New Age ekologija duše

1. Cuiusvis hominis est errare, nullius nisi insipientis perseverare in errore. - Svatko griješi, ali samo luđak ustrajava u greški. ~ Ciceron, Filipike 12,5.

Ekologija i denzitet=GDP(rofit)

          Ekologija, sudeći po svemu, nije odnedavno sasvim slučajno postala vodeća naučna disciplina Novog Doba, i ne zadržava se samo na onoj pojednostavljenoj formuli da će nas DDT i genetski modificirana hrana ubiti (kao da smo besmrtni), od čega, svako malo, počinje novi ciklus kreiranja altruizmom nabijenih regula, manifesta i proglasa o zaštiti ljudskog zdravlja i života. Ona je već odavno prevazišla granice agrikulture i zašla u sfere psihološke znanosti za redefiniranje onečišćene duhovne i mentalne matrice čovječanstva koje bi, sudeći po svemu, trebalo da postane unisona horska družina bezglasja. Da je veoma pouzdan izvor promocije autora i njihovih projekata, ne treba sumnjati, jer je veći dio ljudskog roda talac bešćutnosti boraca za njihova prava, željan tople riječi utjehe, pa ga svaki nagovještaj brige za njegovu dušu raduje, dajući mu, ako ništa, a ono privid da nekome nešto, eto, i on znači. Pritom svjesno zaboravlja da je i dalje samo broj u statistici o vitalitetu nacije ili naroda, kako ko više voli, koja hladnom logikom brojki bilježi mortalitet, natalitet i GDP, izvlačeći iz njih složenu računicu profita. Nedavno čitam osupnuta vlastitim naivnošću da  je nauka odavno izračunala omjer između raspoloživih resursa Zemlje i granične naseljenosti ljudske vrste. I gle, nevjerovatan podatak, star valjda koliko i čovječanstvo da je naš planet „projiciran“ prostor za tek 500 miliona stanovnika, ili nešto manje od polovine Kineza. Potom slijedi malo ohrabrenje u pogledu maksimalne veličina ukupne populacije, uz očuvanje optimalnih uvjeta prosperiteta, spominjanjem cifre od 3 milijarde duša, dakako, živih, dok sve preko tog broja je „višak“ koji će se morati naučiti „snalaziti“, dok će prekobrojni, nakon 9 milijardi potražiti zaklon na nekom drugom nebeskom tijelu.

Abakusom do cenzusa

        Zanimljivo bi bilo saznati kako su, pomoću kojih abakusa statističari i rizničari Svijeta izračunali da danas broj stanovnika planete premašuje 6 milijardi, na drugoj strani ozbiljno upozoravajući na upozoravajuće starenje vodećih nacija, bez prirodnog priraštaja? Da li su, u tom slučaju, Afrika i Azija glavni krivci za siromaštvo i neimaštinu planetarnih razmjera? Bosna i Hercegovina, zasigurno nije, a velom misterije ostalo je prekriveno pitanje bez odgovora zašto se, i nakon ratom izmijenjenje demografsske slike, još uvijek operiše podacima posljednjeg popisa stanovništva od prije 20 godina, što je na rubu naučne fantastike? Naime, ne drži vodu obrazloženje da odlaganje uspostavljanja novog cenzusa cementira rezultate etničkog čišćenja! Kao da će milion i više hiljada nestalih, ubijenih i izgnanih jednog jutra čudom uskrsnuti u zemlji svojih pradjedova, što svake sekunde na državni aparat, u funkciji služenja prosperitetu i sreći svojih, oštrom granciom siromaštva i bogatstva, raslojenih građana troši 267 KM. Kao ilustaciju prethodnoj konstatciji, dovoljno je navesti podatak da jedna satnica, primjerice, tekstilnog radnika vrijedi 6 KM, dok notar za isto vrijeme zaradi deset puta više. Sjetih se Krleže:“ "Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj." Da kojim slučajem Krleža danas oživi, plašim se da bi preformulirao ili, pak, dopunio svoju svoju sjajnu argumentaciju u maniru:“Teško je reći da li danas stoje ili kleče. Ne vide se od dvodecenijeskog čišćenja duše i duha, kontaminiranih idejom o socijalnoj pravdi“.

 Mevlanini otvori do jezive ljepote Dostojevskog

       I dok se na razini univerzalnih kategorija ozbiljno, sa moćnom medijskom i finansijskom podrškom industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, decenijama raspravlja o blagorodnim efektima ekologije na zdravlje polugladnog i srednovjekovnim recidivima svakojakih boleščura „inficiranog“ čovječanstva, u bajkama primjerenom ambijentu skupih odmarališta, ljetovališta i zimovališta diljem Planete,valjda za mustru, o ovoj bogougodnoj temi se medi nadugo i naširoko.U međuvremenu, objekat te i takve karitativne brige u moć ušuškanih zabavlja se životom, svako u skladu sa svojim mogućnostima i snalažljivosti, kako davno reče jedan moj kolega, iz plejade „niotkud izniklih“, stimulativno nagrađivanih čuvara poželjnog poretka stvari. Nebitno kojeg. I krug za krugom se okrećemo dok se ne zavrti u glavama onih čija percepcija je izoštrena, pa sami ne požele izaći van tog vrtloženja, da konačno predahnu, neki sa strahom od konačnog pročišćenja, dok mudriji i prosvjetljeniji čine to sa stilom, poput Mevlane Dž. Rumija:“ "Kad zatvoriš jedan otvor, tad se drugi sam otvara. Pa nek se zbog moje smrti ni riječ tuge ne prozbori."

