stvar!" i dodaje: "Bog i đavo se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce." Gubitnik je unaprijed poznat, a efekat potpun.

Aleksandar Veliki i „Pohvala ludosti“

         Asocijativno promišljanje je čudo! U trenutku bljesnu legende o Aleksandru Makedonskom, velikom vojskovođi, strategu, ili počiniocu stradanja i zločina, u historiji zabilježenih kao trijumf. Sve je relativno! Mlad i gnjevan, solidnog obrazovanja i sjajan strateg, s malobrojnom vojskom potukao je moćnu persijsku armadu na rijeci Granik (334. g.p.n.e.), a potom osvojio pola tada poznatog svijeta. U njemu su mnogi vidjeli veliku snagu koja treba da drži robove u pokornosti, pa su ga velmože svih zemalja uvijek bogato darivali. Jednom prikom donesoše mu najljepši i najskupocjeniji porculanski set za ručavanje. Zadivljen car je posmatrao satima tu ljepotu, a potom ustao, prišao stolu i počeo jedan po jedan komad da razbija. Svita i emisari su ga posmatrali zaprepašteno, a jedan od Aleksandrovih miljenika ohrabri se pitati za razlog: „Sve ljepote koje nas ostavljaju bez daha treba odmah uništiti i zauvijek prežaliti, kao da nisu postojale. Da sam ostavio ove dragocjenosti, svaka pukotina na jednoj od njih bi me posebno boljela!“ . Iracionalno, ali istinito, ljepota osvaja, ali osvajači nikada nisu spasioci. Na određenom nivou svijesti percepcija ega kao božanskog nije isključena, pa su i egipatski faraoni sebe proglašavali bogovima, dok današnji koriste unekoliko prihvatljiviju terminologiju i formu. Svoju stečenu moć usmjeravaju, prvenstveno, na blokadu svijesti koja, „bez obzira što je za održavanje života podređena zakonima dijalektike, izmiče njihovoj kontroli.“(S.Begman) Iskonska psiho-socijalna ekologija, dakle, nije novina, a saznanje da su prirodna bogatstva dobrano iscrpljena, usmjerava razvoj prema preostalim resursima za kapitalizaciju, ljudima, i time padaju sva moralna i etička načela. Osvrnemo li se bez pristrasnoti i ljutnje oko sebe, spazićemo da je ljudsko biće tragična kreacija u komediji života, ili kako u svojoj „Pohvali ludosti“ Erazmo Roterdamski apsolvira: "Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." I tako je kruh naš nasušni poskupio, a mi šutimo, mudro, da nas ne dokači duh Aleksandra Velikog i onih tronom i koljenom cara zaštićenih.

Estetska hirurgija: Quod licet Iovi, non licet bovi

Estetska hirurgija: Quod licet Iovi, non licet bovi: "Niko na drugog ne može preneti više prava nego što sam ima. (lat.izreka) Za razliku od ljudi, psi, kad se najedu, spremni su da prepuste je..."