            Sve ovo, pa i mnogo više:Egipat, Tunis, Maroko, ali i ostatak toplog turbulentnog pojasa, neće pokvariti ostalima zabavu između dvije sapunice, programiranim tako da živiš tuđi život, klizeći čist i pjenušav po ravnoj površini privida. A, tek kako je ljubak ugođaj slušati ushićena srca, očišćena od grijeha, dok raspravljaju o temama potpuno sterilnim od svake primisli, nedajbože, da nam neko servira zakrečenje krvno-žilnog sustava, prijetećom demencijom i delinkventnim potomstvom zbog dragocjenog vremena utučenog u pripreme za visokoparne prezentacije argumenata o ulozi Ojnura u Šeherzadinom nazadovanju. Tražeći svoje mjesto pod suncem, ali i utopijski relikt jednakog prava na učešća u podijeli svjetskog bogatstva, pripadnice nježnijeg pola su reducirale fiziološki determiniranu empatiju, pod utjecajem famozne emancipacije s početka proteklog stoljeća, što vremenski korespondira, da li slučajno, i sa ukidanja ropstva. Naime, formalno sticanje građanskih prava kao da je bilo u funkciji stvaranja nove strukture robova, kao izvora blagostanja, a time i finansijske neodgovornosti onih koji nisu nikad rađali, a nisu božanske vrste. Ako, pak, žele biti "uspješne", moraju slijediti "pravila" New Age ekologije uma, usmjeravajući svoju dosljednost i pedantnost u transmisiju volje samoproglašenih bogova, što nikako ne isključuje i onu putenu kongruenciju. Od mračnog srednjeg vijeka, naime,dešava se čudna metamorfoza u svijesti ljudskog roda, pa dio ženske rodne skupine, još uvijek obilježen Aurom ljubavi, dobrote i ljepote, svako malo, gori na lomačama novog pravovjerja. Ilistrirajući bijes duhovno očišćenih i steriliziranih, u "Braći Karamazov" Dostojevski uzvikuje:" Ljepota je strašna, jeziva stvar!" i dodaje: "Bog i đavo se tu bore, a bojno polje im je ljudsko srce." Gubitnik je unaprijed poznat, a efekat potpun.

Aleksandar Veliki i „Pohvala ludosti“

         Asocijativno promišljanje je čudo! U trenutku bljesnu legende o Aleksandru Makedonskom, velikom vojskovođi, strategu, ili počiniocu stradanja i zločina, u historiji zabilježenih kao trijumf. Sve je relativno! Mlad i gnjevan, solidnog obrazovanja i sjajan strateg, s malobrojnom vojskom potukao je moćnu persijsku armadu na rijeci Granik (334. g.p.n.e.), a potom osvojio pola tada poznatog svijeta. U njemu su mnogi vidjeli veliku snagu koja treba da drži robove u pokornosti, pa su ga velmože svih zemalja uvijek bogato darivali. Jednom prikom donesoše mu najljepši i najskupocjeniji porculanski set za ručavanje. Zadivljen car je posmatrao satima tu ljepotu, a potom ustao, prišao stolu i počeo jedan po jedan komad da razbija. Svita i emisari su ga posmatrali zaprepašteno, a jedan od Aleksandrovih miljenika ohrabri se pitati za razlog: „Sve ljepote koje nas ostavljaju bez daha treba odmah uništiti i zauvijek prežaliti, kao da nisu postojale. Da sam ostavio ove dragocjenosti, svaka pukotina na jednoj od njih bi me posebno boljela!“ . Iracionalno, ali istinito, ljepota osvaja, ali osvajači nikada nisu spasioci. Na određenom nivou svijesti percepcija ega kao božanskog nije isključena, pa su i egipatski faraoni sebe proglašavali bogovima, dok današnji koriste unekoliko prihvatljiviju terminologiju i formu. Svoju stečenu moć usmjeravaju, prvenstveno, na blokadu svijesti koja, „bez obzira što je za održavanje života podređena zakonima dijalektike, izmiče njihovoj kontroli.“(S.Begman) Iskonska psiho-socijalna ekologija, dakle, nije novina, a saznanje da su prirodna bogatstva dobrano iscrpljena, usmjerava razvoj prema preostalim resursima za kapitalizaciju, ljudima, i time padaju sva moralna i etička načela. Osvrnemo li se bez pristrasnoti i ljutnje oko sebe, spazićemo da je ljudsko biće tragična kreacija u komediji života, ili kako u svojoj „Pohvali ludosti“ Erazmo Roterdamski apsolvira: "Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije." I tako je kruh naš nasušni poskupio, a mi šutimo, mudro, da nas ne dokači duh Aleksandra Velikog i onih tronom i koljenom cara zaštićenih.